Oganj.blog.hr

O LJUDIMA I KRAJU

Jedan me je dan prijatelj iz Zaprešića, pozvao u grupu Livanjska Sela. Rado sam prihvatio poziv.
Pitanje za prihvaćanje u grupu bilo je : „Zašto volim Livno“. Nisam napisao ništa novo, ponovih svoj tekst od prije tri godine, a isti objavih i u samoj grupi.
Ispričavam se ako sam im ovako ponovljenim tekstom dosadan, ali empatije prema ljudima, posebno onim koji su ti dragi, nikad previše.

ZAŠTO VOLIM LIVNO

Volim, ga prije svega, zbog njegovih ljudi.
Imao sam podosta susreta s ljudima koji potiču iz Livanjskog kraja i svi su bili fini, pristojni mirni, tihi, pobožni, pošteni, skromni, vrijedni, dobri i dragi ljudi.

Tijekom 1971. godine u naš su se „Kut“, kupivši kuću pokojnog Miška, doselili prvi, novi susjedi, Tomo i Mandica. Upoznasmo ih isti dan po dolasku i vrlo brzo postasmo prijatelji.
Bili su onakvi kakvim opisah Livnjake, malo sramežljivi, zadržani, povućeni, krasni ljudi. Tomo nam je rado dolazio u kuću i postao veliki prijatelj mog tateka i mene.
Prije doseljenja u Brdovec, devet je godina, radio, kao „gastarbajter“ u Njemačkoj. Pitao sam ga, zašto je otišao iz livanjskog kraja. Odgovorio mi: „Nisam nigdje mogao dobiti posao, a i do Livna sam uvijek morao pješice.
Autobus u Prispu nije nikad htio stati.“ (Prisap je selo Hrvatskog življa, desetak kilometara udaljen od središta Livna).

Zašto se zbog prijevoza nisi nikom žalio? „Branko, nisam imao kome, vlast, policija, javne službe, sve je bilo u njihovim rukama“.

Spoznaje, koje dobih od susjeda, prijatelja, Tome, značajno su utjecale na moja razmišljanja o življenjima na našim prostorima.

Na jednom, od brojnih putovanja, čekajući zrakoplov za Zagreb, u Zračnoj luci Frankfurth, opazih jednog vremešnog gospodina u tamnom odjelu, s vidljivim problemom inkontinencije i mislim si, valjda neće sjesti do mene. Sjeo je. Počesmo razgovor. Umirovljeni svećenik koji je dugo vremena proveo u Kanadi. Vraća se, umrijeti, u svoju Hrvatsku. Ništa me više nije smetalo. Osjetih istinsko domoljublje. Pustih suzu i osjetih ponos na našu nacionalnost.
Na jednom od brojnih hodočašća Hrvatske vojske i Hrvatske policije, u jednom od autobusa, sjedih na prvom desnom sjedalu, prolaz, a na prvo lijevom svećenik, fratar. Putovanje dugo, noć. Kad najedanput, svećenik izuje cipele i ispruži noge na moj naslon za ruku. U svakom drugom slučaju bih reagirao, ali ovako, kaj moreš. Šutjeh i izdržah.

Drugi dan uđoh u blagoslovljenu vodu. Prije ulaska, na upit dežurnog odgovorih: Kroat. Obučem se i od silnog ushićenja potrčim do hotela, kad iza mosta, moj sinoćnji suputnik, fratar Pikulić, s jedne klupe, zaviče: “Branko, dođi, sjedni“ .Sjednem. „Rekao si da se hoćeš ispovjediti“.

Svećenik, ja, brza, hladna, Gava i sam dragi Bog. Najljepša ispovijed u životu.
I konačno, prijatelj Zdravač, iz državne uprave, odveze me u, svoje ,Livno. Oduševih se svime što sam vidio i čuo: Trgom kralja Tomislava, poviješću Livna, Trgovačko poslovnim centrom Forum, rijekom Bistricom, obilaskom cijelog Livanjskog polja, kulinarskim specijalitetima…. Jedino mi je žao što nisam stigao vidjeti Franjevački samostan, svetih Petra i Pavla, Gorica. Kanim, slijedeće godine, ovog puta sa suprugom, ponovo doći u Livno, vidjeti Goricu i Pikulića, Forum, njegov dobar restoran, Trg kralja Tomislava….
Zaista, volim Livno.

