MODESTI BLEJZ

<	siječanj, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Komentari On/Off

e-mail:modestiblejz@net.hr
sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©!

Što se po mojoj ludoj glavi uvijek vrzma jest:

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
________________________

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Opća deklaracija o pravima čovjeka je prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava, proglašen od strane jedne opće međunarodne organizacije, Ujedinjenih naroda. Proglasila ju je je na Opća skupština UN 1948. godine.

Iako je donesena ne kao ugovor, nego samo kao rezolucija koja nema nikakvu pravnu snagu, sa ciljem da osigura "zajedničko razumijevanje" ljudskih prava i sloboda koja se spominju u Povelji UN, tijekom slijedećih desetljeća doživjela je dramatičnu transformaciju. »Danas rijetki pravnici poriču da je deklaracija normativni instrument koji stvara, barem neke, pravne obveze za države članice UN.« (Buergenthal, str. 31)

Članak 1. svečano proglašava:
»Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.«

S tim je u vezi članak 28, koji proglašava ljudsko pravo da država i međunarodna zajednica priznaju njegova/njezina prava:

»Svatko ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojemu se prava i slobode utvrđene ovom Deklaracijom mogu u punoj mjeri ostvariti.«

Daljnje odredbe sadrže tzv. "katalog ljudskih prava", u kojem se:

zabranjuje ropstvo (čl. 4),
zabranjuje tortura (čl. 5.),

zabranjuje diskriminacija (čl. 2. i 7.), te uređuje
pravo na život (čl. 3.),
pravo na slobodu (čl. 3.),
pravo na osobnu sigurnosti (čl. 3.),

pravo svake osobe na pravično suđenje i zabrane samovoljnog uhićenja (čl. 9. - 12.),

pravu na zaštitu privatnosti (čl. 12.),

pravo čovjeka da se slobodno kreće unutar svoje države, da njen teritorij napusti i da se u svoju državu smije slobodno vratiti (čl. 13.),

pravo na utočište (azil) u drugim zemljama, od nepravednog progona u svojoj zemlji (čl. 14.),

pravo čovjeka da bude državljanin barem jedne zemlje i da se može odreći državljanstva (čl. 15.),

pravo punoljetnih muškaraca i žena da sklope brak i time osnuju obitelj, koja se štiti kao temeljna društvena jedinica (čl. 16.),

pravo na vlasništvo (čl. 17.), pravo na slobodu mišljenja i vjeroispovijedi (čl. 18.),

pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, koja uključuje pravo na širenje ideja putem bilo kojeg medija (čl. 19.),

pravo na slobodu okupljanja i udruživanja (čl. 20.),

pravo na sudjelovanje u upravljanju svojom zemljom, putem izbora i pravom na pristup javnim dužnostima (čl. 21.),

pravo na socijalnu sigurnost u svrhu osiguranja temeljnog dostojanstva čovjeka (čl. 22.),

pravo čovjeka da radi i slobodno izabere zaposlenje, te da bude plaćen bez diskriminacije - jednako kao i drugi ljudi koji rade jednaki posao (čl. 23.),

pravo na sindikalno organiziranje radnika (čl. 23.),

pravo na dnevni odmor i plaćeni dopust od rada (čl. 24.),

pravo na dostojni životni standard (čl. 25.),

pravo na zaštitu materinstva i djetinjstva, koje uključuje i zaštitu izvanbračne djece (čl. 26.),

pravo na obrazovanje, koje uključuje obvezno osnovno obrazovanje, besplatno srednjoškolsko obrazovanje, te pravo na pristup visokoškolskom obrazovanju "jednako dostupno svima na osnovi uspjeha" (čl. 26.),

pravo prvenstva roditelja u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu (čl. 26.),

pravo na pristup kulturi i znanosti (čl. 27.),

pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koji proizlaze iz kulturnog i znanstvenog stvaralaštva (čl. 27.)

pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem se mogu ostvarivati ljudska prava (čl. 28.).

Sadržaj 30 članaka Opće deklaracije o pravima čovjeka kasnije je ugrađivan u druge međunarodne akte, uvijek uz stanovite izmjene. Najvažniji od tih akata su Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima - oba proglašena od Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1966. godine; nakon dovoljnog broja ratifikacija od nacionalnih parlamenata (koji su propisali da će se prava i slobode iz tih akata poštivati u njihovim državama) oba su pakta stupila na snagu 1976.

- Lovci na krzno
- Crkva protiv golotinje – kako perverzno
- Lampedusa
- O grešnosti smijeha...
- Evo što činite svojoj djeci
- Verbalne manipulacije kao način komunikacije
- Zvijezda Smrti
- Paunovi
- Fight club
- Pocijepane zastave
- Kada tučeš tuci u glavu
- Ovisnost o tehnologiji i njene posljedice
- Gnjevna rulja, nova platforma
- Kultura ulizništva
- Čini zlo, ali nipošto o njemu ne govori
Ja mislim kao ti, ali
XXX
Tko to (po)tura Turcima?
po aboridžinima

Slijepa sljedba toboženizma
Papanstvo kao star-novo paganstvo
tri slova
Kad veliki padnu
Ime poze

SLUŠAONICA 1

Justin Timberlake - Say Something ft. Chris Stapleton

BBC News
World News SBS
Internet Monitor
Index.hr
Net.hr
Slobodna Dalmacija
Novosti
e-novine
H-alter
N1
Radio Gornji Grad
Tacno.net
Lupiga
Novi list
Tportal
Dnevnik.hr
Jutarnji list
24sata
Večernji list
Al Jazeera Balkan
HRT

*
DHMZ-tjedna vremenska prognoza
National Geographic
Meridijani
Booksa
Culturenet.hr
Vijenac
NikTitanik
Filmski.net
Film-mag.net
CineStar
The Pirate Bay
Eventim
ulaznice.hr
*
YouTube
Wikipedia
TV Program
Kostenlos Bilder und Fotos...
Gmail
Yahoo.mail

"Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima.

Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.

Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.

Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.

Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?

A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.

Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.

Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...

Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.

U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.

Ljubav je ipak jača od svega."

SLUŠAONICA 2

Kristina Train - Dark Black

I. Fanatizam – smak ljudskog uma
II. Grijeh šutnje

- Obdukcija divljaštva
- O projekciji projektora
- Da, to je spin
- Yodin poučak
- Egzibicionisti
- Rasizam i svi njegovi preračuni

A. Perspektiva obrata
B. Jedan metak

Knjižno-filmski kutak:

Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?

