Nachtfresser

Kažu, tko preživi pričat će, pa eto i ja da napišem par riječi. Kad sam se jučer uputio na put za Split i izabrao autoput, što košta da košta, nisam ni slutio u kakvu se avanturu upuštam. Krenuli smo rano ujutro, povod je bio posljednji oproštaj sa stricem u 17.15 u Splitu. Ne pratim baš previše tv, tunel sveti Rok mi je ostao u podsvijesti, po političkom prepucavanju, tko je zaslužan za njegovo veličanstveno probijanje.
Sve je išlo besprijekorno dok se nije pojavio svjetleći natpis "zastoj kod tunela sveti Rok". Vi koji niste osjetili putovanje u 14.kilometarskoj koloni po najjačem suncu po principu metar naprijed pa stoj, nemate pojma što ste propustili. Dva sata vožnje po tom principu. Djeca i psi povraćaju uz cestu, muškarci pišaju, žene valjda trpe, ja potpuno dehidrirao, prsti mi kao kad sam mali satima bio u hladnom moru, svejedno s gnušanjem odbijam besplatnu vodu što nude mladci crvenog križa, na točci kad su svi već na rubu živčanog sloma.
Prođemo konačno tunel, odmorište, četiri kemijska vecea, veliki redovi koje zbog solidarnosti prema damama, djeci i starijim muškarcima ne snimam, mi ostali mokrimo gdje stignemo.
Groblje pronalazimo nešto prije sprovoda, slijedi umijeće presvlačenja u i uz auto, mi što volimo biti komotni s vremenom smo jedino zahvaljujući tome stigli na vrijeme.
Nije mi bilo baš dobro pa sam zahvaljujući tome uspio napustiti društvo i prošetati malo centrom po splitskoj sparini. U dva ekskluzivna kafića konobarice ne znaju što je sportsko pivo (da ne bi netko pitao, 2 dcl u čaši, radi li se o kulturalnim razlikama sjevera i juga ?).
Dobivamo od iskusnog vozača broj telefona na kojem se može saznati kako duga je kolona vozila kod svetog Roka, kažu 4 km, krećemo umorni u noćnu avanturu, put autoputem u Rijeku, i vidi čuda, sreća nas prati, dok smo stigli nije ni te kolone više bilo, sve je išlo glatko, uspio sam u četiri ujutro, očiju na pol koplja, pregledati par blogova.
Samo cestarina za nezaboravnu avanturu je iznosila 208 kuna.