Zašto ovo napisah? Zato što nam cijelu povijest, da bi nas zatrli, stvaraju podjele. Dalmatinci, Zagorci, Slavonci, Bosanci, Hercegovci, iseljenici, Međimurci, Bokelji
….
Ne! Svi smo mi Hrvati, ma gdje živjeli. Toga navijek moramo biti svjesni i tako se ponašati.

Pozdravljam uz stari vatrogasni pozdrav: Pomoz Bog!

Branko Smrekar
U Brdovcu; 17.listopada 2019.

PODCJENJIVANJE NARODA
Rado odlazim u Sloveniju. Imam tamo puno rodbine i po maminoj i po ženinoj strani. Naravno i prijatelja, posebno vatrogasaca. Drag mi je svaki njihov gospodarski uspjeh.

Slovenija na rijeci Savi gradi šestu hidroelektranu. Hrvatska ni jednu. O onoj kod Zaprešića, prvi je projekt na svjetlo dana izašao još od 1984. godine. Naravno, njegovo se ostvarenje obećava za svakih parlamentarnih izbora.

Zašto to pišem? Da ukažem na odnos vlasti i oporbe prema svom narodu.
Slovenci, također država Europske Unije, su našim prekograničnim susjedima, tik uz rijeku Sutlu, otkupili poljoprivredno zemljište pativši 10 eura po metru kvadratnom.

Istodobno, naša je država mještanima Šibica, Grad Zaprešić, zbog potrebe izgradnje nove državne ceste D225, za kvadrat poljoprivrednog zemljišta, u urbanom okruženju, ponudila 2 eura. Sramota.

Da li Hrvatsko tlo zaista 5 puta manje vrijedi od isto takvog Slovenskog? Da li je Slovenija 5 puta bogatija od Hrvatske ili je to još jedna izdaja i podcjenjivanje Hrvatskog naroda? Vlasnici se bune, sude, a po potrebi ići će do Strasbourg - a.

Lokalni vladajući kao tu ništa ne mogu. Naravno da se vrhu, ne daj Bože, ne bi slučajno zamjerili.
No pitam se gdje je oporba, samozvani branitelji dostojanstva našeg naroda, zaštitnici pravne države, garanti standarda, društvene harmonije i bolje budućnosti. “Spasitelji novog kova“? O da, oprostite, zaboravih, na moru.

Kao da se obistinila izreka, pokojne tete Ifke: „
Gubec komunistički rit fašistička“.

I ne sumnjam da će se pred izbore, bez obzira na njihovo održavanje, ponovo pojavljivati ispraznice o narodu. Narod ovo, narod ono. Mi, narod, mi.

Nekad su si rit brisali s radničkom klasom, a danas s narodom.

Dok god na Hrvatskom političkom nebu ne svane Domoljubna Oluja, unija čestitih, dokazano sposobnih, stručnih, politički neinvolviranih i nekompromitiranih, obrazovanih Hrvata iz Domovine i iseljeništva, časnih ljudi koji će, već u početku, tvorno, a ne samo virtualno, pokazati da vole svoju domovinu, Hrvatsku , dotle ćemo i dalje tonuti u beznađe naše tužne zbilje.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 23. srpnja 2022.

VRATITI DITE MATERI
Često pratim nesreće i uspješne intervencije naših operativnih službi: vatrogasaca, policije, hitne medicinske pomoći, zdravstvenih službi i drugih
.
U sinkronom djelovanju, redovito, spašavajući ljude i njihove blagodati, primjerno odrađuju sve svoje, ponekad i vrlo zahtjevne pa i opasne zadaće.

Njihov rad zaslužuje svaku pozornost i poštovanje, koje oni u medijima, izim u velikim nesrećama, najčešće, ne dobivaju u dostatnoj mjeri.

Na kraju intervencija na mjestu velikih nesreća, gotovo redovito, pojavljuju se vodeći političari i državni dužnosnici operativnih službi, koji u događaju nisu sudjelovali, a koji, poneki, o struci koju predstavljaju nemaju pojma.

