::LUCY FAIR::

ponedjeljak, 29.11.2004.

ŽENSKO PISAMCE

- «Mama, što je to – drukanje?»
- «Prilično zastarjeli izraz za navijanje, npr. u nogometu…»
- «A što je –drkanje?»
- «Hm, jedna riječ koja nije baš pristojna…»
- «Ima veze s nogometom?»
- «Može biti u vezi sa svim i svačim, ali s nogometom – ne!»
- «Evo vidiš, seka», uvjerava starija mlađu, «ipak je drukanje!»
- «E nije! Stajala sam blizu i jasno sam čula: bježi mali, ti još ne znaš ni drkati!»
- «Drukati!», ne da se starija, «Robi je htio igrati nogomet s dečkima iz četvrtog razreda, a oni su mu rekli da ne zna ni drukati.»
- «Ne, nego –drkati! Osim toga, još sam čula kad je Borna rekao Tinu: daj, ne drkaj mi po pernici!»
- «Što je to uopće, mama?»
- «Nešto što samo dečki rade?»
Što da odgovorim? Da rade i dečki i cure? Samo, dečki puno pričaju o tome. A bome i pišu, naročito kad si umisle da su pisci. Žene su suzdržanije, poneka spisateljica tu i tamo ubaci drkicu, kad želi privući veći broj čitatelja.
Sve u svemu, u literaturi i u životu, žene manje govore o drkanju. A više rade. I daleko uspješnije nego muškarci. Većina se žena već u ranoj mladosti tako uvježba da mogu izdrkati za minutu-dvije-tri. Možda zato mnoge žene s godinama gube interes za seks. Jer, fućkaš zadovoljstvo koje možeš dobiti dok izgovoriš 'klitorisna stimulacija'. I za koje ti čak ne trebaju ni ruke. Dovoljno je navući preuske trapke i malo se promeškoljiti. A o japanskim kuglicama da i ne govorimo. Ali, s vremenom postane dosadno.
Muškarcima nikad, jer oni se moraju svojski potruditi. Naći skrovito mjesto, nabaviti pornografske materijale, papirnate ubruse, osvježavajuće napitke. Izdvojiti vrijeme da razgledaju masu uslikanih komada, koje u stvarnosti ne mogu imati. Odagnati iz svijesti gorčinu i bijes zbog činjenice da kupujući porno smeće, guraju novac u džepove bogatim tipovima, onima koji te iste komade troše sve u šesnaest.
Strašno! Muško je drkanje zbilja bogu za plakati. Što uopće melju o tome, kao da se imaju čime pohvaliti? Bolje bi im bilo da šute.
- «Mama, nisi nam rekla!»
- «Što je drkanje?»
- «Ma, to je jedna obična prosta riječ za ono – kad se škakljaš po piši…»
- «Samo to? Zbilja?»
- « Mi smo mislile da je nešto wow! A kad tamo – mravci!»
- «Vi to zovete mravci, cure?»
- «Aha! Trče, trče, trče, trče mravca dva, od njihovog trka ja se ježim sva. Trči, trči, trči cijela četa mrava ili me to moja ruka zafrkava?»
- «Nisi čula tu pjesmicu, mama? Sve cure u razredu je znaju…»

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

petak, 26.11.2004.

BLAŽENE OČI KOJE TE NISU VIDJELE

Pozabavimo se pitanjem koje zaokuplja ljude otkako je svijeta i vijeka, a to je - kako nadmašiti druge? Kojim tehnikama postići veličinu, neupitnu i nezaobilaznu? Rječju, kako uzgojiti najveći ikad viđeni čir na stražnjici?
Nutricionistički eksperti usmjereni na izučavanje neobičnih tjelesnih izraslina, tvrde da je tajna u prehrani bogatoj slatkišima i mastima životinjskog porijekla. No, kolege znanstvenici specijalizirani za kompetitivne stražnje aberacije, odlučno odbacuju gornji pristup kao arhaičan, nedovoljno divergentan i maloumno glup. Umjesto toga, smatraju da ostvarenje žuđenog prestiža u predjelu zadčanih polutki ovisi isključivo o hormonalnim vrijednostima čiraškog aspiranta. Dok kalorična hrana, zatrovan zrak, pa čak i krajnja suzdržanost u pogledu higijenskih radnji, ne jamče željene rezultate.
Na spomenute kompetitivne stražnjičare nadovezuju se istraživači nasljednih svojstava, okupljeni oko Sekte obožavatelja krvi i tla. Oni tvrde da je sve zapisano u genima, ukjučujući i telefonski imenik, Mein Kampf, te priručnik za siguran uspjeh u sferi odostražnih čireva.
Što se mene tiče, ja mogu samo laički lajati, jer o svim tim učenim teorijama nemam pojma. Ali zato znam osobu koja je postigla čudo u navedenoj kategoriji.
"Da znate samo kak sam bila bolesna", požalila mi se preko plota susjeda Klopotec, "celi mesec nisam mogla van iz kuće. A zakaj? Zamislite, imala sam čir, da oprostite, na riti. I bil je veliki kak krafn!"
"Ma nemojte!", čudim se ja.
"Je, znam da nije za poverovati. Pa sam si i pomislila kak buju me cure i dečki iz Kljuba pemzionera optužili da izmišlam. I da zapraf nisam htela dolaziti da ne bi morala potrošiti novce za svoj imendan, jer je običaj da se počasti društvo..."
"Ali tko bi pomislio tako što o vama?", tješim je suosjećajno.
"Oni bi, jer sude po sebi. A ja stvarno nis škrtica. Kaj ne bi platila svakomu čašu mineralne, kad se već slavi, ne? Ali nisam mogla dojti..."
"Mislite da vam neće povjerovati?"
"Morali buju. Imam dokazni matrijal. Poslikala sam si rit na onaj, kak se veli, spoljaroid, evo na! Poglećte!"
"O, sto mu munja paklenih, fuj!!!"
"Jel grdo, ha??? To je, bormeć, bil čir kapitalac, tak nekaj se ne vidi svaki dan..."