SERIJE

Manhunt: Unabomber

GoT

The Handmaid's Tale

American Gods

Legion

Stranger Things

The Young Pope

Black Sails

Sherlock

The Man in the High Castle

SS-GB

Westworld

Horace and Pete

The Crown

Lethal Weapon

Designated Survivor

Taboo

Grantchester

The Big Bang Theory

FILMOVI

Tajna broja sedam / What Happened To Monday

Geostorm

Blade Runner 2049.

Victoria i Abdul

War for the Planet of the Apes (2017)

Spider-Man: Homecoming (2017)

Unbroken (2014)

Čuvari galaksije Vol. 2

Viceroy's House

Valerian and the City of a Thousand Planets / Valerian i grad tisuću planeta

Dunkirk

Denial (2016)

Saving Mr. Banks / Kako je spašen gospodin Banks

Wonder Woman (2017)

The Boss Baby

Patriots Day

The Mummy

The Space Between Us (2017)

Kongens nei / The King’s Choice (2016)

King Arthur: Legend of the Sword

The Exception (2016)

To Walk Invisible: The Bronte Sisters

Colossal (2016)

A United Kingdom (2016)

Beauty and the Beast (2017)

Kong: Otok lubanja

Logan

Hidden Figures

Jackie (2016)

Underworld: Blood Wars (2016)

Assassin's Creed

Elvis & Nixon

Loving (2016)

Lion / Lav (2016)

The Invisible Woman

Tang shan da di zhen / Aftershock

Sve ili ništa / Hell or High Water - Comancheria

Greben spašenih / Hacksaw Ridge

Dolazak / Arrival

The Great Wall (2016)

Putnici / Passengers

Deepwater Horizon

The Girl on the Train / Djevojka u vlaku

The Hateful Eight

The Accountant

Rogue One: A Star Wars

Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu

Ben-Hur (2016)

Inferno

Sully (2016)

Jason Bourne (2016)

Fantastic Beasts and Where to Find Them

Doctor Strange

The Nice Guys

Star Trek Beyond (2016)

Legenda o Tarzanu

Warcraft

Independence Day: Resurgence (Dan nezavisnosti 2)

Captain America: Civil War

Me Before You

Locke

The Huntsman: Winter’s War

The Divergent 1, 2, 3...

Batman v Superman: Dawn of Justice

London Has Fallen

Igre gladi: Šojka rugalica 1./The Hunger Games: Mockingjay – Part 1

Gone girl

Birdman

Interstellar

St.Vincent

U šumi / Into the woods

The Judge / Sudac

Trance

Welcome to the Punch

Against the Sun

The Secret Life of Walter Mitty / Tajni život Waltera Mittya

Čuvari galaksije

Kako izdresirati zmaja 2

Planet majmuna: Revolucija

Godzilla
Još jedan film o Godzilli u kojemu Godzillu jedva da vidite. Holivudski tupež. 4/10

Noah
Inače volim Russella Crowea kao glumca, ali nema tog glumca koji bi glumeći biblijskog Nou koji u arci spašava čovječanstvo mogao spasiti i ovaj film. Najnoviji film Darrena Aronofskya je ukratko rečeno - dosadno pretenciozno smeće. Poštedi me blože biblijskih spektakala (sa porukom pride)! Kamo sreće da sam uštedila i na karti. 4/10

Hobit: Smaugova pustoš / The Hobbit: The Desolation of Smaug
Trilogija Hobit ne posustaje ni u drugom nastavku. Odlično. Nema se tu što reći. Tata spektakla. 9/10

Igre gladi: Plamen / The Hunger Games: Catching Fire
Igre gladi ne posustaju pod krinkom distopije šamarati ni u drugom nastavku, koliko će ih još biti ne znam. Jako dobro. 8/10

Rush/Utrka života
Po istinitim događajima. Nabrijana sportsko-psihološka drama (biografija) o rivalstvu svjetskih prvaka Nikija Laude i Jamesa Hunta, karakterno potpuno suprotnih velikana trka F1. Izuzetno napeto i dojmljivo. Soundtrack - miljenik Oscarovaca plodni skladatelj Hans Zimmer, uobičajeno na visini zadatka. Film za muškarce koji vole automobile, kojeg evo vrlo dobro prihvaćaju i žene. 8/10

Gravity/Gravitacija
Vizualno i scenaristički prekrasan film-drama, pisan da bude mali - ali opet veći od života (od svemira). Dakle, inteligentno prilazi s "nečasnim" namjerama. Kojim? Vidjet ćemo... Priča s porukom (neki bi rekli tipično američki patetičnom, što i jest, ali ok, u ovom slučaju /svemiru - patetika štima) koja puca na Oscara. Ženska uloga (odlična Sandra Bullock) pisana da puca na Oskara. Muška uloga (oscarovac Clooney) za sporednu ulogu također. Na učestale trenutke napeto, stresno, užasavajuće, jezivo, nategnuto, dirljivo, ali opet i lijepo. Prvi 3D film koji, po meni, u potpunosti opravdava nošenje naočala na projekciji. 9/10

Olympus Has Fallen
Začuđujuće ok akcijski film (kvalitetna šora i rasturačina Bijele kuće), na tragu Willisovog ciklusa Umri muški, s tim da ovaj put muški umire Gerard Butler. Totalno pretjerivanje, naravno, ali to se očekuje, neuništiva junačina veća od života. Cijepljeno od baš potpune patetike Misije: Bijela kuća, Olimpova filma blizanca ove ljetne sezone. It`s ok. 7/10

Ljubav / Amour
Drama, drametina, naddrametina. Film čija se projekcija nerijetko i napušta. Michael Haneke, kao jedan od naj filmskih (kant)autora ovog stoljeća, opet nemilosrdno, do kosti. 10

Star Trek: Into Darkness
Treker sam, ali ovo je scenarij koji mi baš nije imao nekog smisla. Lik Khana u Star Treku ima preveliku reputaciju da bi ga se ovako potraćilo. U redu, sam Khan je mračan i zgodan, dečki također, i oni logični i oni nelogični, a ni akcija ne staje, ali sama akcija bez logike? Ma Star Trek može bolje. I ići gdje nijedan čovjek išao nije. Samo kad bi ekipa u Hollywoodu umjesto profita na pameti imala muda u gaćama. 6/10

