Oganj.blog.hr

ZA JEDAN ĆASAK RADOSTI

U vrijeme uobičajenosti, sitnih ili većih briga, prehlade, bolesti, siromaštva , razočaranja, neočekivanih trenutaka, iznenađenja, osjećaja osamljenosti, iako uz Dragog Boga nikada nisi sam, dosade… navijek, i u naoko malenkostima, možemo pronaći tren zadovoljstva pa i sreće.
Zraka sunca, osmjeh, dodir voljene osobe, lijepa riječ, dobro jelo, piće, društvo, riješena poteškoća, uspješan rezultat rada, pohvala, priznanje, darivanje, pomoć drugima, lijep okoliš, proslave, vjerski obredi, osobni i uspjesi drugih, mogu nam donijeti ugodu i zadovoljstvo.

Sreća je pak kratkoživuće naročito zadovoljstvo.

Jučer, u Izletištu pri starom dvorcu, u „Sanoboru“, na sastanku jedne družbe , nakon 27 godina, sretoh doktora, estetskog kirurga, stručnjaka za „vuho, požerak i nozdrve“, a. slikara, predavača na brojnim visokim učilištima i udrugama, visoko cijenjenog strukovnjaka za doping i pitaj Majku Božju kaj sve ne, kod sviju omiljenog i posebnog gospodina, Božidara Fučkar.

U ozračju nekadašnje bliskosti u poimanju svijeta, obnovismo uspomene na dane umjetnikove ideje, inspirirane golim velikim zidom, dogovora i stvaranja likovnog sastavka, impozantnog umjetničkog djela koje i danas krasi aulu Vatrogasne škole u Zagrebu.

U poraću Domovinskog rata, nakon Pobjede, uz miris neugašena žara, umjetnik je , uz svoju „asistenticu“ Danicu, tehničku pomoć našeg vrijednog Mire Mrvelj, Antonellinu „okrepčevalnicu“ i mene, kao ponosnog čelnika, tri noći kreirao i stvarao svoju viziju borbe vatrogasaca protiv plamena rata.

Drugu noć, pred nastavkom započetog djela umjetnik, tadašnji ravnatelj Doma zdravlja Ministarstva unutarnjih poslova, utvrdio je da nedostaje više doza boje.

Pozvah sve drage polaznike smještajnih kapaciteta, pojasnim im značaj ovog sastavka, doprinos vatrogasca u Domovinskom ratu, a i njihovo poslanje nakon školovanja i zamolih ih da nam u roku deset minuta pokušaju pronaći slikarske boje.
Popismo kavu i za manje od pet minuta, u ured načelnika ushićeno ulaze trojica aspiranata za vatrogasce:„Gospon načelnik, našli smo boju“. Zahvalih im: „Bravo dečki, pravi ste, brzi ko pravi vatrogasci“.

Uzvišeno je bilo i prigodom promocije te velike (6X3 m) zidne, trodimenzionalne monumentalnosti.
Uradak su, u nazočnosti svjetovnih i crkvenih gostiju, svih nastavnika i polaznika blagoslovili : prvi apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, Giulio Einaudi i vojni ordinarij Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj, Juraj Jezerinac, a za glazbeni se ugođaj, angažirajući kvartet svoje kćeri Tajane, pobrinuo, prijatelj, dr. Josip Bešić, načelnik Ureda za međunarodne poslove MUP - a Republike Hrvatske.

Lijepi dani, lijepa sjećanja, uživali smo onda, a i jučer.
Koliko su iznosili nematerijalni troškovi? Ništa.

Ljubav prema Domovini nema cijenu.

Hvala svima koji su pomogli u ostvarenju tog trajnog projekta, a posebno, osebujnom gospodinu, umjetniku života, Božidaru Fučkar.

O sreći i zadovoljstvu,
Branko Smrekar

ULOGA SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE
U DOMOVINSKOM RATU


Pročitah jedan autorski članak:

Nakon smrti Josipa Broza Tita (1980. g.) Srpska pravoslavna crkva (SPC) započinje s političkim djelovanjem i postaje glavni promotor stvaranja velike Srbije. Godine 1987. započinju pripreme za obilježavanje 600-te godišnjice srpskog poraza na Kosovu polju. SPC je odlučila da mošti kneza Lazara premjesti iz Beograda u manastir Gračanicu na Kosovu.
SPC je stvorila mitove (tijekom Drugog svjetskog rata i u vrijeme Jugoslavije) o stotinama tisuća pobijenih Srba i tako potaknula netrpeljivost, osvetoljubivost i jačanje srbijanskog nacionalizma. SPC je stvorila „okvir za mržnju“ koji je rezultirao mnogobrojnim zločinima i progonima Hrvata i Bošnjaka.

Srbijansko političko vodstvo i SPC su zajednički djelovali u ostvarivanju plana stvaranja velike Srbije. SPC je javno podržala i poticala srpsku pobunu na teritoriju RH i BiH. SPC je podržala tihi državni udar 1989. godine (ukidanje autonomnih pokrajina). Srpski „novi poredak“ su stvorili Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), Srpska pravoslavna crkva (SPC) i Udruženje književnika Srbije.

U Beogradskom centru „Sava“, 29. lipnja 1990. godine, na skupu Srba iz Hrvatske je dr. Gojko Nikolić govorio protiv rata i poručio: „Nije ovo više ono isto pravoslavlje koje je odigralo povijesnu pozitivnu nacionalnu ulogu u vrijeme ropstva Turcima… današnje pravoslavlje, po mom uvidu, sve više klizi u političku stranku i klerikalizam. Takvo pravoslavlje ne mogu prihvatiti… ”

SPC je zastupala ideju velike Srbije, da svi Srbi žive u jednoj državi, da se Srbiji pripoje sve takozvane „srpske krajine“ gdje žive Srbi što je praktično značilo da se djelovi Republike Hrvatske pripoje Srbiji.

Predstavnici SPC Republiku Hrvatsku (1990.- 1991.) nazivaju ustaškom državom i uspoređuju je s NDH iz doba Drugog svjetskog rata.

SPC nije brinula za Srbe u Hrvatskoj jer su svi episkopi čije su se eparhije nalazile na prostorima koje je kontrolirala hrvatska Vlada napustili svoje vladičanske domove i premjestili se u Beograd, ili na teritorij koji su kontrolirale srpske snage pa je tako vjerničko stado ostalo bez pastira.
.
„Sveti rat“ za „Veliku Srbiju“: „Nakon osvajanja Slavonije na jesen 1991. uspostavljena je u zaposjednutim područjima nova pravoslavna episkopija. Episkopovo sjedište bilo je u Dalju gdje je kratko prije toga izvršen masakr nad hrvatskim pučanstvom. U ‘etnički očišćenim’ selima posvećene su nove srpskopravoslavne crkve, primjerice u Lovasu. Tu je prije rata živjelo 133 Srbina i 1.449 Hrvata. Svi su Hrvati bili protjerani, katolička crkva srušena. Beogradska televizija prenosila je postavljanje kamena temeljca nove srpske crkve koje je obavio osobno patrijarh.

Patrijarh Pavle je blagoslivljao osobe koje su zagovarale ubijanje, razaranje, protjerivanje nesrba, blagoslivljao je Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Željka Ražnatovića Arkana.

„Svetosavski nacionalizam“ je vladao unutar SPC-a.
Glavni glasnogovornici „svetosavskog nacionalizma“ bili su: Amfilohije Radović, Artemija Radosavljević, Atanasije Jevtić i Irinej Bulović. Oni su sa srpskim patrijarhom Pavlom činili „idejni sinod“ SPC-a. S jedne strane je patrijarh Pavle pozivao na poštovanje ljudskih prava „Budimo ljudi, iako smo Srbi“ a s druge strane širio se „svetosavski nacionalizam“, mržnja prema drugim narodima.

Tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji SPC je odbacila sve mirovne planove: Vanceov plan, Vance-Owenov plan, Plan Kontaktne skupine, Daytonski mirovni sporazum i druge mirovne inicijative pa to govori o negativnoj ulozi SPC-a tijekom rata.
U Bosni i Hercegovini se SPC povezala s pobunjenim Srbima na Palama i aktivno sudjelovala u političkom životu, negirala logore, ubijanja i silovanja koja su Srbi vršili u BiH
Međunarodna zajednica i Crveni križ su registrirali logore, a SPC ih negira! „U ime pravde Božje, na osnovu svjedočenja naše subraće arhijereja iz Bosne i Hercegovine i drugih pouzdanih svjedočenja, izjavljujemo sa punom moralnom odgovornošću da takvih logora u Republici Srpskoj Bosne i Hercegovine, kao ni u Srpskim Krajinama, niti je bilo niti ima.”(Priopćenje arhijerejskog sabora SPC, prosinac 1992.)
Budući da Slobodan Milošević nije uspio ostvariti plan velike Srbije, da nije iz političkih razloga javno podržavao Srpsko vodstvu u BiH (Radovana Karadžića, Biljanu Plavšić) SPC se razilazi s Miloševićem.

Komentar: Sve je to bio srpski igrokaz jer je Srbija stajala iza Karadžića i Plavšićke. Igrokaz je služio za zavaravanje međunarodne zajednice jer je Miloševićev režim i dalje pomagao vodstvo na Palama i pobunjene Srbe u Hrvatskoj.
Na području BiH se ratovalo i sve opcije (velika Srbija, jedinstvena BiH, federalna BiH) su bile moguće.

SPC je bila protiv mirovnog plana u BiH (Vance-Owenov plan, 1993. godine). Hercegovački episkop Atanasije Jevtić izjavljuje da Srbi moraju „sići na Neretvu“ i „na srpsko more“(6.kolovoza 1993. godine).

„Mi u svakom slučaju moramo sići na Neretvu, makar do mučeničkih Klepaca i Prebilovaca, do srpskih hramova koji su porušeni, i na srpsko more. Jer je Dalmacija, samo padina BiH. I da BiH praktično silazi na more. Ne mogu se Hercegovci odreći mora.“ (1994.)

Amfilohije Radović je rat u BiH nazvao svetim, pravoslavnim, pravednim i bogolikim:

„U Bosni i Hercegovini danas se bije bitka za slobodu zlatnu i obraz časni čitavog Pravoslavlja, za pravdu i dušu čitavog svijeta, za svetinju bogolikog ljudskog dostojanstva.“

Unatoč porazu velikosrpske politike SPC na zasjedanju arhijerejskog sabora u svibnju 1996. godine donosi Odluku: „Bez obzira na raspad versajske, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jurisdikcija Srpske Pravoslavne Crkve i dalje se prostire na sve pravoslavne na tom području”.

SPC nije osudila ratne zločine i zločince, nije osudila genocid u Vukovaru niti genocid u Srebrenici već se i dalje zalaže za velikosrpsku politiku, hegemoniju i posezanje za tuđim teritorijima bez trunke kajanja za učinjene zločine i štetu na području Hrvatske, BiH, Kosova i drugdje.

Nažalost SPC umjesto širenja kršćanske vjere, ekumenizma i tolerancije širi laži, mržnju i netoleranciju među narodima na području bivše države SFRJ. Srpska pravoslavna crkva se ponašao kao politička stranka što je nedopustivo i u svakoj pravnoj državi bi bilo zločin.
Marko Jukić/hu-benedikt.hr


Srpska pravoslavna Crkva po svom djelovanju nije kršćanska, već etnofiletistička.

Etnofiletizam (grč. ethnos – narod, file – rod, pleme) je vjerski nacionalizam, odnosno stajalište u kojem dolazi do miješanja, izjednačavanja ili poistovjećivanja vjere i nacije, Crkve i države
Za etnofiletizam, ideja nacije je iznad ideje vjere. Crkva je tu u prvom redu, kako bi služila pojedinoj naciji ili državi.
Interesi nacije su ujedno i interesi vjere, a sudbina nacije je ujedno i sudbina Crkve. Pripadnost Crkvi je ujedno i pripadnost naciji.

Nažalost, krimen srpskog svetosavlja nije percipiran u naših vlastodržaca, štoviše, u prosincu 2002.godine, ništetnim Ugovorom s Vladom RH, na čelu s Ivicom Račan, Srpska pravoslavna crkva dobila je svu imovinu Hrvatskih pravoslavaca i garanciju trajnog financiranja iz državnog proračuna Republike Hrvatske.
Tome treba pridodati i ogromne prihode te Crkve od iznajmljivanja, na prestižnim lokacijama, nepravedno dobivenih Hrvatskih nekretnina. Prosuđuje se da Srpska pravoslavna Crkva time godišnje dobiva više od 6 milijuna eura.