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

srijeda, 24.11.2004.

NEDJELA NEDJELJE

Nakon više uzaludnih pokušaja, moja je frendica Marki prošlog petka napokon uspjela ustati prije deset ujutro i dospjeti na razgovor za posao.
S obzirom da je uletjela preko veze, one u kojoj je sa svojom novom i utjecajnom gejlezbo curom, nisu je puno ispitivali. Odmah su je doveli za radni stol i dali zadatak – da smisli reklamni song za kampanju Jadranke Kosor, usmjeren na prigradsku populaciju ruralnog porijekla. Prije nego je sjela na svoj novi tapecirani stolac na kotačićima, dosjetljiva Marki ispali: «Op žica, žica, žica,
Glas vas žica Kosorica…»
Šefu, starom bećaru, svidje se zamisao, ali zaključi da je pomalo goluždrava, pa naloži Marki neka dade nešto potpunije. I za pet minuta Marki izbaci veoma kosmati proizvod, s duuugom bradom:
«Evo banke, Cigane moj,
Cigane moj, glasaj mi ti!
Ja ću tebi platiti,
Ti ćeš meni glasati!
Evo banku – glasaj za Jadranku!»
«Hm», zamisli se šef, «kad se pjeva ne zvuči loše, ali nešto smeta u pozadini, neki šum…»
«Pa da», reče Marki, «šuške šuškaju.»
«Moram još razmisliti o tome», prizna zbunjeni šef, «a ti radije sastavi pjesmicu za žensko glasačko tijelo.»
«Što bi moglo dirnuti žene u zreloj dobi?», pitala se Marki. I odgovor se nametnuo sam od sebe:
«Ima jedna žena mršavica,
jadna li je, ispijena lica.
Učinimo, žene, dobro djelo:
popunimo biračko joj tijelo!
Iz milosti na nju suhu, tanku,
Zaokružimo Kosor Jadranku!»
«Uh, raskošno», prizna šef, «ali je bome i masno! Daj, za promjenu, usmjeri se na mlade glasače, koji će prvi put izići na birališta. Za njih treba nešto vedro, prpošno, može video-spot.»
«Mladi vole…što?», stane mozgati Marki, «pa da, crtiće i rock-grupe.» I scenarij se začas složi:
«Crno pile, s ljuskom jajeta na glavi, unezvjereno šeta ispred izbornih plakata, a popularna rock-grupa izvodi song:
Bilo jedno pile malo,
Kalimero se je zvalo.
Razmišljati ono stalo:
Za koga bi glasovalo?
U kadar ulijeće Jadranka Kosor u plesnom pokretu.
Kalimero pruža ručicu i viče: To je prava…»
«Nepravda», nastavi šef, «tako kaže Kalimero, zar ne? Za predsjedničku kandidatkinju?»
«Ne, to ste vi rekli», odvrati Marki.
«Ništa od toga», odmahne glavom šef, «Pusti, Marki, izbornu kampanju. Umjesto toga, napiši mi dvadesetak reklama za higijenske uloške, do ponedjeljka.»
I tako je Marki ovu nedjelju provela kod kuće, u radu na svojim velebnim djelima. S malenim krilcima.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

subota, 20.11.2004.

KRATKA PRIČA

Dopustite da se predstavim. Zovem se Priča, Kratka priča.
Piše me jedna žena, ime joj je…ups - ne znam. Ja sam veoma kratka i imam, hihi, kratko pamćenje. Moglo bi se reći da sam malo ograničena. Pa što? Nitko nije savršen. Ali ja sam tek na početku svog puta i još mogu puno postići - da me objave na raznim mjestima i spominju u encik…cik…onim jako debelim knjigama, valjda ste svi čuli za njih. Možda, tko zna, jednog dana u dalekoj budućnosti? Hihi, samo sanjarim…
Ne, nisam ja isprazna sanjalica, koja priča bez veze, kao mnoge moje pomodne kolegice.
Za razliku od njih, ja sam usredotočena. Imam jasan cilj pred očima. Životna mi je želja sudjelovati u jednom natječaju za kratke priče.
Osim toga, želim mir u svijetu i ljudska prava. I srdačan pozdrav ugroženim vrstama, koje su u izumiranju.
Kao što vidite, imam štošta važno za reći. A kada bih pobijedila na natječaju, iznijela bih svoju poruku u javnost. Dala bih doprinos zajednici, iako sam kratka. Uostalom, znam za kolegice koje su kraće od mene, a veoma su uspješne i utjecajne. Na primjer - neke koje je napisao onaj Bor…Borg…hihi, ne mogu se sjetiti. Nema veze, ionako svi znaju za njega.
I što sam ono htjela reći?
Da, valjda se primjećuje da imam dara? Uz malo sreće, mogla bih izraziti neku veoma posebnu i duboku misao. Štoviše, mislim da hoću, baš sad…eto…tek što nisam…Što? Moja spisateljica kaže da sam gotova?!? Kako? Da joj je dosta?
Ne mogu doći k sebi, zgražam se! No, ako je tako odlučila, u redu! Mislim, požalit će ona, ali neka joj bude!
Otići ću. Evo, odlazim. Kog bogovi vole, umire mlad. Dragi čitatelji, znam da nisam bila najbolja priča u vašem životu, ali sjetite me se ponekad, u dugim zimskim noćima i kad miris proljetnog cvijeća probudi novu ljubav u vašim srcima i… No dobro, idem, idem…Može još dvije riječi? Ne? Pih!

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

petak, 19.11.2004.

Serveru ljubljeni!

