Marketing
Crkve što ih je Pavao utemeljio -362. dan Pavlove godine
Apostol na kasnoromanskom sarkofagu iz 4. st.
(nastavak prethodnog posta)
Crkve što ih je Pavao utemeljio
Pavlovo propovijedanje evanđelja dovelo je do osnivanja vjerničkih zajednica ili Crkava. Ti vjernici odazvali su se navještaju vjere (kerygma) koji je isticao da se Pismo ispunilo u Isusovoj smrti i uskrsnuću, da je uskrsnuli Gospodin prisutan po sili Duha, pozivao na vjeru u drugi Gospodinov dolazak u slavi (paruzija) i na pokajanje i krštenje. Budući da se Pavao obratio već postojećoj Crkvi, primio je elemente kerigme od onih koji su povjerovali prije njega (1 Kor 11,2; Gal 1,9; Rim 6,17). S druge pak strane, njegovo obraćenje omogućilo mu je jasan uvid u temeljitost kršćanskog odgovora i u značenje Kristove trajne nazočnosti u zajednici vjernika.
Pavao je Evanđelje ponio u poganski svijet, nastojeći Isusovu poruku, koja je nastala u Palestini, prenijeti slušateljstvu koje je u prvome redu bilo pod utjecajem grčke misli. Antiohija u Siriji bila je omiljena polazna točka za putnike koji su otuda mogli kopnom i morem putovati u Rim. Koristeći se tim trgovačkim putovima i zarađujući za život kao šatorar (Dj 18,3; 1 Sol 2,9), Pavao je polazio na svoja misijska putovanja u gradove Rimskog Carstva. Za razliku od Isusa, koji je najviše djelovao u seoskim područjima Palestine, Pavao je bio urbani misionar, koji je Evanđelje pronosio gusto naseljenim područjima. Utemeljio je Crkve u Filipima, Solunu, Korintu i Efezu i razvio čitavu mrežu suradnika i misionara koji su na različite načine pomagali u širenju Evanđelja. Luka spominje ta mjesta i ljude u onim dijelovima Djela apostolskih koja govore o putovanjima; Pavao u uvodnim i zaključnim poglavljima svojih poslanica spominje mjesne vođe i kršćanske drugove koji rade na širenju Evanđelja, a u Rim 16 šalje dugačke pozdrave značajnim suradnicima.
Budući da su se zajednice što ih je Pavao osnovao obično sastajale u većim kućama vjernika, te su kuće crkve u tom ranom razdoblju postale uobičajeno mjesto slavljenja i bogoštovlja. Pavao se osobito brinuo za odnos poganskih zajednica prema Crkvi u Jeruzalemu, a budući da je ona podnosila patnje u vremenima gladi, on je potrebnima u Jeruzalemu odnio milodare u znak jedinstva i skrbi (1 Kor 16,1-3). Putovao je u Jeruzalem (Gal 2,1-10; Dj 21,16-26), ulazio u rasprave s Petrom (Gal 1,18-19) i prigovarao židovskom krilu Crkve u stvarima koje su bile od osobita značenja za pogane (Gal 2,7-21). Raz-govjetno je govorio u ime vjernika koji su živjeli izvan Palestine.
Ono što fascinira u Pavlovu osnivanju Crkava jest njegov jedincat i jedinstven pristup svakoj pojedinoj zajednici. On je vrlo dobro shvaćao njihov položaj i uvjete življenja, primjerice slojevitost korintskog društva (1 Kor 1,26-29) i bio je svjestan snažnih poganskih utjecaja u Solunu, gdje se narod okrenuo od idola (1 Sol 1,8-10). Posjećujući zajednice i pišući im pisma, stvarao je odnos bliskosti s njima. Mi, zapravo, vidimo Pavla kako odobrava zajednicama u Filipima, proturječi zajednicama u Galaciji i kako pokušava razriješiti teške odnose u Korintu. Širenje i razvitak tih Crkava prvotno je zanimanje Apostola kad odgovarajući na apostolski poziv propovijeda i putuje.
Post je objavljen 25.06.2009. u 19:48 sati.