Budući da je nisu primili u Big Brother, a njezina gejlezbo cura nema vremena za cjelodnevni chat, moja je frendica Marki morala naći hobby. Uspostavlja kontakte sa zanimljivm ljudima. Upravo razgovara sa upraviteljem jednog našeg kazališta.
«Kako to mislite – ne sjećate se mojeg komada? Znači, ne samo da ne čitate ponuđene tekstove, nego se niti ne sjećate da ste ih dobili? Skandalozno! Nemojte prekinuti vezu, jer ću vas opet nazvati. Vi ste dužni razgovarati sa piscima, to je vaš posao. Pa što ako nikad niste čuli za mene? Mislite da je itko čuo za vas? Prošećite gradom i pitajte ljude – jesu li čuli za gospodina Kokota, upravitelja nekakvog kazališta? Uvjeravam vas da nitko neće imati pojma. Toliko o anonimnosti. Ali, s obzirom da mi se sviđa vaša boja glasa, odlučila sam ne izvijestiti tisak o vašoj indolenciji. Dat ću vam još jednu šansu. Umjesto da šaljem cijelu dramu, pročitat ću samo jedan odlomak, sada. I vi odlučite – želite li takvu dramu u vašem kazalištu ili ne? I više vas neću gnjaviti. U redu? Evo, slušajte. Udvarač se obraća dami, pa kaže:
'Alicijo, i da ti možeš tog jebicrijevca nazvati istim imenom kao i pokojnog gospodina kneza. Premda nisam nimalo suptilan, pričinjava mi to nekakvu psihičku bol. Ne smij se! Nosim svoju dušu poput ranjene ruke na marami. Poput voća ukradena iz vlastita vrta koji je zakupio moj neprijatelj. Osjećam prema tebi tako silnu morganatsku privlačnost, snažnu poput američkog tornada. Pun sam žudnje za mezalijansom koju je spretni autor preradio u autopamflet, i kojim bičujem vlastitu nemoćnu sudbu. Poput košulje sam, u zagrljaju centrifuge.'
I? Što kažete? Jel' dobro? Štooo??? Takvo smeće još nikad niste čuli? Prelazi granice? Debilnosti? To ne bi postavila na daske ni amaterska družina iz Donjih Kozojebaca? Stvarno? E pa, vidite, gospodine Kokot, to debilno smeće koje ne bi igrali ni diletanti iz Kozojebaca, vrti se svake večeri u vašoj kazališnoj kući, pred praznim gledalištem. Radi se o Witkiewiczevoj 'Vodenoj koki', za koju redatelj, inače vaš nećak, prima lijepe honorare. A ja ovaj razgovor snimam i namjeravam pokloniti snimku svom rođaku novinaru, baš mi se požalio na nedostatak skandala u kulturnjačkoj sferi. Što kažete? Da dođem slijedeći tjedan i donesem svoj komad? Da? Mislite da bi mogao upasti već ove sezone? U redu. Vidimo se!»
«Eto», reče Marki frajerski, «tako se to radi! Još samo da nadrljam nešto do ponedjeljka. Imaš kakvu ideju? Ili da mi bar objasniš neke sitne štoseve – što mu dođe dijalog, prolog, didaskalija, peripetija? Ja nemam pojma, nikad nisam pisala dramu.»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 02.10.2004. u 23:36 sati.