Budući da sam rob ti, što da činim,
Nego da čekam tek na tvoje želje?
Ne trošim skupo vrijeme, niti inim
Služim, već nalog tvoj mi je veselje:
Ne smijem korit vječnost onu, vrijeme
Dok, vladaru moj, bdim pred urom strogom,
Nit mislit na odsustva sate nijeme
Kad slugi svom poželio si zbogom...

Lucy Fair, Tvoja ponizna dopisnica iz Zone sumraka

četvrtak, 18.11.2004.

Dragi, voljeni serveru, s ljubavlju ti šaljem ovu rečenicu, u nadi da ćeš mi uzvratiti osjećaje i prikazati moj mali, skromni, tvoje pažnje nevrijedni blog, potok teče tok-tok-tok, ja te ljubim cmok-cmok-cmok...

srijeda, 17.11.2004.

LOVCI NA MAMUTE

Jasno mi je da ima neukih ljudi, ali uvijek se iznova zgražam kad čujem neodgovorne roditelje kako pričaju djeci notorne budalaštine.
Na primjer, vozim se nekidan tramvajem i na stanici nakon Mimare, jedan mali upre prstom u smjeru Fernkornovog Sv. Jurja, pa pita: «Tko je to?»
A tatica mrtav-hladan reče: «Conan Barbarin!»
Aha, a onaj na Dolcu, s tamburom, je valjda Elvis Presley? Premda viši sliči na Brucea Springsteena, u zreloj fazi.
Zar je tako teško reći 'ne znam'?
Evo, tko je rekao 'kamen nije naprosto kamen, kamen umije biti kamen'? Ne znam i nije me briga. Ali što tek Stonehenge umije!
«Vidi, mama!»
«Wow! Što je to?», navaljuju moje kćeri, pokazujući prstićima sličicu u dječjoj enciklopediji. Naravno, bilo bi najjednostavnije i najpoštenije reći 'ne znam'. Ali čemu, kad nešto ipak znadem?
Da se radi o kamenju od puno tona, razmještenom u krug, negdje u južnoj Engleskoj. Da datira iz nekog tamo doba, kamenog ili brončanog i da ima izvjesne veze s kultom Sunca.
«A kako su ih uspravili?»
«I stavili plosnate komade gore?»
«Vjerojatno su ih transportirali valjanjem na drvenim trupcima», prisjećam se mutno primitivnih tehnika gradnje, viđenih u jednoj obrazovnoj TV-emisiji i tokom školskih praznika, provedenih kod rodbine na selu, «a onda su ih uspravljali uz drvene skele, pomoću velikih kolotura.»
«Kakvih kolotura?»
«Kad nisu znali za kotač?», negoduju moja djeca.
«Hm, postoji i teorija da su kamene blokove postavili izvanzemaljci, kao oznaku za mjesto slijetanja.»
«Haha, to je bio kontrolni toranj…»
«Za kamene letjelice, a pilotirao je Fred Kremenko.»
«Da, glupost», složim se spremno i umjesto da ušutim, nastavljam dalje, «a možda je Stonehenge nastao ranije nego se misli, još za ledenog doba? A primitivni graditelji koristili su u radu – dresirane mamute!»
«Buahahaha…dresirani mamut!»
«Ahhh…mama, koje gluposti pričaš!»
«Mamut, sjedni!»
«Mamut, donesi štap!»
Stvarno, kako mi je samo palo na pamet, koje očito nemam? Čak ni genijalna kromanjonka Ejla iz prethistorijske historije Jean M. Auel, nije se dosjetila – dresirati mamuta! Iako je smislila sve što se moglo na nekoliko stotina stranica, od luka i strijele do kalendara. Da je imala samo malo bolje uvjete za intelektualni rad, Kopernik, Newton i Tesla dresirali bi buhe u cirkusu. Dakle, varijanta s mamutima otpada!
«Onda jedino preostaje teorija da su kamene blokove postavili divovi, odnosno rasa veoma snažnih ljudi.»
«Sigurno Asterix…»
«I Obelix?»
«Ne, nego Conan Barbarin i drugi, puno jači od njega. A bili su takvi jer su jeli zdravu hranu i rano lijegali. Zato, cure, izvolite na večeru, pa na kupanje i u krevet!»
«A ujutro ćemo dizati utege, kao Conan Terminator?»
«A Stonehenge, je zapravo bila teretana, za bildere iz kamenog doba, jelda mama?»

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

utorak, 16.11.2004.

-

TIJESNA VRATA

«Jebate, Kinfa, gle ovo», prosikće Đambo preko ramena.
«Kae, kae?», stane se nervozno ogledavati Kinfa, potegne haustorom do izlaza u dvorište, pa se vrati nazad do kompića, naslonjenog na dovratak visokih, uskih vrata, odakle se pružao pogled na škripave tramvaje i užurbane prolaznike pod kišobranima.
«Ma mislim ono, kaj piše», šuškao je Đambo novinama, «klinci iz petog osnovne praskaju se u školskom zahodu. Moš zamislit?»
Kinfa se zagleda u rastvorene novine, pa žučljivo prokomentira: «O jebote, kaj bi im ja dal prek gubice! A i njihovim starcima! Koj kurac ne odgajaju ono kaj su najebali, jebo ih pas, ne?»
«A čuj, prezaposlenost, ovo-ono, kuiš?»
«Je kurac, nego moderni odgoj i te fore! Ko ono – treba spikat s klincem fino, u rukavicama, a malom se živo jebe, ne?»
«Pa je, fakat, jebu se za ozbač! Niš ih nije frka!»
«Meni je stari strgal arkadu kad me čul da pičkaram na cesti, imal sam četiri šava, jebatekonj, a išel sam već u srednju!»
«I mene su moji mlatili ko vola. Pa kaj? Bar sam znal kaj smijem, a kaj ne. I kaj mi danas fali?»
«Niš, kaj bi ti falilo?»
«A ovo, jebote, s jedanaest se ševe, s dvanaest se budu fiksali i onda nek celo društvo plaća troškove šatro odvikavanja i doprinos za samohrane majke – đankićke!»
«Samohrane majke, ono daj jebote, kurvetine teške! Tam cmizdri, traži pomoć, a za koji kurac je širila noge?»
«Da je bar za moj, ne bi se bunil, haha…»
«Pazi, Đambo! Zadnji je zgibal van! Sad je ženska sama unutra! Odi upali makinu i čekaj me», reče Kinfa, navuče masku, otrči preko prazne ulice, uleti u mjenjačnicu i izvadi revolver.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

nedjelja, 14.11.2004.