Elysium
O nesvijetloj distopiji, a zapravo stvarnosti, planeta Zemlja, na kojem postoji većinska sirotinja koja se bori da preživi i manjinska privilegirana kasta nedodirljivih bogataša koji žive visoko, visoko gore iznad Zemlje na svemirskoj stanici. Goruće pitanje sukoba (preslika SADa danas) - zdravstvo (dostupno svima). Bitka za preživljavanje je neizbježna. Rekla bih da je poruka subverzivna, ali budući je izrečena neskriveno, jasno i glasno - o subverziji nema riječi. 7/10

Bitka za Pacifik / Pacific Rim
Besramna i profita gladna kombinacija Godzille, Transformersa i iritantnih Power Rangersa za kojima luduju djeca i Japanci. Više je no očito da je autorima na umu dodatna zarada u prodaji / podvali akcijskih figurica maloj djeci. No u redu, kad se to tako prihvati, to je solidan dječje-akcijski zabavnjak za razbiti dosadnu večer. 7/10

Misija: Bijela kuća - White House Down
Ubi me ta gadljiva američka patriotska patetika. Toliko je klišeizirano da ispada kao da se netko fakat zajebava. Inače može proći kao solidni akcić kojemu je cilj bio izreklamirati Tatumove bicepse. Sve žen(s)ke sad uzdahnušsmo - aaaaaah. 7/10

Red 2
Stara ekipa opet praši, simpa, ali ništa više od toga. Prvi dio originalniji. Osrednji akcić. 6/10

Specijalne agentice / The Heat
Simpa i na trenutke smiješno, američki humor vulgaris, ženski buddy-buddy policijski film, šprdanje na vlastiti račun i račun žanra. Ali ništa više od toga. 6/10

Gru na supertajnom zadatku / Despicable Me 2
Ma ni sjena prvog filma. Niti smiješno niti zabavno. Naporno. Cilj izvući još više love roditeljima klinaca. 5/10

Usamljeni jahač
Genijalna satira, posveta žanru, komedija, originalan scenarij, glumci (vanserijski Johnny Depp). Jedan od rijetko inteligentnih i zabavnih filmova ljetne sezone 2013. 9/10

The Impossible / Nemoguće
Snimljeno po istinitoj priči o katastrofalnom tsunamiju u Indijskom oceanu koji je 2004. pokosio ljetovališta u Tajlandu i usmrtio tisuće ljudi. Nevjerojatno potresna priča, zastrašujući specijalni efekti i vrhunska angažiranost vrhunskih glumaca (Naomi Watts i Ewan McGregor, plus djeca), kao i neočekivana elementarna katastrofa udaraju nemilosrdno i direktno u želudac. Kolizija stvarnosti (činjenice da je film snimljen po istinitom događaju) i filma, te jasno naznačena krhkost pretanke granice između rajske idile i pakla na zemlji (uvodna i završna scena leta avionom), stvaraju nadrealne, a zapravo hiperrealistične slike. Same pohvale. Snažan mali-veliki europski film. 9/10

Zabranjena ljubav/Upside Down
Film koji bi bio samo jedan u nizu limunadnih ljubića za tinejdžere da nije impresivne vizualnosti i originalne scenarističke SF premise o dva dijametralno različita (naopačka), ali međuovisna svijeta suprotnih gravitacija. Iako je scenaristička ideja o distopijskom strogo razdvojenom svijetu/ovima (Gornjem bogatom i Donjem siromašnom) neuvijenom simbolikom namjerno otvorila prostor za ozbiljniju dramu koja propituje današnje neoliberalističko-korporativno-totalitarno društvo i sve veći svjetski jaz između bogatih i siromašnih, scenarij tu premisu ipak koristi samo kao impresivne kulise, ne upuštajući se do kraja u poozbiljivanje, ostajući na razini bajkovitog spektakla (zbog ciljanja na tinejdžersku publiku). U pamćenju ostaje ideja, simpatičnost glumaca i raskoš efekata, film stvoren za gledanje na velikom platnu. 7/10

Jadnici
Ok, volim Hugoa i mjuzikl Les, ali filmom nisam impresionirana. Korektno, ali ništa više od toga. 6/10

Django Unchained/Odbjegli Django
Tarantino u svom elementu, na svoj jedinstven način opet propituje novo povijesno razdoblje, ovaj put neslavnu američku robovlasničku prošlost, u maniri špageti vesterna. Nije njegov najbolji film, kao da je neuobičajeno nenadahnuto odradio scenaristički rasplet, ali film je ipak klasa za sebe, barem jedna njegova tarantinovski urnebesna scena opet ulazi u filmsku antologiju (čitaj: problem KKKa s kukuljicama). 7/10

Hobit-Neočekivano putovanje
Odlično, tek prvi dio trilogije, ali tri sata koja se ne osjete i nisu dosadna ni na tren, upravo suprotno, razina LOTRa na malo neozbiljniji i zabavniji način, na kraju samo izgarate od nestrpljenja i razočaranja što treba čekati godinu dana do sljedećeg nastavka. Jackson je i dalje majstor mašte. Vizualno spektakularno. Svijet Međuzemlja i dalje fascinantan. 9/10

Što se zadnje pročitalo?

KNJIGE

Lee Child, serijal o Jacku Reacheru

Rat i mir, Tolstoj

Savez kapetana Vorpatrila, Lois McMaster Bujold
Ledene opekline, Lois McMaster Bujold

Pero Kvesić (babl), Pudli lete na jug

Ha Joon Chang, 23 stvari koje vam nisu rekli o kapitalizmu

Witold Gombrowicz, Posmrtna autobiografija

O koristi i štetnosti historije za život, Friedrich Nietzsche

Katherine Jenkins, Pouke redovnika za kojega sam se udala

Godina opasnog sanjanja, Žižek Slavoj

Khaled Hosseini, Gonič zmajeva

Časni trgovci, Philippa Gregory

Vedrana Rudan, Ljubav na posljednji pogled

Europski duh, Viktor Žmegač

Susan Sontag, Istovremeno - eseji i govori

C. J. Sansom, Otkrivenje

Anđeli u tami, Eduard Pranger

G.R.R.Martin, Ples zmajeva - 1. i 2. dio: Pjesma leda i vatre - knjiga peta

Reinhold Messner, Gola planina

Pedeset nijansi sive - Ovo knjiga 2012.?! Sto nijansi treša. Bljuv.