Dođu na mjesto, prime informaciju od rukovoditelja intervencije i onda to slavodobitno prenesu u javnost.

Drugi dan se u javnosti pojavljuju tekstovi: „Na nesreću je stigao taj i taj i rekao: … „
Čime je je on operativno pridonio uspješnosti intervencije?
Koja mu je bila uloga?
Po svemu sudeći bio je samo glasnogovornik, koji je, čuvajući sebe, veličao postignuća vlasti u području zaštite i spašavanja.

Puno objektivnijim držim javne nastupe izravnih rukovoditelja intervencija, Oni, bez ikakvih obzira, prikazuju stvarno stanje događaja i ukazuju na eventualne tegobe.

U zadnjih šest godina propale Jugoslavije i za cijelo vrijeme Domovinskog rata, profesionalni i dobrovoljni vatrogasci, imasmo brojne velike požare, eksplozije, poplave, …(Paromlin, Pliva, Ina, OKI, Chromos, Elektroda, Ilica 13, Sljemenske bujice, bombardiranja…), ali se nitko od četiri tadašnja gradonačelnika Grada Zagreba ni političari državne razine, nije pojavio na intervencijama i dao, sebeveličajuću izjavu
.
Ipak nešto se nije promijenilo. Bježanje novinara od suštine.

Prije rata imasmo, požar „limenke“ na Borongaju. Višekatna zgrada, aluminijske fasade.
Od požara u stanu, rastalio se i zapalio aluminij. Cijela fasada zgrade u plamenu.
Do jutra, dobro se namučivši, evakuirali smo ugrožene stanare, i ugasili požar.
A onda na mjesto događaja, ujutro, dolazi desetak za vatru neopremljenih vojnika i iz opožarenog stana iznesu dva nagorjela stolca, stol i noćni ormarić.

Drugi dan u „Vjesniku“ veliki naslov:
„ Hrabra JNA ugasila požar u Borongaju“.
Mislim si: Ote vrit.

U Vatrogasnoj školi Ministarstva unutarnjih poslova, nastavnici Škole, pripremiše stručnu literaturu.
Primjerci literature završili su diljem Europe pa i na Sveučilištu u Texasu.
Dana 7. listopada 2002. godine, Imasmo i promociju. Dolazi Predsjednik Republike Hrvatske. Sve uzorito. Jedina smo srednja škola u Hrvatskoj, čiji u nastavnici napisali stručnu literaturu za svaki nastavni predmet.
Nakon promocije, prvo pitanje novinara Predsjedniku bijaše: „Što mislite o povećanju cijene struje“?
Ote vrit (drugi dio)

Kad će naši mediji svoje senzacionalističko, politički udvorničko, poslušničko novinarstvo, osvježiti daškom istinoljubivosti, objektivnosti, korektnosti, promociji dobrih djela časnih ljudi i uloge koju bi, na korist naroda trebali obnašati?
Kad prestanemo biti dobri sluge loših gospodara.

Branko Smrekar (onodobni komandant Vatrogasne brigade Zagreb, zapovjednik Ratnog zapovjedništva VZ Zagreb ( Zagreb i Zagrebačka županija), načelnik, Vatrogasne škole, Učilišta vatrogastva i civilne zaštite (MUP-a RH) i drugo.

U Brdovcu, 17. srpnja 2022

VATROGASCI SU NAŠI JUNACI
S osobitim divljenjem i zahvalnošću pratih još jedan veliki uspjeh Hrvatskih pozivnih i dobrovoljnih vatrogasaca te genijalnih pilota HV-a, u utrnuću velikog požara u okolici Šibenika.

Osvjedočeno tvrdim da vatrogasca, vode i zrakoplova za gašenje požara, u početnoj i ranijoj fazi požara nikad dovoljno. Ni unas ni u svijetu.

Tako mi jadikovanja da je, u ovom požaru Dalmaciji trebalo više od tri Kanadera nisu bez osnove.

Ipak budimo iskreni, moć našeg protupožarnog zrakoplovstva se popravlja.
Podsjetit ću da je za vrijeme tragičnog požara na otoku Kornat, 2007. godine, vatrogascima, uz još jedan istovremeni požar na kontinentu, bio na raspolaganju samo jedan Kanader.