JESENJA PJESMA

«Mama, u školi nas pitaju – zašto volimo jesen?»
«A mi je ne volimo uopće, jer je odvratna!»
«Ne, cure. Jesen je najljepše godišnje doba. Počinje nova školska godina, priroda daje svoje obilne plodove i nije više tako vruće kao ljeti. Pečemo kestenje, spremamo zimnicu, a ptice selice lete na jug, što je lijepo od njih. Jer kad bi ostale, smrzle bi se, a mi bismo gorko plakali nad njihovim tjelešcima. Ovako:
Plača pune
Bruje strune
Jesenje
Mene tuge
Tište duge,
Čemerne.
Pjesnici posvećuju jeseni svoje stihove, koji su obično tužni, ali neobično lijepi. Kao i jesenje kiše, koje oplakuju naše prozore. Sasvim razumljivo, jer su zbilja za plakati, s obzirom otkad ih već nisam oprala. Nije mi se dalo dreždati kraj otvorenih prozora, vani je hladno, a unutra lijepo toplo, nama koji imamo grijanje. A beskućnicima nije, kao ni jesenskim mačićima. Ali zato imamo priliku da im pomognemo, što bi bilo lijepo od nas. Sada, u jeseni, kad dani postaju sve kraći, noći dulje, a sunčeve zrake sve slabije. A i poslije, kad dođe zima. Koja donosi Božić, Novu Godinu i ostale zimske radosti. Tako da im se već sada, tokom jeseni, unaprijed radujemo. I u tom radosnom iščekivanju, uz darove sv. Nikole, nekako pretrpimo kišurinu, blato, mrak, otpalo lišće i ostale gadosti kojima nas zasipa grozna, ljigava, bljak, jesen. Nema veze, izdržat ćemo nekako do zimskih praznika. A nakon njih dolazi veseli fašnik i onda, samo malo poslije, zapazit ćemo prve jaglace i visibabe, cvjetiće poznate kao vjesnici…»
«Proljećaaa!»
«Juhuuu!!!»
«A onda ćemo zapjevati svi zajedno, tri-četiri-sad!
Već ode stara zima
I proljeće je tu.
I svud se opet čuje
Taj dražesni ku-ku!
Tu radost pjesme zvoni
Odjekuje kroz gaj,
To ptice pjesmom svojom
Pozdravljaju naš kraj!
Ku-ku, ku-ku,
Već proljeće je tu.
I svud se opet čuje
Taj dražesni ku-ku!!!»

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

subota, 13.11.2004.

RECIMO DA MI JE IME...

Vrijedi li ono – 'nomen est omen'? Određuje li ime našu sudbinu?
Eto, kao Lucy Fair imam privilegiju da slobodno pišem na blogu, što me volja. Ali, što ako se obistini mogućnost koju sam nagovijestila u jednom od ranijih postova? Naime ta da sam davno izgubljeno dijete uglednih i utjecajnih roditelja? Koji sada, kad su me napokon našli, žele da nosim i njihovo ime.
I odjednom više nisam Lucy Fair, koja neobavezno lupeta po netu, ne. Po novom, zovem se Nancy Fancy i moji sabrani radovi krase izloge svih boljih knjižara, te popise školskih lektira.
No, mojim visokopozicioniranim biološkim roditeljima takav uspjeh nije dovoljan. Oni smatraju da njihovo dijete zaslužuje više. I stoga me zaposle u stranom veleposlanstvu.
I eto mene, sjedim u nekakvoj diplomatskoj fotelji, prodajem zjake, ne znam što bih, te od dosade pipkam i drpam samu sebe. Što nije za osudu, nego je sasvim logično ponašanje, jer svoje tijelo donekle poznajem, a o diplomaciji nemam blage veze. Osim toga, čula sam da diplomati moraju biti veoma pametni. A najdublja je mudrost, zna se, 'gnothi seauton' i 'zna se'. Stoga veći dio radnog vremena nastojim spoznati samu sebe, u biblijskom smislu te riječi.
Međutim, dok se ja vrijedno samousavršavam, kroz glavu mi prolaze razne zanimljive fantazije. Suviše zanimljive da ih prepustim zaboravu, pa otvaram svoj blog pod nazivom: Iz dubokog hlada naših ambasada, vaša dopisnica Nanny. I odmah opišem sve majstorije koje sam izvela na sebi i zamisli koje su me pritom spopadale.
No, kako spomenutu hvalevrijednu aktivnost ipak nije moguće obavljati baš cijeli dan, moram naći i neku drugu zanimaciju. Da se odmorim od napornog rada, ručnog, obilazim kafiće i restorane i tamo se luđački ponašam. A što bih drugo? Neću valjda obilaziti muzeje? I kakva korist da se tamo ludiram, tko bi me zapazio, osim šačice turista?
A ovako, svi brojni posjetioci okolnih ugostiteljskih objekata veoma brzo saznaju da postoji jedna zanimljiva državica Hrvatska, iz koje dolaze nadasve čudesni predstavnici. Da pojačam dojam, glasno prepričavam državne tajne, svakom tko me želi slušati. Jer koji je uopće smisao državne tajne, osim da je rastrubim uokolo? Time dokazujem svoju privrženost demokratskim načelima – zalažem se za javnost informacija i predstavljam svoju zemlju kao najdemokratskiju na svijetu.
I kad svoje nesebično zalaganje prezentiram na blogu, umjesto da mi plješću i kažu 'hvala', svi se zgražaju. Jer da sam pretjeranom iskrenošću ugrozila ono blesavo ulizivačko 'nobles obliž' ili kako se već kaže.
Dakako, pokreću medijsku harangu i službeni postupak protiv mene. Misleći, jadni, da su mi naudili. A nisu, jer iako zbog više sile povlačim blog, nastavljam pisati dnevnik u tekicu i čim skupim dovoljno materijala, publicirat ću ga pod zvučnim naslovom. 'Hrvatska jalnuška laž' ili 'Moj obračun s vrag zna kim sve ne', a možda 'Dijareični antibrbljarus'. Svejedno, već imam ponude od izdavača, unaprijed! A zavidnici, koji me mrze, neka počine kolektivni harakiri od očaja, kad shvate da su samo doprinijeli još jednom mojem uspjehu.
Tako je to ako se zoveš Nancy Fancy i bog te voli. I sve ti ide u prilog.
A ako ne, onda si luzer, kojem preostaje samo da namrči svoj uobičajni opskurni pozdrav:

