Molitveni vijenac Kraljice obitelji
29.06.2009., ponedjeljak
Završetak Pavlove godine "Nasljedujte mene, kao što i ja nasljedujem Krista!" (1 Kor 11,1) Pavlova vatra, koju su 28.lipnja 2008. godine zajedno upalili Benedikt XVI. i carigradski patrijarh Bartolomej I. gorjela je cijelu godinu i ovih se dana gasi. Nalazimo se na završetku obilježavanja Pavlove godine. Vatra se gasi, ali ona u našim srcima ne smije se ugasiti. Na sv. Pavla podsjećat će nas njegova pisma. Više od polovice novozavjetnih tekstova, koji se koriste u liturgiji i čitanjima, potječe iz njegovih poslanica, a to se zaista ne može i ne smije zanemariti. Ovu svoju Pavlovu godinu završit ću s molitvom, kojom završava i poslanica Hebrejima: "A Bog, izvor mira, koji "izvede od mrtvih" našega Gospodina Isusa, velikog "pastira ovaca zbog krvi vječnoga Saveza", neka vas osposobi za svaku vrstu dobra djela, da mognete izvršiti njegovu volju! Neka ostvari u nama ono što je pred njim ugodno po Isusu Kristu, komu slava u vijeke vjekova! Amen ..... Milost neka bude sa svima vama! Amen." (Heb 13, 20 - 25)To je molitva za sve vas, koji ste cijelu godinu hodali sa mnom Stopama sv. Pavla! Hvala za poticaje, komentare i posjete blogu. Bog vas blagoslovio! Pozdrav i zagrljaj! Zdenka |
28.06.2009., nedjelja
Jedinstveni Pavlov doprinos - 365. dan Pavlove godine Zanimljivih podataka o bazilici sv. Pavla izvan zidina u Rimu ima na talijanskoj stranici Bazilika. Obavezno pogledajte! Prekrasne slike i glazba, naročito virtualna šetnja bazilikom. Tekst na svim velikim svjetskim jezicima. (nastavak prethodnog posta) Jedinstveni Pavlov doprinos Pavao je značajno pridonio kršćanskome pokretu navještajem vjere u Isusa kao uskrsnuloga Gospodina. Njegovo obraćenje dogodilo se usred njegove apostolske djelatnosti kao gorljiva farizeja, i njegovo se shvaćanje Krista promijenilo. To vjersko iskustvo utjecalo je na Pavlovo shvaćanje stvarnosti i kao posljedicu je imalo različite doprinose razvitku prve Crkve. Pavao je sebe i svoj poziv opisao koristeći se izrazima biblijskih proroka i dao proročki glas Crkvi koja je pokušala odrediti svoj odnos prema židovskim korijenima. On ne samo da je govorio Božju riječ utjehe i nade, već je poticao zajednice i vjerske vođe da svoje razmišljanje prošire s obzirom na pristupanje pogana zajednici vjere, dajući tako kršćanskom pokretu već na samome početku univerzalno značenje. Pavao se suprotstavljao utjecaju patrijarhalnoga društvenog uređenja djelujući sa ženama, poštujući ih kao vođe i nudeći alternative hijerarhijskom pristupu unutar obitelji vjere. Umjesto da potvrdi, afirmira zasade judaizma, on je poganima svoga vremena prenio evanđeosku poruku. Kao prorok govorio je ljudima na rubu društva, ženama, robovima i poganima, a nije se poistovjetio sa svećenicima, vjerskim i društvenim vođama. Pavao je evanđeosku poruku shvaćao kao poruku slobode i jednakosti u Kristu. Takva jednakost otvarala je nove mogućnosti zajednici vjernika kao kršćana potvrđenih darovima Duha, ne dopuštajući da spolne razlike utječu na izbor specifičnih uloga i odgovornosti u Crkvi. Pavao se ovim načelom jednakosti poslužio u svom izazovu Filemonu i pokazao, možda i nesvjesno, kako kršćani mogu promijeniti društvo stvarajući zajednice koje žive prema drukčijim vrijednostima. U suradnji s drugima, Pavao je djelovao sa ženama, hvalio njihovo služenje, priznavao njihov apostolat i poštivao ih kao vođe. Pavao se usredotočio na zajednicu uzajamne ljubavi i služenja i time progovorio o odnosu između Krista i kršćana, ističući trajnu prisutnost Duha. Bio je uvjeren da Evanđelje preobražava čitav život na praktičan i konkretan način. Mjesne zajednice, temeljne jedinice crkvenoga života, bile su dinamične i međusobno povezane. On nije nalazio sigurnost u zgradama i hijerarhijskim strukturama, već njegove poslanice svjedoče o preoblikovanju života Crkve uz pomoć duhovnih darova koji pripadaju svima. Unatoč tomu što Pavao ima dodire sa samim počecima kršćanskog pokreta, on nas podsjeća na činjenicu da vjerovati u Evanđelje znači osporavati patrijarhalne strukture i vrijednosti u društvu i religiji. Pavao je bio velik misionar i prvi teolog čiji su spisi ostali sačuvani do danas. Njegovo teološko razmišljanje bilo je posljedica njegovih apostolskih susreta i bilo je u dodiru s pitanjima i potrebama zajednica njegova vremena. U Pavlovoj teologiji nalazimo veoma malo apstrakcije. Umjesto toga, u njoj je uočljiv funkcionalni pristup koji ističe značenje za nas. Zahvaljujući toj sklonosti, Pavao je odgajao vjernike potičući ih na rast i promjenu. Kroz sve njegove poslanice proteže se teološki razvitak i one obiluju poticajima zasnovanim na kršćanskim načelima. Pavao je isticao da je dar vjere ponuđen svakome i da je zadaća vjernika prihvaćanje i poslušnost. Kršćanski život postaje radikalni odgovor na Božji dar koji nam je ponuđen u Kristu. Pavao je svojim jedinstvenim pristupom duhovnosti razvio razumijevanje načina na koji bi kršćani trebali živjeti svoj kršćanski život. On je, po svemu sudeći, zastupao apostolsku i crkvenu duhovnost, onu vrstu duhovnosti koja nam omogućuje približiti se drugima kao članovi zajednice vjere. Shvaćao je da je odgovor na potrebu unutar zajednice izraz autentične duhovnosti. Vjernici postaju znak Kristove ljubavi prema svijetu u kojemu žive. Uzajamna odgovornost i skrb postaju proživljena vjera. Tako shvaćena duhovnost bila je izazov svim vjernicima, a ne samo odabranim vjerskim vođama. Pavao je među prvima zagovarao upravo ovakav odgovor na izazov Evanđelja. Prema svemu što znamo o apostolu Pavlu, on je nedvojbeno bio vođa prve Crkve. Zahvaljujući njegovim poslanicama, danas možemo rekonstruirati njegove odnose s različitim Crkvama i pojedincima. Pavao nije uzmicao pred drugim vjerskim vođama i zajednicama, sukobljavao se s drugima i suprotstavljao se njihovim stavovima u važnim pitanjima. Imao je razumijevanja za osobit položaj u kojemu je živjela svaka pojedina zajednica i nastojao ih je voditi i uvjeriti pristupom koji je bio najprimjereniji postizanju željena rezultata. Kao vođa, katkada je bio previše osobno uključen u rezultate svoga služenja, kao u Korintu, otežavajući tako svoj položaj i djelovanje. Unatoč tomu, vidimo da u Filipima djeluje jedna pokretna sila koja ljudima pruža podršku i koja osvaja. Pavlov jedincati doprinos kao vođe očituje se u njegovoj sposobnosti poticati jedinstvo u raznolikosti poštujući pri tome pluralizam kao značajku zajednice u razdoblju tranzicije. Pristupajući različito svakoj novoj situaciji Pavao se pokazao djelotvornim u mnogim situacijama. Vjera ga je uvjerila da se Kristova snaga može očitovati u zemljanim posudama (2 Kor 4,7). Pavao je ponudio načela i smjernice koje su zajednice primijenile na svoju vlastitu situaciju, a budući da svi imaju udjela u Duhu Gospodnjem, poticao je zajednicu na rasuđivanje. Kršćanski vođa poznaje Evanđelje i reinterpretira njegovu temeljnu poruku za novo vrijeme i novi prostor, razumije tradiciju i posjeduje osjećaj za povijest, i ima takvu viziju Crkve koja poštuje doprinos svih. K tome, kršćanski vođa čita znakove vremena koji odražavaju najdublje potrebe čovječanstva, razumije potrebe ljudi i razvija duhovnost sposobnu za život koja obuhvaća sve dimenzije ljudskoga života. Vrsni vođe koriste se mnoštvom odgovora što ih daje vodstvo, izvanredno poznajući učinak što ga njihov izbor ima na sljedbenike. Pavao je bio upravo takav vođa u Crkvi koja je tražila svoj identitet u odnosu prema judaizmu. Pavlove poslanice predstavljaju prvi zapisani prikaz evanđeoske poruke protumačen za potrebe poganskih zajednica sredinom 1. st. Ovaj apostol iskrsava pred našim očima kao velik misionar i teolog čije je razumijevanje vjere imalo golem utjecaj na razvitak Crkve kroz mnoga stoljeća. Pavlova vizija, njegovo gledanje, njegova duhovnost i njegovo vodstvo može i nama i našim suvremenicima prosvijetliti um u nastojanjima da u svom životu proživimo odgovor na Isusovu poruku. |