Tragovima Odiseja, Jasen Boko

Kurosawin nemir svijeta, Branko Sbutega

Andrej Nikolaidis, Sin i Homo Sucker: Poetika Apokalipse

Čovjekovo traganje za smislom, Viktor E.Frankl

1941.: Godina koja se vraća, Slavko Goldstein

Shusaku Endo, Šutnja

Noć, Elie Wiesel

Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja

Knjiga mrtvih filozofa, Simon Critchley

Milan Kundera, Identitet

Kradljivica knjiga, Zusak

Gustav Mahler-biografija

Raznoliki stavovi - Život Lenarda Cohena

Povijest opere, Michael Raeburn

Amos OZ, Pantera u podrumu

Čiji je jezik?, Mate Kapović - jednom o tome i sama pisah u postu naslovljenom Jezični puritanizam.

Ivana Simić Bodrožić, Hotel Zagorje; mučno svjedočanstvo mučnog vremena.

Stvoriteljeva karta, Emilio Calderon; kada se strastveni povjesničar baci u pisanje romana, umjesto romana dobijemo besmisleno i zamarajuće nabrajanje povijesnih trivia.

Kate Quinn - Ljubavnica Rima: antički ljubić na tragu Gladijatora isto evidentno napisan za filmsku ekranizaciju.

Ken Follett - Stupovi Zemlje; srednjovjekovni ep o gradnji katedrale napisan za filmsku ekranizaciju.

Sofijin svijet - Jostein Gaarder; roman o povijesti filozofije.

Stieg Larsson - trilogija Millenium; skandinavska legenda.

Svatko umire sam, Hans Fallada - drama Njemačke II.svj.rata.

Deadline-knjiga o jednoj ljubavi i previše smrti, Roberta Valdeca, vrlo živopisno opisuje njegov novinarski i ljubavni put po ratištima svijeta, od Afganistana do Bagdada pred američku invaziju na Sadamov režim, životno, krvavo i do bola napeto!

Nevjernica-Moj život, roman a zapravo životna priča Ayaan Hirsi Ali, knjiga je koja se ne ispušta iz ruku. Poučna, bolna i detaljna odiseja nama nepoznatom kulturom afričkog i bliskoistočnog islama, ispričana iz prve ruke, ruke jedne potlačene muslimanske žene, presjek jednog društva i kulture koja egzistira paralelno sa našom i koja autodestruktivno vrši nasilje nad ženama i djecom, kulture koja je toliko različita od zapadne da nam zvuči kao srednjovjekovna bajka. Hrabra Ali iskreno iznosi surove detalje i ne skriva ništa, zbog svojeg političkog djelovanja, ali nadasve nešutnje na nju je bačena fatva, život spašava bijegom prvo u Nizozemsku potom u SAD, gdje i danas živi.

Čudo u Poskokovoj dragi, Ante Tomića je roman za ispišat se od smijeha! Nešto genijalno duhovito, toliko da vas tjera da se čitajući grcate od smijeha dok vas ukućani gledaju u čudu jer im ništa nije jasno smijeh

Vrlo pitak i taman ne predug romančić da ga progutate u jednom danu, jer kad ga uzmete u ruke ne ispuštate do zadnje strane, provjereno thumbup

Kao stvoreno za odličnu filmsku komediju.

Snovi mojega oca, Barack Obama; ne mogu se oteti dojmu kako je ova knjiga zapravo politički pamflet namijenjen skupljanju bodova među crnačkom zajednicom SADa. Obama ju je pisao prije svog ozbiljnijeg političkog angažmana, a bi li se uopće mogao upustiti u politiku da nešto ovako nije prije napisao, veliko je pitanje. U knjizi se spisateljski vješto bavi svojim afričkim naslijeđem (i dubokim kompleksima afroameričke zajednice), repovima svojega neprisutnog oca (nevjerojatan lik nevjerojatnog životnog puta) i vječitom potragom za vlastitim identitetom, prva polovica knjige govori o bijeloj strani obitelji, druga o onoj kompleksnijoj - afričkoj. Nalazim veliku sličnost sa nedavno pročitanom knjigom D.Mengestua (osvrt dva reda niže), iščitava se ista međukulturna izgubljenost, problematika identiteta i pripadnosti.. ne baš vedro štivo, ponekad baš bremenito.

Koliba, razvikani bestseler William P. Younga, po meni spada u onu vrstu new ageovske coelhovske literature koja natrpana univerzalnim porukama puca visoko, ali literarno malo daje. Poruke su naravno lijepe, ali nije to Dostojevski. Proizvod na kakav već poslovično padaju Ameri, ali me brine što ih sve više slijedi i ostatak svijeta.
Poučak: razvikanost nije garancija kvalitete.

Egzil, Enza Betizze je uz Matvejevićev Mediteranski brevijar jedna od onih minucioznih knjiga koje bih preporučila pročitati svakom Dalmatincu koji drži do sebe i svoga kraja.

Lijepe stvari što se nebom gnijezde, Dinaw Mengestu; život između dvaju svjetova, između dvaju kontinenata, Amerika i Afrika te bolna izgubljenost između dvije kulture, sivo i tegobno.

Noćni let, Antoine de Saint-Exupery. Predivno! Ova je knjiga čista poezija, roman koji pjeva misteriju pionira avijacije, čista poezija koja mi je napojila dušu!

Mirjana Krizmanić, Tkanje života, zgodan self-priručnik, kojeg ne privedoh kraju, meni je to dosadno, self-priručnici nisu moj đir.

Otok, Victorie Hinslop

Ovo nije zemlja za starce Cormac McCarthya, još jedna filmska uspješnica koju još nisam pogledala no knjiga je pročitana i samo mogu reći da mi je nakon Ceste i ove knjige McCarthy prirastao srcu. Zreo promišljeni pisac koji ima što poručiti, koji -sad je to očito- ima određeni uvid i kojeg je užitak čitati.

U divljini, Jona Krakauera

Cesta, odličan postapokaliptični roman Cormac McCarthya koji govori o ljudskosti, snimljen i film sa Viggo Mortisenom, biti će to više nego dobro.

O nasilju - Slavoja Žižeka; da nije povremenih duhovitih referenci na neke pojmove opće kulture bilo bi potpuno nerazumljivo, jer to je Žižek – kad čitate Žižeka mozak vam cvrlji. Moćno.

