Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Slike...<3/Emo poetry(www.emo-corner.com)/Gothic Poems

Our Love
Loves memory has traced our outline in this place.
But will the spider remember, or the sun?
Did the water capture our faces in permanence?
Does the wind create us anew as it blows?
Did the shadows from the trees record our passage beneath them?
Our secret been revealed.
Yet I have told no other.
I write these words in silence, in mute testimony
To what once was.
But our image remains alive in this place.
It can not be removed.
You, me,
We then,
Were here.
We saw the day and hoped for tomorrow.
We caught a brief glimpse of love's promise.
We were not liars,
But thieves of time.
For now time has now forgotten us,
Yet our memory lingers, and love remembers
This place that was ours.


Falling Away
I am bored with love
and it's passionless limbs
that drape over my bed
in a lethargic state of impotence
while wearing the same red heart
my soul picked up hitchhiking
off highway serendipity

Now here we are
alone in togetherness
trying to build dreams
with two by fours and glue,
but even a home
won't tie us together
when our hearts live alone

Poetic vows cliched
into nothingness
like all words do, eventually
and we allowed
our bodies to become
another pair of hollow shadows
that make love to a wall
instead of each other
and we wonder why
the roses are dying


Your Lies
Funny when things never change
Even when you say they will
But while your off s(rewing her
My life is standing still

You tell me that you love me
When I go to leave
You tell me I'm your only one
And I let myself believe

I know that you are using me
But you'll never let me go
I know that you don't love me
I know I'm just for show

I don't know If I can stand
To see you love another girl
You know that you broke my heart
You know that your my world

But while your standing by my side
I'll believe your lies forever
Cause everything seems so perfect
When we are together


Autumn Times
Autumn breeze frigidly touches ailing dreadful lives
Harshly darkness quietly surrounds the broken souls
Mellow serenades that once played between hearts
Pathetically have transformed into bitter sad songs

Somewhere beyond the flossy clouds
Cupid has lost his romancing arrows
Plays sad sonorous tunes on his bow
Dedicated to all weepy lonely hearts

Howling chilly wind blows through the mist
Sounds of sorrow spread allover the place
Fuzzy humid air submerges the inner lust
Lives decay slowly as the autumn leaves fall...

Emo Girls


Emo Girls


Emo Girls


Emo Girls


Emo Icons

GOTHIC QUOTES <3<3<3

"what is it about the moonlight that draws my spirit in? The seduction? The stygian agony? I would give up my silber visions to know."
--------
"The agony in my eyes mirrors the moon light of my flawed soul"
--------
"Whay are my eyes so exquisite with poetry? And why do I no longer care?"
--------
"There is much darkness to be found in shadows.But you may need to sacrifice your silver mind to find it..."
--------
"The graveyards in my mind mirror the blood of my unliving purpose"
--------
"Why are my fears do tortured with solitude?And why do I no longer care?"
--------
"The graveyards in my existence mirror the moonlight of my obtenebrated solitude"
--------
"Why do we love death and the blood? My dear, you need only look into your own pain-filled soul to fine out"

GOTHIC POEMS

The Vampire

A man in dark from the east
prowels the night for blood to feast
he walks the streets from dusk till dawn
and doesnt even pass a yawn

this man is pale as though hes dead
his body cold from toe to head
his canines long and pearly white
he gives his victims no time to fight

a man came knocking on his door
he came at night to implore
he came and answers tried to find
he tried to unravel the creatures mind


he saw a coffin upon the floor
and found him self pinned to the door
he bared his neck and drank and drank
until to his knees the man had sank

their he knelt begging mercy please
and his clothes the vampire seized
he dragged him up upon his feet
and to his maker went to meet

I NEED NOT A REASON

The sky was filled with blood tonight
No wind a-blew
No smoke a-rose
But somewhere it seemed, d’it not seem right
Far below in nether
Across the seas a-feather
My life in thine
Mine heart in hand
A-top a raging storm a-stage
Sweet words flow from honey mouth
‘Tis not how they see me or hear
How dare thee speak when light doth shine
The light, it dote your saddened soul
A deciding decision in thine vast nothingness
How can one breathe when you are full of it?
Nothingness is, last of all
Only place to be filled or felt to rot
A hole in thine soul
It aches to desperation
But be three true
And stay thee noble
Fare not far, but search carefully
With a still learning heart
Thine spirit hath no where to turn but lust
A lust for love, is no love at all
But merely a pawn to castle in game
Then thee who nighly see
The truth of the dreams
What would one be
If one could not ponder
Unable to release a death-rising screech?

Black light in darkness

Sitting in darkness, around me just fear
You left me behind, you are not here.
I am full of questions that are making me insane
Maybe you can hear me, but I still feel just pain...

A black light is all that I can see
Just want it to stop, don't want it to be
I'm telling to myself- this can't be real
Is it my life that you had to steal?

And now I know that you played with me
Now I feel it, now I see
The shit that I went through because of you
You played with me and I had no clue

Black light shine on me...
Black light be here with me...
Black light take him away...
Black light stay...

DARK BLOOD BEAUTIES

In your hands,
We form the bonds
Together we shall die
No one can even lie

Fallen beauties of eden
Never even forgotten
But not begotten
In the eyes rotten

We shall be together
It shall be forever
No one will bother
Our love will gather

In the shadow
We shall wallow
In the high and low
Not even tomorrow

The end of light
We shall fight
With you my might
We shall have height

We never bend
We shall make amend
Gaia we shall tend
Till the end

PAIN
Pain is
hidden.
Not something
i share
with the
world.

It made
me what i am
today.

selfconcious.
scared.
hurt.
tears.

i cant be
me because
of the pain.

i want to
be free.
every thing
that happens
justs adds
another hole
to my already
damaged heart.

my pain is
like acid
its burns.

its toxic.
bottled
up and
stored to
keep everyone
from seeing
its true power.

im full of
toxic waste.
it runs through
my veins.
my heart.
my mind.
leaving a
mark where ever
it goes.

always stored.
my pain.
never shown.
kept to myself.

no one knows
the real me.
The me that
hurts inside.
they all think
im happy.
they will never
know the truth.

im hurt.
and ill say it.
but no one
can feel my
pain.
it belongs to
me.
it created
me.

Pain is who i am.

Nightmare

Its half past midnight
So dark except for the moon light
Walking through ‘can see graves afar
Looking up ‘can perceive the nebula neath a star

The air’s filled with a horrible atmosphere
Isolation and fear possesses the earth’s sphere
The vegetation’s dominated by deadly arbour
All these I perceive at this witching hour of horror.

As I proceed, the air gets hazy
Sense a creature afar and I get pacy
I took a close look
Not long how long it took.

Hear the sound of nocturnal creepers
Totter left ‘n’ right, a thorny branch hooked my zippers
Like unleashing the contents of Pandora’s Box
Behold I perceive a ferocious fox.

Think I see this creature again
A chimera, I try to make the best bargain
Run eastward as fast as I can
Seems to catch ‘spite the pace I ran.

I run southward which seems an advantage
Must escape this barbarous savage
But then in sight I see a creeping creature
Out of a graveyard I assumed a pasture.

Then I’m attacked by this ferocious beast
I surrender myself a wholesome feast
Look downwards and I see nothing but doom
Ah! It was a dream I heaved as I woke in my room.

IN YOUR ARMS

Hold me, my love,
Just one more,
Just to feel again your warm touch
Kiss me, again, my love
I want to taste your soft lips, again
Bite me,
I want to taste your sweet blood
Just one more,
Embrace me, again
‘cause in your arms I feel so safe
my angel, stay with me tonight
don’t leave me alone
share with me with this beautiful night,
oh my dear love, even words can’t describe how beautiful you are
when I am looking into your eyes, I see peace and joy
from that moment I know that you are my true love
oh, my love, how beautiful you are
after all this years I have lived I have never seen someone who had good heart
in your arms I feel safety and warm
when you embrace me I feel like I am in the heaven with you

Danas sam nekako posebno tužna...Slušam glazbu na svom novom MP3-u od jutra i ne želim s nikime pričati.Izderala sam se na Škemu danas...I na Dacyja...I na sve žive...Nisam frustrirana...Samo ne znam što da radim sa svojim životom...Više ne u ljubav nisam sigurna...
I to me peče duboko u srcu...Osjećam se nesposobnom da volim...Napisala sam jedno pismo Darkmanu,ali ga vjerojatno neću poslati pa neka ga bar vidi ovako...
Jedini...
Gledam u zasljepljujuće blještavilo Sunca koje prži moje slabo tijelo i uzima mi svaki dah koji pokušavam zadržati na sigurnome...U sebi...Ali više nemam snage boriti se...Više se ne želim braniti...Netko je ponovno postavio prepreke u meni.Žao mi je što ih tvoja ljubav mora prelaziti...Žao mi je,jedini...Nisam željela da bude ovako...
Dugo se nismo čuli i ja sam skoro zaboravila kako je kada mi napišeš „anđele,volim te“...I već tako dugo ne znam misliš li na mene onoliko koliko ja mislim na tebe.A svaka ta pomisao me tjera na plač zato što znam da nikada neću biti u tvome zagrljaju.Nikada neću saznati kako je poljubiti te...Nikada neću osjetiti da si uz mene...
Ako je san jedini način da budem s tobom,ljubavi,onda neka sanjam zauvijek...Neka se nikada ne probudim...Osjećam da te gubim...A ti si vjetar koji mi struji pod krilima...Ti si moja zvijezda vodilja kada se izgubim u labirintu svojih strahova...Ti si moja svjetlost kada sam zarobljena duboko u svojoj mračnoj hladoći...A gubeći tebe,gubim i sebe jer ti nosiš najvažniji dio mene...Moje srce...
Ne shvaćam kako mi netko može biti tako drag...Mislila sam da neću više nikada moći nekoga voljeti...Ali tebe volim jer si ti iznad svih...Ti si iznad tame,iznad mrtvih,iznad patnje...Ti si moj nektar...Ali tako mi je žao što te moram ispijati...Zato to i ne radim...
Žedna sam...Žedna sam tvoje ljubavi...Žedna sam tvojih riječi...Žedna sam tvojih zagrljaja i poljubaca...A tako si daleko...Ali daljina ne sputava da moje misli,tako ranjive i pune žudnje i tuge,ne dopiru do tebe...Volim sve što te čini...Volim tvoju crnu kosu...Volim tvoje zelenkaste oči...Volim kada te u snovima mogu imati uz sebe...Grijeh je kada te činim vidljivim kraj sebe,ali to je najbolje što mogu učiniti...Grijeh je krasti te iz mojih snova da bi bio samnom u mojim mračnim noćima...Da te barem na trenutak mogu vidjeti...Dotaknuti...

Dalje ne želim pisati...Pismo je previše intimno da bih sve otkrila...Ali samo sam željela da on pročita barem jedan dio toga...Da zna kako se loše osjećam...

Blinded I am
And so are you
By shedding tears
Confusion that separates us two
We hold dear

Just look into my eyes
Kiss our fears goodbye

I'm reaching for your shadow
Drowning in the kiss of dawn
Touching the pain that you left me with
At the kiss of dawn

I'm tired of the games
I'm playing with you
When you're not here
Death frees from the fear of dying
It's true, have no fear

Let me look into your eyes
And see death pass us by

I'm reaching for your shadow
Drowning in the kiss of dawn
Touching the pain that you left me with
At the kiss of dawn

I'm reaching for your shadow
Drowning in the kiss of dawn
Touching the pain that you left me with
At the kiss of dawn

I'm reaching for your shadow
Drowning in the kiss of dawn

Slušam pjesmu Kiss Of Dawn...Nikada nisam čula ljepšu
baladu o nečemu što je netko izgubio...
Ville je izgubio prijatelja...Točno u zoru je počinio samoubojstvo...
Ja nisam na taj način izgubila nekoga,ali se osjećam potpuno isto.
Jednom mi je netko pokazao da snovi mogu biti stvarni...Pokazao mi je
pravu ljepotu života...Dao mi je povod da mu poklonim svoje povjerenje...
A sada...Sada je prekršio obečanje...Slomljenih krila ja padam...Puzim po oštrom
kamenju zbog njega kao da mi je sve što imam.Izranjavanih koljena nastavljam dalje...
Krvavim rukama brišem suze...Ne želim biti onaj kojeg bira bitka...
Ja moram birati bitku...Želim birati na čijoj ću se strani boriti...
Pronašla sam svoj lijek...Uhvatila sam svoj poslijednji dah i zaronila...
On se utopio...A ja ga nisam željela spasiti...Uvijek je govorio ono što nije mislio...
Uvijek se pravio da je bolji od mene,a nije bio...A sada ga nema više...Nema ga...
Tuga me je,ali neću umrijeti...Zašto sam uvijek morala vrištati da bi me netko čuo?
Danas sam se probudila u zoru...Zapravo nisam bila ni svjesna da sam se probudila...
Kraj sebe sam vidjela Darkmana...Bio je tako stvaran i tako predivan u toj svojoj crnini...
Osmjehnuo mi se i sjeo do mene.Zagrlio me nježno kao da sam toliko krhka da ga je strah
dotaknuti me...Isprepleo je prste svoje ruke između mojih i čvrsto me držao za ruku...
Uvjerio me da posjedujem toliko osobina...Hladan pogled mokar od suza poput vodrige...
Toplinu tijela i vatrenu mržnju poput demona...Neutaživu žeđ za nečime što bi me držalo
na životu poput vampira...Ali žeđ za ljubavi i srećom...Posjedujem vilinu čistoću i neizmjerivu ljubav...
Anđelovu besmrtnost,tajanstvenost i sposobnost da uništenoj osobi darujem krila...Neprimjetnost
poput duha...Sposobnost samouništenja i ponovnog rođenja poput feniksa...Sposobnost da vodim ljude na pravi put
kroz gustu maglu poput pegaza...
Nježno me je poljubio,a onda nestao...Sklopila sam oči i sanjala...Sanjala sam...
Ja sam Darkmanovo crno svjetlo koje ga vodi prema blještavom izlazu obasjanog sjajem dijamantne
prašine...Ja sam njegov sumrak i njegova zora...Ja sam njegov spas i njegova bol...A on je sva moja
ljubav...Sve što me čini sretnom...Sve što sam ikada željela...Sve što sam tražila...
OVO JE ZA DARKYJA...

WE'LL ALWAYS BE TOGETHER...

LORD OF DEATH MOLIM TE DA PROVJERIŠ ŠTO TI JE S BLOGOM,NEŠTO TI NE VALJA...NE MOGU GA NAĆI NI OTVORITI...A ŠTO SE TIĆE MAIL ADRESE,KRIVO SI NAPISAO JER TI NE MOGU POSLATI MAIL I POZIVNICU NA GMAIL CHAT...BITTE JAVI SE NEKAKO...PUSA

Dan je počeo očajno,a završio još očajnije...
Zapravo,jedina dobra stvar je bila to što mi se Darky javio...
Ni ne zna kako mi je uljepšao dan...(Volim te Darky)...
Upravo sjedim u sobi i lakiram nokte u crno...I baš me briga što drugi misle,ali meni je crna boja
najdraža...Ok...To zapravo i nije boja...
Osjećala sam se kao da sam u zatvoru...A vrata se nikada neće otvoriti...Kao da sam u labirintu
u obliku pentagrama,a nigdje nema izlaza...Samo mrak i samoća,nepoželjnost,glasovi koji mi govore
da sam loša osoba i da moram patiti...Tako sam željela ostaviti ovaj život i pojeći u svoj vlastiti svijet
koji sam izgradila samo da mogu pobjeći...Ali ovaj puta sam željela zauvijek ostati ondje.
Onda mi je Darkman napisao:ti ne trebaš nikoga,pa čak ni mene...ali ja trebam tebe...
To mi je na neki način pomoglo da se moja duša vrati u moje tijelo.I opet sam oživjela.
Kroz moj prozor je bljesnulo sunce i darovalo mi malo svjetla.Bilo je to tako divno,toplo...Ali opet
sam izgubila samu sebe.Više ne mogu vjerovati ni svojim riječima jer me strah da su samo privid
i da nije tako u stvarnosti.Ali ja dobro znam što je stvarmo,a što nije.I toga se bojim...
Bojim se da ću se ugušiti u realnosti u kakvoj svi živimo.Sami sebe uništavamo i rušimo sve što
nas veseli.Ali mene toliko malo stvari veseli i tako mi malo treba.Nisam loša osoba...Makat to Endymion
tvrdio.Ali mislim da je to sada porekao...Kada su ga svi izmišljeni i lažni prijatelji ostavili i pokazali
mu nešto što nije istina.Pokazali su mu da nije vrijedan.A ni ne znaju što se skriva unutar tog dečka.
Endymion nije znao da ja volim osobu koja ga čini,a ne onu koja je postao kada je dobio ono što je tražio.
Dobio je lažne prijatelje...A odbacio one koji su ga stvarno voljeli...Iznevjerio me,ranio me...Ubio me...
Ubio je mene,osobu koja ga je iskreno voljela...I to samo da pokaže kako može i bez ljubavi.Ali ja za njega više nisam ovdje...Više mu nisam na raspolaganju...Gotovo je...Pretvorio se
u hodajući ledeni kip...On je slap koji se zaledio.A prije je prskao uokolo kapljice vode obasute dijamantima.
Tako je dragocjen,a to ne shvaća...A trebao bi...Ako sebe cijeniš ne znači da si egocentričan...To znači samo
da znaš voljeti samoga sebe onakvog kakav jesi.
Mislim da se pomičem,ali ne idem nikamo...Nemam kamo poći...Ostalo mi je samo da prihvatim ono mjesto
gdje jesam.Samo je krivo to što drugi mene ne prihvačaju ovdje.Ja sam ono što jesam i to mi nitko ne može oduzeti.
I borit ću se do zadnje kapi krvi za ono što jesam...Neću dati nikome da me mijenja...

Kao prvo,željela bih reči da s prošlim postom nisam mislila ništa loše,ali ja stvarno ne volim goth stil jer je za to mene malo too much...I nema nitko pravo vrijeđati me jer ja ne vrijeđam njih.Znam što je goth...Poštujem sve ljude do one razine kada oni prestanu poštivati mene,a onda je kraj.Mislim da je "neki gothičar" koji me izvrijeđao preko komentara veoma pogriješio i krivo je shvatio sve što sam htjela reči.Ja,kao emachica,se ne bojim gothičara i mislim da su darkeri još mračniji,a ipak,dečko mi je darker.
Jučer sam bila na "koncertu" u parku...Došao je Endymion ondje nakon što sam mu rekla da sam ja tamo.Uglavnom,za mene je to bilo nešto novo jer se napokon počeo obazirati na ono što mu ja kažem...I bilo je to dosta čudno...
Zasvirali su pjesmu Purple Rain i tako...Bilo je dosta romantično...Endymion je gledao u mene kao da želi da mu priđem...Uz takvu rock baladu svi bi htjeli plesati s voljenom osobom.Ja sam odmah pomislila na Darkmana i bila sam tužna što moj darker nije tu...Wish you were here Darky...
Ne znam što je Endymion mislio,ali stalno me pogledavao.On je jedini dečko kojeg nisam uspjela shvatiti...A on mi to nikada i nije dopustio...
A sada mi više i nije toliko stalo...
To je sve za sada,nisam ni mislila pisati post,ali željela sam ispraviti "pogrešku" gdje sam slučajno izrekla svoje mišljenje.