Nisam primijetio da je u vremenu procesa suđenja nevinom zapovjedniku Draženu Slavica, ta činjenica bila dovoljno isticana.

Oslobađajuća presuda županijskom vatrogasnom zapovjedniku Draženu Slavica, dokazuje da je on bio žrtva sustava, preciznije, sistema.
Vatrogasci su naš ponos, naša dika. Junaci koji svoje domoljublje iskazuju djelom. Navijek.
Nakon jednog požara u Splitu, u studenom 2019. godine, napisah:

VATROGASCI –HRVATSKI BREND

Treba se naći samo sat vremena u dimu, u vatri, na vrućini, u znoju, suha grla, pod tridesetak kilograma vatrogasne opreme, izolacijskim aparatima, s visokim tjelesnim i psihičkim opterećenjem, u opasnosti za život i zdravlje i enormnom željom za spašavanje ljudi, utrnućem požara i smanjenjem materijalne štete, da bi se spoznala težina vatrogasnog posla.

Splitski su vatrogasci, u nedavnom požaru, stanova u višekatnom objektu, u Trsteniku, vidljivo pokazali svoju učinkovitost, znanje i sposobnost. Bili su briljantni. Divim im se, svaka im čast i sve čestitke.

A koliko je zahtijevno u takvim požarima, mogu svjedočiti osobno.
Prije dosta godina, još u propaloj državi, imali smo veliki požar u, zagrebačkoj, Ilici 13. Dojava: požar plina u podrumskim prostorijama.

Plin se u tim situacijama ne gasi, dok se ne zatvori njegov dotok. Slijedi evakuacija zgrada Ilica 13,11 i 15, uz istovremeni prekid tramvajskog prometa, iskapanje tračnica, izbacivanje zemlje sa magistralnog plinovoda, rezanje cijevi i njeno blindiranje.

A onda i nova metoda gašenja. Obzirom da je toplina za pristup bila previsoka,, odlučih je da navalne skupine, s distance dosega raspršenog mlaza, polijeva drugi red navalnih skupina. Tako su se vatrogasci u prvoj navalnoj liniji, vatri i dimu suprotstavili pod zaštitom mlazova njihovih kolega. Uspjeli smo.

.
Svi su naši vatrogasci junaci: iz Zagreba, Splita,Rijeke, Osijeka, Dubrovnika, Metkovića, i svugdje gdje vatrogastvo diše.

VATROGASTVO JE HRVATSKI BREND
.
Branko Smrekar.
U Brdovcu, 15. srpnja 2022.

VJEČNA SU VATROGASNA PRIJATELJSTVA

Sad već davne 1986. godine, uz potporu poglavarstva Grada Zagreba, uspostavljena je suradnja vatrogasnih zajednica Zagreba, (načelnik Centra za zaštitu od požara, Pavle Bonetti i komandant Vatrogasne brigade , Branko Smrekar) i Okruga Offenbach (predsjednik gospodin Merget i zamjenik predsjednika Ruhl (s preglasom) te glavni vatrogasni zapovjednik , kasnije predsjednik Vatrogasne zajednice Njemaćke države Hessen, zamjenik predsjednika Vatrogasne zajednice Njemačke te predsjednik svjetske vatrogasne organizacije CTIF, Ralf Ackerman, koji su rezultirali sudjelovanjem dviju postrojbi njemačkih vatrogasaca , koje su vodili Gerhard Henderkes i Karlheinz Muller (s preglasom), u osiguranju športske priredbe “Univerzijda 87“
.
U uspješno obavljenoj zadaći uspostavljeni su snažni i trajni prijateljski odnosi, koji traju do današnjih dana.

