Kao prvo...željela bih da mi se javi dečko pod nickom LORD OF DEATH i da napiše adresu svog bloga jer mu se ne mogu javiti...I molim ga da prestane pisati komentare na moj blog kao anonimac...A moju e-mail adresu možda dobije ako zasluži...
A sada...Ovih dana sam bila jako zaposlena...Nisam imala vremena pisati i tako...Ali sada se vračam s jednom pričom:
Sami protiv svih
Pogledi su nam se susreli na satu plesa...Tog dana sam imala prvi trening...Ponosno sam obukla crne tajice,crnu majicu i nove crne plesne cipele koje su sličile onima od balerina...
Izgledala sam predivno...Ne...Nisam egoistična,samo primječujem poglede ostalih dečki.
A onda se nekoliko metara ispred mene stvorio jedan dečko koji je jednostavno bio najljepši dečko kojeg sam ja ikada vidjela u ovom svojem kratkom petnaestogodišnjem životu...
Malo duža crna kosa počešljana prema naprijed...Guste šiške koje leženo padaju niz čelo...
Pune usne koje te mame na poljubac...Iako je inače ta razvučena potkošulja izgledala jako neugledno,ali kada sam je vidjela na njemu jednostavno su mi koljena zaklecala...Svaki mišić je bio na svom mjestu...Jednostavno se od glave do pete činio savršenim...Pogledao me ravno u oči tim svojim crnim očima...Taj vragolast pogled kao da mi je svezao ruke i noge...Nisam se mogla pomaknuti...
Stajao je ondje sa nekom plavušom i razgovarao s njom iako je uporno gledao u mene...
U dvoranu je ušla trenerica i rekla da svi sjednemo na pod jer nema vremena objašnjavati.
Dečko je sjeo s onom plavušom i ona ga je uhvatila za ruku pogledavši u mene s najstrašnijim pogledom...Zar je mislila da mu se sviđam!?Pa moja tanka smeđa kosa ne liči na ništa,nisam baš mršava...Ma bolje da ne govorim...
- Dobro..Društvo!Danas je dan kada će nam Vladimir pokazati svoj free style...Znate da svaki tjedan netko mora pokazati svoj ples,zar ne?-oglasila se trenerica.
Baš taj dečko se ustao i s velikim osmjehom na licu.Ponovno me pogledao u oči i okrenuo se.
Došao je do radia i uključio glazbu.Počela je svirati pjesma...Nakon nekoliko trenutka sam i prepoznala o kojoj se pjesmi radi...Guardian Angel od benda Lovex...Vladimir je počeo plesati...Zadivili su me njegovi veoma energični pokreti...Njegovo savršeno tijelo je tako dobro izgledalo u tim brzim pokretima...
- Divan je,zar ne?-došapnuo mi je netko.
Pogledala sam kraj sebe i ugledala simpatičnu djevojku tamnosmeđe kose s kosim smeđim očima.
- Da...-osmjehnula sam se.
- Ni jedna cura nema šanse kod njega...Šteta...-
- A ona plavokosa?-
- Ma kakvi...Ona misli da su oni skupa,ali ona samo pleše s njim...Sviđa ti se Vladimir?-
- Pa sladak je...-slegnula sam ramenima.
- Sladak!!!???Pa on je bog!!!On je naš Apolon!!!-
- OK,OK,OK!Kako se zoveš?-
- Lucija...Ti?-
- Anastasia...-odvratila sam.
Rukovale smo se,a onda je ona tiho ciknula i prekrila usta rukama.
- Anastasia i Vladimir!Pa to je poput one ruske serije!-
- Hahahahahaha...-nasmijala sam se što sam tiše mogla.
- Pa da!Ako vas dvoje budete skupa...-
- Ma daj Lucija...Pa nisam ja lijepa kao ona plavuša...-
- Joj daj ne kakaj...Pa vidiš kak je jadna i glupa...Uostalom...On mrzi cure koje preziru EMO glazbu,jer je on emač,a ona ih prezire...Muka mu je što mora stalno plesati s njom...-
- Ja sam emačica...-
- Eto vidiš!!!-
Vladimir je prestao plesati...Obrisao je rukom svoje znojno čelo i sjeo na pod...Trenerica ga je pohvalila i čestitala mu.A onda se zadubila u svoju plavu bilježnicu i stalno pogledavala prema meni...
