Nakon više uzaludnih pokušaja, moja je frendica Marki prošlog petka napokon uspjela ustati prije deset ujutro i dospjeti na razgovor za posao.
S obzirom da je uletjela preko veze, one u kojoj je sa svojom novom i utjecajnom gejlezbo curom, nisu je puno ispitivali. Odmah su je doveli za radni stol i dali zadatak – da smisli reklamni song za kampanju Jadranke Kosor, usmjeren na prigradsku populaciju ruralnog porijekla. Prije nego je sjela na svoj novi tapecirani stolac na kotačićima, dosjetljiva Marki ispali: «Op žica, žica, žica,
Glas vas žica Kosorica…»
Šefu, starom bećaru, svidje se zamisao, ali zaključi da je pomalo goluždrava, pa naloži Marki neka dade nešto potpunije. I za pet minuta Marki izbaci veoma kosmati proizvod, s duuugom bradom:
«Evo banke, Cigane moj,
Cigane moj, glasaj mi ti!
Ja ću tebi platiti,
Ti ćeš meni glasati!
Evo banku – glasaj za Jadranku!»
«Hm», zamisli se šef, «kad se pjeva ne zvuči loše, ali nešto smeta u pozadini, neki šum…»
«Pa da», reče Marki, «šuške šuškaju.»
«Moram još razmisliti o tome», prizna zbunjeni šef, «a ti radije sastavi pjesmicu za žensko glasačko tijelo.»
«Što bi moglo dirnuti žene u zreloj dobi?», pitala se Marki. I odgovor se nametnuo sam od sebe:
«Ima jedna žena mršavica,
jadna li je, ispijena lica.
Učinimo, žene, dobro djelo:
popunimo biračko joj tijelo!
Iz milosti na nju suhu, tanku,
Zaokružimo Kosor Jadranku!»
«Uh, raskošno», prizna šef, «ali je bome i masno! Daj, za promjenu, usmjeri se na mlade glasače, koji će prvi put izići na birališta. Za njih treba nešto vedro, prpošno, može video-spot.»
«Mladi vole…što?», stane mozgati Marki, «pa da, crtiće i rock-grupe.» I scenarij se začas složi:
«Crno pile, s ljuskom jajeta na glavi, unezvjereno šeta ispred izbornih plakata, a popularna rock-grupa izvodi song:
Bilo jedno pile malo,
Kalimero se je zvalo.
Razmišljati ono stalo:
Za koga bi glasovalo?
U kadar ulijeće Jadranka Kosor u plesnom pokretu.
Kalimero pruža ručicu i viče: To je prava…»
«Nepravda», nastavi šef, «tako kaže Kalimero, zar ne? Za predsjedničku kandidatkinju?»
«Ne, to ste vi rekli», odvrati Marki.
«Ništa od toga», odmahne glavom šef, «Pusti, Marki, izbornu kampanju. Umjesto toga, napiši mi dvadesetak reklama za higijenske uloške, do ponedjeljka.»
I tako je Marki ovu nedjelju provela kod kuće, u radu na svojim velebnim djelima. S malenim krilcima.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 24.11.2004. u 00:55 sati.