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

srijeda, 10.11.2004.

ROBINZONIJADA

Sjedim u frizerskom salonu, a šaroliko žensko društvance vodi živahan razgovor o Big Brotheru. Skoro da i ne gledam TV, i ne bih znala reći ni tko su Ana i Ozren, a kamoli što je ona njemu ispričala o svojoj prvoj ljubavi, dok je lakirala nokte u dnevnom boravku.
Osjećam se izolirano i samotno, poput Robinsona. Gonjena nelagodom, povlačim se u najzabitiji kutak salona i kao utopljenik slamke, hvatam se ženskih časopisa, izloženih na stoliću. Vadim nasumce jedan iz hrpe, listam i divim se naslovima: Zvijezda sapunice u kadi bez iste, Kako naslutiti nagovještaj buduće nevjere, Zašto svi gledamo Big brother, Vaš psihološki profil. Da vidimo!
Koju biste knjigu ponijeli sa sobom na pusti otok?
A - zbirku viceva, B - Bibliju, C - nešto sasvim treće? Ja bih C, naime, opću enciklopediju od deset tomova, tako da potraje za potpalu vatrice.
Kojom biste se aktivnošću pretežno bavili? (Misli se, naravno, na pustom otoku.)
A - joggingom, B- meditacijom, C - nečim što je svojstveno samo vama? Najvjerojatnije, sumanutom potragom za hranom, vodom i skloništem, a u međuvremenu - gladovanjem i strahovanjem. Što mi inače nije svojstveno, ali ne spada pod A, niti pod B, pa bi odgovor opet bio C.
Kakvog biste ljubimca poveli? (Na pretpostavljeni pusti otok, jasno.)
A - vjernog dobermana, B - kanarinca, C - ni jedno ni drugo, nego... E, ovo je već dubioza između pouzdane zaštite i sigurnog obroka. Koji je ujedno i veoma slabašan, pa u startu otpada. Dakako, moj odgovor je C. Premda bih do zadnjeg trena dvojila između dva vjerna rotvajlera i umiljatog praseta od tristo kila.
Za pratioca biste izabrali (da vam bude Petko na pustom otoku):
A - muškarca koji je inteligentan i zao, B - muškarca koji je glup i dobar, C - najbolju prijateljicu.
Teška odluka! Što se podrazumijeva pod pojmom 'glup'? Uobičajno ograničen kao, na primjer, prosječni gledatelj Big Brothera? Teroristički glup, kao sastavljači pustih psiholoških testova, naročito onih koji su usmjereni u pravcu pustog otoka? Ili apatično, dehumanizirano zatupljen, poput vjernih čitateljica ženskih časopisa?
Podaci su suviše neprecizni i iako se slažem da je muškarac muškarac, uzela bih pod C - Marki, naravno. Da, ona je gejlezbo i ponekad do zla boga naporna, ali s njom bar znam na čemu sam.
A znaju i autori robinzonskog testa. Da sam tip C, usrećen živim duhom, te neiscrpnom imaginacijom i originalnošću, tolikom da mi ne bi bilo dosadno niti na pustom otoku. Štoviše, preporuča mi se da tamo i odem, jer su moje ideje i stavovi ionako u priličnom raskoraku sa normalnim i poželjnim obrascima mišljenja.
"I? Jeste se odlučili, kakvu bumo frizuricu naredili?"
"Prepuštam odluku vama", odgovaram frizerskoj naučnici. Nije me briga. Kako ispadne - ispadne. Na pustom otoku ionako je svejedno.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

ponedjeljak, 08.11.2004.