- Ti si nova,zar ne?-naposlijetku me pitala.
- Da...Jesam.-odvratila sam joj.
- Tvoje ime je...-
- Anastasia...-osmjehnula sam se.
Vladimir je sa širom otvorenim očima pogledao prema meni...Svi su nešto mrmljali,a pogotovo ona plavuša...
- Hm...Morat ćeš naći nekoga tko će ti pokazati zadnji ples koji smo radili...Ja ne mogu sad imati ikakva posla s početnicima...-
- OK...Ali...Ja nemam nikoga da mi to pokaže,ne poznajem nikoga odavde osim Lucije...-pokazala sam prema Luciji.
Trenerica je pogledala u nju i odmahnula glavom.
- Ne može te cura naučiti pokrete...Mora te učiti neki dečko jer je sasvim tada drugačije vjeruj mi...-
Slegnula sam ramenima i spustila pogled.
- Vladimire...Ti ćeš je učiti korake...Želim da za mjesec dana zna korake od svih plesova koje smo radili...-rekla je nakon nekoliko minuta.
On se ustao i podbočio se rukama.
- Ali trenerice ja ne mogu...Pa znate da moram vježbati za natjecanje...-
- Vlad...Ne zanima me...-
- Ja...-
- Gotova rasprava...-
- Trenerice!-
- E sad je dosta!Za kaznu trideset trbušnjaka!-
- A zašto?!-
- Četrdeset!!!Na posao!!!-
Mrko me je pogledao i skinuo potkošulju,te je bacio na pod..Otišao je do kraja dvorane i legnuo uz ljestve.Stavio je ruke iza vrata i počeo raditi trbušnjake.Svi ostali su se otišli razgibati...Ja sam još sjedila na podu jer mi je trenerica nešto objašnjavala...A onda sam pogledala prema Vladimiru.Još uvijek je radio trbušnjake.Ustala sam se i otišla do njega.
Stala sam tamo blizu njega i pogledala ga.
- Žao mi je ako te kaznila zbog mene...-progovorila sam.
- Ne zanima me mala!Crta!Hajde!Gubi se!-bio je bijesan.
- Čekaj ti malo!!!Pa zašto bih se ja tebi ispričavala!!!?Pa ti imaš dugu jezičinu,a ne ja!-
Ustao se i odgurnuo me.Ljutito sam ja odgurnula njega i frknula nosom.Htjela sam otići,ali on me je zgrabio čvrsto za zapešće i privukao k sebi.Privio me uzase i rekao:.
- Znaš...Sviđaš mi se...-osmjehnuo se.
- Ma nemoj!Pa zašto me onda tako gledaš!!!-
- Zato što si mi baš slatka ovako kada se ljutiš...-namignuo mi je.
- A zbilja!-
- Da...Znaš...Dođi do mene danas...-
- Molim?!-
- Ovaj...Krivo si shvatila...Ja ću te podučavati...Pa moramo kod mene,ja imam dosta veliku sobu gdje možemo vježbati...-
- Aha...-zacrvenila sam se.
- Zapravo...Nađemo se na Trgu Hrvatskih Branitelja,ok?Može u pet?-
- Može...-osmjehnula sam se.
Nisam ni primjetila kako me plavuša bijesno gleda...
*
Našli smo se na trgu točno u pet sati popodne.On me čekao tamo sjedeći na klupi...Držao je ruke u džepovima svoje crne dukse i gledao ispred sebe.Došla sam do njega i sjela ondje.
Osmjehnuo se sa svojim najslađim osmjehom i poljubio me u obraz.Iznenadila sam se tom postupku...Ništa mi nije bilo jasno.Ali nisam ni ništa pitala...Držao se jednako arogantno kao i prije i to mi se uopće nije sviđalo...Ali poslije se nisam uopće obazirala na to...
- Znaš...Mislim da je prvo što moraš naučiti je slušati...-rekao mi je.
Okrenuo se prema meni i pogledao me u oči.Spustla sam pogled jer nisam mogla izdržati taj plamen u njegovim očima...Nisam mogla...
- Kako to misliš?-pitala sam ga.
- Ovako...Sjedit ćemo ovdje i osluškivati...Ti mi govori što čuješ...OK?-
- To je malo blesavo...-
- Poslušaj me!-podignuo je glas.