27.06.2009., subota
Pavlova teologija - 364. dan Pavlove godine (nastavak prethodnog posta) Pavlova teologija Nije proteklo ni dvadeset godina od Kristove smrti, a Pavao je napisao poslanice zajednicama koje sadrže najraniju kršćansku teologiju koja nam je dostupna. Razotkrivanje te teologije nije nimalo laka zadaća, jer Pavao nije sustavno razradio teme o kojima nam govori. Prije bi se moglo reći da njegova teologija, utkana u poslanice, svjedoči o pitanjima i brigama svake pojedine zajednice, i da svakoj Crkvi pruža mogućnost razumijevanja vjere kao odgovora na njezin specifični položaj. Suvremeni stručnjaci nastoje iz ovih povremeno proturječnih teoloških razmišljanja razabrati smisao, što je posebno karakteristično za njegove poslanice Galaćanima i Rimljanima, koje u tom smislu predstavljaju zanimljiv primjer. Unatoč tomu što su već u Poslanici Galaćanima sadržane glavne misli iz Poslanice Rimljanima, osobito s obzirom na Zakon i na povijest spasenja, te dvije poslanice predstavljaju dvije prividno proturječne teološke perspektive. Pavao je u Poslanici Galaćanima istaknuo diskontinuitet sa židovskim korijenima u svjetlu odbacivanja Evanđelja od zajednice (Gal 3), a u Poslanici Rimljanima govori o kontinuitetu sa židovskom predajom (Rim 4) u svjetlu povratka judeokršćana rimskoj zajednici iz poganstva nakon protjerivanja za vrijeme Klaudija (49. god.). Pavao se s dvije različite situacije pozabavio na dva veoma različita načina, ali je zadržao radikalnu novost Krista - središnju točku svoje teologije. U ostalim poslanicama vidimo kako se Pavlova teologija prestaje baviti temama uskrsnuća/paruzije, karakterističnim za prve poslanice, i usredotočuje se, u njegovim glavnim poslanicama, na teme smrti/uskrsnuća i kako ona umjesto početnoga shvaćanja Crkve kao mjesne Crkve počinje potpunije shvaćati Crkvu kao univerzalnu zajednicu. Pavlova kristologija i ekleziologija razvijale su se usporedo, tako da su kasnije poslanice i tumačenja isticala kozmički utjecaj Krista i Crkve. Pavlova teologija sadrži jezik, slike i utjecaje iz židovskog i helenističkog svijeta, pa je stoga razumljivo da je suvremenom čitatelju teško shvatiti njezino značenje. Preduvjet za razumijevanje jest svijest o tome kako ti utjecaji, njegovo obraćenje, nauk prve Crkve i iskustvo apostola utječu na njegovu teologiju. Osim toga, Pavlova zadaća bila je protumačiti evanđeosku poruku novom vremenu i novim uvjetima, a ne ponavljati stare tradicije i vjerovanja. On je pokrenuo teološku zadaću s kojom se mi i danas suočavamo. Ono najvažnije u Pavlovoj teologiji jest razumijevanje Božjega djela u Kristu i korjenite novosti što je Krist ostvaruje za čovječanstvo. Ova kristologija, koja je izravna posljedica njegova iskustva proživljena kroz obraćenje, veoma mnogo je utjecala na način na koji je Pavao shvaćao Božji plan, povijest spasenja, opravdanje, Crkvu i kršćanski život. Bog sada djeluje po Kristu, kršćani se krste u Krista, oni se poistovjećuju s otkupiteljskim djelima Krista i oslanjaju se na trajnu prisutnost i snagu Gospodina, jer su u Kristu. Zahvaljujući povezanosti s Kristom, kršćani svjedoče o novom životu u Duhu i postaju novo stvorenje. Opravdanje po vjeri, koje ima svoje mjesto u ranoj židovskoj tradiciji, sada postaje opravdanje po vjeri u Krista. Križ i uskrsnuće preobražavaju grijeh i smrt na način da nama pripada slava u Kristu. Kako bi približio svoje shvaćanje Crkve i svoje uvjerenje da Krist i kršćani imaju udjela u istome Duhu, Pavao je opisao zajednicu kao Kristovo Tijelo (1 Kor 12,12-30) i to je vrhunac njegova kršćanskog osvjedočenja. Pavao je shvatio da s Kristom započinje novo razdoblje ljudske povijesti i da Bog stvara novi Božji narod, ispunjavajući sva obećanja što ih je zadao u Kristu i po Kristu. Unatoč tomu što se Pavlova teologija u ovom ranom razdoblju razvijala u dinamičnim situacijama u kojima su se ukrštavali brojni čimbenici, izazov koji je pred nama, a koji se sastoji u obnovi njegova shvaćanja, otvara nove mogućnosti u razvitku teologije. |
26.06.2009., petak
Pavlove poslanice i njegov misionarski rad- 363. dan Pavlove godine Fotorobot sv. Pavla Više o tome pročitajte ovdje (nastavak prethodnog posta) Pavlove poslanice i njegov misionarski rad U tom ranom razdoblju života Crkve misionari poput Pavla propovijedali su Radosnu vijest u sinagogama, na tržnicama i forumima, ili su jednostavno govorili pred okupljenim mnoštvom. Pavao se također služio svojim zanatom izrađivača šatora i sedlara kao još jednom prilikom i mogućnošću za propovijedanje Evanđelja. Neki su ga čak prozvali prigodnim misionarom, budući da je, putujući poradi Evanđelja, usput zarađivao za svakodnevni život. Kad je postalo vrlo teško posjećivati zajednice, Pavao je iskazao kreativnost pišući poslanice. Njegove poslanice napisane su po uzoru na tadašnji način dopisivanja. Prigodu za zahvaljivanje osobito u 1 Sol Pavao koristi kako bi utvrdio kršćane u vjeri. On u toj poslanici mnogo prostora posvećuje teološkom razumijevanju Krista i Evanđelja, a nakon toga slijede smjernice i poticaji na živu vjeru. Ti poticaji uvjetovani su kulturom tadašnjega vremena, jer govore o običajima koji su vladali u 1. st. Pavao je u svojim poslanicama slijedio stanovit uzorak, pa je razumljivo da su Galaćani uočili kako je u poslanici koju je njima uputio izostavio zahvaljivanje. Od svih poslanica koje se pripisuju Pavlu on je kao povijesna osoba nedvojbeno napisao samo sedam, i to Prvu Solunjanima, Galaćanima, Prvu i Drugu Korinćanima, Rimljanima, Filipljanima i Filemonu. Stručnjaci zbog stila, jezika i teološkoga pristupa osporavaju autentičnost i Pavlovo autorstvo Druge poslanice Solunjanima, Kološanima i Efežanima. Mnogi među njima zbog razvitka života u Crkvi o kojima govore Prva i Druga Timoteju i Titu smatraju da one pripadaju kasnijemu vremenu. Budući da je Pavao živio u kulturnim središtima kao što su Damask, Tarz i Antiohija, u njegovim poslanicama pronalazimo elemente karakteristične za taj svijet, kao što su pripreme za dolazak cara, koje Pavao koristi u svom opisu drugoga dolaska ili Paruzije (1 Sol 2,19), slike s olimpijskih igara koje služe kao analogija za ustrajavanje u kršćanskom životu (Fil 2,16; 3,14; 1 Kor 9,24-27), te razmišljanja o stoičkom idealu u našem pristupu patnji i nedaćama (Fil 4,12). Pavao se služi žučljivom kritikom i raspravom (Rim 2,1-29; 1 Kor 9), kao i izrazima iz političkoga, poslovnoga i pravnog života grčke kulture onoga vremena. Pavlove poslanice vrve od biblijskih slika i pojmova kao što su tijelo/grijeh, stari/novi Izrael, Tora i poslušnost. Prilagodio je i protumačio odlomke iz Pisma na način kako su to radili rabini njegova vremena (Pnz 25,4 u 1 Kor 9,9). Unatoč tomu što je, zahvaljujući svom židovskom podrijetlu, bio upoznat s apokaliptičkom mišlju, uskrsnućem i životom nakon smrti, Pavao je tu predaju protumačio