STRAH GOLMANICE OD PENALA

U pola osam, dok su moje klinke doručkovale, dohvatila sam telefon i utipkala Markin broj. Cure sporo žvaču i mrzovoljno srču čaj, preko volje provjeravaju sadržaj školskih torbi, svađaju se međusobno oko garderobe, sa mnom što baš svaki dan moraju ići u školu i s bakom, jer je zamijetila da pokušavaju prokrijumčariti u torbe zbirku Barbie-časopisa.
Naposlijetku, uspijevam ih udobrovoljiti putem primitivnog podmićivanja čokoladama, te pristaju krenuti s taticom. Zatim još minutu - dvije listam Barbie-časopise i moja frendica Marki se napokon javlja: "Aaaaa...ne...joj..."
"Marki, petnaest do osam, ustaj!"
"A...su-dac...je-da-na-est-er-ac", propentala je Marki, prekinula vezu i otpuzala natrag u krevet.
Otišla sam u pekaru i dućan, popričala s prodavačicama i susjedom Klopotec i po povratku, zakucala na Markina vrata, legla na zvonce, mahnula susjedovom psu ispred nosa paketom hrenovki tako da je stao tuliti kao uklet i utipkala Markin broj u mobitel. Nakon desetak minuta telefon se odazvao: "Ooooh..."
"Marki, otvaraj vrata!!!"
"Vvvv...vrat-ni-ce...lijeva...desna...penali...li..li", odhalucinira Marki i padne u slijedeću fazu hibernacije.
Ništa, vratila sam se kući, istovarila nabavku i zaputila se u DM po boju za kosu. Ali kako ultra neonske blond-ash trenutno nisu imali, umjesto toga kupila sam četiri vrste šampona, balzam za podočnjake, spravicu za elektromasažu, dva tonika za zatezanje i jedan za opuštanje, tekući puder, kremu za vrat i aromatično ulje za masažu koljena. Usput sam razgledala ponudu u obližnjem butiku i na štandu, od švercera dječjim igračkama, kupila set za prave male policajce.
Pred Markinim vratima navila sam malu policijsku sirenu, koja je zavijala jednako uspješno kao i bilo koja velika, te stala naizmjenično pritiskati zvonce na vratima i urlati u megafon neka ustane, uz raznovrsne psovke.
Nakon ciglih dvadeset minuta Marki je istrčala u pidžami.
"Si luda? Kaj se dereš??? Bude neko zvao policiju", opravdano se obrecnula na mene, "koliko uopće ima sati?"
"Pola deset."
"Điiizus! Pa ja danas imam razgovor za posao...evo, sad...u devet!!! Kaj me nisi probudila???"
"Budim te od pola osam."
"A to je bio telefon? Imala sam feeling da sudac fućka, opet sam sanjala nogomet..."
Da, Marki je u ranom djetinjstvu doživjela tešku emocionalnu traumu, kad su je izbacili iz nogometne ekipe, nakon što su shvatili da je curica. Još i danas trpi posljedice. Ja je poznajem, pa imam razumijevanja. Ali što će reći njezina nova gejlezbo cura, koja joj je ugovorila sastanak?
"Micica, srčeko", slini Marki u slušalicu, "znaš kaj? Nisam mogla doći na sastanak...da, znam da je važno, ali pazi kaj se desilo - krenula sam od kuće u osam i pičim prema tramvajskoj, a kad tam, kraj dječjeg igrališta, moja frendica Lucy, pričala sam ti o njoj, da...I zamisli, leži ona dole, krvari iz njuške, baca se, urla ko luđakinja. Kaj je bilo? Zaigrala se s klincima nogomet i strefila je lopta u glavu, tak da sam joj morala zvat hitnu. Nisam je mogla sam tak pustit, ne? Je, sama si je kriva, luda pa živi, ali znaš mene - na svakog se sažalim..."

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

nedjelja, 07.11.2004.

LUCY UVIJEK ZVONI DVAPUT

Jutros, u pola četiri, nazvala me frendica Marki i saopćila da nije baš dobro. Veoma čudnim glasom propištala je da do sljedeće noći namjerava popiti tablete za spavanje.
«Čekaj malo», rekoh, «kak' to misliš?»
Hm, zabrinula sam se. U zadnje vrijeme dešavaju joj se loše stvari. Prvo je nisu htjeli uzeti u Big Brother, zatim su joj otkazali suradnju u najbjednijem postojećem časopisu za kulturu, a onda je izgubila šansu da se probije kao dramatičarka, jer je njoj naklonjeni intendant Kokot zapalio među pokojnike, tj. cigaretu u stanu punom plina.
A kako vrag obavlja svoju omiljenu aktivnost na veliku hrpu, Marki je povrh svega dobila i nogu od gejlezbo komada. Saznala sam na netu, priča se da se neka bolničarka s psihijatrije, poznata pod nickom Hot Nurse, na sva usta hvali kako je zbarila jednu mlađahnu, napaljenu orguljašicu, što se može odnositi samo na ludu Anđu. I to pred nosom njezine bezvezne, sad već bivše, cure. Iz čega proizlazi logična posljedica da je Marki izvisila. A ja, njezina frendica, nisam našla vremena niti da je pitam kako je, a kamoli da bih je utješila. Sram me bilo!
«Kak' to misliš – kak' to mislim?», uzvraća Marki, još čudnijim glasom.
«Mislim, s obzirom na sve, kužiš?»
«Ne…»
«Čudan ti je glas…»
«Ah da, jučer sam zaružila u Globu, bila je Noć lizačica čokoladnih gačica, a osim toga, moja cura se vatreno ljubi, pa sam preforsirala oralna područja…»
Oh, jadna Marki! Toliko je u komi da nema snage priznati što joj se desilo. Sigurno je cijelu noć tulila u kutu. I sad namjerava progutati tablete za spavanje, brrr…
«Marki, nemoj popiti te tablete, zbog glupe Anđelke.»
«Ko šiša ludu Anđu? Popit ću ih zbog svoje nove ljubavi.»
«I ona ti je dala nogu?»
«Ne, ugovorila mi je razgovor za job, u svojoj firmi.»
«Pa zašto, onda, želiš popiti tablete za spavanje?»
«Zato da zaspim prije ponoći, ne mogu se pojaviti na sastanku sva isfaširana.»
«Super! Čestitam na novoj curi i novom poslu. Stvarno ljubazno od tebe što me zoveš u četiri ujutro da mi saopćiš divne vijesti…»
«A ne! Zovem te zato da me u ponedjeljak ujutro zvrcneš i probudiš, tako da ustanem na vrijeme.»
«Aha! A zašto baš mene? A ne, na primjer, telefonsko buđenje - 9100?»
«Zato jer se na njihov poziv probudim, javim na telefon, vratim u krevet i nastavim spavati.»
«A kad ja nazovem – bit će drukčije?»
«Naravno! Jer ti ćeš nakon poziva skoknuti do mene da provjeriš – jesam li se ispilila iz kreveta?»
«Haha, ma baš…»
«Ne muljaj, znam te! Ti si ziherašica, sve napraviš dvaput, za svaki slučaj!»