Nacionalne pravoslavne Crkve: Američka, Ruska, Gruzijska, Bugarska, Rumunjska, Grčka, Albanska, Ciparska i Slovačka, su autonomne. Makedonska i Crnogorska su, uz potporu svojih vlasti, bez obzira na veliki otpor Srpske pravoslavne Crkve, u postupku ostvarenja stogodišnjeg cilja, samostalnosti.
Jedino unas nije registrirana Hrvatska pravoslavna Crkva.


Po vjerskom pitanju Hrvatska je i dalje, uprkos pobjedi u Domovinskom ratu, u kojem je sudjelovalo i 12.600 vjernika pravoslavne vjere, kao i u vrijeme kralja Aleksandra i druga Tita, srpski sluga, Srbijanski vazal.


Nažalost toj žalobnosti pridonosi i par animozitetnih družbi, bez programatske vizije, koje se, po mojim, spoznajama, više iz materijalnih razloga, a manje iz vjerskih potreba, bave osnivanjem iii obnovom te registracijom autokefalne, Hrvatske pravoslavne Crkve.


Vjerujem da će buduća, domoljubna upravljačka struktura, izim izbave iz brojnih zala koja ugrožavaju naš identitet, na osnovi istine, pravde i Kanonskog prava, u Republici Hrvatskoj, časno, urediti i sustav vjerskih zajednica, uključujući i obnovu, povijesne, od 1707. godine samostalne, pravoslavne Crkve na Hrvatskom tlu.


Odlučimo sami o sebi i svojima.

Tako nam Bog pomogao.

Branko Smrekar.

PRIJEIZBORNE ANKETE: SNUBLJENJE BIRAČA - INSTRUMENT MANIPULACIJE


U ovom ćemo, prijeizbornom, vremenu biti zasuti, anketama brojnih, neozavisnih, agencija za ispitivanje javnog mijenja, koje godinama, često namještenim rezultatima, pokušavaju usmjeriti odluke nas birača.

Ankete su pokušaj snubljenja osoba s pravom glasa, za glasovanje prema stavovima drugih birača, a u korist naručitelja anketa.

Zašto bi spoznaja o tome kako će glasovati: Jura, Štef, Stipe, Ibro, Dositej, Marin, Krešo i druge osobe, po interesu, školskoj spremi, iskustvu, ljudskim osobinama, radnom i materijalnom statusu, svjetonazoru, domoljubnom naboju, ambicijama i drugim karakteristikama, bolji ili lošiji od mene, trebala utjecati na moj izbor političke stranke i/ ili aspiranta za zastupnika u Saboru Republike Hrvatske. Imam svoju pamet i intaktan sam na vanjske utjecaje. Dao Bog i drugi.

Ankete naručuju i plaćaju političke stranke, koje obilato, iz zakonski određenih sredstava za političke stranke i neovisne zastupnike, plaćaju porezni obveznici Republike Hrvatske.

Bogu hvala, svi mi imamo svoju pamet, moć prosuđivanja, svoje želje i nade, a i bogato iskustvo sa lažnim predizbornim obećanjima i kratkoživućim injekcijama zavaravanja o boljem životu i kasnijim razočaranjima.

Ne vjerujte anketama. Ne dozvolite da netko svojim lažnim obećanjima sebi osigurava cjeloživotnu materijalnu blagodat, a vas do slijedećih izbora, uz nastavak opsjene, gurne u drugi plan.

Svoju naklonost pojedinoj opciji na izborima iskažite prema zadovoljstvu vlastitim životom i prosudbi u kakvom smjeru kreće budućnost vas, vaših najmilijih, društva i države.

U razmišljanju vam ne treba tutor.

Ankete su nepouzdane i iz razloga što ne obuhvaćaju stvarne izborne jedinice, već cijelo izborno područje, tako da često stranke s manjim, ali koncentriranijim brojem birača, imaju više saborskih zastupnika od stranaka s većim, ali po izbornim jedinicama, raspršenijim brojem birača.

Vjerodostojnost anketa ovisi o iskrenosti ispitanika i o njihovoj želji za odgovorom na postavljena pitanja.

Mnogi se ljudi u anketama, pogotovo telefonskim, ni ne usude izjašnjavati. Boje se. Taj se znakovit, podatak nigdje ne navodi, kao ni značajan podatak: koliko je anketiranih odbilo odgovoriti na postavljena pitanja.

Predizbornim anketama ne treba trovati javnost. Neka ih, po potrebi, interno, za korekciju svog rada, koriste samo političke stranke.

Izađite na sve izbore i sami, bez vanjskog pritiska, odlučite o svojoj sudbini.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 21. listopad 2023.

PROBUDI SE I BORI ZA ISTINU, PRAVDU I HRVATSKU


Unas su zviždači časni ljudi koji prijavljuju nepravilnosti pokvarenjaka, kojima se, najčešće, zbog nepravedne zaštićenosti, baš fućka.

Zviždač (eng. whistleblower) je osoba koja (kao što sudac u sportu zviždukom upozorava na nepravilno ponašanje), javno upozorava na ilegalne aktivnosti (primjerice korupcije, nedoličnog ponašanja, kršenja zakona ili zlorabe ovlasti moćnih pojedinaca.

Uglavnom se opisuje kao akcija hrabrih pojedinaca koji iz moralnih razloga, unatoč riziku za vlastitu karijeru, odlučuju javno progovoriti o nezakonitim ili neetičkim ponašanjima nadređenih osoba iz svoje sredine.

Kako, unas nažalost, hrabrim, namjesto, priznato poželjnim, prijaviteljima nepravilnosti, pogrdno nazvanih zviždači, Hrvatski narod daje javnu potporu? Pasivno, gotovo nikako. Kao da se to njega ne tiče. Sramota.

Čudni smo mi svati. Kad je u pitanju izkazanje naše radosti zbog sportskih uspjeha naših velikana, skupi nas se i preko pola milijuna, ali kad trebamo javno poduprijeti potrebu poboljšanja uvjeta za razvoj sporta, dati potporu: roditeljima s djecom u invalidskim kolicima, potplaćenim zapisničarkama na sudovima ili nekoj drugoj ugroženoj skupini, poput tendenciozno otpuštenim radnicama u tvornicama, onda se ponašamo kao da nas nije briga, pasive se habere.
„Žalimo, suosjećamo, tugujemo, zgroženi smo, osuđujemo, iznenađeni smo, zatečeni…“, ali sve te osjećaje, prema vani, čuvamo kao svećenik ispovjednu tajnu. Jadno.

Sve me to podsjeća na davno, poslijeratno vrijeme, mišljenje jednog, visoko školovanog, vrhunskog stručnjaka za tehniku: „Sigurno je samo jedno, na ovaj se narod ne može računati“, što, u to vrijeme, nisam želio prihvatiti.

Kad bismo bili manje indolentni i kuražniji, javno bi štitili prijavitelje nepravilnosti i iskazivali svoje nezadovoljstvo brojnim drugim negativnostima. Takvim bismo ponašanjem imali više prijavitelja nepravilnosti, a manje njihovih tvoraca. Bilo bi nam bolje.

I većina „naših“ sredstava jadnog općenja, oprostite, „lapsus calami“, priopćavanja, umanjuju ili skrivaju naše kobnosti i strahote.

Tako se, primjerice, lopovluk, kao da je to dječja živahnost, a ne „nož u srce“ našeg naroda, opisuje kao:

„Uhvaćeni su s prstima u pekmezu“.
„Zamračili su velika novčana sredstva“,
„Zaigrali su se“. „Ostalo im je među prstima“ „Nisu znali da je nečasna radnja grijeh“…


Većina tih medija uredno promovira i „vrle“ ispraznice naših čelnika:

„Neka institucije sistema odrade svoj posao.“

Neupućeni bi mogli postaviti pitanje: Da li su institucije sistema institucije vlasti ili institucije naroda?

Odgovor je na Hrvatskim biračima.

Prema svim statističkim pokazateljima EU, dosad se nisu iskazali.
Socijalno ugroženi, većina umirovljenika, blokirani, ovršeni, prezaduženi, nezaposleni i brojni drugi ugroženi i bezperspektivni, to najbolje mogu potvrditi.

Vlast ih podnipoštava. Nažalost, oni na izborima zaborave svoje jade i nasjedaju dokazanim političkim „ falschspilerima“, njihovim vidljivo lažnim obećanjima i sitnim predizbornim mrvicama.

Vrijeme je za svekoliko osviještenje naroda.

Sami odlučujemo o sebi, svojim najdražima i našoj domovini Hrvatskoj.

Tako nam Bog pomogao.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 7. listopada 2023.