Uplašila sam se te njegove naglosti...Sklopila sam oči i osluškivala...Znala sam da gleda u mene...
- Zvuk kočnica...Šum lišća...Hm...Ne čujem više ništa...-promrmljala sam.
- Ne!Ne,ne i ne!-proderao se.
- Što radim krivo?!-
- Ne slušaš!Ja sam čuo na desetine zvukova!Gledaj mene...-
Uzdahnuo je sklopivši oči.Nakon nekoliko trenutaka je progovorio:
- Kočnice...Šum grana u krošnjama...Dječji smijeh...Otkucaji tvog srca...-nabrajao je.
- Kako...-
- Kako čujem sve te zvukove?-
- Ovaj...Da...I kako čuješ otkucaje mog srca?Pa nisu tako glasni...-
- Srce ti ubrzano kuca...Veoma snažno i ubrzano...-
Imao je pravo..Srce mi je luđački tuklo...Predložio je da ja pokušam... Osluškivala sam nekoliko trenutaka,a onda počela nabrajati...Svi su mi se zvukovi činili pojačanim i izražajnijim...
- Lišće šumi...Lopta je udarila u metalnu ogradu...Automobil je upravo prošao...Netko plače...-
Osjetila sam dodir njegove ruke na svojem koljenu...Čudo što se nisam obazirala na to iako mi je srce od toga počelo sve više lupati...
- Drži oči zatvorenima i slijedi me...-
- Molim?-
Začudila sam se.Uhvatio me za ruke i pomogao mi da se ustanem.Malo smo se odmaknuli od klupe i on me privio uz svoje tijelo...Koža mi je gorjela pod njegovim prstima...Stavio je ruku oko mog struka i isprepleo prste druge ruke između mojih.Šaptao mi je na uho...
- Osluškuj moje korake...Jedan...Dva...Dva...Tri...Jedan dva tri...-šaputao je.
I slušala sam...Polako sam uhvatila ritam i počeli smo polagano plesati...Svidjelo mi se to... Vladimir je bio tako nježan...Taj osječaj nisam mogla riječima opisati...Približavao me sve više k sebi...Nije mi dao prostora...Zadržavala sam dah u plućima jer nisam mogla disati od gomile osječaja koji su me obuzeli... Iznenada je nježno utisnuo poljubac na moje usne,a onda smo bez riječi ostali stajati na trgu zagrljeni...
Nisam se uopće obazirala na vrijeme...
Sljedećeg dana sam se osječala tako poletno i zadovoljno.Bila sam tako zaljubljena...Najgore je bilo to što se Vladimir pravio kao da se ništa nije dogodilo jučer...To me je jako boljelo jer sam mislila da mu onaj poljubac nešto znači...
Zajedno smo se razgibavali,a onda smo i malo plesali.Ja sam više promatrala druge kako plešu,a onda sam i ja oponašala korake.Iznenada je Vladimir došao do mene i privukao me sasvim blizu svog tijela.Približio je svoje lice mom uhu i šapnuo mi:
- Dođi za pet minuta kraj stubišta...Čekam te...Moramo razgovarati...-
A onda se ponovno maknuo.Otišao je do trenerice,nešto joj rekao,a onda izašao iz dvorane.
Pričekala sam pet minuta,a onda i ja otišla što sam nezapaženije mogla...Nisam ni shvatila da me ona plavuša vidjela kako izlazim iz dvorane baš gdje je i Vladimir izašao.
Dugačke stepenice su bile na kraju hodnika.Produžila sam niz hodnik i kraj stubišta vidjela Vladimira.Stajao je leđima okrenut meni.A onda je pogledao u mene okrenuvši glavu.Prišla sam mu s osmjehom na licu...
- Što se d...-htjela sam ga pitati.
Ali nisam uspjela izgovoriti rečenicu do kraja.Grubo me je poljubio...Nisam očekivala da će to napraviti...Ne znam koliko dugo smo stajali ondje,ali cijelo to vrijeme me nije prestajao ljubiti.Leptirići u mom trbuhu su jednostavno podivljali...
- Ti...TI!!!-začula sam neki glas.
Vladimir se trgnuo i pogledao prema naprijed.Ispred nas je stajala ista ona plavuša i gledala u nas sa suzama u očima.
- Kako možeš...?!-bila je bijesna.
- Kako mogu što Marija?-pogledao ju je Vladimir.
- Vlad...Pa kako me možeš prevariti sa ovom ovdje čudakinjom!?-
- Ja tebe varam?Pa mi nismo ni zajedno!-
Polako nam se približavala,a mi smo sve više uzmicali...Našli smo se na rubu prve stepenice.
Marija me gurnula rukom i ja sam mislila da ću pasti.Ali Vladimir se nagnuo prema natrag i zadržao me...No to je dovelo do toga da je on izgubio ravnotežu i pao niz stepenice.Zadnje što sam vidjela je njegov užasnut izraz lica...
Nisam mogla vjerovati da se to dogodilo...Trčala sam prema njemu...Ležao je na podu skroz dolje i nije se micao.
- Anastasia...-promumljao je.
- Tu sam...-dotaknula sam ga za ruku kada sam kleknula uz njega.
- Ne mogu se pomaknuti...-zadrhtao je.
Te četiri riječi su mi ranile srce...Vidjela sam mu na licu da je prestrašen i da je užasnut...Ali jedino što me je začudilo je njegova hrabrost...Usprkos strahu,na njegovom licu nije bilo ni tračka panike...Zadivila me ta snaga i izdržljivost... Trenerica je pozvala hitnu pomoć koja je došla za desetak minuta i odvela Vladimira na nosilima u bolnicu...
Vladimira sam mogla vidjeti tek za dva dana...Došla sam kod njega u bolnicu i sjela na stolac uz njegov krevet.Suze su mu klizile niz lice...Nisam znala kako da ga utješim...
- Kažu da nikada neću više stajati na nogama...Da nikada više neću plesati...-
- Vladimire...-
- Anastasia...Ja želim umrijeti...-zaplakao je.
Uhvatila sam ga za ruku i obrisala mu suze s lica.
- Ne...Ne želiš to...-
- Znaš...Onaj dan kada se ovo dogodilo...Tog dana sam skupio hrabrosti da te pitam želiš li biti samnom...To te nisam imao hrabrosti pitati na trgu...-
- Ali ne poznaješ me...Kako?-
- Ja te volim...Čuješ li me?Volim te Anastasia...-
Usnice su mi zadrhtale...Nisam znala što da kažem...
- Znam da...Ako te sada pitam hoćeš li biti moja djevojka da sigurno ne bi pristala...-
- Ma zašto?!-
- Zato što znam da ne bi bila djevojka jednog dečka koji se ne može ni pomaknuti...-
Smrkula sam se i ošinula ga pogledom.
- Vladimire...Ja želim biti s tobom...-rekla sam.
Isprva me iznenađeno gledao,a onda se osmjehnuo...
- Zaista?!Ili me zezaš...-
- Ne zezam te...Želim biti s tobom...-
Iznenada je stisnuo oči i zube...Mislila sam da ga je nešto zaboljelo...
- Što je bilo?!-pitala sam ga zabrinuto.
- Ma ništa...Htio sam se ustati i poljubiti te,ali onda sam shvatio da ne mogu...-
Nasmijali smo se.Onda sam ja približila svoje lice njegovom i nježno ga okrznula usnicama,a onda poljubila.
- Zato ja mogu tebe poljubiti...-osmjehnula sam se.
- Da...Lol...-namignuo mi je.
- Znaš...Ti ćeš zaplesati...Zaista hoćeš...-
- Anastasia...Nemoj molim te...To me boli...-uzdahnuo je.
- Ja ću ti pomoći...Biti ću tu uz tebe svakog dana kada budeš vježbao...Ti ćeš prohodati...Kralježnica ti nije napukla...Samo si je malo ozlijedio...Borit ćemo se sami protiv svih...Jer ja želim zaplesati s tobom na iduće Valentinovo...-
Gledao je u mene sa žarom u očima...
- Sami protiv svih?-pitao je.
Poljubila sam ga strastveno i odvratila:
- Da...Sami protiv svih...-
Sviđa vam se?
Danas sam shvatila da me Darky navukao na Linkin Park...Ne znam,ali stalno slušam pjesmu Numb...Baš je dobra...I pjesma Crawling....
Ma baš su mi dobri...
Sada moram ići...
Vaša
Mrtva Spisateljica
Post je objavljen 13.05.2008. u 16:11 sati.