u svjetlu Božjega djela u Kristu. Razdoblje tranzicije u kojemu se Pavao rodio u mnogo čemu je pripravilo put za prihvaćanje njegove poruke nade. Njegove poslanice vrlo često svjedoče o borbama njegova vremena i omogućuju nam uvid u žudnje i težnje čovječanstva sredinom 1. st. Čini se da je Pavlovo djelovanje unutar lokalnih zajednica slijedilo stanovit uzorak. On je predavao tradiciju, ali je istodobno poštivao i kulturno nasljeđe različitih skupina. Njegovo isticanje zajedništva vjere, zasnovano na uzajamnoj ljubavi, slobodi i jednakosti u Kristu, bilo je polazište Crkvama koje su stvarale alternativno okruženje u svijetu na kojega je utjecalo patrijarhalno društveno uređenje. Kako bi olakšao rast zajednice, Pavao je ulazio u dijalog s Crkvama i koristio se različitim oblicima sudjelovanja, tako da su i on i kršćani mogli raspoznati prikladan evanđeoski odgovor u novim i različitim situacijama. Te Crkve su bile istinske ljudske zajednice po tome što su u njima vrlo često izbijali sukobi, po tome što su različito tumačile poruku i što su dopuštale različite apostolske pristupe. Potencijalne prepreke, s kojima su se Pavao i drugovi susretali, pretvorile su se u priliku za izgrađivanje vjere u zajednici. Zajednička odgovornost, korištenje duhovnih darova, raspoznavanje pravca u kojemu bi trebalo razmišljati i duh zajedništva omogućavali su Crkvi u ovome prvom vremenu da se razvije i da se proširi. Premda je Pavao vrlo često u svojim nastupima bio energičan i pokazivao snažne liderske ambicije, ipak je, po svemu sudeći, poticao sudjelovanje u zajednici, što je omogućavalo da ona preuzme odgovornost za vlastiti razvitak. Pavao je u prvome razdoblju Crkve isticao važnost mjesnih Crkava, a iz tog sjemena rodila se i razvila sveopća Crkva. Iznenađuje to što Pavlova apostolska djelotvornost ima malo veze s vremenom proboravljenim u mjesnoj zajednici. Kratki boravak u Solunu urodio je vrlo dobrim rezultatima, dok su 18 mjeseci boravka u Korintu, kao i poslanice, upućene tomu gradu, veoma malo pridonijele utvrđivanju djelotvornih veza između misionara i mjesne Crkve. Ipak, Pavao je nastavio služiti Crkvama, neovisno o tome kako su one reagirale na njegove poruke. Njegovo djelo naišlo je na vrlo plodno tlo u Filipima, prvoj zajednici koju je on osnovao na europskome tlu, i Filipljani su ga pomagali kroz čitavo vrijeme njegova zatočeništva i patnje. Ključni čimbenik u razvitku prve Crkve bio je broj suradnika koji su se posvetili širenju Evanđelja. Budući da je kršćanstvo bilo misionarski pokret, mnogi pojedinci, osobito oni imućniji, putovali su iz mjesta u mjesto. Drugi su postali mjesni vođe koji su okupljali zajednicu na bogoštovlje. Mnoštvo imena koja se spominju u Djelima apostolskim i u Pavlovim poslanicama pripadaju laicima, bračnim drugovima, i tome slično. U njima se vrlo malo spominju vjerski vođe ili svećenici, skupine koje su u 1. st. po. Kr. bile poznatije po zlouporabama negoli po ispravnome životu. Apostol Pavao i ostali misionari nastojali su u svojim odnosima prema članovima zajednice živjeti načelo jednakosti (Gal 3,28). Kad se Pavao unutar tih poganskih Crkava pozabavio nekim pitanjem, davao je smjernice ili načela koja je zajednica mogla odmah primijeniti. U najvažnijem dijelu Prve poslanice Korinćanima Pavao se bavi problemom mesa žrtvovana idolima (1 Kor 8,8-9), Gospodnje Večere (1 Kor 11,17-34), ženidbe i djevičanstva (1 Kor 7) na način koji je zajednici omogućavao dati vlastiti odgovor na ta pitanja. Što se tiče djevičanstva, Pavao s uvjerenjem iznosi svoje vlastito mišljenje i on ga kao takvoga prenosi Crkvi (1 Kor 7,25). Pavlove poslanice svjedoče o njegovoj viziji zajednice i ističu potrebu ljubavi, kršćanske odgovornosti, etičkoga izbora i slobode u Kristu. Mnoštvo različitih pitanja koja u poslanicama izlaze na površinu postaje temelj Pavlova teološkog promišljanja i omogućuju nam uvid u Pavlov život i njegov svijet i u svijet prve Crkve. Kasniji pisci, koji su nastavili Pavlovu tradiciju, još više će razviti njegovo shvaćanje, odrediti nove pravce i na nov način protumačiti Pavlovu poruku i poslanje. |
25.06.2009., četvrtak
Crkve što ih je Pavao utemeljio -362. dan Pavlove godine Apostol na kasnoromanskom sarkofagu iz 4. st. (nastavak prethodnog posta) Crkve što ih je Pavao utemeljio Pavlovo propovijedanje evanđelja dovelo je do osnivanja vjerničkih zajednica ili Crkava. Ti vjernici odazvali su se navještaju vjere (kerygma) koji je isticao da se Pismo ispunilo u Isusovoj smrti i uskrsnuću, da je uskrsnuli Gospodin prisutan po sili Duha, pozivao na vjeru u drugi Gospodinov dolazak u slavi (paruzija) i na pokajanje i krštenje. Budući da se Pavao obratio već postojećoj Crkvi, primio je elemente kerigme od onih koji su povjerovali prije njega (1 Kor 11,2; Gal 1,9; Rim 6,17). S druge pak strane, njegovo obraćenje omogućilo mu je jasan uvid u temeljitost kršćanskog odgovora i u značenje Kristove trajne nazočnosti u zajednici vjernika. Pavao je Evanđelje ponio u poganski svijet, nastojeći Isusovu poruku, koja je nastala u Palestini, prenijeti slušateljstvu koje je u prvome redu bilo pod utjecajem grčke misli. Antiohija u Siriji bila je omiljena polazna točka za putnike koji su otuda mogli kopnom i morem putovati u Rim. Koristeći se tim trgovačkim putovima i zarađujući za život kao šatorar (Dj 18,3; 1 Sol 2,9), Pavao je polazio na svoja misijska putovanja u gradove Rimskog Carstva. Za razliku od Isusa, koji je najviše djelovao u seoskim područjima Palestine, Pavao je bio urbani misionar, koji je Evanđelje pronosio gusto naseljenim područjima. Utemeljio je Crkve u Filipima, Solunu, Korintu i Efezu i razvio čitavu mrežu suradnika i misionara koji su na različite načine pomagali u širenju Evanđelja. Luka spominje ta mjesta i ljude u onim dijelovima Djela apostolskih koja govore o putovanjima; Pavao u uvodnim i zaključnim poglavljima svojih poslanica spominje mjesne vođe i kršćanske drugove koji rade na širenju Evanđelja, a u Rim 16 šalje dugačke pozdrave značajnim suradnicima. Budući da su se zajednice što ih je Pavao osnovao obično sastajale u većim kućama vjernika, te su kuće crkve u tom ranom razdoblju postale uobičajeno mjesto slavljenja i bogoštovlja. Pavao se osobito brinuo za odnos poganskih zajednica prema Crkvi u Jeruzalemu, a budući da je ona podnosila patnje u vremenima gladi, on je potrebnima u Jeruzalemu odnio milodare u znak jedinstva i skrbi (1 Kor 16,1-3). Putovao je u Jeruzalem (Gal 2,1-10; Dj 21,16-26), ulazio u rasprave s Petrom (Gal 1,18-19) i prigovarao židovskom krilu Crkve u stvarima koje su bile od osobita značenja za pogane (Gal 2,7-21). Raz-govjetno je govorio u ime vjernika koji su živjeli izvan Palestine. Ono što fascinira u Pavlovu osnivanju Crkava jest njegov jedincat i jedinstven pristup svakoj pojedinoj zajednici. On je vrlo dobro shvaćao njihov položaj i uvjete življenja, primjerice slojevitost korintskog društva (1 Kor 1,26-29) i bio je svjestan snažnih poganskih utjecaja u Solunu, gdje se narod okrenuo od idola (1 Sol 1,8-10). Posjećujući zajednice i pišući im pisma, stvarao je odnos bliskosti s njima. Mi, zapravo, vidimo Pavla kako odobrava zajednicama u Filipima, proturječi zajednicama u Galaciji i kako pokušava razriješiti teške odnose u Korintu. Širenje i razvitak tih Crkava prvotno je zanimanje Apostola kad odgovarajući na apostolski poziv propovijeda i putuje. |
24.06.2009., srijeda