Vaša

Mrtva Spisateljica

Znate što mi je žao?To što je dečko na blogu emoboy1.blog prestao pisati.
Tek nedavno sam ga opet pronašla i molila ga da ne obriše blog,ali eto...
Danas sam oko ruke imala killericu(to sam stavila zbog Darkyja)...
Svi su me čudno gledali zbog toga,ali mene baš briga...I'm breaking the habit!
Evo jedne nove pjesme...
LOM STAKLA...MOJE SRCE JE KRHKO POPUT NITI MJESEČINE...
Boli me...
Stišćeš moje krhko srce...
Molim te da me pustiš,ali ti ne razumiješ riječi koje izlaze iz mojih usta...
Prije si se odnosio prema meni drugačije...
Pisao si svoje ime ispod mojeg...
razgovarao samnom...
Slušao moj glas kao što sam ja slušala tvoj...
Doticao me...
A sada si zatupljen poput vukodlaka...
Ubijaš me..
Ni ne sječaš se što smo bili prije...
I to se događa sve češće...
A ne samo za vrijeme punog mjeseca...
Preveliki pritisak...Sve je to preveliki pritisak...
Vjerojatno su teške borbe u "crno-bijelom valu"...
Kada se oglasi gong,nema više povratka...
Nije važno koja je kategorija...
Čuvaj se igle koju držiš u ruci,mogla bi ti poteći krv...
Tvoja vlastita krv...
Poričeš da si na neki način poput mene...
Crni anđeo krvavih suza....
Brat žileta...
Vampir...Žedan...S neutaživom žeđi za srećom...
Vodriga hladnih očiju i gustih trepavica...
Feniks koji se rađa iz vlastitog pepela...
Demon vatrenih usana i dodira...
***
Lom stakla...
Moje je srce krhko poput niti mjesečine...
Obasjala te prije nekoliko sati...
Ranila te...Izmučila...
A ti si ranio i izmučio mene...
Izbijedio je satkani svileni plašt dijamantnog sjaja...
Odahnuo si...
Dahćeš poput mučenika...
Kao da smo još u doba inkvizicije...
Lov na nadnaravno...
Znam da patiš ali ja ti ne mogu pomoći...
Mrak je..Oluja...
Lišće šapuće tvoju priču...
Prstima dotićeš svoje pune usnice...
Nikada nećeš zaboraviti okus krvi u ustima...
Nestao je mjesec...I oblik vukodlaka...

Već tjedan dana pokušavam staviti linkove,ali ne mogu...Što god da napravim,opet se neće to pretvoriti u link...
Da poludim...KAKO STAVLJATI NOVE LINKOVE???
Imam toliko dobrih blogera,a ne mogu staviti linkove...Joj...
Sada su svi odjednom postali EMO...C'mon please...Pa ima tako malo pravih emacha da je to užasno.A sada je to moderno,a svi to žele biti...
To je tako glupo...Zašto glumiti da si emo samo zbog mode...Ja sam emo već dosta dugo,večinu vremena sam to poricala,a i nisam zapravo bila svjesna toga...Ali kako da ljudi shvate da EMO nije samo žileti,krv,smrt i ostale gluposti koje oni povezuju s time.Mi nismo GOTHIC-ari...Oni nisu normalni...Bolesno je to što oni rade...Naravno,NEMAM ništa protiv njih i oni su ljudi...Ali to je ipak malo previše za mene...Emachi su obično jako otkačeni ljudi,puni razumjevanja i jako su emotivni...Emotivni su čak do te razine da su sposobni preuzeti dio nečije tuge na sebe da bi drugome tako olakšali...

Emo je zaista ogromna ljubav prema svima.Ne poznaju agresivnost i nikada nikoga nisu povrijedili i radije će povrijediti sebe nego druge...
A osobu koja posjeduje njihovo srce vole više od svega...Tako i ja volim Darkmana:


Ne znam zašto ljudi to ne shvaćaju...

Vaša

Mrtva Spisateljica

Ah...Lord Of Death se još nije javio,pa eto,ponovno mu ostavljam poruku da se javi sa adresom svog bloga jer sam je izgubila...
Danas sam si kupila novu bilježnicu da pišem pjesme jer sam onu staru cijelu ispunila,a inspiracija je nestala...Poludjet ću...
Nema Darkmana i zato nema inspiracije...

Imam neku novu pjesmu,ne znam je li dobra,ali vjerujem da ćete ostaviti komentare...

Ravno do oceana

Vidim te...
Ispisuješ moje inicijale na zid iznad kreveta...
Svojom vlastitom krvi crtaš moj lik na strop da ti uvijek budem pred očima...
Toneš...
Zadrži dah na putu dolje...
Kad osjetiš kako ti duša klone...
Potrčat ću do tebe...Ravno do oceana...
Zaronit ću...Pretvoriti se u morsku pjenu...
Bit ću tvoje podmorje...Tvoj nemir...
Bit ću uzburkana površina i tamna dubina...
Postat ću tvoja čežnja i tvoja molitva...
Dok ti se isušuje morska sol na usnama...
Poljubit ću te...Darovati ti malo zraka...
Otvorit ćeš oči iako je bolno gledati...
Zato zadrži dah na putu dolje...
Zbog tebe sam besmrtna...
*
Iste noći izvući ću te na površinu...
Pazit ću da te glasovi sirena ne zavedu...
Upamti...Ja sam ovdje...Na tvojoj strani...
Neće te dotaknuti iz dubina oceana lav krvne osvete...
Ako umireš pridružit ću ti se u smrti...
Utopiti se u ovom oceanu strahova...

Pjesma je pisana jako davno,ali sada je posvećujem Darkmanu...
(Darky...Volim te...)
To je sve za danas...

Vaša

Mrtva Spisateljica

Kao prvo...željela bih da mi se javi dečko pod nickom LORD OF DEATH i da napiše adresu svog bloga jer mu se ne mogu javiti...I molim ga da prestane pisati komentare na moj blog kao anonimac...A moju e-mail adresu možda dobije ako zasluži...
A sada...Ovih dana sam bila jako zaposlena...Nisam imala vremena pisati i tako...Ali sada se vračam s jednom pričom:

Sami protiv svih

Pogledi su nam se susreli na satu plesa...Tog dana sam imala prvi trening...Ponosno sam obukla crne tajice,crnu majicu i nove crne plesne cipele koje su sličile onima od balerina...
Izgledala sam predivno...Ne...Nisam egoistična,samo primječujem poglede ostalih dečki.
A onda se nekoliko metara ispred mene stvorio jedan dečko koji je jednostavno bio najljepši dečko kojeg sam ja ikada vidjela u ovom svojem kratkom petnaestogodišnjem životu...
Malo duža crna kosa počešljana prema naprijed...Guste šiške koje leženo padaju niz čelo...
Pune usne koje te mame na poljubac...Iako je inače ta razvučena potkošulja izgledala jako neugledno,ali kada sam je vidjela na njemu jednostavno su mi koljena zaklecala...Svaki mišić je bio na svom mjestu...Jednostavno se od glave do pete činio savršenim...Pogledao me ravno u oči tim svojim crnim očima...Taj vragolast pogled kao da mi je svezao ruke i noge...Nisam se mogla pomaknuti...
Stajao je ondje sa nekom plavušom i razgovarao s njom iako je uporno gledao u mene...
U dvoranu je ušla trenerica i rekla da svi sjednemo na pod jer nema vremena objašnjavati.
Dečko je sjeo s onom plavušom i ona ga je uhvatila za ruku pogledavši u mene s najstrašnijim pogledom...Zar je mislila da mu se sviđam!?Pa moja tanka smeđa kosa ne liči na ništa,nisam baš mršava...Ma bolje da ne govorim...
- Dobro..Društvo!Danas je dan kada će nam Vladimir pokazati svoj free style...Znate da svaki tjedan netko mora pokazati svoj ples,zar ne?-oglasila se trenerica.
Baš taj dečko se ustao i s velikim osmjehom na licu.Ponovno me pogledao u oči i okrenuo se.
Došao je do radia i uključio glazbu.Počela je svirati pjesma...Nakon nekoliko trenutka sam i prepoznala o kojoj se pjesmi radi...Guardian Angel od benda Lovex...Vladimir je počeo plesati...Zadivili su me njegovi veoma energični pokreti...Njegovo savršeno tijelo je tako dobro izgledalo u tim brzim pokretima...
- Divan je,zar ne?-došapnuo mi je netko.
Pogledala sam kraj sebe i ugledala simpatičnu djevojku tamnosmeđe kose s kosim smeđim očima.
- Da...-osmjehnula sam se.
- Ni jedna cura nema šanse kod njega...Šteta...-
- A ona plavokosa?-
- Ma kakvi...Ona misli da su oni skupa,ali ona samo pleše s njim...Sviđa ti se Vladimir?-
- Pa sladak je...-slegnula sam ramenima.
- Sladak!!!???Pa on je bog!!!On je naš Apolon!!!-
- OK,OK,OK!Kako se zoveš?-
- Lucija...Ti?-
- Anastasia...-odvratila sam.
Rukovale smo se,a onda je ona tiho ciknula i prekrila usta rukama.
- Anastasia i Vladimir!Pa to je poput one ruske serije!-
- Hahahahahaha...-nasmijala sam se što sam tiše mogla.
- Pa da!Ako vas dvoje budete skupa...-
- Ma daj Lucija...Pa nisam ja lijepa kao ona plavuša...-
- Joj daj ne kakaj...Pa vidiš kak je jadna i glupa...Uostalom...On mrzi cure koje preziru EMO glazbu,jer je on emač,a ona ih prezire...Muka mu je što mora stalno plesati s njom...-
- Ja sam emačica...-
- Eto vidiš!!!-
Vladimir je prestao plesati...Obrisao je rukom svoje znojno čelo i sjeo na pod...Trenerica ga je pohvalila i čestitala mu.A onda se zadubila u svoju plavu bilježnicu i stalno pogledavala prema meni...
- Ti si nova,zar ne?-naposlijetku me pitala.
- Da...Jesam.-odvratila sam joj.
- Tvoje ime je...-
- Anastasia...-osmjehnula sam se.
Vladimir je sa širom otvorenim očima pogledao prema meni...Svi su nešto mrmljali,a pogotovo ona plavuša...
- Hm...Morat ćeš naći nekoga tko će ti pokazati zadnji ples koji smo radili...Ja ne mogu sad imati ikakva posla s početnicima...-
- OK...Ali...Ja nemam nikoga da mi to pokaže,ne poznajem nikoga odavde osim Lucije...-pokazala sam prema Luciji.
Trenerica je pogledala u nju i odmahnula glavom.
- Ne može te cura naučiti pokrete...Mora te učiti neki dečko jer je sasvim tada drugačije vjeruj mi...-
Slegnula sam ramenima i spustila pogled.
- Vladimire...Ti ćeš je učiti korake...Želim da za mjesec dana zna korake od svih plesova koje smo radili...-rekla je nakon nekoliko minuta.
On se ustao i podbočio se rukama.
- Ali trenerice ja ne mogu...Pa znate da moram vježbati za natjecanje...-
- Vlad...Ne zanima me...-
- Ja...-
- Gotova rasprava...-
- Trenerice!-
- E sad je dosta!Za kaznu trideset trbušnjaka!-
- A zašto?!-
- Četrdeset!!!Na posao!!!-
Mrko me je pogledao i skinuo potkošulju,te je bacio na pod..Otišao je do kraja dvorane i legnuo uz ljestve.Stavio je ruke iza vrata i počeo raditi trbušnjake.Svi ostali su se otišli razgibati...Ja sam još sjedila na podu jer mi je trenerica nešto objašnjavala...A onda sam pogledala prema Vladimiru.Još uvijek je radio trbušnjake.Ustala sam se i otišla do njega.
Stala sam tamo blizu njega i pogledala ga.
- Žao mi je ako te kaznila zbog mene...-progovorila sam.
- Ne zanima me mala!Crta!Hajde!Gubi se!-bio je bijesan.
- Čekaj ti malo!!!Pa zašto bih se ja tebi ispričavala!!!?Pa ti imaš dugu jezičinu,a ne ja!-
Ustao se i odgurnuo me.Ljutito sam ja odgurnula njega i frknula nosom.Htjela sam otići,ali on me je zgrabio čvrsto za zapešće i privukao k sebi.Privio me uzase i rekao:.
- Znaš...Sviđaš mi se...-osmjehnuo se.
- Ma nemoj!Pa zašto me onda tako gledaš!!!-
- Zato što si mi baš slatka ovako kada se ljutiš...-namignuo mi je.
- A zbilja!-
- Da...Znaš...Dođi do mene danas...-
- Molim?!-
- Ovaj...Krivo si shvatila...Ja ću te podučavati...Pa moramo kod mene,ja imam dosta veliku sobu gdje možemo vježbati...-
- Aha...-zacrvenila sam se.
- Zapravo...Nađemo se na Trgu Hrvatskih Branitelja,ok?Može u pet?-
- Može...-osmjehnula sam se.
Nisam ni primjetila kako me plavuša bijesno gleda...

