Marketing
Pavlove poslanice i njegov misionarski rad- 363. dan Pavlove godine
Fotorobot sv. Pavla
Više o tome pročitajte ovdje
(nastavak prethodnog posta)
Pavlove poslanice i njegov misionarski rad
U tom ranom razdoblju života Crkve misionari poput Pavla propovijedali su Radosnu vijest u sinagogama, na tržnicama i forumima, ili su jednostavno govorili pred okupljenim mnoštvom. Pavao se također služio svojim zanatom izrađivača šatora i sedlara kao još jednom prilikom i mogućnošću za propovijedanje Evanđelja. Neki su ga čak prozvali prigodnim misionarom, budući da je, putujući poradi Evanđelja, usput zarađivao za svakodnevni život. Kad je postalo vrlo teško posjećivati zajednice, Pavao je iskazao kreativnost pišući poslanice. Njegove poslanice napisane su po uzoru na tadašnji način dopisivanja. Prigodu za zahvaljivanje osobito u 1 Sol Pavao koristi kako bi utvrdio kršćane u vjeri. On u toj poslanici mnogo prostora posvećuje teološkom razumijevanju Krista i Evanđelja, a nakon toga slijede smjernice i poticaji na živu vjeru. Ti poticaji uvjetovani su kulturom tadašnjega vremena, jer govore o običajima koji su vladali u 1. st. Pavao je u svojim poslanicama slijedio stanovit uzorak, pa je razumljivo da su Galaćani uočili kako je u poslanici koju je njima uputio izostavio zahvaljivanje.
Od svih poslanica koje se pripisuju Pavlu on je kao povijesna osoba nedvojbeno napisao samo sedam, i to Prvu Solunjanima, Galaćanima, Prvu i Drugu Korinćanima, Rimljanima, Filipljanima i Filemonu. Stručnjaci zbog stila, jezika i teološkoga pristupa osporavaju autentičnost i Pavlovo autorstvo Druge poslanice Solunjanima, Kološanima i Efežanima. Mnogi među njima zbog razvitka života u Crkvi o kojima govore Prva i Druga Timoteju i Titu smatraju da one pripadaju kasnijemu vremenu. Budući da je Pavao živio u kulturnim središtima kao što su Damask, Tarz i Antiohija, u njegovim poslanicama pronalazimo elemente karakteristične za taj svijet, kao što su pripreme za dolazak cara, koje Pavao koristi u svom opisu drugoga dolaska ili Paruzije (1 Sol 2,19), slike s olimpijskih igara koje služe kao analogija za ustrajavanje u kršćanskom životu (Fil 2,16; 3,14; 1 Kor 9,24-27), te razmišljanja o stoičkom idealu u našem pristupu patnji i nedaćama (Fil 4,12). Pavao se služi žučljivom kritikom i raspravom (Rim 2,1-29; 1 Kor 9), kao i izrazima iz političkoga, poslovnoga i pravnog života grčke kulture onoga vremena.
Pavlove poslanice vrve od biblijskih slika i pojmova kao što su tijelo/grijeh, stari/novi Izrael, Tora i poslušnost. Prilagodio je i protumačio odlomke iz Pisma na način kako su to radili rabini njegova vremena (Pnz 25,4 u 1 Kor 9,9). Unatoč tomu što je, zahvaljujući svom židovskom podrijetlu, bio upoznat s apokaliptičkom mišlju, uskrsnućem i životom nakon smrti, Pavao je tu predaju protumačio u svjetlu Božjega djela u Kristu. Razdoblje tranzicije u kojemu se Pavao rodio u mnogo čemu je pripravilo put za prihvaćanje njegove poruke nade. Njegove poslanice vrlo često svjedoče o borbama njegova vremena i omogućuju nam uvid u žudnje i težnje čovječanstva sredinom 1. st.
Čini se da je Pavlovo djelovanje unutar lokalnih zajednica slijedilo stanovit uzorak. On je predavao tradiciju, ali je istodobno poštivao i kulturno nasljeđe različitih skupina. Njegovo isticanje zajedništva vjere, zasnovano na uzajamnoj ljubavi, slobodi i jednakosti u Kristu, bilo je polazište Crkvama koje su stvarale alternativno okruženje u svijetu na kojega je utjecalo patrijarhalno društveno uređenje. Kako bi olakšao rast zajednice, Pavao je ulazio u dijalog s Crkvama i koristio se različitim oblicima sudjelovanja, tako da su i on i kršćani mogli raspoznati prikladan evanđeoski odgovor u novim i različitim situacijama. Te Crkve su bile istinske ljudske zajednice po tome što su u njima vrlo često izbijali sukobi, po tome što su različito tumačile poruku i što su dopuštale različite apostolske pristupe. Potencijalne prepreke, s kojima su se Pavao i drugovi susretali, pretvorile su se u priliku za izgrađivanje vjere u zajednici. Zajednička odgovornost, korištenje duhovnih darova, raspoznavanje pravca u kojemu bi trebalo razmišljati i duh zajedništva omogućavali su Crkvi u ovome prvom vremenu da se razvije i da se proširi. Premda je Pavao vrlo često u svojim nastupima bio energičan i pokazivao snažne liderske ambicije, ipak je, po svemu sudeći, poticao sudjelovanje u zajednici, što je omogućavalo da ona preuzme odgovornost za vlastiti razvitak. Pavao je u prvome razdoblju Crkve isticao važnost mjesnih Crkava, a iz tog sjemena rodila se i razvila sveopća Crkva.
Iznenađuje to što Pavlova apostolska djelotvornost ima malo veze s vremenom proboravljenim u mjesnoj zajednici. Kratki boravak u Solunu urodio je vrlo dobrim rezultatima, dok su 18 mjeseci boravka u Korintu, kao i poslanice, upućene tomu gradu, veoma malo pridonijele utvrđivanju djelotvornih veza između misionara i mjesne Crkve. Ipak, Pavao je nastavio služiti Crkvama, neovisno o tome kako su one reagirale na njegove poruke. Njegovo djelo naišlo je na vrlo plodno tlo u Filipima, prvoj zajednici koju je on osnovao na europskome tlu, i Filipljani su ga pomagali kroz čitavo vrijeme njegova zatočeništva i patnje.
Ključni čimbenik u razvitku prve Crkve bio je broj suradnika koji su se posvetili širenju Evanđelja. Budući da je kršćanstvo bilo misionarski pokret, mnogi pojedinci, osobito oni imućniji, putovali su iz mjesta u mjesto. Drugi su postali mjesni vođe koji su okupljali zajednicu na bogoštovlje. Mnoštvo imena koja se spominju u Djelima apostolskim i u Pavlovim poslanicama pripadaju laicima, bračnim drugovima, i tome slično. U njima se vrlo malo spominju vjerski vođe ili svećenici, skupine koje su u 1. st. po. Kr. bile poznatije po zlouporabama negoli po ispravnome životu.
Apostol Pavao i ostali misionari nastojali su u svojim odnosima prema članovima zajednice živjeti načelo jednakosti (Gal 3,28). Kad se Pavao unutar tih poganskih Crkava pozabavio nekim pitanjem, davao je smjernice ili načela koja je zajednica mogla odmah primijeniti. U najvažnijem dijelu Prve poslanice Korinćanima Pavao se bavi problemom mesa žrtvovana idolima (1 Kor 8,8-9), Gospodnje Večere (1 Kor 11,17-34), ženidbe i djevičanstva (1 Kor 7) na način koji je zajednici omogućavao dati vlastiti odgovor na ta pitanja. Što se tiče djevičanstva, Pavao s uvjerenjem iznosi svoje vlastito mišljenje i on ga kao takvoga prenosi Crkvi (1 Kor 7,25).
Pavlove poslanice svjedoče o njegovoj viziji zajednice i ističu potrebu ljubavi, kršćanske odgovornosti, etičkoga izbora i slobode u Kristu. Mnoštvo različitih pitanja koja u poslanicama izlaze na površinu postaje temelj Pavlova teološkog promišljanja i omogućuju nam uvid u Pavlov život i njegov svijet i u svijet prve Crkve. Kasniji pisci, koji su nastavili Pavlovu tradiciju, još više će razviti njegovo shvaćanje, odrediti nove pravce i na nov način protumačiti Pavlovu poruku i poslanje.
Post je objavljen 26.06.2009. u 19:52 sati.