S područja Zagreba, kojem su njemački vatrogasci, za vrijeme Domovinskog rata, višekratno darovali vrijednu vatrogasnu opremu, suradnja je prenijeta na Vatrogasnu školu Ministarstva unutarnjih poslova, a potom i na Vatrogasnu zajednicu općine Brdovec, jednom DVD Harmica i višekratno DVD Šenkovec.
Zbog privatnih prijateljskih odnosa s Kreisbrandinspektorom Okruga Offenbach, gospodinom Ackerman i tadašnjim glavnim vatrogasnim operativcem Gerhardom Henderkes, vatrogasnoj je zajednica Brdovec, uz naglašenu angažiranost tadašnjeg zapovjednika zajednice, danas pokojnog predsjednika DVD Šenkovec, Bože Đenadija, Vatrogasne Zajednice Općine Brdovec, darovano 7 vatrogasnih vozila i mnoštvo vatrogasne opreme. Hvala im.

Uz to razmjenjivali smo i iskustva iz vatrogasne struke, organizacije, tehnike, taktike, financiranju i drugim obostranim pitanjima.

Raduje me da su mlađahni čelnici DVD Šenkovec, društva mladih, školovanih, višestruko specijaliziranih vatrogasaca, od kojih brojni profesionalci, čestiti ljudi koji poštuju rad prethodnika i naglašeno daju naglasak druženju i osposobljavanju mladeži, predsjednik Antonio Radanović , zamjenik predsjednika Ivan Kafadar i zapovjednik Domagoj Šintić, nastavili prijateljsku suradnju i na obilježavanje 70 godina rada društva pozvali vatrogasce FF Heusenstamm, predsjednika Notberta Herdt, Horsta, Maria i Markusa te ih u vazda ugodnom izletištu „Ladanjski raj, (snimila Antonella Smrekar), u nazočnosti, legendarne, osvjedečene štovateljice i vatrogasnog roda, načelnice Općine Marija Gorica, Marice Jančić i udovice pokojnog zapovijednika i njihovog kućnog prijatelja, Bože Đenadija, Ivanke, uz prigodne darove i dogovorena daljnja druženja odraslih i djece, ispratili u potpunom sastavu
.
Vječna su vatrogasna prijateljstva i nemaju nikakvih državnih ni bilo kakvih drugih podjela.
Vatrogasci su, jednostavno, dobri ljudi.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 4.srpnja 2022

SLUGA BOŽJI – KARDINAL FRANJO KUHARIĆ

Kao čovjek koji je bio potpuno posvećen evanđeoskoj zadaći i dao je dosljedno svjedočanstvo za Krista, neumorno ulijevajući pouzdanje i hrabrost vjernicima u tijeku teških kušnji kojima je bila izložena Hrvatska zemlja (Papa Ivan Pavao II)

Kardinal Franjo Kuharić, Božji pastir, vrelo je ljubavi, nade, povjerenja, razumijevanja, tolerancije, blagosti I dobrote, velikan koji staje uz bok , za sada, blaženog Alojzija Viktora Stepinac, koji ga je, 1945. i poslao u „Krvavu kupelj“

Jučer i danas, u organizaciji Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u dvorani Vijenac Nadbiskupijskog pastoralnog instituta u Zagrebu, održava se Znanstveno teološki simpozij “Život i djelo kardinala Franje Kuharić“

Prvog dana, 1. srpnja 2022.,nakon uvodne molitve prigodne govore uputili su zagrebački nadbiskup, metropolit i veliki kancelar KBF-a kardinal Josip Bozanić, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić te dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta prof. dr. Josip Šimunović.
Otvorenju simpozija prisustvovali su i umirovljeni mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić, umirovljeni vojni ordinarij Juraj Jezerinac, sisački biskup Vlado Košić, zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. Željko Tanjić, novoizabrani rektor Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Stjepan Lakušić, rektor Nadbiskupijskog bogoslovnog sjemeništa preč. Željko Faltak sa suradnicima, rektor Međubiskupijskog sjemeništa preč. Matija Pavlaković, profesori, djelatnici i studenti KBF-a te brojni drugi uvaženi gosti.