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

petak, 05.11.2004.

KORJENČIĆI

Priča se da je jedna izdavačka kuća napokon lagano odškrinula vrata pred navalom blogera.
Vjerujem, nešto slično desilo se i meni. I ja sam u iskušenju da popustim pritiscima i odškrinem vrata brojnim nakladnicima, koji u pobožnom repu kleče ispred mojih vrata.
A sve je počelo prošlog vikenda, kad su mi roditelji, teška srca, priznali da sam usvojena. Početkom tjedna, u cik zore, poput Alexa Haleya, krenula sam u potragu za svojim korijenima. Preko doma za nahočad i vezene košarice ostavljene pred pragom ubožnice, trag me odveo do kolibice Lude Mare, koja već desetljećima krade djecu bogatima i dijeli ih siromašnima. Podaci iz njezine sređene foto-arhive i pijana trabunjanja umirovljenog policijskog komesara, složili su kamenčiće davno razbijenog mozaika.
Napokon, dospjela sam do bračnog para, kojem je prije više nego mnogo godina nestalo žensko novorođenče, prelijepih, dubokih očiju, u kojima se zrcalio nesvakidašnji literarni talent. Djetešce prodorna glasa, s madežom u obliku nosa kraljice Viktorije, ispod lijeve lopatice.
Da, oni su moji pravi roditelji: moj otac – naš veliki pisac, akademik i vlasnik poznatog tatoo-shopa i moja majka – naša velika spisateljica i urednica brojnih ženskih i hortikulturalnih časopisa.
«Dijete naše», uskliknuli su ganuto, «pišeš li što?»
«Ne, ja uzgajam ruže», šapnuh samozatajno, «mene su podigli obični mali ljudi, kako bih se drznula išta napisati?»
Trudila sam se biti uvjerljivom i zaista se ne mogu načuditi nakladnicima koji već danima molećivo drežde u malenom vrtu ispred moje kuće.
Zar oni misle da me mogu dobiti preko noći? Da je dovoljno iščeprkati podatak iz nečije biografije i cap! – držiš ga u šaci? Ne pada im na pamet da sam i ja, premda dijete slavnih i utjecajnih roditelja, ipak ljudsko biće? Da možda imam ponos? Kao Kunta Kinte?
Ili se uzdaju u moje nadaleko poznato meko srce, misle – sažalit ću se i odškrinuti vratašca? No dobro, odškrinut ću prozor i dobaciti vrtni pribor, da budu od neke koristi dok čekaju. Neka obrežu ruže i oplijeve korov. Sav, do najsitnijih korjenčića.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

četvrtak, 04.11.2004.

VAŽNO JE ZVATI SE...

Pored mučnine, otečenih gležnjeva i nemogućnosti da se igra gumi-gumi, u trudnoći se neminovno javlja i problem davanja imena djetetu. U pravilu, bira ga majka. A ostali (uža obitelj i šira društvena zajednica) nesebično nameću prijedloge.
Da izbjegnemo nasrtaje takve vrste, mi, budući roditelji, čvrsto smo odlučili - sami ćemo izabrati ime, koje nam se učini najzgodnijim. Pri tome, svojski ćemo se truditi da ne učinimo djetetu ono što su nama učinili roditelji, kad su nam nadijeli naša nemoguća i pomalo budalasta imena.
No, ubrzo smo saznali da imamo dvojčice, djevojčice - komada dva i stvari su se zakomplicirale.
A onda se u raspravu uključila uža obitelj i šira društvena zajednica.
"Gabriela i Mihaela, kao anđeleki", kliknula je u božanskom nadahnuću jedna od bubućih baka.
"Onda radije - Gabriela i Rafaela, tako da jednu zovu Gabi, a drugu Rafi", parirala joj je druga.
"A da se zovu po bakama?", dosjetio se budući djeda.
Mislio je, jasno, na moje pokojne bake - Albu i Agatu. Lijepo, ali ipak malo arhaično. "Da, uostalom, radi se o stranim imenima, a imamo toliko naših, hrvatskih - Tuga, Buga...Fuga, Juga". primijetio je susjed, inače marketinški stručnjak i jedan od pokretača kampanje 'kupujmo hrvatsko'.
Njegova supruga, koja je baš tada upisala tečaj yoge, upozorila me da bih morala pripaziti na spiritualne vibracije koje ime širi i tako direktno utječe na kundalini, karmu i ostale dijelove novorođenčeta.
"Rukmini i Revati", predloži mi smjesta uzvišeno nazivlje, dostojno bramanske kaste i nabijeno nadasve jakim vibracijama. Možda i prejakim.
"U tom slučaju", nije se dala ona, "nazovi ih sasvim jednostavno: noć i zora - Ratri i Ušas!"
"Ušasno!", zgražala se njezina klasično obrazovana šogorica: "Kakve mi veze imamo s Indijom? Radije uzmimo iz evropske tradicije, na primjer - Ifigenija i Elektra!"
Elektra i Vodoopskrba, zvale su se moje kćeri u noćnim morama, koje sam sanjala u uznapredovaloj trudnoći. Koja je naočigled napredovala i vodila logičnom ishodu, za razliku od naših diskusija o imenima.
I tako se, iz goreopisanih razloga, desilo da do poroda nismo mogli odlučiti kako će nam se djeca zvati. Niti nakon poroda. I dok smo sjedili u čekaonici ureda za registraciju djece ili kako se to već zove, tatica Debeli i mamica tj. ja, vodili smo živahnu raspravu.
"Neka se ipak zovu po tvojim bakama", kumio je tatica.
"Zašto ne po tvojim?", odvraćala sam ja.
Naposljetku, rekoh 'dosta'! Ja sam ih rodila, ja ću ih i obilježiti za cijeli život. Ušla sam u ured sama i dreknula: "Neka se zovu po majci i ocu!"
"Stvarno, sigurni ste, zaista???"
"Što hoćete time reći?"
"Ništa, ništa..."