*

Našli smo se na trgu točno u pet sati popodne.On me čekao tamo sjedeći na klupi...Držao je ruke u džepovima svoje crne dukse i gledao ispred sebe.Došla sam do njega i sjela ondje.
Osmjehnuo se sa svojim najslađim osmjehom i poljubio me u obraz.Iznenadila sam se tom postupku...Ništa mi nije bilo jasno.Ali nisam ni ništa pitala...Držao se jednako arogantno kao i prije i to mi se uopće nije sviđalo...Ali poslije se nisam uopće obazirala na to...
- Znaš...Mislim da je prvo što moraš naučiti je slušati...-rekao mi je.
Okrenuo se prema meni i pogledao me u oči.Spustla sam pogled jer nisam mogla izdržati taj plamen u njegovim očima...Nisam mogla...
- Kako to misliš?-pitala sam ga.
- Ovako...Sjedit ćemo ovdje i osluškivati...Ti mi govori što čuješ...OK?-
- To je malo blesavo...-
- Poslušaj me!-podignuo je glas.
Uplašila sam se te njegove naglosti...Sklopila sam oči i osluškivala...Znala sam da gleda u mene...
- Zvuk kočnica...Šum lišća...Hm...Ne čujem više ništa...-promrmljala sam.
- Ne!Ne,ne i ne!-proderao se.
- Što radim krivo?!-
- Ne slušaš!Ja sam čuo na desetine zvukova!Gledaj mene...-
Uzdahnuo je sklopivši oči.Nakon nekoliko trenutaka je progovorio:
- Kočnice...Šum grana u krošnjama...Dječji smijeh...Otkucaji tvog srca...-nabrajao je.
- Kako...-
- Kako čujem sve te zvukove?-
- Ovaj...Da...I kako čuješ otkucaje mog srca?Pa nisu tako glasni...-
- Srce ti ubrzano kuca...Veoma snažno i ubrzano...-
Imao je pravo..Srce mi je luđački tuklo...Predložio je da ja pokušam... Osluškivala sam nekoliko trenutaka,a onda počela nabrajati...Svi su mi se zvukovi činili pojačanim i izražajnijim...
- Lišće šumi...Lopta je udarila u metalnu ogradu...Automobil je upravo prošao...Netko plače...-
Osjetila sam dodir njegove ruke na svojem koljenu...Čudo što se nisam obazirala na to iako mi je srce od toga počelo sve više lupati...
- Drži oči zatvorenima i slijedi me...-
- Molim?-
Začudila sam se.Uhvatio me za ruke i pomogao mi da se ustanem.Malo smo se odmaknuli od klupe i on me privio uz svoje tijelo...Koža mi je gorjela pod njegovim prstima...Stavio je ruku oko mog struka i isprepleo prste druge ruke između mojih.Šaptao mi je na uho...
- Osluškuj moje korake...Jedan...Dva...Dva...Tri...Jedan dva tri...-šaputao je.
I slušala sam...Polako sam uhvatila ritam i počeli smo polagano plesati...Svidjelo mi se to... Vladimir je bio tako nježan...Taj osječaj nisam mogla riječima opisati...Približavao me sve više k sebi...Nije mi dao prostora...Zadržavala sam dah u plućima jer nisam mogla disati od gomile osječaja koji su me obuzeli... Iznenada je nježno utisnuo poljubac na moje usne,a onda smo bez riječi ostali stajati na trgu zagrljeni...
Nisam se uopće obazirala na vrijeme...

Sljedećeg dana sam se osječala tako poletno i zadovoljno.Bila sam tako zaljubljena...Najgore je bilo to što se Vladimir pravio kao da se ništa nije dogodilo jučer...To me je jako boljelo jer sam mislila da mu onaj poljubac nešto znači...
Zajedno smo se razgibavali,a onda smo i malo plesali.Ja sam više promatrala druge kako plešu,a onda sam i ja oponašala korake.Iznenada je Vladimir došao do mene i privukao me sasvim blizu svog tijela.Približio je svoje lice mom uhu i šapnuo mi:
- Dođi za pet minuta kraj stubišta...Čekam te...Moramo razgovarati...-
A onda se ponovno maknuo.Otišao je do trenerice,nešto joj rekao,a onda izašao iz dvorane.
Pričekala sam pet minuta,a onda i ja otišla što sam nezapaženije mogla...Nisam ni shvatila da me ona plavuša vidjela kako izlazim iz dvorane baš gdje je i Vladimir izašao.
Dugačke stepenice su bile na kraju hodnika.Produžila sam niz hodnik i kraj stubišta vidjela Vladimira.Stajao je leđima okrenut meni.A onda je pogledao u mene okrenuvši glavu.Prišla sam mu s osmjehom na licu...
- Što se d...-htjela sam ga pitati.
Ali nisam uspjela izgovoriti rečenicu do kraja.Grubo me je poljubio...Nisam očekivala da će to napraviti...Ne znam koliko dugo smo stajali ondje,ali cijelo to vrijeme me nije prestajao ljubiti.Leptirići u mom trbuhu su jednostavno podivljali...
- Ti...TI!!!-začula sam neki glas.
Vladimir se trgnuo i pogledao prema naprijed.Ispred nas je stajala ista ona plavuša i gledala u nas sa suzama u očima.
- Kako možeš...?!-bila je bijesna.
- Kako mogu što Marija?-pogledao ju je Vladimir.
- Vlad...Pa kako me možeš prevariti sa ovom ovdje čudakinjom!?-
- Ja tebe varam?Pa mi nismo ni zajedno!-
Polako nam se približavala,a mi smo sve više uzmicali...Našli smo se na rubu prve stepenice.
Marija me gurnula rukom i ja sam mislila da ću pasti.Ali Vladimir se nagnuo prema natrag i zadržao me...No to je dovelo do toga da je on izgubio ravnotežu i pao niz stepenice.Zadnje što sam vidjela je njegov užasnut izraz lica...
Nisam mogla vjerovati da se to dogodilo...Trčala sam prema njemu...Ležao je na podu skroz dolje i nije se micao.
- Anastasia...-promumljao je.
- Tu sam...-dotaknula sam ga za ruku kada sam kleknula uz njega.
- Ne mogu se pomaknuti...-zadrhtao je.
Te četiri riječi su mi ranile srce...Vidjela sam mu na licu da je prestrašen i da je užasnut...Ali jedino što me je začudilo je njegova hrabrost...Usprkos strahu,na njegovom licu nije bilo ni tračka panike...Zadivila me ta snaga i izdržljivost... Trenerica je pozvala hitnu pomoć koja je došla za desetak minuta i odvela Vladimira na nosilima u bolnicu...

Vladimira sam mogla vidjeti tek za dva dana...Došla sam kod njega u bolnicu i sjela na stolac uz njegov krevet.Suze su mu klizile niz lice...Nisam znala kako da ga utješim...
- Kažu da nikada neću više stajati na nogama...Da nikada više neću plesati...-
- Vladimire...-
- Anastasia...Ja želim umrijeti...-zaplakao je.
Uhvatila sam ga za ruku i obrisala mu suze s lica.
- Ne...Ne želiš to...-
- Znaš...Onaj dan kada se ovo dogodilo...Tog dana sam skupio hrabrosti da te pitam želiš li biti samnom...To te nisam imao hrabrosti pitati na trgu...-
- Ali ne poznaješ me...Kako?-
- Ja te volim...Čuješ li me?Volim te Anastasia...-
Usnice su mi zadrhtale...Nisam znala što da kažem...
- Znam da...Ako te sada pitam hoćeš li biti moja djevojka da sigurno ne bi pristala...-
- Ma zašto?!-
- Zato što znam da ne bi bila djevojka jednog dečka koji se ne može ni pomaknuti...-
Smrkula sam se i ošinula ga pogledom.
- Vladimire...Ja želim biti s tobom...-rekla sam.
Isprva me iznenađeno gledao,a onda se osmjehnuo...
- Zaista?!Ili me zezaš...-
- Ne zezam te...Želim biti s tobom...-
Iznenada je stisnuo oči i zube...Mislila sam da ga je nešto zaboljelo...
- Što je bilo?!-pitala sam ga zabrinuto.
- Ma ništa...Htio sam se ustati i poljubiti te,ali onda sam shvatio da ne mogu...-
Nasmijali smo se.Onda sam ja približila svoje lice njegovom i nježno ga okrznula usnicama,a onda poljubila.
- Zato ja mogu tebe poljubiti...-osmjehnula sam se.
- Da...Lol...-namignuo mi je.
- Znaš...Ti ćeš zaplesati...Zaista hoćeš...-
- Anastasia...Nemoj molim te...To me boli...-uzdahnuo je.
- Ja ću ti pomoći...Biti ću tu uz tebe svakog dana kada budeš vježbao...Ti ćeš prohodati...Kralježnica ti nije napukla...Samo si je malo ozlijedio...Borit ćemo se sami protiv svih...Jer ja želim zaplesati s tobom na iduće Valentinovo...-
Gledao je u mene sa žarom u očima...
- Sami protiv svih?-pitao je.
Poljubila sam ga strastveno i odvratila:
- Da...Sami protiv svih...-


Sviđa vam se?
Danas sam shvatila da me Darky navukao na Linkin Park...Ne znam,ali stalno slušam pjesmu Numb...Baš je dobra...I pjesma Crawling....
Ma baš su mi dobri...
Sada moram ići...

Vaša

Mrtva Spisateljica

Podsjećam te na ono što si nekada bio

Pokaži mi...
Ja ću ti reči što je dobro,a što loše...
Reci mi...
I ovi zidovi će čuti još jednu priču...
A uvečer će prepričavati anđelima...
Reći ću to za tebe,umjesto tebe...
Što god da se dogodilo,barem ćemo znati sve...
Nikada nisi bio dovoljno pametan da shvatiš tko si...
Mogla sam biti kao ti...Reći „oprosti“,a ne misliti tako...
Mogla sam biti na dnu dna u duši...
A izvana,poput tebe,od lošeg se osjećati dobro...
Ne...Ovo nije greška...Ti više nisi onaj stari...

Koračao si cestom slijep i gluh...
Ali mogao si govoriti,vrijeđati me potiho...
A samo sam te podsjećala na ono što si nekada bio...
Dok nisi duhom izgorio...
Ubio si svaku djevojku kojoj si nešto značio...
Teško ti je pozvoniti na moja vrata i reći ono što ti je na duši...
Uvijek sa, te znala slušati...
Imaš previše osoba u sebi...Dvoličan si...Troličan...
Dao si mi CD s ljubavim metal pjesmama
Među kojima je i moja najdraža gorko-slatka...

Ja sam uspjela početi iznova,bez tebe...
Sada ljubav ispunjava svaki centimetar mog života...
Onaj kog volim posjeduje me cijelu...
Ja pripadam njemu,on pripada meni...
A što ti imaš?Napuknuto srce i prazan pogled...
Da...Brinem se kako ćeš dalje...
Nastavljam te podsjećati na ono što si nekada bio...
Nema veze što si prekršio obečanje...Ni što si mi uništio snove...
I sada mi se srce para dok slušam tvoj CD...
Iznutra vrištim i ne mogu protiv sebe...
I ja se prisjećam onoga što si nekada bio...

Znam da ne smijem više biti tužna...Ali jednostavno ne znam kako da budem sretna...Darky nema na računu i užasno mi nedostaje...
A što se tiće ove pjesme...Ah...To sam napisala za jednog dečka...
Jednostavno sam se sjetila njega i danas mi ovi stihovi nisu izlazili iz misli i morala sam ih napisati...Bila sam tako tužna...

A sada mislim na Darkmana i pitam se misli li on na mene...Još uvijek se nadam da ću dobiti sms u kojemu piše:OVDJE SAM...I da ću ga već jednom vidjeti...Da ću ga dotaknuti...Zagrliti...Poljubiti...Okrznuti njegove usne svojima...On je za mene jedan i jedini...Nitko drugi ne postoji...

Volim ga više od ičega...
Hvala vam na komentarima,stvarno ste me razveselili...Pozz mojoj Miss Ivich,Prcini,Sany,Pati,cijelom društvu u Bakru,Dacyju,Škemi(koja leži bubana doma...Brzo mi ozdravi!!!),Pavy,Nikky,a mom Darkyju šaljem veliki poljubac()...

Vaša

Mrtva Spisateljica

(One koje zanima kako promjeniti dizajn evo:odete na stranicu blogova koji imaju dizjan,odaberite dizajn,kliknite download ili bilo što što je ispod slike dizajna dok ne dobijete veeliki kod koji zaljepite u blogeditor gdje piše "dizajn" pa "html kod predloška".To je to...)

Danas je bilo baš super...
Bila sam na "maloj maturi" i pisala test iz hrvatskog
(love croatian...pozz mojoj profesorici koja mi je podrška u pisanju
i zbog koje će se moj san napokon ostvariti).
Vidjela sam Endymiona na trenutak...Zapravo,Nina i ja smo sjele na klupu.
On je sjeo do mene kada je Nina otišla s drugim curama.
Sjedila sam tako blizu njega i pitala se zašto me muči,a onda sam shvatila
da-nema muke!Srce mi nije više lupalo tako snažno kao da želi iskočiti
njemu u ruke,nisam teško disala,nije mi bilo vruće...Samo sam bila nervozna...
Ok,i to je nešto...Onda mi se primaknuo još bliže i gotovo mi dotaknuo nogu,
a onda sam se ustala jer mi je u glavi prostrujalo jedno ime:DARKMAN.
Nisam više mogla sjediti uz Endymiona,te sam se ustala i brzim korakom otišla do Nine
i ostalih.Stajala sam tako osjećajući Endymionov pogled na sebi...
Možda sam si to umislila,ali moja mašta zaista nije tako bujna...Znala sam da
me gleda na onaj isti način na koji me počeo gledati prije mjesec dana...
Počeo se okretati prema meni i gledati me svojim smaragdnim očima,kojima nisam prije mogla odoljeti.
Onda se osmjehnuo osmjehom Villea Vala i opet pričao s dečkima.
Došlo mi je da odem u WC i napravim ovo:
Ali suzdržala sam se...
Napokon sam se oslobodila njegove čarolije...Njegove kletve koja me proganjala
cijelo ovo vrijeme...Taj besmrtni božanski demon je napokon izašao iz mog srca.
Sada se njegovo lice u mojim mislima rasulo u tisuće komadića pretvorivši se u prah.
Otišla sam doma što sam prije mogla.Nisam više željela biti na onom groznom
mjestu...Ne više...Hvala Bogu,za manje od četiri mjeseca medicinska škola će
postati sav moj život.
Darky mi tako nedostaje...Nema na računu,pa mi se ne može javiti...Stalno slušam njegov CD
i čitam pismo koje mi je poslao iako je veoma kratko...
(Darky...jednom ćemo zajedno šetati po grmljavini i kiši...osloboditi se od cijelog svijeta
ako je to ikako moguće...a s tobom je sve moguće...)
Evo nove pjesme:
ISPILA SAM TEBE MEĐU ZIDOVIMA PODZEMNE ŽELJEZNICE
Ispila sam tebe...
Još se sjećam onoga što sam bila prije...
I što sam sada postala...
Na zidu podzemne željeznice još pišu naša imena...
Ne postoje pogrešni ljudi...Samo pogrešno vrijeme...
Pripadala sam ti...
A ti si me tjerao da vjerujem da si moj...
Sada ležim na hladnim stubama...
Ne osjećam bol...Više ne...
Ja sam izvan svog tijela...Izvan vremena i prostora...
Vlakovi ne prolaze više...
Tračnice služe samo za djevojke poput Karenjine...
Došao si...Došao si...Ali prekasno...
Više me nema ovdje...Ali suze još teku niz moje blijedo i hladno lice...
No ne izlazim ti iz misli...
Kao da je naša ljubav bila stvarna...
Kao da ono što smo imali nije nestalo...
Trebaš me...Želiš me...Voliš me...Ljubiš me...
Što je ONA mislila tko je kada mi te ukrala?
Više mi ništa ne znače tvoje riječi...
Ispila sam tebe među zidovima podzemne željeznice...
Nadam se da vam se sviđa pjesma...To je odraz onoga što sam osjećala dok sam
bila luda za Endymionom...A sada su sve te teške uspomene samo pepeo...
Vjetar nove ljubavi ga je raspršio u zraku...

Vaša

Mrtva Spisateljica

Ja sam oduvijek bila tužna...Nesretna...Usamljena...I to je dovelo to emo faze...Dok hodam pogled mi je spušten prema tlu...Pišem pjesme koje su prerealne i pretužne da bi ih itko s imalo srca čitao i ostao priseban...Slušam depresivnu glazbu...Plačem...Imam problema sa samopouzdanjem...I da ne nabrajam...
Ponekad poželim da sve loše uspomene nestanu...Da se moja mana izbriše i da već jednom slobodno dišem...Želim se napuniti samopouzdanjem i svima pokazati da sam prekrasna djevojka s mnogo potencijala.Ali onda se sve moje želje obrnu i ostvare na pogrešan način.
Jučer je padala kiša...Išla sam doma s treninga.Sva ulična svjetla su bila ugašena...Na semaforu je svjetlilo samo žuto svjetlo...Neprestano je žmigalo i tjeralo me da pomislim da nešto nije u redu.
Bio je mrkli mrak...Ali nije me bilo strah...Slušala sam kako kapljice kiše udaraju po pločniku...Bila je to glazba za moje uši...Kako je prekrasno osluškivati tišinu...Tada sam se sjetila...I Darkman čini istu stvar...Izađe van na kišu da se oslobodi cijeloga svijeta i svih problema...Kada bi to bilo tako jednostavno...Ali nije...
Suze su mi tekle niz lice...Miješale su se s kišom...I da je bio dan,nitko ne bi vidio da plačem...Mislila sam na sreću koja ispunjava sve moje prijatelje i pitam se zašto meni nije tako...?Zašto sam ja morala živjeti ovako?
Netko mi je jednom rekao da Bog daje križ onome koji ga može nositi...Dao ga je i meni...Nekada se pitam:zar nije svjestan da me precijenio?Ja nisam toliko snažna...Samo se pravim da jesam jer bi me inače cijeli svijet dokrajčio...Zakopao me živu...
Bila sam živa zakopana zbog ljubavi...A sada sam ponovno osjetila da me netko voli i ustala sam se iz prljavštine i blata koje me je prekrivalo poput negativnih emocija koje svakodnevno guše današnji svijet.Zato su svi puni mržnje i nerazumjevanja...Ali ni sada ne mogu oprati blatne mrlje na svome tijelu...Ostale su posljedice...
Život je samo serija loših događaja...Poput loše meksičke sapunice u kojoj glavni glumci igraju ulogu bez kraja...Nema kraja...A i smrt je samo početak...
Pitam se što bi bilo da ne postojim?Svijet bi vjerojatno bio uskračen za moje priče i pjesme koje s toliko ljubavi pišem za onoga koji ih ne zaslužuje.Hvala Bogu,počela sam pisati za onoga tko zaslužuje svu moju ljubav...(Darky...Volim te...Ni nebo nije granica...)...
Toliko toga sanjamo a ništa ne ostvarimo...
Kada sam gledala Avanture Sharkboya i Lavagirl,upamtila sam samo jednu rečenicu koju nikada neću zaboraviti...Lavagirl je rekla:EVERYTHING THAT IS OR WAS BEGAN WITH A DREAM...U pravu je...Sve što je ili što je bilo počelo je s snom...S jednim šarenim snom koji tako jako želimo ostvariti...Šteta što večina snova završi na Groblju Snova...Nikada se ne ostvare...A večinom su tako moji završili...
Kada bih barem mogla naći svoju nirvanu...Ondje nema patnje ni boli...Ni suza...Samo smijeh,ljubav i beskrajne igre u kojima svi pobjeđuju...Igre se mogu protumačiti na više načina,ovisi kako vi razmišljate...

