Marketing
No name...
Danas je bilo baš super...
Bila sam na "maloj maturi" i pisala test iz hrvatskog
(love croatian...pozz mojoj profesorici koja mi je podrška u pisanju
i zbog koje će se moj san napokon ostvariti).
Vidjela sam Endymiona na trenutak...Zapravo,Nina i ja smo sjele na klupu.
On je sjeo do mene kada je Nina otišla s drugim curama.
Sjedila sam tako blizu njega i pitala se zašto me muči,a onda sam shvatila
da-nema muke!Srce mi nije više lupalo tako snažno kao da želi iskočiti
njemu u ruke,nisam teško disala,nije mi bilo vruće...Samo sam bila nervozna...
Ok,i to je nešto...Onda mi se primaknuo još bliže i gotovo mi dotaknuo nogu,
a onda sam se ustala jer mi je u glavi prostrujalo jedno ime:DARKMAN.
Nisam više mogla sjediti uz Endymiona,te sam se ustala i brzim korakom otišla do Nine
i ostalih.Stajala sam tako osjećajući Endymionov pogled na sebi...
Možda sam si to umislila,ali moja mašta zaista nije tako bujna...Znala sam da
me gleda na onaj isti način na koji me počeo gledati prije mjesec dana...
Počeo se okretati prema meni i gledati me svojim smaragdnim očima,kojima nisam prije mogla odoljeti.
Onda se osmjehnuo osmjehom Villea Vala i opet pričao s dečkima.
Došlo mi je da odem u WC i napravim ovo:
Ali suzdržala sam se...
Napokon sam se oslobodila njegove čarolije...Njegove kletve koja me proganjala
cijelo ovo vrijeme...Taj besmrtni božanski demon je napokon izašao iz mog srca.
Sada se njegovo lice u mojim mislima rasulo u tisuće komadića pretvorivši se u prah.
Otišla sam doma što sam prije mogla.Nisam više željela biti na onom groznom
mjestu...Ne više...Hvala Bogu,za manje od četiri mjeseca medicinska škola će
postati sav moj život.
Darky mi tako nedostaje...Nema na računu,pa mi se ne može javiti...Stalno slušam njegov CD
i čitam pismo koje mi je poslao iako je veoma kratko...
(Darky...jednom ćemo zajedno šetati po grmljavini i kiši...osloboditi se od cijelog svijeta
ako je to ikako moguće...a s tobom je sve moguće...)
Evo nove pjesme:
ISPILA SAM TEBE MEĐU ZIDOVIMA PODZEMNE ŽELJEZNICE
Ispila sam tebe...
Još se sjećam onoga što sam bila prije...
I što sam sada postala...
Na zidu podzemne željeznice još pišu naša imena...
Ne postoje pogrešni ljudi...Samo pogrešno vrijeme...
Pripadala sam ti...
A ti si me tjerao da vjerujem da si moj...
Sada ležim na hladnim stubama...
Ne osjećam bol...Više ne...
Ja sam izvan svog tijela...Izvan vremena i prostora...
Vlakovi ne prolaze više...
Tračnice služe samo za djevojke poput Karenjine...
Došao si...Došao si...Ali prekasno...
Više me nema ovdje...Ali suze još teku niz moje blijedo i hladno lice...
No ne izlazim ti iz misli...
Kao da je naša ljubav bila stvarna...
Kao da ono što smo imali nije nestalo...
Trebaš me...Želiš me...Voliš me...Ljubiš me...
Što je ONA mislila tko je kada mi te ukrala?
Više mi ništa ne znače tvoje riječi...
Ispila sam tebe među zidovima podzemne željeznice...
Nadam se da vam se sviđa pjesma...To je odraz onoga što sam osjećala dok sam
bila luda za Endymionom...A sada su sve te teške uspomene samo pepeo...
Vjetar nove ljubavi ga je raspršio u zraku...
Vaša
Mrtva Spisateljica
Post je objavljen 08.05.2008. u 11:49 sati.