Moje kćeri, iz meni nepoznatih razloga, žive u uvjerenju da ja sve znam. Zato mi neprestano postavljaju simpatična pitanja, normalna za njihovu dob: kolika je težina protona na Jupiteru, kako se dokazuju amfibolije refleksivnih pojmova, što je makijavelizam?
A ja, umjesto da odgovorim, odem na balkon, pokupim veš, skinem uže i objesim se, svaki puta kad čujem takva pitanja. Što se, srećom, ipak ne dešava. Nego, umjesto toga, pitaju: kako znaš da te dečko zbilja voli, kad se počinje sa seksom, što je rakija-e-lizam? Jel' to kad odrasli lizaju rakiju?
Čule su na TV-u, kad je teta sa velikim cicama nešto ispitivala jednog masnog čovca, u smiješnom odijelu.
«Aha, cure, sudeći po opisu, to je bio političar. Novinarka ga je optužila za makijavelizam?»
«Ne, sam se pohvalio sa time.»
«Da je on pametan i doktor za te poli-nauke i da se tako radi.»
«I da zato svi moraju glasati za njega.»
«Ali što je to?»
«Vještina stjecanja i održavanja vlasti. O čemu je napisao knjigu jedan dosjetljivi striček, po imenu Niccolo Machiavelli.»
Koji je, zapravo, bio dvorska ulizica, samo je pogriješio u koracima i pao u nemilost, ali 'dosjetljivi striček' bolje zvuči. I izaziva manje potpitanja.
«Zgodno!»
«I kakav mora biti političar?»
«Po Machiavelliju, on smije lagati i raditi razne opačine da se održi na vlasti, pod uvjetom da to narod ne sazna. Nego da svi misle da je ispravan i da ga poštuju.»
«Ali, mama, onda je bez veze ako političar kaže za sebe da je taj…majkija…kak se već veli», zapinje starija blizanka.
«To je», priskače u pomoć mlađa, « kao kad bi se lopov pred svima pohvalio da pametno krade.»
«Čuj, seka, a možda se ipak hvalio da liže rakiju?»
«Da. Ružno je, ali je manje glupo.»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 08.10.2004. u 19:25 sati.