(nastavak prethodnog posta)
Pavlova teologija
Nije proteklo ni dvadeset godina od Kristove smrti, a Pavao je napisao poslanice zajednicama koje sadrže najraniju kršćansku teologiju koja nam je dostupna. Razotkrivanje te teologije nije nimalo laka zadaća, jer Pavao nije sustavno razradio teme o kojima nam govori. Prije bi se moglo reći da njegova teologija, utkana u poslanice, svjedoči o pitanjima i brigama svake pojedine zajednice, i da svakoj Crkvi pruža mogućnost razumijevanja vjere kao odgovora na njezin specifični položaj. Suvremeni stručnjaci nastoje iz ovih povremeno proturječnih teoloških razmišljanja razabrati smisao, što je posebno karakteristično za njegove poslanice Galaćanima i Rimljanima, koje u tom smislu predstavljaju zanimljiv primjer. Unatoč tomu što su već u Poslanici Galaćanima sadržane glavne misli iz Poslanice Rimljanima, osobito s obzirom na Zakon i na povijest spasenja, te dvije poslanice predstavljaju dvije prividno proturječne teološke perspektive. Pavao je u Poslanici Galaćanima istaknuo diskontinuitet sa židovskim korijenima u svjetlu odbacivanja Evanđelja od zajednice (Gal 3), a u Poslanici Rimljanima govori o kontinuitetu sa židovskom predajom (Rim 4) u svjetlu povratka judeokršćana rimskoj zajednici iz poganstva nakon protjerivanja za vrijeme Klaudija (49. god.). Pavao se s dvije različite situacije pozabavio na dva veoma različita načina, ali je zadržao radikalnu novost Krista - središnju točku svoje teologije.
U ostalim poslanicama vidimo kako se Pavlova teologija prestaje baviti temama uskrsnuća/paruzije, karakterističnim za prve poslanice, i usredotočuje se, u njegovim glavnim poslanicama, na teme smrti/uskrsnuća i kako ona umjesto početnoga shvaćanja Crkve kao mjesne Crkve počinje potpunije shvaćati Crkvu kao univerzalnu zajednicu. Pavlova kristologija i ekleziologija razvijale su se usporedo, tako da su kasnije poslanice i tumačenja isticala kozmički utjecaj Krista i Crkve.
Pavlova teologija sadrži jezik, slike i utjecaje iz židovskog i helenističkog svijeta, pa je stoga razumljivo da je suvremenom čitatelju teško shvatiti njezino značenje. Preduvjet za razumijevanje jest svijest o tome kako ti utjecaji, njegovo obraćenje, nauk prve Crkve i iskustvo apostola utječu na njegovu teologiju. Osim toga, Pavlova zadaća bila je protumačiti evanđeosku poruku novom vremenu i novim uvjetima, a ne ponavljati stare tradicije i vjerovanja. On je pokrenuo teološku zadaću s kojom se mi i danas suočavamo.
Ono najvažnije u Pavlovoj teologiji jest razumijevanje Božjega djela u Kristu i korjenite novosti što je Krist ostvaruje za čovječanstvo. Ova kristologija, koja je izravna posljedica njegova iskustva proživljena kroz obraćenje, veoma mnogo je utjecala na način na koji je Pavao shvaćao Božji plan, povijest spasenja, opravdanje, Crkvu i kršćanski život. Bog sada djeluje po Kristu, kršćani se krste u Krista, oni se poistovjećuju s otkupiteljskim djelima Krista i oslanjaju se na trajnu prisutnost i snagu Gospodina, jer su u Kristu. Zahvaljujući povezanosti s Kristom, kršćani svjedoče o novom životu u Duhu i postaju novo stvorenje.
Opravdanje po vjeri, koje ima svoje mjesto u ranoj židovskoj tradiciji, sada postaje opravdanje po vjeri u Krista. Križ i uskrsnuće preobražavaju grijeh i smrt na način da nama pripada slava u Kristu. Kako bi približio svoje shvaćanje Crkve i svoje uvjerenje da Krist i kršćani imaju udjela u istome Duhu, Pavao je opisao zajednicu kao Kristovo Tijelo (1 Kor 12,12-30) i to je vrhunac njegova kršćanskog osvjedočenja. Pavao je shvatio da s Kristom započinje novo razdoblje ljudske povijesti i da Bog stvara novi Božji narod, ispunjavajući sva obećanja što ih je zadao u Kristu i po Kristu.
Unatoč tomu što se Pavlova teologija u ovom ranom razdoblju razvijala u dinamičnim situacijama u kojima su se ukrštavali brojni čimbenici, izazov koji je pred nama, a koji se sastoji u obnovi njegova shvaćanja, otvara nove mogućnosti u razvitku teologije.
Post je objavljen 27.06.2009. u 19:53 sati.