Apostol pogana - 361. dan Pavlove godine Godina sv. Pavla približila se svom kraju, a s njom će završiti i moje čitanje i pisanje dnevnika čitanja o sv. Pavlu i njegovim poslanicama. Ova Godina bila mi je možda najuspješnija ili najkorisnija godina u životu. Vratila me je na izvore kršćanstva i upoznala sa životom prve kršćanske zajednice, kojemu, ruku na srce, naše današnje kršćanstvo ponekad baš i ne sliči previše. Čitanjem poslanica postepeno sam upoznavala veličanstveni lik osobe Isusa Krista. Sigurno nikada nitko, osim evanđelista, nije tako cjelovito prikazao Isusa, Boga i Čovjeka, u svoj njegovoj veličini i divoti kao što je to učinio sv. Pavao. Jedna sestra, kad je vidjela da cijelu godinu pišem samo o sv. Pavlu, rekla mi je: "Vi ste zaljubljeni u sv. Pavla!" Malo me je to iznenadilo. Kad bolje promislim, uopće nisam zaljubljena u sv. Pavla. Nisam ga gotovo ni poznavala, kao ni većina naših kršćana. Ali kroz sv. Pavla sam se zaljubila u Isusa Krista i molim Boga da mi pomogne, da ga ljubim ne samo kao Marija, nego i kao sv. Pavao. Naš poznati pisac i prevoditelj knjiga Phila Bosmansa, svećenik i župnik župe Uznesenja BDM u Brodskom Vinogorju vlč. Pavao Madžarević, priredio je jedan pregled života i djela sv. Pavla na župskim stranicama, koje ću u pet nastavaka prenijeti na ovaj blog i tako zaokružiti svoju Godinu sv. Pavla. Inače, pogledajte krasne župske stranice kao i stranice Saveza bez imena čiji je vlč. Pavao Madžarević duhovni pratitelj. SVETI PAVAO Prema Helen Doohan Priredio Pavao Madžarević Apostol pogana Apostol Pavao jedincat je lik iz 1. st. čiji život i iskustvo obuhvaća židovski, helenski i kršćanski svijet. Najstarije izvore za događaje Pavlova života nalazimo u njegovim poslanicama i u Lukinim Djelima apostolskim koji su najbolje svjedočanstvo zanimanja Crkve nekih dvadeset do trideset godina poslije Pavlove smrti. Iz njih izranja mnoštvo pojedinosti: Pavao je rođen u Tarzu u Ciliciji (Dj 9,11; 21,39; 22,3); bio je rimski građanin (Dj 16,37-38; 22,25-29; 23,27), Židov iz plemena Benjaminova (Rim. 11,1; Fil 3,5) i farizej, potpuno obrazovan u Zakonu (Fil 3,5-6; Gal 1,14; Dj 23,6; 26,5), pod Gamalielovim vodstvom u Jeruzalemu (Dj 22,3). Pavao je bio gorljiv farizej i progonitelj Crkve (1 Kor 15,9; Gal 1,13; Fil 3,6), no kasnije se, zahvaljujući istinskom doživljaju Gospodina, obratio (1 Kor 15,8-10; Gal 1,15-16). Četiri je puta odlazio na misijska putovanja koja Luka potanko opisuje: prvo misijsko putovanje opisano je u Dj 13,1-14,28, drugo u 15,30-18,22, treće u 18,23-21,17, dok je putovanje u Rim opisano u 27,1-28,16. Unatoč tomu što je nemoguće precizno utvrditi bilo kakvu kronologiju, jer biblijski spisi vrlo rijetko donose točne datume, Pavao je vjerojatno rođen prije desete godine po. Kr. i umro oko godine 64. Nekoliko povijesno dokumentiranih činjenica (Dj 18,12-17; 23,26; 24,27) omogućuje stručnjacima datiranje Pavlova obraćenja između godine 34. i 37., njegovih najvažnijih putovanja od 46. do 63. i pisanja poslanica između 50. i 60. Nakon što je i sam bio nazočan Stjepanovu kamenovanju (Dj 7,54-8,3), Pavao se zaputio u Damask i na putu u taj sirijski grad doživio duboko obraćenje. Među svim događajima iz njegova života iskustvo što ga je doživio na putu za Damask najvažnije je za razumijevanje Pavla i njegova poslanja. Uz njegovo vlastito upućivanje na svoje obraćenje (Gal 1,11-17; 1 Kor 9,1; 15,8-10; Fil 3,4-11; Rim 1,5; 2 Kor 4,1; 5,16), Luka nam donosi tri jasno određena izvješća zasnovana na jednoj te istoj predaji (Dj 9,1-19; 22,4-16; 26,-12-18). Ta izvješća ističu Pavlov doživljaj Krista kao uskrsnuloga Gospodina, njegov poziv Pavlu da bude apostol i njegovo poslanje poganima. Taj događaj bio je prijelomna točka u Pavlovu razumijevanju Krista i Kristova odnosa prema vjernicima, i predstavlja sjeme Pavlove teologije i ekleziologije. Iz ovih izvora na svjetlo dana izlazi Pavlova osoba, a njegove poslanice otkrivaju nam njegovu živahnu osobnost (Gal, 2 Kor, Fil) i pridonose našem razumijevanju razvitka prve Crkve. U poslanicama on na različite načine reagira na situacije i na stanje u zajednicama, ali uvijek sa žarom i skrbi, a sukobljavanja, borbe i razlike među njima smatra sredstvima za bolje razumijevanje kršćanskog odgovora. Korinćani priznaju da je nevješt govornik, ali vrlo plodan pisac (2 Kor 10,10), dok ga Luka u Djelima apostolskim oslikava kao izvanredna govornika uopće ne spominjući njegovo pisanje. Slika koju nam o ovom apostolu i prvoj Crkvi donosi Luka idealnija je od slike koju nam u svojim poslanicama daje povijesni Pavao. Pavlova i Lukina perspektiva ponekad se razlikuju, ali ovaj apostol uvijek iskrsava kao zauzet i neumoran misionar. Iz njegovih poslanica dobivamo sliku osobe Pavla koji je povremeno ispunjen tjeskobom i potišten, koji plače i podnosi bolove (2 Kor 1,4; 6,4-6), koji je izvan sebe (2 Kor 5,13), koji se bori sa sobom i s drugima (2 Kor 7,5), ali koji je također neustrašiv (2 Kor 1,12), skroman (2 Kor 10,1), hvalisav (2 Kor 11), i ispunjen osjećajem topline i nježnosti (Fil 1,7-8; 2,12; 4,1; 2 Kor 2,4). Njegove poslanice prožima radost i nada (Fil 1,4; 2 Kor 2,4; 4,16; 7,16). Da bismo razumjeli Pavlove poslanice, moramo prije toga shvatiti složenost njegove osobe, jer osoba i poruka idu ruku pod ruku. Pavao je, s obzirom na svoju tradiciju unutar judaizma, na svoj rast i razvoj u grčkom svijetu svoga vremena, na poznavanje hebrejskoga, aramejskoga i grčkog jezika, bio izvanredno pripremljen za svoje poslanje tumačenja evanđeoske poruke poganskim zajednicama. (Nastavak u slijedećem postu) |
23.06.2009., utorak
Isus Krist ostaje isti zauvijek- 360. dan Pavlove godine "Isus Krist isti je jučer i danas Ne dopuštajte da vas drugi zavode i zauvijek će biti isti. raznim stranim naukama, jer je dobro da se srce utvrđuje milošću, a ne jelima od kojih nisu imali koristi oni što su po njima živjeli!..... Ne zaboravljajte dobro činiti Slušajte svoje starješine i dijeliti svoja dobra s drugima, jer se takvim žrtvama ugađa Bogu! i budite im podložni, jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji imaju o tome dati račun! Neka to mognu učiniti veselo, a ne s uzdisajima, jer to za vas ne bi bila nikakva dobit!" (Heb 13, 8-17) Svijet se neprestano mijenja : izmjenjuju se ideologije, kraljevstva, carstva, ljudi, režimi ... samo Bog ostaje isti, kao što to već u SZ govori prorok Malahija: "Ja, Jahve, ne mijenjam se, a vi se, sinovi Jakovljevi, mijenjate bez prestanka! " (Mal 3,6) Božja ljubav, dobrota i milosrđe ostaje nepromjenljivo za sva vremena i za sve ljude. Po Isusovoj žrtvi svi imamo pristup k prijestolju milosrđa. Usprkos osporavanjima Isus Krist ostaje Alfa i Omega, početak i svršetak, središte i vrhunac povijesti i vremena. Isti je jučer, danas i zauvijek! Njegovo evanđelje svojom porukom nadvisuje sve dosadašnje i buduće nauke: ono daje život i to vječni! Vječna šteta bi bila, ne prihvatiti taj jedinstveni dar! |
22.06.2009., ponedjeljak
