Nachtfresser

Nevjerojatno koliko malo treba za vratiti si samopouzdanje. Jučer sam po prvi put nakon dužeg vremena i zbilja izvrsno odigrane partije od početka do kraja finalizirane pobjedom u porazu ekipe bio zadovoljan. Zadovoljan što nisam griješio, što sam nešto konačno odigrao od početka do kraja. Inače se duže vrijeme nisam uopće snalazio ni u životu ni u šahu, pljuske sa svih strana, ono što kažu kad te krene, jedino što mi je iskustvo pomoglo, opustiti se, opušten primati udarce, samo mi je grč trebao, ono zgrčen, bijesan, poput svijeće, tres, samo svijećama ne pucaju glave od pod. Nije toliko važno što sam u šahu počeo dobivati one s većim rejtingom, važno je što sam počeo dobro igrati, mislim da to nije samo zasluga robota Shreddera.
U životu pozicija izgleda loše. Problem kao kod mog jučerašnjeg protivnika, kako aktivirati figure, a da ih ne počneš gubiti. On ih je sačuvao sve ali je izgubio partiju. Ne znam, i u pekari je izgledalo jučer nemoguće neprimjećeno fotografirati dok me jedan tip cijelo vrijeme pratio bijesnim pogledom valjda samo zato što nosim foto aparat, pa je fotka čak uspjela. Jin mi se gore uz kapelicu pored zvjezdarnice nekontrolirano zaletio među pse šminkere, uglavnom egzotične vrste u pratnji dama. Mirisalo mi je na katastrofu, ja sam još u mislima analizirao onu pobjedu i zaboravio na njega, no gle čuda, čopor ga prihvatio, on koji se tuče s uličarima se uklopio kao pravi gospodin i zaradio kekse koje je, nakon mog dopuštenja da mu se dodijele, s užitkom konzumirao. Na kraju je poput najbolje dresiranog psa, odšetao laganim korakom samnom iz društva. I pozitivna iznenađenja su izgleda ponekad moguća.
A naslov možda se netko pita, zašto takav? Vratite se svojim visibabama i mrtvim prirodama