"Budući dakle da imamo uzvišena svećenika,
Isusa, Sina Božjega,
koji je prošao kroz nebesa,
držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo!
Nemamo, naime, nekoga velikog svećenika
koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima,
nego jednoga koji je iskusan u svemu (kao i mi),
samo što nije sagriješio.
Dakle: pristupimo k prijestolju milosti
da primimo milosrđe
i nađemo milost za pravodobnu pomoć!" (Heb 4, 14-16)
U poslanici Hebrejima pisac je jako zaokupljen temom Isusovog velikosvećeništva. Dokazuje i uspoređuje sa starozavjetnim svećenicima, koliko je Isus uzvišeniji od svih dosadašnjih. Oni su bili samo slika, a on je ostvarenje. Veliki svećenik u židovskoj religiji bio je posrednik između Boga i grešnog naroda. Morao je biti izabran od Boga između ljudi, slagati se s ljudima po porijeklu i službi, služiti Bogu i prikazivati žrtve za grijehe naroda, ali i za svoje, i morao je biti blag prema ljudskim slabostima.
Sva ta svojstva posjeduje i Isus Krist, s tim da je njegovo velikosvećeništvo još puno uzvišenije jer je on Sin Božji i jer je njegova žrtva trajna i neprolazna. Budući da je bio bez grijeha nije morao prinositi žrtve za sebe nego samo za narod.
"Takvo je bilo poslanje Isusa kao Velikog svećenika Novoga Saveza, Posrednika između njegova Oca i grešnog čovječanstva: On je prvi otvorio pristup u Svetinju nad Svetinjama. On je prokrčio put i prvi njime prošao. Kao što je židovski veliki svećenik jednom na godinu ulazio iza zastora Svetinje nad Svetinjama, tako je i Isus jednom zauvijek ušao iza zastora novoga hrama u Svetinju nad Svetinjama. Taj je zastor bio njegovo vlastito tijelo, kako primjećuje pisac poslanice Hebrejima (10,20): On je prošao kroz taj zastor smrću i uskrsnućem. Njegovo tijelo uskrsnulo od mrtvih postalo je tako Put »nov i živ« po kojem od sada svatko nalazi pristup k svetištu.
Tako su sada šator saveza i svetište različiti od njihova pralika u liturgiji Staroga Zavjeta. Oni su zaista "veći i savršeniji, nerukotvoreni" (Heb 9,11). Svetište je samo nebo i prijestolj Očev, sa čije desne sjede, da ondje bude naš Posrednik zauvijek (Heb 9,24). Žrtvu molitve - sacrificium laudis koju je započeo u poslušnosti i smrti, slavi On od sada zauvijek u nebu. "On je uvijek živ da se za nas zauzima" (Heb 7,25).
Tamo Isus sada moli, u vječnom, bezgraničnom sada koje naše stvoreno vrijeme ne može ni odrediti ni dohvatiti, osim u molitvi. Isus je tako zauvijek postao čovjek molitve, naš Veliki svećenik koji nas zagovara. Tako On jest i ostaje "jučer i danas isti - i uvijek" (Heb 13,8). Tamo gore, u Isusu uskrsnulom nalazi se također vječni vrutak molitve nas pozemljara. Zahvaljujući molitvi, mi smo uza nj, lomeći i prelazeći granice vremena, udišemo vječnost boraveći pred licem Očevim, sjedinjeni s Isusom. " (pogledaj)