Kršćansko vladanje - 359. dan Pavlove godine Svaki dan po malo i stigla sam do zadnjeg poglavlja poslanica koje sam planirala čitati u ovoj Pavlovoj godini! U 13. pogl. poslanice Hebrejima pisac daje još neke posljednje upute, koje smatra važnim za kršćanski život, nadajući se, da će ga Hebreji, kojima piše, poslušati: "Molim vas, braćo, da lijepo saslušate ovu opomenu....." I u tom posljednjem poglavlju, opet je na prvom mjestu, a što drugo nego ljubav: "Bratska ljubav neka i dalje ostane! Gostoljubivost ne zaboravljajte, jer su njom neki, a da nisu znali, pogostili anđele! Sjećajte se sužanja, kao da ste zajedno s njima bačeni u okove; zlostavljanih, kao da i sami živite u tijelu! Ženidba neka bude u časti među svima, a bračna postelja neokaljana, jer će bludinicima i preljubnicima suditi Bog. Neka vaše vladanje bude bez pohlepe za novcem! Budite zadovoljni onim što imate, jer je on sam rekao: "Sigurno te neću ostaviti; nipošto te neću zapustiti!" Tako sa pouzdanjem možemo reći: "Gospodin je pomoćnik moj; neću se bojati. Što mi može učiniti čovjek?" Sjećajte se svojih starješina koji su vam navijestili riječ Božju. Promatrajući ishod njihova življenja nasljedujte njihovu vjeru!" (Heb 13, 1-7) Bratska ljubav, gostoljubivost, suosjećanje sa sužnjima i zlostavljanima, bračna čistoća, nenavezanost na novac, umjerenost, pouzdanje u Boga, zahvalnost i nasljedovanje vjere onih koji su nam navijestili Radosnu vijest ...., O tim stvarima treba voditi brigu; to treba usavršavati, kako bismo ugodili Bogu i bili dostojni kršćanskog imena. |
21.06.2009., nedjelja
Dva saveza - 358. dan Pavlove godine Čitajmo i volimo Sv. Pismo! U slijedećim recima poslanice Hebrejima pisac se služi snažnim antitezama da bi pokazao razliku između Starog i Novog saveza: prvi je strah i trepet, a drugi blagost i utjeha: "Niste pristupili k nekom opipljivom brdu, ni "gorućem ognju", ni "tmurnim oblacima", ni "oluji", ni"odjekivanju trube", ni "glasnim riječima" kojih su slušatelji zamolili da im se više ne upravlja nikakav govor budući da nisu mogli podnijeti ove naredbe: "Ako se i životinja dotakne gore, neka se kamenuje!" Onaj je prizor bio tako strašan da je sam Mojsije izjavio: "Prestrašen sam i dršćem." Naprotiv, pristupili ste k Sionskoj gori, (Heb 12,18-24)gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu: k bezbrojnim anđelima, svečanom zboru i sastanku prvorođenaca koji su upisani na nebesima, k Bogu, sucu svega, k dušama pravednika koji su učinjeni savršenima, k Isusu, posredniku Novoga Saveza, i škropljeničkoj krvi koja govori bolje od Abelove." (Abelova krv traži osvetu a Kristova oproštenje!) Zaista se prije čitanja NZ treba dobro upoznati sa SZ. Novozavjetni pisci malo malo pa navode neki citat iz SZ. Pavlove poslanice sadrže oko stotinjak takvih navoda "od riječi do riječi". Međutim mnogo je više neizravnih tekstova u kojima se aludira na neki događaj ili osobe iz SZ, koje piscu pomažu da pojasni svoju poruku. Takvih novozavjetnih aluzija na SZ ima gotovo tisuću u cijelom NZ. Dok sam čitala Pavlove poslanice često sam posezala za SZ. Srećom da su uz tekst poslanice nevedena i dotična mjesta Starog zavjeta. Sv. Pavao je bio toliko prožet SZ da je moguće da nisu sve njegove aluzije na SZ bile namjerne nego je to bio jednostavno njegov govor i njegov način razmišljanja, koji je upijao od malih nogu uz svoje pobožne roditelje. SZ mu je oblikovao i misli i život, tako da su riječi SZ bile dio njegovog svakodnevnog rječnika, koji se je kasnije, nakon sudbonosnog susreta s uskrslim Kristom, upotpunio i usavršio i Isusovim mislima. Odmah mi misli lete k nama, u današnje doba: Kako bi to bilo dobro i vjerodostojno, kad bismo barem mi kršćani toliko poznavali i voljeli NZ, da Isusove riječi i njegovo razmišljanje postanu dio našeg života i našeg svakodnevnog rječnika! |
20.06.2009., subota
Mir, mir i opet mir - 357. dan Pavlove godine "Nastojte oko mira sa svima! I oko posvećenja bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina!" (Heb 12, 14) Mir je ideal naših odnosa s bližnjima. Mir, mir, mir... koliko puta je Isus to govorio, pa opet ni danas nema mira u svijetu u kojem jednu dobru trećinu čine kršćani. A krivac je uvijek onaj drugi.... (?) Nema mira ni u našim obiteljima. Poznajem jednu dobronamjernu ženu, vjernicu, koja tri dana u tjednu posti o kruhu i vodi. Međutim, u njenoj kući nema mira jer ona stalno kritizira i prekorava svog muža. Od jutra do mraka! Ona posti, a on dobiva "jezikovu juhu"! Već sam više puta bila u napasti da joj kažem, da bi bilo bolje da posti jezikom.... A to bi bilo dobro i za mnoge od nas.... Zaista, prešutjeti nešto, ponekad je teže nego uskratiti si hranu! Naše posvećenje, bez kojega, kako kaže pisac ove poslanice, nitko neće vidjeti Gospodina, ide samo preko bližnjih - drugog puta nema! |
19.06.2009., petak
Krist - primjer postojanosti, - 356. dan Pavlove godine (I ovaj post, kao i svi prijašnji, nastavak je prethodnog posta.) "Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. Doista, pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da - premoreni - ne klonete duhom. Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha. Pa zar ste zaboravili opomenu koja vam je kao sinovima upravljena: Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja...... ............ Zato uspravite ruke klonule i koljena klecava, poravnite staze za noge svoje da se hromo ne iščaši, nego, štoviše, da ozdravi." (Heb 12, 1-13) Ako i nije Pavao napisao ovu poslanicu, napisao ju je netko njemu vrlo blizak, koji je jako dobro poznavao Pavla, njegov način razmišljanja i izražavanja. Ovdje je uzeta jedna slika iz trkališta, tako draga sv. Pavlu. Vjernici se natječu, a heroji vjere, spomenuti u prethodnim recima, stoje sa strane i promatraju našu trku. Predvodnik je Krist koji nije posustao pred križem i teškoćama. Pisac nam preporuča da upravimo svoj pogled na Krista, pa nećemo klonuti prije postignutog cilja. Ali treba trčati svim svojim snagama.... "Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha." |
18.06.2009., četvrtak
Primjeri žive vjere - 355. dan Pavlove godine .......Vjerom Izraelci prijeđoše Crveno more kao po suhoj zemlji.... Kršćanski život nije lagan, traži hrabrost i ustrajnost, ali je neprocjenjivo vrijedno živjeti ga. Onima koji ustraju i uzdaju se, Bog će dati što je obećao. Vjera nije tek nesigurni i povremeni čovjekov korak već trajni životni stav povjerenja i predanja Bogu. Imati vjeru znači posjedovati sigurnost u buduće stvarnosti koje su sada nevidljive. Stari Zavjet obiluje primjerima ljudi koji su posjedovali takvu vjeru i koji su dosljedno po njoj i živjeli. U 11. poglavlju poslanice Hebrejima pisac navodi veličanstvene starozavjetne primjere vjere: Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kajin.... Po vjeri on, premda mrtav, još govori..... Vjerom je Henok prenesen tako da nije vidio smrti... Vjerom Noa, obaviješten od Boga o još neviđenim stvarima, s pobožnim poštovanjem sagradi lađu da spasi svoju obitelj... Vjerom se Abraham pokori kad primi poziv da ode u zemlju koju je imamo primiti u baštinu. Ode, iako nije znao kamo ide.... Vjerom i sama Sara, i to unatoč poodmakloj dobi, postade sposobna da začne, jer je držala vjernim onoga koji joj je obećao.... Vjerom je Abraham, kad je bio stavljen na kušnju, prinio Izaka, i taj koji je jedinorođenca prinosio bio je onaj koji je primio obećanje, kojemu bijaše upravljena riječ: "Po Izaku ćeš imati potomstvo." Mislio je da Bog može i mrtvace uskrisivati..... Vjerom Mojsija, kad se rodi, njegovi roditelji sakriše tri mjeseca....... Vjerom ostavi Egipat, ne bojeći se kraljeve srdžbe.... Vjerom Izraelci prijeđoše Crveno more kao po suhoj zemlji, a Egipćani se utopiše kad to pokušaše.... Vjerom se srušiše zidine jerihonske pošto se sedam dana obilazilo oko njih.... ................... (Heb 11, 4-31) Svi su oni očekivali vrijeme kada će Bog ispuniti svoje obećanje, ali nitko od njih nije doživio da vidi njegovo ostvarenje. To se dogodilo tek dolaskom Isusa Krista, čija žrtva nudi spasenje svim članovima Božjeg naroda, od postanka do svršetka svijeta. Ovi primjeri vjere žive na neki način i danas kao svjedočanstvo istinske i žive vjere, kao što pisac kaže za Abela: "Po vjeri on, premda mrtav, još govori." Primjeri ostaju i pamte se ! |