Vaša

Mrtva Spisateljica

Ajme sad sam dobila poruku od Darkyja...
Piše:ANĐELI I DEMONI TEBE SU MI UZELI...ONOG DANA KAD SI OTIŠLA DUŠU SI MI UZELA...I NE ZNAM DAL DA S TOBOM POĐEM ILI DA ZABORAVIM NA SVE ONE DANE S TOBOM...?LOVE YOU...
Zaista sam sretna...Moj Darky me nije zaboravio...
Imao je posla oko male mature,puno za učiti pa se nije javljao...Joj...Kako ja njega volim...Sad sam postala tipična teenejđerica...
DARKY VOLIM TE!!!

Tears don't fall...
Slušam tu pjesmu(od Bullet For My Valentine) i mislim na Darkmana...
Danas je bio s djevojkom u koju je navodno zaljubljen od trečeg razreda...Uglavnom,pitala ga je hoće li biti s njom,ali on je odbio...Kada mi je to rekao,više nije odgovarao na poruke.
Čini mi se kao da se ja trudim više od njega,nego on oko mene.A rekao je da želi nešto više od prijateljstva,a sada se tako ponaša prema meni.Više mi ništa nije jasno...
Zašto se tako ponaša...?Zar me samo pravi blesavom?
I dalje ne odgovara...
Tears Don't Fall

Let's go!

With blood shot eyes, I watch you sleeping
The warmth I feel beside me is slowly fading
Would she hear me, if I called her name?
Would she hold me, if she knew my shame?

There's always something different going wrong
The path I walk is in the wrong direction
There's always someone fucking hanging on
Can anybody help me makes things better?

Your tears don't fall, they crash around me
Her conscious calls, the guilty to come home
Your tears don't fall, they crash around me
Her conscious calls, the guilty to come home

The moments died, I hear no screaming
The visions left inside me are slowly fading
Would she hear me, if I called her name?
Would she hold me, if she knew my shame?

There's always something different going wrong
The path I walk is in the wrong direction
There's always someone fucking hanging on
Can anybody help me makes things better?

Your tears don't fall, they crash around me
Her conscious calls, the guilty to come home
Your tears don't fall, they crash around me
Her conscious calls, the guilty to come home

This battered room I've seen before
The broken bones they heal no more, no more
With my last breath I'm choking
Will this ever end I'm hoping
My world is over one more time

Let's go!

Would she hear me, if I called her name?
Would she hold me, if she knew my shame?

There's always something different going wrong
The path I walk is in the wrong direction
There's always someone fucking hanging on
Can anybody help me makes things better?

Your tears don't fall, they crash around me
Her conscious calls, the guilty to come home
Your tears don't fall, they crash around me
Her conscious calls, the guilty to come

Back!

Your tears don't fall, they crash around me
Her conscious calls, the guilty to come home
SSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSS
Pjesma je tako dobra...
Tužna sam užasno...Nešto grozno me razdire iznutra...A nema nikoga da podijelim svoju tugu s njim...Ne želim biti tužna...Ne više...Želim da mi svaki dan bude sretan...Ali kako???
Danas sam se zezala s Dacyjem...Kreten(ma šalim se...) mi nije rekao da smo prošli put imali kemičare i sad nisam bila na njima.Uf...Dobar je on dečko,samo ponekad pretjera u svemu.
Na primjer,ako se zafrkavamo,on pretjera s nekom izjavom koja me povrijedi pa se naljutim.
Ali sve mu oprostim odmah...Kada vidim njegov pogled u stilu Pete Wentza i čujem njegov smijeh u stilu Villea Valoa odmah mu sve opraštam.Ah,slaba sam na to,eto...(Nadam se da nikada neće pročitati ovaj post...)...On je moj fallout boy...
Opet sam počela pisati...Evo vam jedna priča:

Simbolika papirnatog ždrala

U moju sobu je dopiralo slabo svjetlo iz dnevne sobe.A zatim se ugasilo.Uz moj krevet je stajao bijeli papirnati ždral.Sa osmjehom na licu sam ga uhvatila u ruku i raširila mu krila.To vam je bio moj ritual svaki puta kada bi moj brat došao iz svojih noćnih pohoda i ostavio mi ždrala uz krevet.Ne znam zapravo pravo značenje tog ždrala.Osim što smo za lektiru imali onu prekrasnu knjigu Sadako hoće živjeti.To vam je roman o maloj djevojčici iz Hirošime koja preživljava napad amerikanaca atomskom bombom,a poslije umire od zračenja.Vjerovala je da će ozdraviti ako napravi tisuću ždralova.
Ponovno sam ga stavila na ormarić koji mi je stajao uz krevet u uzela svoj dnevnik iz ladice.Uz prigušeno svjetlo džepne svjetiljke,pisala sam dnevnik ispod pokrivača.Isprva nisam znala kako da započnem,ali onda sam se odlučila za svoj uobičajeni način počinjanja dnevnika,te ga zapisala po najmanje tisućiti put:
Dragi moj dnevniće!
Buraz se vratio iz svojih noćnih osvajanja i kao i obično ostavio mi ždrala uz krevet.Upravo sam se sjetila one knjige koju smo imali za lektiru.Možda bih je trebala opet pročitati.Znaš da se ja i moj osamnaestogodišnji buraz baš i na slažemo dobro.Stalno me kritizira i odbacuje,a to me jako boli.Ne razumijem što sam krivo napravila.Svaki puta kada mu frendovi dođu ja moram napustiti našu zajedničku sobu da bi se oni u miru mogli cerekati i pričati o tom debilnom nogometu.Ne vidim svrhu trčanja za loptom kao muha bez glave.Mene zanima samo Christiano Ronaldo.Iskreno,ponekada poželim da sam ja starija.Još kako sam bolja od njega u školi,ali i u satovima klarineta u glazbenoj školi nije ni čudo što me baš i ne voli.Ali zar je to razlog da me baš mrzi?!Baš i nije zar ne?Samo se pitam žato mi onda ostavlja ždrala uz krevet!Prije je to značilo da je došao doma kada bi išao na neki ludi tulum do jutra.Ali sada je to započeo stalno ostavljati.Čak kada ide sa onom kravom od svoje cure van.Zaista ne podnosim tu likušu sa čubama kao Severina i Angelina Jolie zajedno.Moram gibati jer sam čula kako se vrata kupaonice zatvaraju.Čujemo se sutra...
I zaista su se u tom trenutku zatvorila vrata kupaonice popračene bučnim škripanjem.Moj brat je ušao u sobu i izvalio se na krevetu pokrivši se jastukom preko glave.Nije primjetio da sam budna jer sam već tako dobro uvježbala glumljenje spavanja da sam majstorica u tome. Duboko je uzdahnuo okrenuvši se na trbuh.Odjednom sam čula glasno bučkanje i zavijanje.
- Što je to?-pitala sam naglas.
- Moj želudac...-odvratio je moj brat.
- Što se dogodilo?-
- Spavaj...-
- Reci mi!Ja sam samo tri godine mlađa od tebe!-
- Naroljao sam se malo... u hladnjaku nema ničeg jestivog...Da ne pričam dalje...Spavaj-ponovio je.
- Hočeš malo rižinih keksa?Znaš da uvijek imam zalihu u najdoljnjoj ladici u tvom ormariću.-
- U mom!?Zašto u mom?!-
- Jer mama ne traži to kod tebe,a meni ne da jer misli da to nije baš zdravo...Hoćeš?-
- Daj!Umirem od gladi!-ustao se.
Poslušno sam izvadila kekse iz ladice i pružila mu ih.Tiho sam se ustala i iz kuhinje donjela malo kave što je ostalo u aparatu.Pošto je odstajala,bila je dosta jaka da se budala od mog brata otrijezni.Dala sam mu šalicu kave i sjela na svoj krevet.Ne daj Bože da sjednem kraj njega propucao bi kao luda puška na automatsko upravljanje.
Pogledao je prema meni i po prvi puta u ovih nekoliko godina se nasmiješio.
- Zašto se toliko trudiš oko mene?-
- Pa ne želiš valjda da te mama uhvati da piješ?-
- Ma baš me briga za to.Pitao sam te nešto drugo.-
- Pa ti si mi brat...Iako se ponekada pitam znaš li ti to...-
- Naravno da znam.-
- Zašto se onda ponašaš onako prema meni!-zatražila sam objašnjenje.
- Ne razumiješ...-
- Hajde malo razmisli tko koga ne razumije ovdje!Idem spavati!-rekla sam ljutito i pokrila se prekrivačem preko glave da ga ne moram gledati.

