Moram priznati da, usprkos svim dubiozama, veoma cijenim likovnu umjetnost. Mislim, treba zaista imati dara da bi slika nosila ono nešto u sebi. Tako da je poželim objesiti nekamo, a ne njezinog autora.
Nije da se hvalim, ali imam dobar nos za artističke vrijednosti. No, moje kćeri ne misle tako.
«Mama, tebi je ovo lijepo?»
«Ova, hihi, papazujanija?»
«Koji je krelac to namaljao, seka?»
«Neki Šakal, haha!»
«Kao prvo, cure, slikar se zove Chagall. I nije slikao papazujanije, nego papazjanije. Koje danas vrijede teške milijune.»
«Pih! Ko je lud, nek' plaća!»
«Da vidimo dalje, okreni list…buahahaha…gle ovo, seka!»
«To je crtao onaj Mrak, hihi…»
«Ime mu je Braque, cure!»
«Taj je bio u braku s Baba Rogom, sve mu je mračno…»
Dakako, moglo bi se pomisliti da su moje kćeri tipične male malograđanke, koje priznaju samo figurativno slikarstvo, ali nije tako. Kandinsky je zakon, ne mogu ga nahvaliti. U njegovim flekicama i crticama vide neiscrpno vrelo značenja: čas ugledaju jedrenjak u oluji, okružen letećim ježincima; čas obitelj papiga na trampolinu. Mene svaka njegova slika podsjeća na šareni veš u centrifugi, ali da, sviđa mi se, veoma. Međutim, mlađu blizanku ne samo da oduševljava, nego i inspirira.
«Mama, mislim da ću biti slikarica!»
Zaista, njezine su slike još u vrtiću visjele na izložbenim panoima, a neke sam i uramila, ne sluteći zla. Koje je tako brzo došlo.
«Ako se dobro uvježbam, možda ću slikati divno, kao Mikel-anđeo! Ili simpa, kao Pikaso i Kandinski. Pa čak i ako budem grozna, ne mogu biti gora od onog Šakala. A njegove slike koštaju milijune.»
«Hm, ne bih te htjela razočarati, ali moram. Nećeš biti slikarica, ne!»
«Ali, mama, ja se baš lijepo osjećam dok crtam, mogu raditi sve po svome.»
Moje je dijete otkrilo umjetničku slobodu. Onu, za koju teoretičar Karel Teige kaže da je istovjetna 'slobodi najamnog radnika i najčešće se umjetniku javlja kao sloboda da umre od gladi'.
«Meni se umjetnost čini kao najprekrasnije zanimanje», nastavlja moje uporno dijete.
«Ne, svijet umjetnosti nije nimalo lijep. Shvatit ćeš jednom.»
«Kada?»
«Kad pročitaš knjigu Vašar umjetnosti.»
«Kakva je to knjiga?»
«Strašna!»
«O vampirima i ljudožderima?»
«Ma ne, nego…zapravo, da! O vampirima i ljudožderima! Koji hvataju umjetnike, piju im krv i proždiru ih, na živo!!!»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 18.10.2004. u 02:44 sati.