Poslanica Hebrejima tradicionalno se uvrštava u zbirku Pavlovih spisa premda se već od samog početka sumnjalo u Pavlovo autorstvo.
Postanak ove poslanice i danas je nejasan. Ne zna se ni tko ni kada ju je napisao, kao ni kome je bila upućena. Naziv "Hebrejima", pod kojim je mi danas poznajemo, dodan joj je tek u 2. stoljeću, nakon opsežnih analiza sadržaja. Naime, iz sadržaja se može zaključiti da bi ona mogla biti namijenjena obraćenim Židovima - Hebrejima, možda onima u Rimu, Jeruzalemu ili Aleksandriji.
Autor je vjerojatno jedan Pavlov učenik ili prijatelj, koji je jako dobro poznavao i usvojio Pavlovo učenje. Ideje i misli su veoma srodne Pavlovim, ali je jezik, stil kao i način citiranja Mojsijevog Zakona različit. Osim toga, nema ni naslova ni uvoda kojim je Pavao obično započinjao svoje poslanice.
Napisana je vjerojatno
prije 70. godine, budući da autor, kad govori o svećeništu i žrtvama, ne spominje pad Jeruzalema i Hrama u ruke Rimljana.
Iz sadržaja poslanice se daje naslutiti, da je dotična hebrejska kršćanska zajednica zapala u napast da napusti kršćanstvo i vrati se židovstvu. Mučila ih je nostalgija za starim bogoslužjem i dojadili su im judaizantski napadi i optužbe da su izdajice otačke vjere.
Tim pokolebanim kršćanima autor poslanice pokušava dokazati
da je povratak u židovstvo skrajnje nerazuman, jer je to povratak od savršenog k nesavršenom.
Isus je neusporedivo veći i uzvišeniji od stare stvarnosti. On je ostvarenje svega obećanog i u SZ najavljenog.
Ono je bila slika, a Isus je stvarnost. On je pravi svećenik i njegova je žrtva savršena i trajna. U svemu nadvisuje i anđele i Mojsija i starozavjetne svećenike jer je on Sin Božji......
Svim tim razlozima pisac poslanice nagovara i ohrabruje čitatelje da ostanu ustrajni u pravoj vjeri i da ne odustanu od putovanje s Kristom u nebesku domovinu!
Pa krenimo s čitanjem!