17.06.2009., srijeda
Sudbina otpadnika od vjere - 354. dan Pavlove godine .............Nema spasa u drugom imenu! "Ako svojevoljno griješimo pošto smo jasno upoznali istinu, ne preostaje nam više žrtva za grijehe, nego strašno iščekivanje suda i osvetnog bijesa vatre koja će "progutati protivnike". Tko prekrši Mojsijev zakon, umire bez milosrđa "po sudu oslonjenu na dva ili tri svjedoka". Koliko će goru - vi držite - zaslužiti kaznu onaj koji pogazi Sina Božjega i bude smatrao nečistom "krv Saveza" kojom je posvećen, i koji teško uvrijedi Duha milosti? Ta poznajemo onoga koje je rekao: "Osveta je moja, ja ću uzvratiti!" i još: "Gospodin će suditi narodu svomu." "Strašno je upasti u ruke Boga živoga." Heb 10, 26-31) Ljepota i veličina božanskih otajstava naše vjere ne smije nas uspavati da zaboravimo na "osvetni bijes vatre". Bog je milosrdan, ali se ne da ismijavati! Otpad od vjere strahovito se kažnjava: Strašno je upasti u ruke Boga živoga! Grijeh otpada (apostazija), učinjen svijesno i s punim znanjem, ostaje neoprostiv i to ne zato što bi Bog tako htio, nego zato što ruši vezu s Kristom, a tim i jedinu mogućnost da se čovjek oslobodi grijeha. Ako odbacimo Kristovu žrtvu, drugih žrtava nećemo naći, te se sami osuđujemo i podvrgavamo sudu samoga Boga, koji nas smatra odgovornima za naše čine. Međutim, ne treba gubiti nadu i pouzdanje da ćemo se spasiti: "Mi ne pripadamo onima koji otpadaju da propadnu, nego onima koji vjeruju da spase dušu." (Heb 10, 29) |
16.06.2009., utorak
Nema vraćanja na staro - 353. dan Pavlove godine Put je pred nama, vrata širom otvorena, i, ako želimo, možemo ići izravno svom Bogu, i biti u njegovoj blizini i prisutnosti. To nam je omogućila Kristova smrt. "Prema tome, braćo, i pazimo jedan na drugoga da se potičemo na ljubav i dobra djela! Ne ostavljajmo, kako neki običavaju, (Heb 10, 19-25)svoga vlastitog sastanka, već se sokolimo međusobno, i ovo to više što više vidite da se približuje Dan!" To su riječi koje je pisac posl. Hebrejima uputio obraćenoj židovskoj zajednici, kojoj je prijetio otpad od kršćanstva i povratak na stare običaje i bogoslužje. Međutim, sve napisano, poruka je i nama. Krenuli smo Kristovim putem koji nas vodi u život. Na tom putu u nebesku domovinu treba ostati vjeran i ustrajan. U tome će nam sigurno pomoći i naši nedjeljni sastanci tj. mise, koje će nam dati poticaj i snagu da ne posustanemo na putu u nebesku domopvinu. |
15.06.2009., ponedjeljak
Svi imamo slobodan pristup Bogu - 352. dan Pavlove godine Isus Krist, novozavjetni žrtveni jaganjac Moram priznati da mi je poslanica Hebrejima najteža od svih dosad pročitanih. Čitam, čitam i ne znam što bih s pročitanim. Više liči nekom teološkom traktatu nego poslanici na koje sam navikla. Puna je starozavjetnih navoda koje treba dobro poznavati jer starozavjetni događaji i obredi ukazuju na novozavjetne stvarnosti. Središnja tema je Isus Krist - jedini pravi i vječni Veliki svećenik, koji nadvisuje sve dosadašnje svećenike jer je Sin Božji ali ujedno i naš brat po tijelu. Jedino po njemu i zahvaljujući njegovoj žrtvi, svi imamo pristup "prijestolju milosti". Ta poslanica nam bolje nego i jedna prije omogućuje da osjetimo što je prva Crkva vjerovala o Kristu: On je Sin Božji i naš brat, koji trajno posreduje za nas kod zajedničkog Oca. Kao savršeni Veliki svećenik on je prinio sama sebe kao savršenu žrtvu za grijeh i to jednom zauvijek, što nisu mogle učiniti starozavjetne žrtve. Stekao nam je oproštenje i slobodan pristup k Bogu .... "Ali Krist, pošto se pojavio (Heb 9, 11-14)kao veliki svećenik budućih dobara prolazeći većim i savršenijim šatorom koji nije napravljen rukom, to jest koji ne pripada ovom svijetu, ušao je jedanput zauvijek u Svetinju nad svetinjama, ne krvlju jaraca i junaca, nego vlastitom krvi, i pribavio nam vječni otkup. Ako, naime, krv jaraca i bikova i pepeo od junice, čime se škrope okaljani, posvećuju tako da se dobiva tjelesna čistoća, koliko će više krv Krista S Kristom i mi ulazimo u Svetinju nad svetinjama! Nema više zatvorenih vrata ni za koga! |
14.06.2009., nedjelja
Odlike Krista Svećenika - 351. dan Pavlove godine .....................Žrtva neprocjenjive vrijednosti "...mnogo je bilo svećenika jer ih je smrt priječila trajno ostati. A On, jer ostaje dovijeka, koji ne treba da kao oni veliki svećenici ima neprolazno svećeništvo. Zato i može do kraja spasavati one koji po njemu pristupaju k Bogu - uvijek živ da se za njih zauzima. Takav nam Veliki svećenik i bijaše potreban - svet, nedužan, neokaljan, danomice prinosi žrtve najprije za svoje grijehe, a onda za grijehe naroda. To on učini jednom prinijevši samoga sebe. Zakon doista postavi za velike svećenike ljude podložne slabosti, a riječ zakletve - nakon Zakona - Sina zauvijek usavršena. " (Heb 7,20-28) Molimo za naše svećenike ! Srce Isusovo, uzore srca svećeničkog, |
13.06.2009., subota
Isus - čvrsto i pouzdano sidro naših duša - 350. dan Pavlove godine "Uistinu, dok je Bog Abrahamu davao obećanje, budući da se nije mogao zakleti nikim većim, zakle se sam sobom i reče: 'Zaista ću te obasuti božanskim dobročinstvima i svaka im se prepirka svršava zakletvom za potvdu istine. Zato i Bog, hoteći sigurnije dokazati i baštinicima obećanja nepromjenljivost svoje odluke, postade zakletvom jamac, da bismo po tim dvjema nepromjenljivim stvarima, u kojima Bog ne može prevariti, imali snažan poticaj - mi što smo se utekli Bogu da se domognemo nade koja nam je određena. Nju imamo kao pouzdano i čvrsto sidro duše 'koje prodire u prostor iza zastora' kamo je ušao za nas u svojstvu preteče Isus pošto je zauvijek postao veliki svećenik, sličan Melkisedeku." (Heb 6, 13-20) U dubini duše, bez obzira što govorili, svi se nadamo najboljem. I u velikim tragedijama potajno negdje u nama tinja nada da ćemo se baš mi spasiti. Takvi smo mi ljudi. Zato se valjda i kaže, da nada umire posljednja. Tu nadu Bog je stavio u naša srca i on će ju ispuniti. Bez obzira što smo svijesni svojih grijeha i zločestoća, ipak se duboko u sebi nadamo da ćemo biti spašeni. Jer kad se ne bismo tome nadali, vjerojatno bismo se odmah ubili. Naša nada zaista nije bez razloga. Temelj naše nade je Božje obećanje! Zakleo se Bog sam sobom i njegova je odluka nepromjenljiva: Obasut ću vas božanskim dobročinstvima ..... I to se događa kroz povijest sve do današnjeg dana. Najveće dobročinstvo bio je dolazak Isusa Krista među nas. Otada se milost umnaža svemirskom brzinom: milost na milost, dobročinstvo na dobročinstvo....Dugovi su plaćeni, prljave haljine oprane. Isus je sve učinio sam! Učinio nas je svojom braćom i otvorio nam rajska vrata da nas povede sa sobom.... Nakon svega što je za nas učinio, ostaje nam samo da kažemo: Da, Isuse! Evo me! Drži me za ruku i vodi, jer ja idem s tobom do kraja.... |
12.06.2009., petak
Uzrok našeg spasenja - 349. dan Pavlove godine "On, pošto u vrijeme svog zemaljskog života prikaza molitve i prošnje s jakim vapajima i sa suzama onomu koji ga je mogao spasiti od smrti, bijaše uslišan zbog strahopoštovanja, I premda je bio Sin, iskustveno nauči poslušnost od onoga što je pretrpio te postigavši savršenstvo postade svima koji mu se pokoravaju uzrok vječnog spasenja, on koga je Bog proglasio velikim svećenikom sličnim Melkisedeku. O tome nam treba mnogo govoriti, I ustinu, premda biste po vremenu morali biti učitelji, vama je ponovo potrebno da vas tko pouči osnovno, to jest početak proročanstava. Takvi ste da vam treba mljeko a ne jaka hrana. Uistinu, koji je god još pri mlijeku, ne snalazi se u nauci o pravednosti, jer je dijete. A jaka hrana je za odrasle, (Heb 5, 7-14) za one koji navikom imaju uvježbana osjetila za razlikovanje dobra i zla." Isus Krist je uzrok našeg spasenja i o "tome nam treba mnogo govoriti" Međutim, mi smo često gluhi. Premalo govorimo o Isusu. O njemu treba puno govoriti, od njega učiti i njegov primjer slijediti. Lijepo je i poticajno promatrati svece i učiti od njih, ali to ne bi trebao biti razlog da sami ne stupimo u osobni kontakt s Učiteljem, promatramo njegov život, slušamo njegove riječi i slijedimo njegov put. Neka svima bude, kao i sv. Pavlu, Isus Krist centar života! |
11.06.2009., četvrtak
Isus, naš Veliki svećenik - 348. dan Pavlove godine "Budući dakle da imamo uzvišena svećenika, Isusa, Sina Božjega, koji je prošao kroz nebesa, držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo! Nemamo, naime, nekoga velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio. Dakle: pristupimo k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć!" (Heb 4, 14-16) U poslanici Hebrejima pisac je jako zaokupljen temom Isusovog velikosvećeništva. Dokazuje i uspoređuje sa starozavjetnim svećenicima, koliko je Isus uzvišeniji od svih dosadašnjih. Oni su bili samo slika, a on je ostvarenje. Veliki svećenik u židovskoj religiji bio je posrednik između Boga i grešnog naroda. Morao je biti izabran od Boga između ljudi, slagati se s ljudima po porijeklu i službi, služiti Bogu i prikazivati žrtve za grijehe naroda, ali i za svoje, i morao je biti blag prema ljudskim slabostima. Sva ta svojstva posjeduje i Isus Krist, s tim da je njegovo velikosvećeništvo još puno uzvišenije jer je on Sin Božji i jer je njegova žrtva trajna i neprolazna. Budući da je bio bez grijeha nije morao prinositi žrtve za sebe nego samo za narod. "Takvo je bilo poslanje Isusa kao Velikog svećenika Novoga Saveza, Posrednika između njegova Oca i grešnog čovječanstva: On je prvi otvorio pristup u Svetinju nad Svetinjama. On je prokrčio put i prvi njime prošao. Kao što je židovski veliki svećenik jednom na godinu ulazio iza zastora Svetinje nad Svetinjama, tako je i Isus jednom zauvijek ušao iza zastora novoga hrama u Svetinju nad Svetinjama. Taj je zastor bio njegovo vlastito tijelo, kako primjećuje pisac poslanice Hebrejima (10,20): On je prošao kroz taj zastor smrću i uskrsnućem. Njegovo tijelo uskrsnulo od mrtvih postalo je tako Put »nov i živ« po kojem od sada svatko nalazi pristup k svetištu. Tako su sada šator saveza i svetište različiti od njihova pralika u liturgiji Staroga Zavjeta. Oni su zaista "veći i savršeniji, nerukotvoreni" (Heb 9,11). Svetište je samo nebo i prijestolj Očev, sa čije desne sjede, da ondje bude naš Posrednik zauvijek (Heb 9,24). Žrtvu molitve - sacrificium laudis koju je započeo u poslušnosti i smrti, slavi On od sada zauvijek u nebu. "On je uvijek živ da se za nas zauzima" (Heb 7,25). Tamo Isus sada moli, u vječnom, bezgraničnom sada koje naše stvoreno vrijeme ne može ni odrediti ni dohvatiti, osim u molitvi. Isus je tako zauvijek postao čovjek molitve, naš Veliki svećenik koji nas zagovara. Tako On jest i ostaje "jučer i danas isti - i uvijek" (Heb 13,8). Tamo gore, u Isusu uskrsnulom nalazi se također vječni vrutak molitve nas pozemljara. Zahvaljujući molitvi, mi smo uza nj, lomeći i prelazeći granice vremena, udišemo vječnost boraveći pred licem Očevim, sjedinjeni s Isusom. " (pogledaj) Pristupimo k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć!" |
10.06.2009., srijeda
Danas je dan milosti! - 347. dan Pavlove godine ..........Knjiga koja mijenja čovjeka "Treba nam se, dakle, bojati (Heb 4,1-2; 11)da se slučajno komu od vas, dok još vrijedi obećanje za ulazak u njegov počinak, ne čini da je zakasnio. I mi smo, sigurno, primili Radosnu vijest kao i oni. Ali njima riječ koju su čuli nije koristila ništa, jer se nisu pridružili onima koji su je s vjerom čuli....... Žurimo se dakle ući u onaj počinak, Iskoristimo svaku prigodu koja nam se pruža, ništa ne odgađajmo jer ne znamo da li će nam biti darovan sutrašnji dan! Danas se pokajmo, danas se obratimo, danas recimo Bogu koliko smo mu zahvalni, koliko mu se divimo i kako ne možemo bez njega, danas zagrlimo svoje bližnje.... .... jer sutra će možda biti prekasno. Ovaj se dan nikada više neće vratiti! Ispunimo ga djelima ljubavi! (P.s. Možda je slika malo prevelika. Ali Biblija je zaista VELIKA KNJIGA i šteta bi bilo da se na njoj na našim policama skuplja prašina.) |
09.06.2009., utorak
Vjernost Kristu do kraja - 346. dan Pavlove godine U nastavaku posl. Hebrejima čitam: "Zato, kako veli Duh Sveti: 'Danas kad čujete glas njegov, ne otvrdnite srca svoja kao u onoj pobuni, kao u dan izazova u pustinji, gdje su me očevi vaši izazivali stavljajući me u kušnju, i to pošto su četrdeset godina gledali djela moja! Zato se rasrdih na taj naraštaj i rekoh: Uvijek lutaju srcem svojim. I ne priznaše putova mojih, stoga se zakleh u srdžbi svojoj: Ne, neće ući u počinak moj!' Pazite, braćo, da se slučajno u koga od nas ne nađe pokvareno, nevjerno srce, tako da otpadne od Boga živoga. Naprotiv, opominjite se međusobno svaki dan sve dotle dok traje ovo "danas", da koji od vas ne otvrdne zavodljivošću grijeha! Mi smo uistinu postali i jesmo sudionici Kristovi, samo ako nadu kakvu smo od početka imali čvrsto sačuvamo do svršetka." (Heb 3,7-14) U riječima 95. psalma pisac vidi opomenu Duha Svetoga i novozavjetnim kršćanima ( dakle i nama): Treba iskoristiti vrijeme - "danas" , sačuvati vjeru i ostati vjeran s Kristom do svršetka! |
08.06.2009., ponedjeljak
Isus - naša trajna inspsiracija - 345. dan Pavlove godine U nastavku 2. pogl. Heb, govoreći o bratskom odnosu Krista prema ljudima, pisac kaže: "Sad, budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, jednkao i sam postade sudionik u tome da smrću uništi onoga koji ima vlast nad smrću, to jest đavla, i da oslobodi sve koji cijeli život bijahu podvrgnuti ropstvu strahom od smrti. Jer, doista, ne pomaže anđelima, već pomaže Abrahamovu potomstvu. Zato je u svemu morao postati sličan svojoj braći da bude veliki svećenik milostiv (prema ljudima) i vjeran u odnosu prema Bogu da okajava grijehe (izabranoga) naroda. Budući da je sam trpio i bio kušan, može pomoći onima koji stoje u kušnji." (Heb 2, 17-18) Bratska ljubav obvezuje na pomaganje! Kao što je Krist bezbroj puta nama dokazao svoju ljubav, pokažimo i mi da ljubimo jedni druge svetom bratskom ljubavlju! |
07.06.2009., nedjelja
