::LUCY FAIR::

srijeda, 06.10.2004.

ŠEST LICA TRAŽI PREVIŠE

Moja frendica Marki bila je jučer u kazalištu Propuh, na razgovoru s upraviteljem Kokotom. Ovom se, na prvi pogled na prvu stranicu, toliko dopao njezin komad 'Lezbijska je tuga pregolema', da je naručio kazališnu kritiku za sinoćnju premijeru. Neka napiše kraći objektivni prikaz predstave, s naglaskom na superlativima.
Drago mi je što se Marki otvaraju nove mogućnosti, ali malo me boli što se nije sjetila mene. I ja imam u ladici jedan mali dramski tekst, koji nikada nije vidio pozornicu, a sigurno bi mu se dopala. Ali, Marki ne haje za mojeg usamljenog mališana.
No, ipak, nije baš krajnje sebična. Eto, voljna je podijeliti sa mnom svoje duboke misli o odgledanoj predstavi. Štoviše, insistira da pročitam njezin osvrt. Koji glasi ovako:
«Pred začaranim očima premijerne publike odigrao se neodoljivi susret Pirandellovog relativizma i genijalne kombinatorike proslavljenog redatelja Povrtnice. Magične avanture lica s nestalnim identitetom, lica koja stradaju i prolaze kroz čudne i vrlo zamršeno neobične metamorfoze, pitajući se tko su, kamo idu i što im je za činiti ili ne?
Ima li odgovora? U nizovima kolebanja i proturječnosti između oprečnih pozicija, koje su suprotstavljene? Otkrivajući strateške Gordijske čvorove između zakona nesvjesne djelatnosti duha i fizičkog svemira kao skrivene projekcije društvenog svemira, šest lica, izgubljeni u svemiru, igraju igru skrivača, sa predumišljajem otkrivanja istine.
Savršeno konstruirana scenografija, kao posrednička razina između individualnih karaktera i simboličkih funkcija, govori nam svojim jezikom, na narječju neživih predmeta. Za razliku od živih glumačkih kreacija, koje su živahne i razigrane. Pod redateljskom palicom ingeniozno nadahnutog Povrtnice, svih šest glumaca podarili su publici duboku i potresnu umjetnost.»
«Jel' dobro», pita Marki.
«Može proći. Samo, potkrala ti se sitna greška. Za 'Šest lica traži autora' nije dovoljno šest glumaca.»
«Ah, da», prisjeti se Marki, «šest lica plus autor. Dakle, sedam.»
«Više.»
«Nemoj me zajebavat!»
«Ozbiljno! Da si gledala predstavu, znala bi.»
«Nisam imala vremena. I tko bi izdržao glumatanje naših scenskih umjetnika?»
«Zašto nisi posudila u knjižnici i pročitala dramu?»
«Jesam, nekad davno. Ne sjećam se više. Daj, nemoj biti sebična gadura, reci – koliko ima prokletih glumaca?»
«Čekaj, dok razmislim…»
I smislim jedan dobar razlog – zašto ne bih smjela biti sebična gadura?

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka