::LUCY FAIR::

subota, 13.11.2004.

RECIMO DA MI JE IME...

Vrijedi li ono – 'nomen est omen'? Određuje li ime našu sudbinu?
Eto, kao Lucy Fair imam privilegiju da slobodno pišem na blogu, što me volja. Ali, što ako se obistini mogućnost koju sam nagovijestila u jednom od ranijih postova? Naime ta da sam davno izgubljeno dijete uglednih i utjecajnih roditelja? Koji sada, kad su me napokon našli, žele da nosim i njihovo ime.
I odjednom više nisam Lucy Fair, koja neobavezno lupeta po netu, ne. Po novom, zovem se Nancy Fancy i moji sabrani radovi krase izloge svih boljih knjižara, te popise školskih lektira.
No, mojim visokopozicioniranim biološkim roditeljima takav uspjeh nije dovoljan. Oni smatraju da njihovo dijete zaslužuje više. I stoga me zaposle u stranom veleposlanstvu.
I eto mene, sjedim u nekakvoj diplomatskoj fotelji, prodajem zjake, ne znam što bih, te od dosade pipkam i drpam samu sebe. Što nije za osudu, nego je sasvim logično ponašanje, jer svoje tijelo donekle poznajem, a o diplomaciji nemam blage veze. Osim toga, čula sam da diplomati moraju biti veoma pametni. A najdublja je mudrost, zna se, 'gnothi seauton' i 'zna se'. Stoga veći dio radnog vremena nastojim spoznati samu sebe, u biblijskom smislu te riječi.
Međutim, dok se ja vrijedno samousavršavam, kroz glavu mi prolaze razne zanimljive fantazije. Suviše zanimljive da ih prepustim zaboravu, pa otvaram svoj blog pod nazivom: Iz dubokog hlada naših ambasada, vaša dopisnica Nanny. I odmah opišem sve majstorije koje sam izvela na sebi i zamisli koje su me pritom spopadale.
No, kako spomenutu hvalevrijednu aktivnost ipak nije moguće obavljati baš cijeli dan, moram naći i neku drugu zanimaciju. Da se odmorim od napornog rada, ručnog, obilazim kafiće i restorane i tamo se luđački ponašam. A što bih drugo? Neću valjda obilaziti muzeje? I kakva korist da se tamo ludiram, tko bi me zapazio, osim šačice turista?
A ovako, svi brojni posjetioci okolnih ugostiteljskih objekata veoma brzo saznaju da postoji jedna zanimljiva državica Hrvatska, iz koje dolaze nadasve čudesni predstavnici. Da pojačam dojam, glasno prepričavam državne tajne, svakom tko me želi slušati. Jer koji je uopće smisao državne tajne, osim da je rastrubim uokolo? Time dokazujem svoju privrženost demokratskim načelima – zalažem se za javnost informacija i predstavljam svoju zemlju kao najdemokratskiju na svijetu.
I kad svoje nesebično zalaganje prezentiram na blogu, umjesto da mi plješću i kažu 'hvala', svi se zgražaju. Jer da sam pretjeranom iskrenošću ugrozila ono blesavo ulizivačko 'nobles obliž' ili kako se već kaže.
Dakako, pokreću medijsku harangu i službeni postupak protiv mene. Misleći, jadni, da su mi naudili. A nisu, jer iako zbog više sile povlačim blog, nastavljam pisati dnevnik u tekicu i čim skupim dovoljno materijala, publicirat ću ga pod zvučnim naslovom. 'Hrvatska jalnuška laž' ili 'Moj obračun s vrag zna kim sve ne', a možda 'Dijareični antibrbljarus'. Svejedno, već imam ponude od izdavača, unaprijed! A zavidnici, koji me mrze, neka počine kolektivni harakiri od očaja, kad shvate da su samo doprinijeli još jednom mojem uspjehu.
Tako je to ako se zoveš Nancy Fancy i bog te voli. I sve ti ide u prilog.
A ako ne, onda si luzer, kojem preostaje samo da namrči svoj uobičajni opskurni pozdrav:

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka