::LUCY FAIR::

petak, 22.10.2004.

GARGANTUE I PANTAGRUELI

Danas se isplati biti klinac. Džeparci su veći i igračke ljepše nego prije, a zlostavljanje djece je zabranjeno. Svugdje, čak i u nekim školama.
U moje je vrijeme bilo drukčije. Još danas pamtim kako nas je maltretirao profesor matematike. U zatvorenoj učionici pušio je cigaretu za cigaretom, potezao iz pljoske i nazivao nas stokom, imbecilima, smrdljivcima i Gargantuama. Najviše nas je mučio time što nikako nismo mogli prokljuviti što mu dođe ovo zadnje. Zato smo bježali sa njegovih satova.
Markirali smo i kemiju, jer nam je luđakinja, zbog PTSP-a zadobivenog na Igmanskom maršu, udarala kokseve s grumenjem modre galice.
Umjesto u školi, dreždali smo u obližnjem parkiću i pušili cigarete koje smo, za osvetu, ukrali pijanom matematičaru.
Zbog neopravdanih sati, raska se izderavala i prijetila da ćemo završiti na smetlištu historije. Ipak, nije nas tukla, samo bi obavijestila roditelje da pripreme šibu. Na što bi se oni tek srdačno nasmijali. Kakva korist od lupkanja grančicom po turu? Umjesto toga, dali bi nam grdnih batina koristeći cijeli arsenal pedagoških pomagala – od kišobrana do rashodovane karniše.
S obzirom da su onda svi pušili, mi smo im, za osvetu, krali cigarete. A kad bi se ukazala prilika, mažnjavali smo i lovu iz kućnog budžeta. I kupovali još cigareta, koje su trgovci u ono vrijeme mirne duše prodavali maloljetnicima. Cinkarili su nas roditeljima, tek ako bismo posustali s redovitom kupovinom. A ovi bi onda posezali za najokrutnijim kaznama, kao što je zabrana gledanja TV-a. Nakon nekog vremena, ako bismo dovoljno uvjerljivo obećali da ćemo se popraviti, smjeli smo opet buljiti u kutiju. Gdje su se songovi 4M i Zdenke Vučković smjenjivali s reklamama za cigarete.
Spiker u vijestima držao je na stolu pepeljaru i kutiju Opatije. A nakon dnevnika pojavio bi se Ivo Robić i zapjevao 'Opatijooo bajnaaa'…
No, usprkos svemu, ja sam se uspjela othrvati negativnim utjecajima. Više ne pušim. Opatiju. Nego Ronhill Menthol.
Moje kćeri su daleko naprednije. One ne puše, ne drogiraju se i nisu ovisne o internetu. Naravno, smatraju da bih se trebala ugledati na njih. Prošlog tjedna upozorile su me da je krajnje vrijeme da se trgnem. Otada, trzam se na svaki šušanj, dok kriomice dimim na prozoru.
Ipak, danas su me uhvatile i odredile kaznenu mjeru – zabrana odlaska na net, do daljnjeg. U to ime, zaplijenile su žicu od kompjutera, pa sam morala sačekati dok utvrde san, da pipajući u mraku pretražim njihovu sobu. Zato se javljam tek sada, u gluho doba noći.
Budući da sam ovisnik, moram priznati da mi uskrata redovnog surfa veoma teško pada. Iako znam da me kažnjavaju iz ljubavi i s najboljim namjerama, pokušat ću svoju djecu izmoliti za neku blažu mjeru. Da me, na primjer, tuku.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka