Tears don't fall...
Slušam tu pjesmu(od Bullet For My Valentine) i mislim na Darkmana...
Danas je bio s djevojkom u koju je navodno zaljubljen od trečeg razreda...Uglavnom,pitala ga je hoće li biti s njom,ali on je odbio...Kada mi je to rekao,više nije odgovarao na poruke.
Čini mi se kao da se ja trudim više od njega,nego on oko mene.A rekao je da želi nešto više od prijateljstva,a sada se tako ponaša prema meni.Više mi ništa nije jasno...
Zašto se tako ponaša...?Zar me samo pravi blesavom?
I dalje ne odgovara...
Tears Don't Fall
Let's go!
With blood shot eyes, I watch you sleeping
The warmth I feel beside me is slowly fading
Would she hear me, if I called her name?
Would she hold me, if she knew my shame?
There's always something different going wrong
The path I walk is in the wrong direction
There's always someone fucking hanging on
Can anybody help me makes things better?
Your tears don't fall, they crash around me
Her conscious calls, the guilty to come home
Your tears don't fall, they crash around me
Her conscious calls, the guilty to come home
The moments died, I hear no screaming
The visions left inside me are slowly fading
Would she hear me, if I called her name?
Would she hold me, if she knew my shame?
There's always something different going wrong
The path I walk is in the wrong direction
There's always someone fucking hanging on
Can anybody help me makes things better?
Your tears don't fall, they crash around me
Her conscious calls, the guilty to come home
Your tears don't fall, they crash around me
Her conscious calls, the guilty to come home
This battered room I've seen before
The broken bones they heal no more, no more
With my last breath I'm choking
Will this ever end I'm hoping
My world is over one more time
Let's go!
Would she hear me, if I called her name?
Would she hold me, if she knew my shame?
There's always something different going wrong
The path I walk is in the wrong direction
There's always someone fucking hanging on
Can anybody help me makes things better?
Your tears don't fall, they crash around me
Her conscious calls, the guilty to come home
Your tears don't fall, they crash around me
Her conscious calls, the guilty to come
Back!
Your tears don't fall, they crash around me
Her conscious calls, the guilty to come home
SSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSS
Pjesma je tako dobra...
Tužna sam užasno...Nešto grozno me razdire iznutra...A nema nikoga da podijelim svoju tugu s njim...Ne želim biti tužna...Ne više...Želim da mi svaki dan bude sretan...Ali kako???
Danas sam se zezala s Dacyjem...Kreten(ma šalim se...) mi nije rekao da smo prošli put imali kemičare i sad nisam bila na njima.Uf...Dobar je on dečko,samo ponekad pretjera u svemu.
Na primjer,ako se zafrkavamo,on pretjera s nekom izjavom koja me povrijedi pa se naljutim.
Ali sve mu oprostim odmah...Kada vidim njegov pogled u stilu Pete Wentza i čujem njegov smijeh u stilu Villea Valoa odmah mu sve opraštam.Ah,slaba sam na to,eto...(Nadam se da nikada neće pročitati ovaj post...)...On je moj fallout boy...
Opet sam počela pisati...Evo vam jedna priča:
Simbolika papirnatog ždrala
U moju sobu je dopiralo slabo svjetlo iz dnevne sobe.A zatim se ugasilo.Uz moj krevet je stajao bijeli papirnati ždral.Sa osmjehom na licu sam ga uhvatila u ruku i raširila mu krila.To vam je bio moj ritual svaki puta kada bi moj brat došao iz svojih noćnih pohoda i ostavio mi ždrala uz krevet.Ne znam zapravo pravo značenje tog ždrala.Osim što smo za lektiru imali onu prekrasnu knjigu Sadako hoće živjeti.To vam je roman o maloj djevojčici iz Hirošime koja preživljava napad amerikanaca atomskom bombom,a poslije umire od zračenja.Vjerovala je da će ozdraviti ako napravi tisuću ždralova.
Ponovno sam ga stavila na ormarić koji mi je stajao uz krevet u uzela svoj dnevnik iz ladice.Uz prigušeno svjetlo džepne svjetiljke,pisala sam dnevnik ispod pokrivača.Isprva nisam znala kako da započnem,ali onda sam se odlučila za svoj uobičajeni način počinjanja dnevnika,te ga zapisala po najmanje tisućiti put:
Dragi moj dnevniće!
Buraz se vratio iz svojih noćnih osvajanja i kao i obično ostavio mi ždrala uz krevet.Upravo sam se sjetila one knjige koju smo imali za lektiru.Možda bih je trebala opet pročitati.Znaš da se ja i moj osamnaestogodišnji buraz baš i na slažemo dobro.Stalno me kritizira i odbacuje,a to me jako boli.Ne razumijem što sam krivo napravila.Svaki puta kada mu frendovi dođu ja moram napustiti našu zajedničku sobu da bi se oni u miru mogli cerekati i pričati o tom debilnom nogometu.Ne vidim svrhu trčanja za loptom kao muha bez glave.Mene zanima samo Christiano Ronaldo.Iskreno,ponekada poželim da sam ja starija.Još kako sam bolja od njega u školi,ali i u satovima klarineta u glazbenoj školi nije ni čudo što me baš i ne voli.Ali zar je to razlog da me baš mrzi?!Baš i nije zar ne?Samo se pitam žato mi onda ostavlja ždrala uz krevet!Prije je to značilo da je došao doma kada bi išao na neki ludi tulum do jutra.Ali sada je to započeo stalno ostavljati.Čak kada ide sa onom kravom od svoje cure van.Zaista ne podnosim tu likušu sa čubama kao Severina i Angelina Jolie zajedno.Moram gibati jer sam čula kako se vrata kupaonice zatvaraju.Čujemo se sutra...
I zaista su se u tom trenutku zatvorila vrata kupaonice popračene bučnim škripanjem.Moj brat je ušao u sobu i izvalio se na krevetu pokrivši se jastukom preko glave.Nije primjetio da sam budna jer sam već tako dobro uvježbala glumljenje spavanja da sam majstorica u tome. Duboko je uzdahnuo okrenuvši se na trbuh.Odjednom sam čula glasno bučkanje i zavijanje.
- Što je to?-pitala sam naglas.
- Moj želudac...-odvratio je moj brat.
- Što se dogodilo?-
- Spavaj...-
- Reci mi!Ja sam samo tri godine mlađa od tebe!-
- Naroljao sam se malo... u hladnjaku nema ničeg jestivog...Da ne pričam dalje...Spavaj-ponovio je.
- Hočeš malo rižinih keksa?Znaš da uvijek imam zalihu u najdoljnjoj ladici u tvom ormariću.-
- U mom!?Zašto u mom?!-
- Jer mama ne traži to kod tebe,a meni ne da jer misli da to nije baš zdravo...Hoćeš?-
- Daj!Umirem od gladi!-ustao se.
Poslušno sam izvadila kekse iz ladice i pružila mu ih.Tiho sam se ustala i iz kuhinje donjela malo kave što je ostalo u aparatu.Pošto je odstajala,bila je dosta jaka da se budala od mog brata otrijezni.Dala sam mu šalicu kave i sjela na svoj krevet.Ne daj Bože da sjednem kraj njega propucao bi kao luda puška na automatsko upravljanje.
Pogledao je prema meni i po prvi puta u ovih nekoliko godina se nasmiješio.
- Zašto se toliko trudiš oko mene?-
- Pa ne želiš valjda da te mama uhvati da piješ?-
- Ma baš me briga za to.Pitao sam te nešto drugo.-
- Pa ti si mi brat...Iako se ponekada pitam znaš li ti to...-
- Naravno da znam.-
- Zašto se onda ponašaš onako prema meni!-zatražila sam objašnjenje.
- Ne razumiješ...-
- Hajde malo razmisli tko koga ne razumije ovdje!Idem spavati!-rekla sam ljutito i pokrila se prekrivačem preko glave da ga ne moram gledati.
Ujutro sam se probudila uz uobičajenu ironiju.Mama je bijesno trčala po cijelom stanu tražeći cipele i ostale odjevne predmete jer kao i obično kasni na posao.Moj brat je još spavao.Ne moram objašnjavati razlog zar ne?Baš pravo subotnje jutro.Ustala sam se i navukla svoje preuske traperice sa zakrpama na koljenima.Mama je baš u tom trenu izjurila van iz stana sa svojim poznatim brzinskim pozdravom.
- Marko diži tu svoju lijenu pijanu guzicu iz kreveta već je osam sati!-pokušavala sam probuditi brata.
On se kao i obično nije odazivao.Uf kako mrzim tu životnu ironiju koja me pegla svako jutro(ironira) kao da sam tek oprana Markova košulja koja je deset dana bila u perilici rublja.Pohitala sam po čašu vode.Još jedan moj ritual po utjecajem svakodnevnice.Došavši do Markovog kreveta sam započela ljevati tanak mlaz vode po njegovom vratu.Prestrašeno se trgnuo skočivši iz kreveta kao žaba koja lovi skakavca.Baš su mi super te usporedbe.Baš su fora.
- Ti zaista nisi sva svoja!-derao se na mene.
- Pazi da te ne bih ja otkucala staroj za ono sinoć!-
- Nađi si život!-
- Ma najprije si ga nađi ti!Ili možda da ti ga ja nađem umjesto tebe!-pilila sam ga.
On je samo zakolutao očima i ponovno sjeo na krevet.Ja sam se snažno protegnula i napravila svoj krevet da ne moram poslije.On to nikada ujutro nije radio.Samo bi dignuo rit sa kreveta i zbrisao u školu.Ostatak dana sam provela sama u svojoj sobi ispred udžbenika iz filozofije čitajući neke besmislene Sokratove izjave bez repa i glave.
Navečer se ponovilo ono od jučer.Marko je ponovno došao doma u tri ujutro stavivši mi ždrala uz krevet.Prije nego što je izašao iz sobe uspjela sam ga zaustaviti.
- Marko!Ja ne mogu više ovako!-
- Što ne možeš?Ne pili me sada jer me tako glava boli da ću poludjeti!-
- Marko ovako više ne ide!Zlo mi je lagati svaki dan staroj da si cijeli dan bio samnom u ponavljao za test.-
- Onda nemoj ništa reći...Baš me briga.-
Zapanjeno sam gledala kako odlazi u WC žurnim korakom,a onda čula njegovo uobičajeno riganje.Poželjela sam vrisnuti.Ali umjesto toga sam odjurila za njim.Vidjela sam kako sjedi kraj WC školjke podbočivši glavu rukama.
- Daj me barem saslušaj!-molila sam ga.
- Ne želim!Gubi se!-
- Čekaj malo!Meni je dosta da svaki dan gledam kako si uništavaš život!Dosta mi je kuhanja kave kako bi se otrijeznio!Zlo mi je od gledanja te kako rigaš u WCu!Više tako ne može!Nije me briga što tebi nije stalo do mene!Ti si jedno obično bezosječajno alkoholičarsko nezahvalno smeće!-histerično sam vikala.
Odjurila sam plačući u sobu.Sjedila sam tako u mraku tresući se od jecanja.Da postoji mjerilo za bijes,bojim se da bi mu federi iskočili kada bi mjerio moj bijes.Za pet minuta sam vidjela Marka kako stoji na vratima sobe.Prišao je bliže i kleknuo kraj mene.Zagrlio me.Jecajući sam ga obuhvatila oko tijela naslonivši glavu na njegovo rame.
- Oprosti...-ponavljao je.
- Ne znaš koliko me je boljelo to što si me odbacivao i izbjegavao!-
- Oprosti....-ponovno je rekao još više me zagrlivši.
- Zašto si to radio?Zašto si me mrzio?-
- Oduvjek sam želio biti kao ti...Ti si u svemu bolja od mene...-
- Nije istina!I samo zato si uništavao i meni i sebi život?!A što je sa ždralovima buraz?-
- U zadnje vrijeme sam razmišljao o tebi.Pokušavao sam ti reći da mi je žao...Jednostavno nisam mogao.Ždralovi su trebali to reći...-
Više nisam osječala tjeskobu oko srca.Disala sam slobodno...kao ždral sa raširenim krilima...
Ždral je simbol mira,obiteljske povezanosti i ljubavi prema bližnjima.Postignite sreću,i ne dopustite da vam se obiteljski život uruši poput kule od karata...poput Hirošime.
Post je objavljen 05.05.2008. u 15:21 sati.