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

srijeda, 03.11.2004.

DAMA S PSETANCETOM

Ispekli smo kestenje i škvadra se opet skupila u dvorištu. Da veselje bude veće, mala je Dančika donijela i štenca neodređene pasmine. A prvašić Robi pokušava je impresionirati. Malac je ranjen, pogođen Amorovom strelicom i sad žonglira vrućim kestenjem, pravi nemoguće grimase i sve ostalo što zaljubljeni rade.
Međutim, Dančika ostaje hladna spram udvarača i osim što tu i tamo kljucne koji kesten, uglavnom se bavi svojim dlakavim ljubimcem, koji je zaokupio pažnju svih prisutnih curica.
Na posljetku, u očaju, inače samozatajni Robi glasno drekne: «Cure! Da vam ispričam vic!»
Cure se, napokon, zainteresirano okrenu prema njegovoj malenkosti, a on nastavi: «Znate kak' policajci muče muhu? Zatvore je u staklenku i čekaju da ogladni, a onda pred njezinim očima ližu kakač!»
Moje blizanke i dvije godine starija Brankica veselo se cerekaju, ali mala Dančika, kao za vraga, niti da bi. Nego prezrivo frkne nosićem i s visoka procijedi: «Baš je bez veze! Odvratno, fuj!»
Policijske torture očito su mačji kašalj u usporedbi sa sadističkim majstorijama, koje je ona spremna izvesti na suprotnom spolu.
Nakon fijaska, siroti Robi grozničavo smišlja kako da popravi dojam i izvadi se iz spomenute materije, koju policajci oralno koriste pri procesuiranju muhe. No, opet peh! Prije nego što je išta smislio, oglasi se Dančikina mama: «Danči, imamo posjetu!!! Došao nam je kum!»
Dančika se srdačno pozdravlja s curama, proračunato previdi Robija i veselo skakuće, dok je pratim do njezinog haustora, gdje je čeka crvenokosa mamica.
«Mama, smijem kumu pokazati peseka?»
«Aha, smiješ.»
«A mogu mu ispričati jedan vic?»
«Pazi samo da nije prost, ako me osramotiš k'o prošli put, bit će po turu!»
«Nije ništa o seksu, mama, nego samo o jednoj muhi, baš je super, jako smiješno», nastavlja mala podla prasica.
«Dobro, ali prvo se pozdravi i operi ruke. Vic budeš ispričala kasnije, za večerom», mudro savjetuje mamica. Koja, očito, još nije čula kako policija muči muhe. Ali će joj ta spoznaja fino sjesti za vrijeme večere. A još ljepše njihovom gostu, koji slučajno radi baš u policiji.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

ponedjeljak, 01.11.2004.

PUT U RAJ

Mnogi se roditelji skanjuju govoriti s djecom o smrti. Smatraju da je to preteška tema za dječje glavice. A nije uopće. Matematika je daleko teža, zahtijeva točno rješenje. U usporedbi s njom, smrt je prilično velikodušna. Možemo po volji izabrati priču koja nam s najviše sviđa i vjerovati u nju do mile volje.
Tako ja svojoj djeci pružam nekoliko opcija:
«Kao što znate, Grci su vjerovali da se nakon smrti ide na sumorno mjesto zvano Had. Nekolicina izbranih smjela je uživati u Eliziju, a one koji su se jako zamjerili bogovima čekalo je mjesto u Tartaru. Kršćanstvo je donijelo priličan pomak nabolje. Tu besmrtna duša odlazi u raj ili u čistilište. Oni koji su baš strašno zli i okrutni idu u pakao, no kako za njih obično kažemo da su bezdušni, pitanje je ima li što otići i kamo? Što znači da imamo opravdanih razloga sumnjati u postojanje pakla, ali to ne smijete reći vjeroučiteljici, jer nju pakao jako veseli, pa bi se mogla rastužiti i dati vam jedan.
Pored kršćanskog shvaćanja smrti, najraširenije je učenje o reinkarnaciji ili selidbi duša. Znači, besmrtna duša živi zajedno s tijelom, sve dok ovom ne bude dosta. A onda nastupa smrt kao, recimo, rastava braka. Duša bude neko vrijeme malo usamljena i luta uokolo u potrazi za novim društvom, to jest sljedećim tijelom. Ponekad joj je teško prevladati staru vezu, pa pati i prolazi kroz proces čišćenja, dok sasvim ne zaboravi sve iz prošlosti i tako se osposobi za nova iskustva. Zato se, uglavnom, ne sjećamo prošlih života. Jer bismo se, inače, često u mislima prebacivali negdje drugdje i bili bi jako zbunjeni. Osim Dalaj Lame, on se stalno prebacuje s mjesta na mjesto, pa mu je to normalno.
Pored vjernika, tu su i ateisti koji uopće ne vjeruju u besmrtnu dušu, nimalo. Ima i onih koji odbijaju razmišljati o smrti, jer dok postojimo – smrti nema, a kad dođe smrt – nema nas i gotovo. A što vi mislite, cure?»
"Ja stvarno ne znam", iskreno priznaje starija blizanka.
"A u što ti vjeruješ, mama?", uzvraća mlađa protupitanjem.
"Pa, raj nije loš, ali i reinkarnacija ima svojih draži, ne znam, cure, teško mi je odlučiti..."
"Hm, onda bolje požuri..."
"Da, ipak imaš puno manje vremena..."
"Za razmišljanje..."
"Nego mi."

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka