::LUCY FAIR::

srijeda, 27.10.2004.

JADNICI

Sasvim slučajno, gospođa Valerijana bacila je pogled na ogledalo. Što, inače, ne radi jer, kao humanistička intelektualka, ne želi u vlastitim očima djelovati nezrelo i narcisoidno. Međutim, kad se spomenuti predmet već našao u vidnom polju, njezin je oštar analitički pogled odmah uočio bitno: da je zrcalo veliko, relativno čisto, pričvršćeno uz podlogu držačima od mesinga i da je po svemu nalik ostalim zrcalima u kabinama butika.
No, protivno svojim očekivanjima, gospođa Valerijana u zrcalu nije ugledala sebe. Već sredovječnu, natprosječno oronulu spodobu, s dvostrukim podbratkom i frapantno voluminoznim tvorbama u području abdomena, gluteusa i svugdje drugdje.
Perceptivni šok doveo je Valerijanu u stanje osobito dubokog promišljanja. Kognitivni joj sklopovi u cjelini bijahu obuzeti neobičnom aporijom: «Da li ja, zapravo, nisam ja ili se nešto uistinu neobjašnjivo zbiva u svekolikoj totalnosti cjelokupne zbilje?»
Kasnije, na putu do Gradskog poglavarstva, Valerijani se ukazala spasonosna epistemološka veza, no tek što je krenula da je realizira putem unutarnje heuristike, jedan nenadani susret brutalno je devastirao profinjene meandre njezinih dubokih promišljanja.
Na vratima poglavarstva sudarila se sa daktilografkinjom Baricom, koja se upravo vratila sa porodiljskog.
«Jezuš Marija», reče ona, «kaj ste to vi, gospođa Valerijana? Opće vas nisam prepoznala, kak ste se fest popunili!»
U tom momentu naišla je gospođica Ingeborg, zvana Borg, inače tajnica poglavarstva i ujedno oličenje pakosti i zlobe.
«Da, udebljali ste se», nadoveže se ona ledenim glasom, «otkad su vam odobrili korištenje službenog vozila. Čudno da sami niste primijetili. Čak i ako se nikad ne gledate u zrcalo, knap odjeća koja se bolno urezuje u salo, zna biti prilično dobar podsjetnik. Da sam na vašem mjestu, ja bih odmah otkazala službeni auto!»
«Hvala na velikodušnom savjetu», procijedi ironično Valerijana, te uđe u svoju kancelariju u krajnje snuždenom raspoloženju. I kao uvijek, kad bi je obuzela tuga i nujnost, predala bi se nadasve dubokim promišljanjima. Vrlo brzo, nakon ciglih 5-6 sati metodične fenomenološke raščlambe, uzdigla se na višu razinu problema i zaključila da valja ukloniti sam osjećaj nezadovoljstva kao takav. Najbolje putem nekog dobrog djela.
Stoga, odmah sastavi dopis, u kojem odobrava uplatu od 30.000 eura iz gradskog budžeta na račun izdavačkog poduzeća Jadnici, za otkup neprodanih knjiga. Između kojih je prednjačila njezina zbirka hermetične poezije 'Suha krpa na dnu mora', štampana u 10.000 primjeraka.
Dakako da će vlasnici kuće Jadnici, obuzeti zahvalnošću, insistirati da štampaju i njezinu slijedeću zbirku 'Suha krpa na dnu mora II', što ona, iz pristojnosti, neće moći odbiti.
No, usprkos tim sitnim dubiozama, Valerijana se osjećala cjelokupno znatno bolje, nego prije nekoliko sati. Eto, kako je dobro činiti dobro!

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka