Ponovo čitam Bölla, paralelno na netu sadržaje onog o čemu piše, nekako mi se čini da to nisu isti romani niti priče. Uživam u otuđenosti i posebnosti likova, npr. u “Biljaru u pola deset” glavni junak koji ima svoju firmu i kancelariju je nedostupan svaki radni dan između pola deset i jedanaest, u hotelskoj sobi igra biljar s jednim mladićem i razgovara s njim. Tako saznajemo između ostalog da je oženjen, s 20 već dobio prvo dijete, ali i da je u ratu kao njemački časnik digao u zrak opatiju, majstorski izgrađenu crkvu koju je kreirao njegov otac. Inače ni njegova tajnica ništa praktično ne zna o njemu osim da je drag kao poslodavac i da preferira određeno vino.
I junaci drugih Böllovih romana su jedinstveni, jedan u romanu “I nije rekao ni riječ” ustaje svako jutro i odlazi na posao kojeg više nema, klaune uz koje sam prije osjećao nelagodu sam zavolio čitajući “Nazore jednog klauna”, sjajna priča o ljubavi, “Izgubljena čast Katarine Blum” me definitivno društveno osvijestila, a njegovo uspravno držanje dok je Njemačkom vladala epidemija ludila kupila.
Kritizirali su ga svi “ljevica, desnica, centar”, a ja pounutrio neke njegove rituale življenja i umiranja.
< | svibanj, 2012 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |