::LUCY FAIR::

subota, 20.11.2004.

KRATKA PRIČA

Dopustite da se predstavim. Zovem se Priča, Kratka priča.
Piše me jedna žena, ime joj je…ups - ne znam. Ja sam veoma kratka i imam, hihi, kratko pamćenje. Moglo bi se reći da sam malo ograničena. Pa što? Nitko nije savršen. Ali ja sam tek na početku svog puta i još mogu puno postići - da me objave na raznim mjestima i spominju u encik…cik…onim jako debelim knjigama, valjda ste svi čuli za njih. Možda, tko zna, jednog dana u dalekoj budućnosti? Hihi, samo sanjarim…
Ne, nisam ja isprazna sanjalica, koja priča bez veze, kao mnoge moje pomodne kolegice.
Za razliku od njih, ja sam usredotočena. Imam jasan cilj pred očima. Životna mi je želja sudjelovati u jednom natječaju za kratke priče.
Osim toga, želim mir u svijetu i ljudska prava. I srdačan pozdrav ugroženim vrstama, koje su u izumiranju.
Kao što vidite, imam štošta važno za reći. A kada bih pobijedila na natječaju, iznijela bih svoju poruku u javnost. Dala bih doprinos zajednici, iako sam kratka. Uostalom, znam za kolegice koje su kraće od mene, a veoma su uspješne i utjecajne. Na primjer - neke koje je napisao onaj Bor…Borg…hihi, ne mogu se sjetiti. Nema veze, ionako svi znaju za njega.
I što sam ono htjela reći?
Da, valjda se primjećuje da imam dara? Uz malo sreće, mogla bih izraziti neku veoma posebnu i duboku misao. Štoviše, mislim da hoću, baš sad…eto…tek što nisam…Što? Moja spisateljica kaže da sam gotova?!? Kako? Da joj je dosta?
Ne mogu doći k sebi, zgražam se! No, ako je tako odlučila, u redu! Mislim, požalit će ona, ali neka joj bude!
Otići ću. Evo, odlazim. Kog bogovi vole, umire mlad. Dragi čitatelji, znam da nisam bila najbolja priča u vašem životu, ali sjetite me se ponekad, u dugim zimskim noćima i kad miris proljetnog cvijeća probudi novu ljubav u vašim srcima i… No dobro, idem, idem…Može još dvije riječi? Ne? Pih!

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka