::LUCY FAIR::

utorak, 19.10.2004.

KAKO JE ŽIVIO ANTUNTUN

Upravitelju kazališta Propuh, Kokotu, ime je Antun. Zovu ga Antuntun, jer on ima vrlo neobičan um.
Dovoljno je da većina podržava neki stav i on odmah smatra da nešto ne štima.
Na primjer, odrasli ljudi uglavnom smatraju da su priče o izvanzemaljcima tek plod fantazije. Međutim, Antuntun živi u uvjerenju da su dotični pod utjecajem medijske manipulacije, sračunate na zataškavanje očigledne istine - da leteći tanjuri stalno zuje oko nas. Zacjelo bismo ih i vidjeli, kad bi imali dovoljno mentalne snage, da neutraliziramo djelovanje masovne hipnoze. Koja na Antuntuna, jasno, ne utječe. I on bi sigurno vidio izvanzemaljce, da nije neprestano okružen gustim oblakom duhanskog dima.
Koji se obilno vije oko njega jer on, usprkos uvriježenim zabludama, dobro zna da pušenje nije nimalo štetno za zdravlje. Nego je čak korisno, a rak i ine boleštine izazivaju negativna zračenja, koja odašilju izvanzemaljski leteći objekti. Ali se, srećom, mogu zaustaviti znalački presavijenom alu-folijom.
I tako je prošle večeri, prije odlaska na počinak, kao i obično, obložio prozore šljaštećim jatima aluminijskih origani ždralova. A probudio se dva sata poslije, jer mu se strašno pripiškilo. Što nema veze s povećanjem prostate. Nego znači da se organizam ubrzano čisti od akumuliranih štetnih zračenja, zahvaljujući djelovanju zaštitne folije.
Međutim, spomenuta zračenja ne samo da se ne vide i ne čuju, nego niti ne smrde. No, ovog puta nešto je vonjalo.
Antuntun prvo prokune ekstragalaktičke dotepence, koji su, izgleda, odlučili aktivirati kemijsko oružje, da bi onda, za svaki slučaj, zavirio kuhinju i ustanovio da su plinske instalacije kihnule.
Kako su prozori bili zadihtani folijama, uspio je samo odškrinuti stara balkonska vrata, tek toliko da se ne uguši.
Zatim je stao užurbano razmišljati - koga da zove u tri ujutro? Kućepazitelja, koji je mrtav pijan ili domara njegove kazališne kuće, koji mu duguje uslugu? Jer je obećao pogurati SF komad, koji je napisala domarova maloljetna kćerka. Neobično obdareno dijete, veoma zrelo za svoje godine, tako da se Kokot prvom prilikom zatvorio sa djevojkom u garderobu, da porade na zajedničkim afinitetima.
No, u taj čas naišao je stari i sve je ostalo visjeti u zraku. Uključujući i samog Kokota, koji je razodjeven visio na zastavi ispod prozora, sve dok se glumac, specijaliziran za uloge mladih ljubavnika, nije popeo na balkon na donjem katu i dočekao svog razgaćenog upravitelja u naručje. Na neizmjerno oduševljenje okupljenih fotoreportera, koji su frenetično bljeskali blicevima.
I sad, usred noći, Antuntun je muku mučio što bi - da nazove kućipazitelja, sa polovnim kombinirkama u ruci i 0,4 promila u krvi ili domara, koji je uvijek spreman? Na vratolomije, ako uključuju Kokota.
Teška dilema. Koja se neočekivano brzo razriješila. Jer, da bi se uspješnije koncentrirao, Kokot je, po običaju, posegnuo za cigaretom i zapalio.
Eksplozija je bila takva da su je vjerojatno zapazili i izvanzemaljci u orbiti oko Marsa. I veoma se poveselili, za razliku od moje frendice Marki, koja je neutješna. Žao joj čovjeka. Baš je bio simpatičan i otkačen. Tko bi, osim njega, pristao postaviti komad u kojem pedesetak mahnitih žena skače po sceni, trabunjajući lezbijske žalopojke, tko? A da žalost bude veća, Marki ništa, baš ništa drugo ne zna napisati...

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka