morska iz dubina
subota, 01.10.2022.
Stari
Zvao je barba Franko. Iz Vale. Da bi se čuo sa Starim. Jer je došlo do njega da nije baš najbolje.
Kažem, dobro je. Godine su tu. A s njima ide svašta. Može bit i gore. Al nije. Samo je pao dok je šetao oko zgrade. Ima šavove na glavi. Bit će dobro.
Namještam mobitel Starom u ruke. I mičem se. Da ne slušam. Da ne gledam.
Moj um je realan. Racionalan. Razborit. Ali srce nije. Izdajničko je. Gledam kako se urušava jedan veliki i bistri sustav koji me učio temeljnim postavkama života. Moralnosti i čestitosti. Čije znanje je bilo fascinantno. Dojmljivo iz puno područja ljudskog rada i djelovanja. Učio me, od malena, ljubit knjigu i znanje koje daruje. Pisanu i izgovorenu riječ koja može bit najubojitije oružje i prasak ljubavi. Sada je sve više je dijete, sve manje odrasla osoba. Sve manje samostalan, sve više potrebit. Sve manje pričljiv, sve više autističan. Sve manje mi je tata. Sve više sam ja njemu mama.
Ne mogu slušat, dok priča na mobitel, kako se bori s riječima koje nemaju smisao. One prave ne nalazi. Realan svijet mu gubi tlo pod nogama, a njegov mi postaje neuhvatljiv.
Sve češće ga ljubim i grlim. Radosna kad nam se zjenice sretnu. Kad uhvatim iskru njegove bezgranične ljubavi. Kad izusti riječi kojima me zaziva desetljećima, sunce moje i anđele moj. Onda znam da je tu. Sa mnom. Da dijelimo još uvijek istu razinu stvarnosti.
Je, moj um je realan. Prihvaća. Al srce je izdajničko, a suze kamene.