Harry Potter and the Deathly Hallows, J.K.Rowlingsove.

Sto godina samoće, Gabriel Garcia Marqueza, su jedan tako naporan roman, tako ubitačno naporan roman da mi je ne jednom došlo tu prokletu knjižurinu bacit u zid nut

A opet, od svega što sam od Marqueza pročitala, ovo mi je do sada njegovo najpitkije štivo. Čitajući knjigu naprosto klizite, plutate, lebdite, gutate stranicu za stranicom, bez ikakva zastoja. Nelogično? Besmisleno? Ludo? Genijalno? Upravo tako, ili riječima stare Ursule: Ovo je kuća luđaka, kuća luđaka! Sto godina samoće su mirakul, cirkus, latinoameričko prikazanje ili sveto prikazanje Latinske Amerike. To je kao da gledate Kusturicu, čitate leteće tuke, leteće mladenke, leteće pope, zlatne ribice, žive mrtvace, pukovnike, generale, banane, svece i sotone - kaleidoskop bunovnog ludila. Tisuće Aurelijana i Hose Arkadija, tisuće odvratnih, prokletih, svetih Buendija koje ciklički iz generacije u generaciju srljaju u suđenu im propast, a vi više ne znate ni tko je kome otac, djed, mater, tetka, sin, brat, ćaća, mater, baba, dida, čukundida… Uspon Makonda, pad Makonda. Čitate i šizite, šizite jer čitate, a kad konačno pročitate kunete se sebi – nikad više, i kad konačno pročitate dičite se – pročitala sam!

Meša Selimović, Tvrđava. I kako već jednom rekoh, Meša je genij. Nije lak, nije za svakog probavljiv, zahtjeva punu koncentraciju, ali kao utjeha evo – Tvrđava je donekle pitkija od Derviša i smrti. Njegova pitkija verzija, ili se to samo čini, ali u svakom slučaju još jedno – pisano remek-djelo. Što je to u Meši, da mu se kolko god bio težak i zahtjevan - otkad ga otkrih, uvijek i nanovo vraćam? Jer Meša kad ruje po duši ruje po duši cijelog svijeta. Pa čak i kad dođe do zamora pri probavljanju ove ili bilo koje njegove teške knjige, ta ista knjiga zove natrag, gotovo kao droga ili ovisnost, da je se čita i čita i čita. To je gotovo kao mazohizam. A šta da vam kažem, to se ne može opisati - to se treba čitati.

No numero uno i dalje je stari Dosti, Braća Karamazovi. E to je bio žrvanj. Jao. Dvotjedna patnja. Ali ova priča o Bogu, čovjeku, bogočovjeku - ga je vrijedna.

Za dušu i tilo

*
Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot
Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze
Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena
Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days
Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi
Der Untergang
V for Vendetta
Hellboy 2
Entre les murs/Razred
Egipat
CIRQUE DU SOLEIL

Čeka se...

Star Wars: The Rise of Skywalker (2019)

Čitati...

serijal SPQR, John Maddox Robertsa
L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan
Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!)
Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino
ali Butlerijanski džihad mu je shit
Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium
J.K.Rowling - ciklus Harry Potter
L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes
Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja)
Lee Child - Jack Reacher Novels
Modesty Blaze

Want to Get Sorted?

I'm
a Gryffindor!

Slušati...

Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar
Stefanovski & Tadić - Krushevo
Lajko Felix - Szeretni/To love
Dead Can Dance
Joan Osborne - Relish
Pat Metheny - Secret Story
Peter Gabriel - Solsbury Hill
Dire Straits - On Every Street
TBF - tuto kompleto
David Bowie
Chris Rea - Looking for the summer
Rolling Stones - Almost hear you sigh

Modesti Blejz on Facebook

SOUNDTRACKS

Mutiny on the Bounty - Vangelis
Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen
Braveheart - James Horner
Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel
Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre
Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer

komad mjeseca

Kit Harington (aka Jon Snow)

sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©

31.01.2012., utorak

no light, no light

Optimizam se, vele ankete, vratio u Hrvatsku, optimizam, vele. Autodeluzija je moćna, jaka i opaka stvar, psihološki afrodizijak, puca temeljito, čini da zavedeno tijelo slijedi frenetičan um, a deluzivni um samog sebe zavodi na krivi trag. No kad i posljednji učinci tog auto-opijata nestanu, kad se ispucaju i zadnji tragovi euforije, pod zavedenim se nogama otvara - ambis očaja.

Izbornici nebuloza biraju vrištati mi smo heroji, Srbi su krivi, pokrali su nas! Oh ta divna autodeluzija koja čini svoje, ali još koračić izborniče, još samo mali koračić i konačno će i slijepi progledati, oči će se konačno otvoriti nad ponorom potpune detoksikacijske spoznaje (pred kojom sada varljivo trepću kapci i zjenice prošireno drhte širom zatvorene), ta ambis je odmah tu, pod nosom – pokrali su nas, da, pokrali su nas, pokrali, nikakvi srbi, nikakvi turci, nikakvi suci izborniče Goluža-vče, pokrali su nas naši. Naši su nas pokrali.

Optimizam u redovima Jadrankamena, Kamenskog, Autoprijevoza, KIO Keramike, Željezare Split, Diokia, Dalmacijavina, pokrali su nas sada vide, pokrali su nas - zaključuju optimistično.

"Svagda za kukavicu postoji mogućnost da više ne bude kukavica, a za heroja da prestane biti heroj."

Pelene i hrana, samo pelene i hrana, mlado meso na todorićevoj pokretnoj traci pruža karticu i prije nego što izriče „na tri rate molim vas“ plastika već prolazi kroz čitač, majka se hvata za glavu, oblijeva je znoj, plače, kumi, čupa kose, možete li stornirati molim vas možete li stornirati!!! Vonj oznojenog i ljepljivog očaja. Koji je zarazan, koji se lijepi na cijeli red pokunjenih nijemih očajnika koji čekaju iza nje, koji drhturavim jagodicama prstiju sad nesvjesno opipavaju i provjeravaju svoje tanke novčanike. Neobičan osjećaj penje im se svima uz grlo. Izronio je negdje iz dubine, ispod stopala, kandžama se uhvatio za njihove listove, odrazio o koljena, uzverao se po butinama, ugnijezdio se u predjelu abdomena te nastavio grabežljivo verati uz tijelo. Jedan francuski egzistencijalist opisao mu je odvratan i mučan ukus. Ova pokretna traka, ovaj stroj, ovo nije kasa, ovo je klaonica.