Ujutro sam se probudila uz uobičajenu ironiju.Mama je bijesno trčala po cijelom stanu tražeći cipele i ostale odjevne predmete jer kao i obično kasni na posao.Moj brat je još spavao.Ne moram objašnjavati razlog zar ne?Baš pravo subotnje jutro.Ustala sam se i navukla svoje preuske traperice sa zakrpama na koljenima.Mama je baš u tom trenu izjurila van iz stana sa svojim poznatim brzinskim pozdravom.
- Marko diži tu svoju lijenu pijanu guzicu iz kreveta već je osam sati!-pokušavala sam probuditi brata.
On se kao i obično nije odazivao.Uf kako mrzim tu životnu ironiju koja me pegla svako jutro(ironira) kao da sam tek oprana Markova košulja koja je deset dana bila u perilici rublja.Pohitala sam po čašu vode.Još jedan moj ritual po utjecajem svakodnevnice.Došavši do Markovog kreveta sam započela ljevati tanak mlaz vode po njegovom vratu.Prestrašeno se trgnuo skočivši iz kreveta kao žaba koja lovi skakavca.Baš su mi super te usporedbe.Baš su fora.
- Ti zaista nisi sva svoja!-derao se na mene.
- Pazi da te ne bih ja otkucala staroj za ono sinoć!-
- Nađi si život!-
- Ma najprije si ga nađi ti!Ili možda da ti ga ja nađem umjesto tebe!-pilila sam ga.
On je samo zakolutao očima i ponovno sjeo na krevet.Ja sam se snažno protegnula i napravila svoj krevet da ne moram poslije.On to nikada ujutro nije radio.Samo bi dignuo rit sa kreveta i zbrisao u školu.Ostatak dana sam provela sama u svojoj sobi ispred udžbenika iz filozofije čitajući neke besmislene Sokratove izjave bez repa i glave.
Navečer se ponovilo ono od jučer.Marko je ponovno došao doma u tri ujutro stavivši mi ždrala uz krevet.Prije nego što je izašao iz sobe uspjela sam ga zaustaviti.
- Marko!Ja ne mogu više ovako!-
- Što ne možeš?Ne pili me sada jer me tako glava boli da ću poludjeti!-
- Marko ovako više ne ide!Zlo mi je lagati svaki dan staroj da si cijeli dan bio samnom u ponavljao za test.-
- Onda nemoj ništa reći...Baš me briga.-
Zapanjeno sam gledala kako odlazi u WC žurnim korakom,a onda čula njegovo uobičajeno riganje.Poželjela sam vrisnuti.Ali umjesto toga sam odjurila za njim.Vidjela sam kako sjedi kraj WC školjke podbočivši glavu rukama.
- Daj me barem saslušaj!-molila sam ga.
- Ne želim!Gubi se!-
- Čekaj malo!Meni je dosta da svaki dan gledam kako si uništavaš život!Dosta mi je kuhanja kave kako bi se otrijeznio!Zlo mi je od gledanja te kako rigaš u WCu!Više tako ne može!Nije me briga što tebi nije stalo do mene!Ti si jedno obično bezosječajno alkoholičarsko nezahvalno smeće!-histerično sam vikala.
Odjurila sam plačući u sobu.Sjedila sam tako u mraku tresući se od jecanja.Da postoji mjerilo za bijes,bojim se da bi mu federi iskočili kada bi mjerio moj bijes.Za pet minuta sam vidjela Marka kako stoji na vratima sobe.Prišao je bliže i kleknuo kraj mene.Zagrlio me.Jecajući sam ga obuhvatila oko tijela naslonivši glavu na njegovo rame.
- Oprosti...-ponavljao je.
- Ne znaš koliko me je boljelo to što si me odbacivao i izbjegavao!-
- Oprosti....-ponovno je rekao još više me zagrlivši.
- Zašto si to radio?Zašto si me mrzio?-
- Oduvjek sam želio biti kao ti...Ti si u svemu bolja od mene...-
- Nije istina!I samo zato si uništavao i meni i sebi život?!A što je sa ždralovima buraz?-
- U zadnje vrijeme sam razmišljao o tebi.Pokušavao sam ti reći da mi je žao...Jednostavno nisam mogao.Ždralovi su trebali to reći...-
Više nisam osječala tjeskobu oko srca.Disala sam slobodno...kao ždral sa raširenim krilima...

Ždral je simbol mira,obiteljske povezanosti i ljubavi prema bližnjima.Postignite sreću,i ne dopustite da vam se obiteljski život uruši poput kule od karata...poput Hirošime.

Što se dogodilo???
Kad sa maknula onaj spooky dizajn više nema komentara???
Yayks...


Gdje ste svi????

Ovaj post pišem tek tako da se relaksiram...Haha...
Darkman mi je jučer napisao poruku,a kasnije još jednu:Ovo znači da bih ja s tobom htio imati nešto više od prijateljstva.Ako ne kužiš pomoć ću ti:I WANNA LOVE YOU!!!!!.
Slušam CD koji mi je on poslao...Metallica,Black Sabbath,Panthera,His Infernal Majesty...Dobar je CD...
Ne razumijem zašto me Darky ne može voljeti...?Hm...Ok,dečki malo teže izražavaju osjećaje(to zapravo i nije istina,ali idemo teorijom časopisa za mlade...),ali to još uvijek nije razlog da mi ne kaže što zapravo želi...

Ne razumijem ga...Ako on mene voli,i ako ja njega volim...U čemu je onda problem?Zar ja nešto krivo radim???Ne...Ja znam što ja želim :

Ali kako da mu dokažem da ga volim ako je on uporno iznenađen kada mu kažem nešto lijepo...
=>Darky...Reci mi što da napravim...<=

AKO SAM TVOJ ANĐEO,ONDA DOPUSTI DA TI DAM SVOJA KRILA...
VOLIM TE DARKY...

Znam da ne bih trebala biti tužna...Uskoro je krizma,ja ću sigurno biti najljepša ondje..Imam bijele cipele na visoku petu,seksi ali primjerenu haljinu...Mislim da će se Endymionu jezik spustiti do poda...
Ali svejedno...Plače mi se,a suze ne mogu poteći...
Darkman mi je poslao pismo(tnx Darky...),i to me razveselilo...Nedostaje mi Darkman jako puno...Ne znam kako ću sada izdržati svo ovo vrijeme bez njega...Pitam se zašto mi dragi Bog nalazi dečke(Darky,smijem te počastiti nazivom-moj dečko???) koji su od mene udaljeni kilometrima!!!???...To nije u redu......Čak sam pomalo ljuta na tebe Bože!...Gdje ti je pamet bila onog dana kada si me stvarao?...
Sada sam pokušala napisati pjesmu za Darkmana...Počela sam ovako:
NE DAM TE NIKOME DRAGI
Istina je nošena poljubcima u zraku...
To je jedina slatka bol zbog koje sam spremna patiti...
Odgonetnula sam misteriju u njemu...
Rekla sam nekoliko riječi,a nitko me nije tjerao da ih izgovorim...
Život ima svoju dužinu,svaki je različit...
Ali neću dopustiti da utihnu bubnjevi iz dubine mog srca...
Ni da mi se sva sječanja izbrišu...
Sigurna sam da bi ova udaljena toplina popunila prazninu mojih i njegovih ruku...
Ali ako ovo što imamo mora nestati,neka nestane...
Neću tražiti povratak,ali život bez njega ne vrijedi...
Samo mu na rastanku moram reći-ne dam te nikome dragi...-...

A onda sam napisala pravu pjesmu:

DUH MRAKA...PRINC TAME...
Oštar ritam straight edgea odzvanja u mojim mislima...
Moje pogreške me čine jakom...
Trebam nekoga od krvi i mesa...
- Kada pogrešno bude ispravno ugledat ću njega...-
Mog drugog Edwarda Cullena...
I grob će zjapiti prazan...Ja neću biti u njemu...
-Kada pogrešno bude ispravno možda me oslobodi...-
Pjevat ćemo pjesmu iz sveg glasa za one koji su nas napustili...

Probudila sam se sama usred noći i poželjela vrisnuti...
Nečije ime je odzvanjalo u mojoj glavi,topilo se na mojim usnama...
Oči boje crnog kobalta su me gledale sa zida...
Pronašla sam svoj unutarnji mir u duhu mraka...
Sjene su plesale vukući se po zidovima...
Ali to su bili samo pramenovi njegove kose...
Samo mrak u njegovoj kosi...

-Kada pogrešno bude ispravno možda me dotakne...-
A ja ću ga džati za ruku gdje god bio...
Nije me strah mraka...Nije me strah noći...
Možda ćemo jednom stvarati svoju priču...
Bit će to stvarno dobro vrijeme...
Neću bježati,jer ne želim pobjeći...
Briga me što drugi govore..
Ostajem uz svog Princa Tame...
Za sada je on samo duh...Ne mogu posegnuti za njim...
Ne mogu ga doseći...

-Kada pogrešno bude ispravno možda budemo zajedno...-
Sve ostalo ovisi o njemu...

Eto...To je pjesma za Darkmana...Valjda to pokazuje da mi je zaista stalo do njega...
Žao mi je što mu nikada nisam rekla da ga volim...Ali u mom životu nestanu sve osobe koje ja volim...Zato me strah izgovoriti te dvije riječi i utopiti se u njegovoj ljubavi...Ipak...Jednom ću to reći...Možda i sada...
DARKY,VOLIM TE!!!
Nije bilo tako loše...Sada ostavljam sudbini na volju...
Nadam se da neće nestati ovaj dečko na kojeg stalno mislim...
Pozdrave vam šalje

Vaša

Mrtva Spisateljica

Nikada me neće vidjeti da plačem zbog njega...To sam se zaklela onaj dan kada me povrijedio.Tog dana sam napisala ovu pjesmu plačući sama u svojoj sobi,u svojem mraku,kao nikada do sada.Proklinjala sam ga...Nisam mu željela loše,ali ni ništa dobro...Pisala sam o sebi,a ne o njemu...Željela sam da svi shvate koliko sam ga voljela...

VRAČENA IZ MRTVIH
Smrt je bila vrijeme koje je posvetila njemu..
Na smrtnoj kamenoj postelji dotaknuo joj je blijedo lice...
Osjetio je hladnoću pod prstima...
Svi mrtvi su htjeli dio ovog trenutka...
Po poslijednji put je osjećala dodir čovjeka kojeg je voljela...
Umrla je u muci plačući,a svi oko nje su se smješkali...
A samo je željela jednom u životu biti u njegovom zagrljaju...
Srce joj je bilo krhko staklo...Hadno poput njegovih očiju...Bila je to otrovna ljubav...
Željela je toliko toga a ništa nije ostvarila...
Postelja joj je od kamena...
Otvorenim očima gleda u nebo...
On u njezinim očima vidi sve kao kroz otvorene prozore...
Bila je tako umorna od života...
Osamljena kroz cijelo svoje postojanje...
Cijelim svojim bićem žudjela je za poljubcem...