O kardinalu Franji Kuharić, Božjem pastiru koji je približavao Boga do razumijevanja, unašao Božju ljubav u duše vjernika i cijelog naroda, bio nada i spas svim napaćenim ljudima, i u doba komunizma i u Domovinskom ratu, dostojanstveniku koji je dao ogroman doprinos stvaranju i priznanju neovisne države Hrvatske, koji je i u najtežim trenucima širio kršćanska načela sprječavajući bilo kakvu osvetu, promicatelju istine i pravde, obrascu savjesti, poštenja, i snažne vjere,
apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingue je rekao:

„Budući da ga nisam osobno poznavao, pokušao sam prikupiti informacije o njemu od osoba koje su ga poznavale i dirnula me naklonost i zahvalnost s kojom su govorili o njemu.
Shvatio sam da je riječ o Pastiru koji je uistinu bio blizak ljudima. Danas bismo rekli s mirisom ovaca, kako je papa Franjo opisao one svećenike koji se ne boje uprljati ruke ili utrošiti vrijeme posjećujući obitelji, otvarajući vrata siromasima, brinući o bolesnima, ohrabrujući mlade, animirajući djecu ili strpljivo slušajući starije osobe.
Kardinal Kuharić bio je jedan od njih. Njegov stalni osmijeh na usnama bio je odraz unutarnjeg mira i snažne vjere u milosrdnu Božju ljubav.
Ne čudi da je 1989. godine osnovao Središnji odbor Caritasa koji će 1993. godine postati Hrvatski Caritas.
U ratnom vihoru neprestano se zalagao za mir i pozivao na oprost u razgovorima, potičući suživot i toleranciju, nije se bojao susretati se s predstavnicima islamske vjerske zajednice kao i pravoslavnim i evangeličkim biskupima – čak i onda kada je to moglo djelovati nepromišljeno ili, nekima, čak i pogrešno.

Papa Ivan Pavao II. u brzojavu sućuti kojeg je uputio zagrebačkom nadbiskupu i metropolitu Josipu Bozaniću u povodu smrti kardinala Franje Kuharića potvrdit će ovaj njegov profil pišući: „On se, kako tijekom komunističkog režima tako i tijekom nedavnog razdoblja nacionalne povijesti obilježenog stradanjima, svim snagama zauzimao za obranu slobode i dostojanstva hrvatskog naroda, ujedinjujući blagu ljubav s čvrstom postojanošću pastira odgovornog za stado. Kao čovjek koji je bio potpuno posvećen evanđeoskoj zadaći, dao je dosljedno svjedočanstvo za Krista, neumorno ulijevajući pouzdanje i hrabrost vjernicima u vremenu teških kušnji kojima je bila izložena hrvatska zemlja.”
Duboki mislilac i dobar propovjednik, kardinal Kuharić doživljavan je kao čovjek bez trunke mržnje, uvijek potaknut misionarskim žarom, spreman iskoristiti najsuvremenija sredstva komunikacije, kao i ona najtradicionalnija, propovijedi, kako bi prenio svoju poruku pomirenja koju je narod rado slušao jer je shvaćao da propovijeda cijelim svojim bićem.

Na simpoziju su i danas će o Franji Kuhariću govoriti mnogi učeni znalci, no ipak promišljam:
Crkvu čini Kler i vjernici. Kako bi bilo prikladno da o tom crkvenom velikodostojniku prozbore i „obični, mali“ ljudi, vjernici, rođaci , prijatelji, znani i neznani, osobe kojima je kardinal, kroz cijeli svoj životni vijek bio utjeha, nada i spas

I na kraju imah čast i osobno upoznati ovog velikog, Božjeg, ponašanjem skromnog čovjeka, kako ga osjećah: Katedrale Hrvatskog duha pa završavam riječima biskupa u miru Josipa Mrzljak:

„ Kad sam bio mali, gledao sam kipove svetaca. Činili su mi se tako velikim, posebnim, nestvarnim, grandioznim, nedodirljivim…, a onda sam proučavao njihove živote i uvidio da su to obični, normalni ljudi, ljudi poput nas, ali ipak tako posebni, drugačiji, ljudi koji su svoj život podredili Bogu i čovjeku. Bez ostataka, bez ikakvih osobnih interesa. Ljudi koji su dali sebe drugima, služili im, patili za njih, često i po cijenu vlastita života.“

I mišlju da je Franjo Kuharić nedvojbeno bio takav.

Dao Bog da jednog dana uz Alojzija Viktora Stepinac i Franjo Kuharić bude proglašen svecem.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 2, srpnja 2022.