Žuč, ne prosipaj žuč, ta ne želimo prosipati žuč, ne želimo biti žučljivi, no-no, ni slučajno, agli filings not najs, poželjan je samo politikli-korekt optimizam bite, gut, dankešen. Treba biti pristojan, uvijek nadasve pristojan i poslušan treba biti. A opet ona neposlušno izvire odasvud, rijeke zapretene, negirane, nepristojne, nepoželjne žuči izlijevaju se nepristojno na ulice, nepristojno na trgove, nepristojno na forume, nepristojno na portale, ona teče, nepristojno teče niz prozorska okna, lipće kroz dovratke, kulja kroz šahtove... ta molićulijepo nepristojna amazona očaja neumoljivo teče ka neizbježnom otrežnjujućem...

bezdanu. Bezdan. Duboka crna rupa u kojoj nema dana ili permutacijski duboka crna rupa bez dna, sasvim je etimološki svejedno. Sve je jedno, jer bila bez dna ili bez dana, ili bez dana i dna, ona je crna rupetina na čijem mračnom dnu ovog puta nema nikakvih malih plavih dobroćudnih svemiraca koji će svijet spasiti zbog ljubavi, nema čak ni floridskog Spasitelja iz ambisa, nema nikakvih spasitelja, nema dana, nema dna, nema svjetla, nema ljubavi, nema deluzije, ničega tamo nema. Oh kako nepristojno, vidjeti.

Optimizam? Kako da ne, kako da ne, upravo ga zameću prvi snijegovi.

- 19:45 - Reci da se čuje (10) - Isprintaj - #

27.01.2012., petak

nije slučajno

Francuska je inače nedavno izglasala zakon o kažnjavanju nijekanja genocida nad Armencima počinjenog 1915. godine od strane otomanskih Turaka. Potez koji se u Francuskoj već godinama najavljivao i pripremao... i naravno s razlogom dizao silnu prašinu.

Turska i dan-danas negira genocid 1,5 milijuna Armenaca, odnosno odbacuje taj termin, priznajući samo da su u Anadoliji počinjeni masakri u kojima je stradalo 500.000 Armenaca.

Neki kažu da je zakon donesen isključivo zbog francuskog otpora ulasku neželjene Turske u EU, neki kažu da je donesen zbog predstojećih izbora i nezanemarivih glasova pola milijuna francuskih građana armenskog podrijetla, dok treći tiho-najtiše spominju zaštitu ljudskih prava kao tekovinu civilizacije.

Što god bio pravi povod, nijekanje genocida se u Francuskoj sada tretira kao kazneno djelo i za to je predviđena jednogodišnja zatvorska kazna i novčana globa od 45.000 eura (ako bi vam recimo takva glupost revizionističkog negiranja genocida ili holokausta ikada pala na pamet).

Nisam sigurna da je ovakav francuski obračun sa budalama najsretnije rješenje (zapravo znam da nije, ne samo iz jednog već iz tisuću razloga), ali kad čujem baljezgarije nekih naših kretena i njihovu ustašofilnu verziju (revizijU) povijesti, onako se slatkomaštajući pitam (nek` mi je na toj slabosti oprošteno), bi li ih nemilosrdan udar po džepu školovao efikasnije nego svi oni školski sati koje su namjerno prespavali.
Možda bi onda i cijenjeni HDZov beskralješnjak i saborski zastupnik dermatovenerolog doktor Dujomir Marasović, sa 45.000 eura manje na računu, po prvi put naučio tko je i kada Dalmaciju prodao, a tko oslobodio.

p.s. a zašto sam nakon kratkog dvoumljenja ipak stavila Les deux Guitares umjesto Les Comediens, ostavljam vama na promišljanje.

- 20:00 - Reci da se čuje (21) - Isprintaj - #

26.01.2012., četvrtak

a što reći

Jučer se kolegica uz kavu trese i vrišti - Svi žele van samo mi zamisli hoćemo u!!
Pitam je tko su Svi - Bit će nam grozno! Oni će nas uništiti!
Zar je nešto ostalo neuništeno - Oni će nas popljačkati, oni će doći, oni će nam uzeti sav novac!!
Koji novac, gdje je, zar ga još ima - Novac od turizma!
A tko su sada vlasnici hotelskih poduzeća - Doći će stranci!
Zar to nije poanta turizma - Ali skočit će cijene!
A do sada su valjda padale - Tamo su neredi!!
Ovdje nije nered, sve je kao u redu - Bit ćemo robovi!
Hoćeš reći da si do sada bila Kleopatra - Ali meni je časna rekla...
Aha, tebi je časna rekla, a ti prenesi časnoj neka snizi ton, bubnjići mi više nisu što su prije bili, a pogotovo nisu kalibrirani za ugrožene histerike.
Srećom, popodnevna sijesta donosi ugodnije frekvencije, frend nad čajem kontemplira - Jel` ti kužiš ove naivce, oni su zaista mislili da će ludilo završiti zatvaranjem birališta.
A čuj -velim mu- zamisli ovo kao Petrijevu zdjelicu koju biolozi koriste u promatranju raznih kultura bakterija i drugih mikroorganizama na posebno pripravljenim hranjivim podlogama. Podloga gospodarskog kolapsa, očaja i gnjeva tvori idealan poligon za šoviniste, rasiste, nacionaliste, fašiste, ksenofobičare, jezične čistunce, brojače krvnih zrnaca, dežurne moraliste, ćudorednike, očenašeke, teoretičare urota, paranoike, fanatike, psihopate, neznalice, čudake, imbecile, bakcile i kojekakve mentalne uskraćenike. Prihvati to kao jedinstvenu priliku za proučavanje svega što je, za i poslije kiše, izmililo ispod sedmostoljetnog kamena, i uživaj dok traje.

Što reći na paranormalan preplet budalaština kojima vrištavci argumentiraju. Što reći onima koji se hrane očajem i strahom. Što reći onima koji ga dohranjuju. A ništa, baš ništa. Izbjegavati kofein. Sportom protiv znanja.

Rukomet? Nogomet? Vaterpolo? Skijanje? Ništa od toga. Hrvatski nacionalni sport trenutno je - surfanje.
A još je zima.

- 20:00 - Reci da se čuje (7) - Isprintaj - #

24.01.2012., utorak

mikro makro, makro mikro

I dok nas taj nepošteni svijet, nepošteni suci i nepošteni strani sportaši opet kradu, varaju, haklaju - samo nas, baš nas i uvijek jadne nas - razmišljam o mikrokozmosu u makrokozmosu, i individualnim minijaturama one šire slike...

Kostelić ljutit na suparnike: Sramota je neizbrisiva
Skandal potresa Svjetski kup: 'To je sramota koja je neizbrisiva!'
Unutarnji neprijatelj: Hirschera SMSom prijavio netko iz austrijskog tabora?
'Hirschera smo i u Zagrebu trebali diskvalificirati!'
Ante Kostelić dolio novo ulje na vatru u skijaškoj aferi!
Gips: Hirscheru treba zabraniti nekoliko utrka
Austrijanci bijesni na Kostelića: Čeka ga 'pakao' u Schladmingu!
Svi se čude Hirscheru: 'Svaki skijaš odmah zna je li promašio vrata!'
'Ovo su ozbiljne optužbe, moramo popričati s Ivicom!'
Pala pomirba 'zakačenih' skijaša: Tehnologija sve otkrila
Kostelić i Hirscher "popušili lulu mira"
Kraj trakavice: FIS kaznio Hirschera sa 999 švicarskih franaka

18.01.2012., srijeda
Ima izać!
"Ono što u umovima ugroženih, izoliranih, psihički-nestabilnih i nezrelih naroda sa edipovskim kompleksom (kao što su balkanska plemena ) garantira ujedinjenost/preživljavanje/opstanak, nije čvrsta ruka već - postojanje vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja. Pazite, vanjskog i unutrašnjeg, bilo stvarnog ili umišljenog. Prijetećeg neprijatelja koji će kohezirati pleme. Psihološka potreba za bilo kakvim neprijateljem toliko je izražena da ga narod konstantno podsvjesno traži, jer je podsvjesno u svojoj psihološkoj i društvenoj nezrelosti konstantno ugrožen. Ovaj narod nije ugrožen zbog postojanja neprijatelja, već traži nepostojećeg neprijatelja jer je ugrožen. Radikalniji i zloćudniji pojedinci, koji se osjećaju ugroženijima od prosjeka, traže ga naravno potpuno svjesno i otvoreno. A ako ga nema, onda će ga izmisliti. Jer je njihova ugroženost veća, pa time i potreba za turcima jača.

I tako ovaj narod uvijek traži neke Turke, neke mitsko-monstruozne smrtne neprijatelje, kako bi ih optužio za vlastitu sjebanost, kako bi na njih prebacio sve najgore ljudske osobine, i koje bi okrivljavao za vlastitu nesposobnost i vlastite mane, psihološki perući sebe od istih grijeha, skrivajući svoju ugroženost i strah, iza osjećaja superiornosti nad zajedničkim neprijateljem."

17.10.2011., ponedjeljak
Hrvatski kraljevi i kompleks manje vrijednosti
"Zašto takozvani mali narodi uvijek moraju patiti od povijesne inačice kompleksa manje vrijednosti? Zašto se svraka ima potrebu kititi paunovim perjem? Zašto svaki poglavica baš nasilu želi biti car, svaki pukovnik general, a svaki general maršal? Zašto moćnici pate i groteskno/pretjerano upiru za tom lažnom veličinom, kao ona žaba koja je vidjela konja da se potkiva pa i sama digla nogu?

Sakrivanje grešaka i mana. Iskompleksirane, a slaveželjne osobnosti, koje se osjećaju manje vrijedno, pogotovo su nesigurne i osjetljive na ono što smatraju svojim greškama i manama, pa stalnim hvalisanjem pokušavaju impresionirati druge, kvalitetama, podrijetlom, ordenjem, titulama, koje mogu biti prave ili lažne. Pedigre kao kamuflaža umišljenim veličinama, kužite već.

Malen možeš biti samo u svojim nepreboljenim kompleksima. Stvarno si malen ako si iskompleksiran da si malen, pa se stalno želiš dokazivati većim nego što jesi."

20.12.2011., utorak
egzibicionisti
"Sigmund Freud egzibicionizam objašnjava kastracijskim kompleksom. Egzibicija ohrabruje egzibicionista u vjerovanju, samouvjeravanju/samoohrabrivanju, da ima penis, odnosno da je potentan – (nad)moćan. No samo pokazivanje i dokazivanje pred samim sobom nije dovoljno za doživljavanje orgazma, stoga egzibicionistu treba još i potvrda publike.

Egzibicionizam je zapravo psihološka obrana. Da bi umanjio onaj svoj zatomljeni kompleks i podsvjesnu svijest/bojazan da nema pišu (hrabrost/moć/potenciju), egzibicionist se okreće javnosti koja mu ovisnički treba da bi mu potvrđivala da ipak ima pišu, pa će zato (u potrazi za potvrdom) toj istoj javnosti svoga pišu i uzbuđeno pokazivati, bilo riječju bilo djelom...
...da bi na podsvjesnoj razini na kojoj duboko iskompleksirano zna i vjeruje da nema pišu (hrabrost/moć/potenciju) – sebi ipak dokazao da ima pišu. To je ono što si on mora stalno dokazivati i što je jače od njega."

U hrvatskom sportu (društvu) vrijedi samo jedno pravilo - kada se pobjeđuje nikom ništa, onda nitko nije kriv, onda smo sami sebi najbolji, najgenijalniji, najtalentiraniji, najgenetskiji, najveličanstveniji, najnajveći, onda postoji samo najzaslužniji Ja pa Nad-Ja, onda imamo najvećeg pišu i s njime naokolo ponosno mlataramo. Ali kada se (oj sramote!) gubi, kada naš piško ipak nije najveći - onda kreće lavina, medijski linč umišljenih neprijatelja, svih onih zlih sudaca, sportaša, turaka, dežurnih krivaca za sve.

I sada, nakon jednog takvog mini-linča, ti isti nedužni mediji vele - Kraj trakavice? rofl

S ovakvim kompleksaškim zaleđem? S ovakvim taštinama, egotripašima i umišljenim veličinama hrvatskog sporta? S ovakvim zakinutim novinarskim kadrom ala Bruno Kovačević, koji su od likova upitnog obrazovanja - spremni praviti nacionalne kumire i na njihove migove pokretati linčeve? Ma dajte molim vas, ne budite toliko naivni. Samo pričekajmo, već će ti ugroženi pišulinci naći neki novi povod.

