Neki dan sam čula da je možda malo neumjesno jadikovati nad sudbinom laboratorijskih štakora, dok svakog dana na tisuće djece umre od gladi.
Aktivisti za prava životinja ne slažu se s time. Djeca koja umru od gladi ionako su mrtva i nema im spasa. A laboratorijski štakori još su živi. Inače ih ne bi nazivali laboratorijskim, nego crknutim štakorima. Što je isto izraz ogavnog ljudskog šovinizma, jer trebalo bi ih zvati 'preminulima'.
Ne bih se upuštala u filozofske rasprave, ali moje kćeri vole životinje. I stoga su me natjerale da se pridružim prosvjednicima, koji su se skupili u parku, pred zgradom općine, zahtijevajući građanska prava za kućne ljubimce. Da bi bili brojčano jači, poveli su i svoje miljenike.
Ja sam zeca ostavila kod kuće. Linja se, pa je dekoncentriran i teško da bi mogao znatno pridonijeti našoj borbi. Protiv suvremenog ropstva. Ne bih znala reći što sve uključuje rečena borba, ali se toplo nadam da ne podrazumijeva puštanje zečeva iz kaveza i slobodu da ostavljaju kuglice po cijelom stanu.
I bez našeg rastresenog zeca, okupljanje je započelo u sasvim ugodnoj atmosferi. Međutim, uskoro je došlo do komešanja.
Jedna otmjena kujica u pepita kostimiću, pasmine pekinezer, stala je prilično raspekmeženo i nimalo damski oglašavati da se osjeća usamljeno i erotski zanemareno. Svi mužjaci, od jazavčara do rotvajlera, našli su se pozvanima da, bez odlaganja, popune prazninu u njezinom emocionalnom životu.
U svojim plemenitim gentlemanskim nastojanjima, natezali su lajne i tulili poput paklenog zbora.
Lukave mačke brzo su uvidjele da je vrag odnio šalu, pa su se izmigoljile vlasnicima iz zagrljaja i pobjegle na drveće. One zatočene u putnim košaricama oglašavale su se poput raštimanog gudačkog orkestra. A ptičice su izbezumljeno prhale u krletkama, fićukajući, grakćući i kriješteći. Sve, osim jedne mudre, stare papige, koja je razgovijetno ponavljala 'muuulci – kreeeteni – fuuuj'!
Već sam pomišljala da se diskretno pokupim, kad se začuo jezivi, bolni krik. Ljudski. Što se desilo? Da nije jedan od razdraženih pasa ugrizao nečije dijete? Ne, mnogo gore. Dogodilo se umorstvo!
Sitna crvenokosa staričica držala je na dlanu obezglavljeno tjelešce hrčka Sigismunda, oplakujući ga iz sveg glasa i zahtijevajući primjernu kaznu za ubojicu.
Vlasnici mačaka i pasa užurbano su skupljali svoje odbjegle mezimce, prezrivo ignorirajući vapaje ožalošćene gospođe. Uostalom, što bi ona htjela? Mali je poginuo i što se tu može? Valjda mu je takva karma. Ne misli valjda ozbiljno tražiti pravdu? Za jednog običnog hrčka?
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 05.10.2004. u 22:16 sati.