Naš proslavljeni brat - 344. dan Pavlove godine Kako je divno imati slavnu osobu u obitelji! Mi imamo jednog slavnog, preslavnog brata, Isusa Krista !!! Našem bratu Bog je podložio budući svijet, koji počinje njegovim dolaskom i koji nema svršetka.... "Sve mu je podložio pod noge njegove. Time što mu je sve podložio, ništa nije ostavio što mu ne bi bilo podloženo. Istina, sad još ne vidimo da mu je 'sve podloženo' . Ali Isusa - 'koji je jedno kratko vrijeme učinjen nižim od anđela' radi patnje, to jest smrti, da bi milosti Božjom za svakoga umro - vidimo 'ovjenčana slavom i čašću.' Uistinu je dolikovalo Onomu radi koga je i od koga je sve, kad je htio privesti k slavi mnoge sinove, da patnjama učini savršenim vođu njihova spasenja. Jer svi - i posvetitelj i posvećeni - imaju jednog Oca. Zbog toga se ne stidi zvati ih 'braćom' kad veli: ' Navijestit ću ime tvoje braći svojoj..." (Heb 2, 8-12) Sva naša sreća izražava se jednom riječju: Abba! Oče! Tu riječ u usta nam je stavio naš brat Isus. Hvala mu i slava dovijeka!!!! |
06.06.2009., subota
Ne promašiti cilj! - 343. dan Pavlove godine U 1. poglavlju posl. Hebrejima pisac je pokazao svu veličinu i uzvišenost Isusa Krista. Dok je u SZ Bog govorio po prorocima, ovdje progovara po svom Sinu Isusu Kristu. Već radi uzvišenosti ovog zadnjeg i najvećeg proroka i posrednika između Boga i ljudi, treba svu pažnju usmjeriti na njegove riječi, da čujemo što nam Bog govori po njemu. "Zato treba da dobro pazimo na ono što smo čuli, Jer, ako se riječ da slučajno ne promašimo cilj. koju su saopćili anđeli, pokazala sigurnom, i ako je svaki prekršaj ili neposluh riječi primio pravednu kaznu, kako ćemo joj izbjeći mi ako zanemarimo takvo i toliko spasenje? Ovo je Gospodin počeo propovijedati, a utvrdili za nas oni koji su čuli, dok je Bog istovremeno zajamčio čudesnim znakovima, raznim silnim djelima i darovima Duha Svetoga koje dijeli po svojopj volji." ( Heb 2, 1-4) Što znači promašiti cilj? To znači pucati pokraj mete ili trčati u krivom smjeru ili pogrešnom stazom koja ne vodi do cilja. Za čovjeka to znači samo jedno: promašiti svrhu svog postojanja. Bog je čovjeku odredio veliki cilj. Još kao djeca učili smo, da smo na svijetu zato da Boga upoznamo, da mu služimo i tako dođemo u nebo. Cilj nam je dakle, postići vječno zajedništvo s Bogom u raju. |
05.06.2009., petak
Veličina Isusa Krista - 342. dan Pavlove godine ................. Isus Krist... neponovljiv i jedinstven Želeći nagovoriti pokolebane kršćane, koji su razmišljali o povratku staroj židovskoj vjeri, da to ne čine, pisac ove poslanice pred oči im stavlja osobu Isusa Krista. Na samom početku, sa puno zanosa i žara opisuje njegovu veličinu i značenje. Kao da im želi poručiti: Evo, vidite kome ste povjerovali! Takve osobe nema i nije bilo nikada prije. On je veći i uzvišeniji i od Mojsija, i od proroka pa čak i od anđela, kojima se vi tako rado klanjate. On je jedinstven, jer je on Sin Božji i pravi Bog. Evo svetopisamskog teksta za one koji nemaju svoju Bibliju pri ruci: "Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove, On koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; postade toliko moćniji od anđela koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime." (Heb 1, 1-4) Nitko nije kao Ti, Isuse..... |
04.06.2009., četvrtak
Poslanica Hebrejima - 341. dan Pavlove godine Poslanica Hebrejima tradicionalno se uvrštava u zbirku Pavlovih spisa premda se već od samog početka sumnjalo u Pavlovo autorstvo. Postanak ove poslanice i danas je nejasan. Ne zna se ni tko ni kada ju je napisao, kao ni kome je bila upućena. Naziv "Hebrejima", pod kojim je mi danas poznajemo, dodan joj je tek u 2. stoljeću, nakon opsežnih analiza sadržaja. Naime, iz sadržaja se može zaključiti da bi ona mogla biti namijenjena obraćenim Židovima - Hebrejima, možda onima u Rimu, Jeruzalemu ili Aleksandriji. Autor je vjerojatno jedan Pavlov učenik ili prijatelj, koji je jako dobro poznavao i usvojio Pavlovo učenje. Ideje i misli su veoma srodne Pavlovim, ali je jezik, stil kao i način citiranja Mojsijevog Zakona različit. Osim toga, nema ni naslova ni uvoda kojim je Pavao obično započinjao svoje poslanice. Napisana je vjerojatno prije 70. godine, budući da autor, kad govori o svećeništu i žrtvama, ne spominje pad Jeruzalema i Hrama u ruke Rimljana. Iz sadržaja poslanice se daje naslutiti, da je dotična hebrejska kršćanska zajednica zapala u napast da napusti kršćanstvo i vrati se židovstvu. Mučila ih je nostalgija za starim bogoslužjem i dojadili su im judaizantski napadi i optužbe da su izdajice otačke vjere. Tim pokolebanim kršćanima autor poslanice pokušava dokazati da je povratak u židovstvo skrajnje nerazuman, jer je to povratak od savršenog k nesavršenom. Isus je neusporedivo veći i uzvišeniji od stare stvarnosti. On je ostvarenje svega obećanog i u SZ najavljenog. Ono je bila slika, a Isus je stvarnost. On je pravi svećenik i njegova je žrtva savršena i trajna. U svemu nadvisuje i anđele i Mojsija i starozavjetne svećenike jer je on Sin Božji...... Svim tim razlozima pisac poslanice nagovara i ohrabruje čitatelje da ostanu ustrajni u pravoj vjeri i da ne odustanu od putovanje s Kristom u nebesku domovinu! Pa krenimo s čitanjem! |
03.06.2009., srijeda
"...nema više ni roba ni slobodnjaka.."- 340. dan Pavlove godine .............Sv. Onezim Ova mala poslanica Filemonu od svega 335 riječi u originalu na grčkom jeziku, imala je, a ima i sada, veliki društveni značaj prvenstveno zato što jasno ocrtava stav kršćanstva prema pitanju ropstva. To najteže pitanje starog svijeta Pavao rješava ne revolucijom, nego promjenom svijesti i srca ljudi. On propovijeda jednakost svih ljudi pred Bogom i nove nutarnje odnose među ljudima. Tamo gdje su svi ljudi sinovi jednog Oca i imaju međusobne bratske odnose i osjećaje, nema mjesta ropstvu. I gospodari i robovi su braća i jedni i drugi imaju iznad sebe jednog Gospodara, a to je Svesilni Bog. Pavlovo načelo bilo je jasno: "...nema više ni roba ni slobodnjaka... jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu." (Gal 3,28) i "Uistinu, mi smo svi - bilo Židovi bilo Grci, bilo robovi bilo slobodnjaci - kršteni jednim Duhom u jedno tijelo. I svi smo napojeni jednim Duhom." (1 Kor 12,13) Možemo reći da je ova mala poslanica velika povelja slobode. Zato su je često citirali britanski i američki borci za ukidanje ropstva. "Samo na Dan strašnog suda uvidjet će ljudi koliko ukinuće ropstva duguju ovom Pavlovom pisamcu." ( Bover) Onezim je kasnije postao biskup u Efezu, mučenik i svetac. Spomendan mu se slavi 15. veljače. |
02.06.2009., utorak
Poslanica Filemonu - 339. dan Pavlove godine Poslanica je upućena Filemonu, njegovoj ženi Apiji i Arhipu koji bi mogao biti njihov sin. Tko je bio Filemon? Filomen je bio dobrostojeći kršćanin u čijoj su se kući održavali susreti vjernika rane kršćanske zajednice Kološana. Bio je vlasnik robova. Jedan od njegovih robova, imenom Onezim, izgleda da ga je pokrao i zatim pobjegao u Rim. Tamo je došao u kontakt sa sv. Pavlom koji ga je obratio i pokrstio. Bojao se vratiti svom gospodaru pa je odlučio ostati kod sv. Pavla i posluživati mu u tamnici. Međutim, po zakonu Pavao je odbjeglog roba morao vratiti njegovom gospodaru. I Pavao ga u pratnji Tihika vraća Filemonu s ovim popratnim pisamcem u kojem ga usrdno moli da Onezimu oprosti i primi ga natrag, ali ne više kao svog roba nego kao svog brata. Pismo je puno nježnosti. U njemu se otvorilo Pavlovo srce koje moli za "svoje srce" za roba Onezima. Ova najkraća Pavlova poslanica ima veliki društveni značaj. O tome sutra u novom postu. |
01.06.2009., ponedjeljak
U početku bijaše milost - 338. dan Pavlove godine |
- Bože milosrdni i svemogući, preporučujemo ti ovih dana naše maturante. Pošalji svoga Duha da ih prosvijetli i pomogne u rješavanju testova. Posebno Ti preporučujemo Josipa V.