Pregled posta

Isus, naš Veliki svećenik - 348. dan Pavlove godine

"Budući dakle da imamo uzvišena svećenika,
Isusa, Sina Božjega,
koji je prošao kroz nebesa,
držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo!
Nemamo, naime, nekoga velikog svećenika
koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima,
nego jednoga koji je iskusan u svemu (kao i mi),
samo što nije sagriješio.
Dakle: pristupimo k prijestolju milosti
da primimo milosrđe
i nađemo milost za pravodobnu pomoć!" (Heb 4, 14-16)

U poslanici Hebrejima pisac je jako zaokupljen temom Isusovog velikosvećeništva. Dokazuje i uspoređuje sa starozavjetnim svećenicima, koliko je Isus uzvišeniji od svih dosadašnjih. Oni su bili samo slika, a on je ostvarenje. Veliki svećenik u židovskoj religiji bio je posrednik između Boga i grešnog naroda. Morao je biti izabran od Boga između ljudi, slagati se s ljudima po porijeklu i službi, služiti Bogu i prikazivati žrtve za grijehe naroda, ali i za svoje, i morao je biti blag prema ljudskim slabostima.
Sva ta svojstva posjeduje i Isus Krist, s tim da je njegovo velikosvećeništvo još puno uzvišenije jer je on Sin Božji i jer je njegova žrtva trajna i neprolazna. Budući da je bio bez grijeha nije morao prinositi žrtve za sebe nego samo za narod.

"Takvo je bilo poslanje Isusa kao Velikog svećenika Novoga Saveza, Posrednika između njegova Oca i grešnog čovječanstva: On je prvi otvorio pristup u Svetinju nad Svetinjama. On je prokrčio put i prvi njime prošao. Kao što je židovski veliki svećenik jednom na godinu ulazio iza zastora Svetinje nad Svetinjama, tako je i Isus jednom zauvijek ušao iza zastora novoga hrama u Svetinju nad Svetinjama. Taj je zastor bio njegovo vlastito tijelo, kako primjećuje pisac poslanice Hebrejima (10,20): On je prošao kroz taj zastor smrću i uskrsnućem. Njegovo tijelo uskrsnulo od mrtvih postalo je tako Put »nov i živ« po kojem od sada svatko nalazi pristup k svetištu.

Tako su sada šator saveza i svetište različiti od njihova pralika u liturgiji Staroga Zavjeta. Oni su zaista "veći i savršeniji, nerukotvoreni" (Heb 9,11). Svetište je samo nebo i prijestolj Očev, sa čije desne sjede, da ondje bude naš Posrednik zauvijek (Heb 9,24). Žrtvu molitve - sacrificium laudis koju je započeo u poslušnosti i smrti, slavi On od sada zauvijek u nebu. "On je uvijek živ da se za nas zauzima" (Heb 7,25).

Tamo Isus sada moli, u vječnom, bezgraničnom sada koje naše stvoreno vrijeme ne može ni odrediti ni dohvatiti, osim u molitvi. Isus je tako zauvijek postao čovjek molitve, naš Veliki svećenik koji nas zagovara. Tako On jest i ostaje "jučer i danas isti - i uvijek" (Heb 13,8). Tamo gore, u Isusu uskrsnulom nalazi se također vječni vrutak molitve nas pozemljara. Zahvaljujući molitvi, mi smo uza nj, lomeći i prelazeći granice vremena, udišemo vječnost boraveći pred licem Očevim, sjedinjeni s Isusom. " (pogledaj)