Kišni oblaci dolaze da se igraju...
Da im se kapljice kiše miješaju sa suzama u njenim očima...
Bila je samo laž...
Živjela je laž...
Hladne kapi umivaju joj lice brišući tragove...
Brišući tragove isplakanih suza...
Isplata je bila premala da bi otkupnina bila potpuna...
Polovično izrečene riječi-volim te- i tek jedan pogled bez osjećaja...

Duboko je udanula...
Prsa su joj se nadimala...
Hladan vjetar je pomicao pramenove njene kose...
Koban osjećaj zraka u njenim plućima...
Poljubac ispraznosti joj je osušio usne...
Oči joj vide samo sivilo oko nje...
Njen krug straha je ostao isti...Jedna suza je samo frakcija tisuće onih koje je isplakala...
Beskrajan mrak je okružuje i ne vidi kamo poći
Kada joj noga dotakne suho tlo...

Suznih očju prislanja lice na hladan kamen
Gdje je urezano njeno ime...
Izranjavanim rukama dotiće slova...
Rane joj nikada neće zacijeliti...
Ni jedna duša neće štovati grob gdje se trebala nalaziti ona...
Sama vjera ju je iznevjerila...
Sada treba naći put u tami...
A pitanje je tko će biti uz nju...
On joj je bio sakrament ljubavi...

Crni veo joj je kliznuo niz oči...
Vidjela je ono što prije nije željela...
Realnost ju je oslijepila...
Sada rukama krvavim opipava oko sebe,
A svaki oblik koji dotakne podsjeća na njegovo lice...
Vrišti iznutra ispunjena srahovima i boli...
Užasne slike prikazuju joj se u mislima...
Vratila se...
Od mrtvih je pobjegla...

Ne želim da svi shvate ovu pjesmu doslovno...Ipak bih zvučalo malo sadistički...Želim da shvate kako sam se osjećala...Kako me nešto razdiralo iznutra...Kako sam iznutra vrištala,a on me nije čuo...Kako sam padala,a on me nije pokušavao zadržati...
Sada pokušavam reći samoj sebi da nije vrijedan...Tko onda je???
Htjela sam objaviti ovo zato što želim podijeliti svoju tugu s nekime tko bi me mogao razumjeti...Sada sam barem malo odahnula...

Vaša

Mrtva Spisateljica

No Name...

Slomljena i prevarena...
Vidjela sam svjetlo gdje ga uopće nema...
Šetala sam cestom koja ne postoji...
I udisala zrak namjenjen drugoj...
Slijedila sam stope koje uopće nisu tvoje...
Prepoznavala sam lica koja su odavno nestala...

Nebo je bilo sivo pred kišu...
Ceste ispunjene lokvama u koje ponire koja suza pala iz oblaka...
Zrak je mirisao na smog...
A ja sam ga svejedno hvatala i gutala
Iako me to činilo nestabilnom...

Svima smeta ono što jesam...
Ali ja se ne želim mjenjati...
Život je samo jedan...Jedna prilika...
Zašto da živim na tuđi način?
Sve je poput nedovršene rečenice...
Ne znamo hoćemo li se uopće u zoru probuditi...
Putokazi su tako nejasni..
Sve moramo odlučivati sami...
U toliko trgovina ne možemo naći sreću...
Ondje su samo prolazna veselja...

Tužno je to što mormamo nešto izgubiti da bi nešto dobili...
Dosta je pokušavanja...Dosta je željenja...
I to samo zbog propuštenih ili krivo iskorištenih prilika...
Dovoljan je bio samo krivi korak i sve je propalo...
U svakom odgovoru je uvijek bilo jedno veliko "ali"...
I zato sam stalno donosila pogrešne odluke...

Užasne uspomene su me ranjavale poput bodeža...
S otrovom svi pokušavamo riješiti svoje patnje...
Za mene je ipak bilo dovoljno da prestanem disati...
Udisati zrak namjenjen drugoj...
Disala sam za tebe,a ti mi to nisi dopuštao...

Umoran si od besciljnog trčanja...Zadihan si...Umireš...
A sada bježiš jer si meta...
Pogodili su te...
Umire tvoj osmjeh pružajući svoje poslijednje najbolje izdanje...
Svoj najveći sjaj...
A svejedno mi braniš da se pravim da sam zaboravila na tebe...
Što radiš kada ti je mašta ono najgore što imaš?
Što tražiš od mene,a što daješ?
Vremena se mjenjaju...Ja te neću dovijeka čekati...

I zato se pretvaram da sam zaboravila na tebe...
Nikada nećemo igrati pošteno,zar ne?
Zar ćeš radije ostati sam?Izaberi...
U ovom životu je sve bilo pogrešno...
Nema odjeka iskrenog smijeha...
Zarobljeni smo u zlatnim kavezima poput božanskih ptica...
Imamo sve što poželimo,ali ne možemo dobiti slobodu...
To nam nitko ne želi dati...

Simbolika ovih riječi je poput pepela...
Prljava i raspršena...
Uvjerena sam da gledaš u mene,ali možda si samo umišljam...
I sada si daleko od mene u svojoj veličanstvenoj crnini...
Tako opčinjen svojim savršenstvom...
Pitam se koliko veličanstven može biti anđeo crnih krila poput tebe?
Za nekoliko minuta bit ćeš mi blizu...
A možda i pokraj mene nije toliko strašno...

Čak i sada dok osjećam povjetarac kroz prozor...
Znam da si još uvijek tu iako uvijek nestaneš misteioznou magli...
Pogled ti seže dalje nego što vidiš...
Ne shvaćam da ti sada mogu ponovno sve reći,a da ovaj puta ne pobjegneš...
Gledaš me kroz svoje guste crne trepavice,
i misliš da to nitko ne vidi...
Još smo školarci...Ali vremena je sve manje...

Pamtit ću ovih 45 minuta koje sam provela tako blizu tebe...
Osjećala sam kako mi dotićeš nogu...
Onako...Bez razloga...
Znam da je to sve što ću imati od tebe...
I zato sam napisala ovu pjesmu...Dok si me gledao dok pišem...

Eto još jedne dugačke pjesme...Nadam se da va se i ta svidjela...
Na neko vrijeme odustajem od pisanja priča,a i nemam vremena...
Previše obveza mi se nakupilo i ne mogu sve to stići,ali svaki dan ću napisati na blog jednu pjesmu iz svojih bilježnica...Može?
Pozdrav Darkmanu(),mojoj dark sys(),Hani(pozz bitchy...),Miss Ivych(pozz Amiga...),Prcini,Dacyju,Škemi,Pavy,Nikki...(svima šaljem puse...)

Vaša

Mrtva Spisateljica

Moja Životna Scena...

Skrivam se...
Teško ti je oživjeti riječi koje bi mogle sve ispraviti...
Slatko je nadati se...
Ali ne vidim budućnost,a čak je i sadašnjost u magli...
Što će se dogoditi?Što se sada događa?
Reci dušo,zar je sve gotovo?

Posegni za nečim kada ništa više nije ostalo...?
Izgubljen slučaj...Izgubljena prilika...
U ovom mračnom svijetu ništa nje ostalo...
Preživjelo...
Kada se ti nasmiješ,mogu čekati dovijeka
ono što nikada neće doći...
Pokušavam ne zaplakati...Samo sklopiti oči...
Shvati da se nismo dovoljno voljeli...
Zar zaista nikad nisi bio zaljubljen?
Dušo,sada je tvoj red...Odlazi...
Zašto se stalno vraćaš?

Pretvarao si se da je sve u redu...
Ali odavno smo prestali lijepo sanjati...
Tratim sada svoje vrijeme uzalud...
Znaš da sam ono morala reći prije nego što se rastanemo...
Ljeto je tako blizu...

Imam glavobolje...Gušim se...
Ovo više nije zabavno,postaje sve gore...
Opsesija...
Stani!Ne igramo produžetke...
Ti si izgubio...
Pitam se što sada tvoje lažni frendovi imaju za reći...
Gdje su li samo nestali?

Gledaš me kako izvodim svoj screenplay...
Uživila sam se u ulogu
Riječi su mi hladne...Stavljene na led...

Cvokočeš zubima...Grliš samog sebe...
Bježiš prema umjetnoj toplini...
Gubiš se u plimi...kao stranac u tuđini...
Plimni val nerazumjevanja te zapljuskuje
prema hridima mog srca gdje si odavno mogao naći sve što tražiš...
Ljubav...Koju sam ti htjela dati...
Ali dušo,hladim se...
Iz vruće lave pretvaram se u hladan kamen...

Ima li smisla sve ovo?
Zašto se toliko trudim?
Rođena sam za velike uspjehe...A sada ovako gubim...
Bila sam spremna pratiti ritam tvog disanja...
A mogu mngo bolje od toga...
Bila sam spremna osjetiti te u sebi...
A mogu i boljeg od tebe imati...
Ti si poput jednog Falloutovca...
Sigurno ćeš poput njega pokušati umrijeti blizu nekog shoping centra...
Ne krivim te...I ja bih to učinila na tvom mjestu...

I sada dok slušamo zajedno pjesmu Sugar,we're going down...tako se i osjećamo...
Tako se zaista ponašamo...
Životna scena nam se uvijek sastojala od nadmoći i prekida*...
A sada ti mogu samo reći-Hvala ti za uspomene**...

*pjesma The Take Over,The Break Over
**pjesma Thnks fr th mmrs...


Možda ovo pišem za sve blogere koji me smatraju zabludjelom srednjoškolkom koja se treba obratiti nekome za pomoć(kao npr. cura s-lobotomya.blog...).Nemam ništa protiv vas dragi kritičari,ali nemate razloga da me vrijeđate ni na koji način osobito ako niste pogledali cijeli moj blog...Smatrate li ovu pjesmu pjesmom zabludjele srednjoškolarke?Mislim da ne...