Na put sam ponio i igrom slučaja već pročitao "Svijetlu komoru" Rolanda Barthesa. Barthes, taj obožavani autor, uglavnom dosadnih sveučilišnih profesora, mi je prvi put bio pitak za čitanje i čak donekle zanimljiv, valjda zato što filozofski dodiruje područje fotografije, a tu imam svježe pročitanu Sontagicu, zgodnu za usporedbu. Trudio sam se dati šansu Barthesu, mada mi se u glavi nije bilo lako riješiti davno čitane polemike između Barthesa i Camusa, naravno, to su neusporedivi autori, Camus mu je na svim zajedničkim poljima bio nadmoćan.
Ipak "Svijetla komora" mi je dragocjena za razumijevanje svojih inteligentnijih kritičara, kao i uopće kritičara ulične fotografije i boraca za "kulturu fotografiranja." Snimanje ljudi i njihova neugoda pri tome da se objasniti strahom od ovjekovječivanja ili neugodom pred smrću. Fotografija ostaje i kad nas više nema, a ona nas može zaskočiti u trenutnu nespretnosti, pa umjesto da budemo zabilježeni divni, dragi, isijavajući unutrašnju ljepotu, onakvi kakvi znamo da u dubini duše jesmo, ispadamo njonje za povijest, oni koji dolaze mogli bi dobiti pogešnu sliku o nama. Mnogo bliže umjetnosti i vrednije su fotografije prirode koje izražavaju svu tananost našeg unutrašnjeg bića.
Barthesova knjiga je puna i faktografskih grešaka razumljivih s vremenske distance, bio je loš prorok. Ipak zanimljiva je za čitanje jer je istinita i osjeća se puno truda u stvaranju iste, iskrena ispovijest autentičnog maminog sina.
|