(I ovaj post, kao i svi prijašnji, nastavak je prethodnog posta.)
"Zato i mi,
okruženi tolikim oblakom svjedoka,
odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje
te postojano trčimo u borbu koja je pred nama!
podnese križ, prezrevši sramotu
te sjedi zdesna prijestolja Božjega.
Doista, pomno promotrite njega,
koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe,
da - premoreni - ne klonete duhom.
Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha.
Pa zar ste zaboravili opomenu
koja vam je kao sinovima upravljena:
Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje
i ne kloni kad te on ukori.
Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja......
............
Zato uspravite ruke klonule i koljena klecava,
poravnite staze za noge svoje
da se hromo ne iščaši, nego, štoviše, da ozdravi." (Heb 12, 1-13)
Ako i nije Pavao napisao ovu poslanicu, napisao ju je netko njemu vrlo blizak, koji je jako dobro poznavao Pavla, njegov način razmišljanja i izražavanja. Ovdje je uzeta jedna slika iz trkališta, tako draga sv. Pavlu. Vjernici se natječu, a heroji vjere, spomenuti u prethodnim recima, stoje sa strane i promatraju našu trku. Predvodnik je Krist koji nije posustao pred križem i teškoćama.
Pisac nam preporuča da upravimo svoj pogled na Krista, pa nećemo klonuti prije postignutog cilja. Ali treba trčati svim svojim snagama....