Mrzim uzrujavanje. Naporno je i košta me živaca. Ali, kako da se ne uzrujam, kad vidim da se moja djeca uzrujavaju? Zakačile su se u školi s onom Anom-Elizabetom, zvanom Ana-Liza.
«Stalno se pravi važna i diže nos u nebo», kažu moje kćeri. Vjerujem da govore istinu, poznajem joj mamu. I ona je dizala nosinu u nebo, sve dok nije dobila spondilozu, od opterećenja.
Dakle, klinke su se posvađale oko toga tko je u pravu, a tko u krivu i onda je plavokosa Ana-Liza, s analitičkom ozbiljnošću pristupila neozbiljnom argumentu moje mlađe kćeri i prozvala je lažljivicom. Zato jer je ova ispričala vic o plavuši, a vicevi su prava izmišljotina i nisu istina.
«Kako je glupa», nervira se moje dijete, «vic je šala, a tko se hoće šaliti, mora malo lagati.»
«Da, u pravu si», tješim je.
«Tako sam ljuta da bih se mogla rasplakati. Ali ne želim plakati, nego bih nešto razbila, grrrr!»
«Da, razumijem te», uživljavam se u osjećaje svog djeteta, po naputcima suvremenih dječjih psihologa.
«Željela bih da sam na Planeti ispunjenih želja», nastavlja ona, «i da uđem u robnu kuću Svepolupaj. Da bar mi imamo tako nešto!»
«Ah, da bar, ali nemamo», suosjećajno dodajem.
«Ali imamo, mama! U dvorištu.»
«Da, u dvorištu», rekoh. U kartonskim kutijama poslagano je staro posuđe, rashodovana viseća kuhinja i oštećeni luster. Čekaju odvoz smeća. I sad mi samo treba dječja razbijačka intervencija, pa da slijedećih tjedan dana provedem u čišćenju dvorišta.
«Ne, nije to baš dobra ideja», u momentu sam napustila učenja moderne psihologije i priklonila se konzervativnoj struji, «krhotine će letjeti na sve strane. Što ako se povrijediš? Ići ćeš u bolnicu i zamisli kako ćeš tek onda biti ljuta? A da radije šutiraš jastuke?»
«Neću šutirati glupe jastuke», jeca moja ojađena kći, «premekani su.»
«Da zamolimo dedu da izvadi iz podruma svoju staru vreću za boks i objesi u dvorištu?»
«Neću bezveznu vreću! Hoću da se čuje dok lupam, kako ne shvaćaš? Baš si glupa, k'o i Ana-Liza», tuli uvrijeđeno malena i juri niz stepenice, k baki i djedi.
I tko zna što će napričati o groznoj mami? Sad sam stvarno uzrujana i moram zapaliti cigaretu. Osim toga, zaboravila sam da imam još jedno dijete. Ali, starija blizanka mirno sjedi u sobi i lista 'Životinjski svijet'.
«Kako si», pitam reda radi, jer odgovor već znam.
«Dobro. Bila sam malo ljuta zbog svađe u školi, ali doma sam popričala sa zecom, sa paukom i sa limunovim drvcem. I prošlo me.»
Da, ona je dijete s neke druge planete. Gdje nema lupanja. Ni dernjave. Koja se upravo čuje iz dvorišta. Jer mlađa blizanka rukama i nogama mlati po boksačkoj vreći i vrišti iz sveg glasa. A djedica pridržava udarački rekvizit i pomaže unučici u urlanju.
Nevjerojatno je na što su bake i djede spremni, samo da udovolje željama unuka. U ciglih deset minuta očistio je i ulaštio staru vreću. Čak je i ukrašena. Na gornji dio nalijepili su veliku fotku u boji, sa smiješno nacerenom facom. Mojom.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 13.10.2004. u 00:06 sati.