Drago je meni kada nadareni sin Ivica tate Ante ostvaruje dobre rezultate, dobar rezultat je zasluženi plod silne muke i truda koje profesionalni sportaši ulažu u svoju sportsku karijeru. I svaka im čast na tome. Kao i svakom poštenom čovjeku koji u svakom poštenom poslu daje sve od sebe. Ali još tamo od one kapitalne idiotarije o "spremnosti njemačkog vojnika", barem jednom godišnje dođe mi da tog ugroženog mulca iskompleksiranog tate pošteno klepnem po glavi uz riječi - alo momak, smanji doživljaj.

- 20:00 - Reci da se čuje (10) - Isprintaj - #

23.01.2012., ponedjeljak

no nasty emisijons

Dobar si Čak. A sad Vijeće za elektroničke medije. Još jedna sedmorka veličanstvenih koja se proslavlja titl-čistunstvom. No vjerujte mi, vrijedi detaljno proći sve točke, ta nije red da razvikani neopurizam zasjeni uvijek b(l)udno ćudoređe i još štošta pride...

S poštovanjem i vama gospodo vijećnici, i vama politički aparatčici, i vama medijski lešinari, i vama etički idioti, i vama dežurni licemjeri, pardoniram se skrušeno svima što ni ovaj prilog, otim vama potpuno nerazumljiv, neće imati titla...

- 19:30 - Reci da se čuje (7) - Isprintaj - #

22.01.2012., nedjelja

Dragi Čak,

samo se u tebe uzdam i tvoje nadljudske sposobnosti. Pored toga što si nepobjediv, supersnažan, neporočan, superpravedan, zazivaš povratak Ju-Es-Eja na staze stare slave, ti si svima je znano i - superduševan, tako da mi nećeš zamjeriti kad ti iskreno priznam da sam razmišljala kontaktirati i Brucea. Ustručavala sam se odmah tebe gnjaviti zbog ovakvih pizdarija, a Bruce je, znaš i sam, toliko puta umro muški spašavajući svijet, da mu čak i ti dragi Čak to moraš priznati.

Ali Bruce je, u zao čas za čovječanstvo, ponovo zaokupljen pelenama i novom prinovom, tako da ga nisam imala srca uzrujavati. Neka uživa sa novom obitelji, neka mijenja pelenice, neka tješi Demi i rekreativno mlati Ashtona, zaslužio je čovjek odmor još onomad kada je spasio cijelu Zemlju od zalutalog kometa.

Seagal se sam nudio, ali on mi je sa onim svojim ljigavim repićem užasno sumnjiv. Mislim repić u tim godinama, alo?! Iskreno rečeno Čak, među nama, mislim da je tip fejker, veli da je crni pojas sedamdesetdrugi dan, a od dokumenata je priložio samo diplomu kninskog Pučkog učilišta za poljoprivredu i stočarstvo krša. To mi je tajnim kanalima iz Miamia potvrdio i Horešio. Tako da nisam sigurna u Steveove motive.

Mnogi vele da je situacija u zemlji toliko loša da bi trebali zvati Batmana, Supermana ili Spidermana, ali dragi Čak, budimo realni, ti i ja znamo da su superjunaci vrlo nepouzdana ekipa. Ili ih sjebe kriptonit ili im se u kritičnom trenutku pocijepaju hlačice. Mislim, to su ipak likovi iz filmova koji možda na ekranu izgledaju sexy u tim jebozovno-pripijenim tajicama, ali dečki u stvarnom svijetu nemaju šanse. Osim toga, čula sam da se depiliraju Čak. Kakve smo sreće još bi završili narokani u kakvoj birtiji učlanjeni u HDSSB. Već smo sad u pićkimaterinoj, a gdje bi tek bili onda.

Neki su mi predlagali i Djeda Mraza, ali ti ga znaš Čak, Stari je nepopravljiva komunjara i ima to čudnovato socijalističko radno vrijeme od jednog dana godišnje, bojim se da to jednostavno ne bi bilo dovoljno. Nije da on ne bi htio pomoći, taj revolucionarni panj ima volju, kune se u Che-a, sluša Sepulturu, dobar je on i sve, ali već je ostario čovjek, pretio, slab na nogama, zaboravan. Nije on više za junačenje.

Ostaješ samo ti Čakče, uzdanico moja. Samo si ti u stanju prevariti Čak i smrt. Čak je i Bruce Lee onomad davno-davno kod Zmaja mislio da te pobijedio, ali kako se jadan prevario. Zadao si mu smrtonosan udarac, a da on nije ni znao. Sredio si ga temporalnom odgodom, koristeći ubojitu snagu svoga pogleda. Ža` mi ga je, bio je dobar drug. Vična mu slava.

Čak, neću ti srat Čak - situacija nije dobra Čak. Zombiji su nas opkolili Čak!
Vrište, deru se, jedni prijete drugi ucjenjuju, ne znam što je užasnije. Stavili su kamere u shopping centre, kamere u restorane, a sad bi nam uveli kamere i na kontejnere. Čak, oni prate što kupujemo, što jedemo, što bacamo. Čak, nešto mi govori da oni prate i naša govna.

A tebe se boji Čak i Stallone. Čujem da je odmah izbacio psovke i vulgarnosti iz zadnjeg filma, jer dovoljno je bilo da ga ti pogledaš i kažeš - Silvestre ne seri!
Ne trebaš stoga Čak ni dolaziti, ja virujen u te, poznate su mi tvoje telekinetičke sposobnosti, moći psihokineze, astralne projekcije, telepatije, ekstra-senzorne percepcije i bilokacije, pa budi drug i slobodno popičkaraj ove histerične budaletine na daljinu. Normaliziraj ovaj sluđeni narod.

Poznavajući tvoju moć i legendarne vještine, znam da će to za tebe biti mačji kašalj.

Tvoja Mod

p.s. evo ja sam povukla sve veze i učinila sve što je bilo u mojoj moći, a sada iz moga pera u Čakove uši smokin

- 01:00 - Reci da se čuje (16) - Isprintaj - #

20.01.2012., petak

Kako ovo nazvati?

Danas.hr-Intervju tjedna
Kako biste spriječili situaciju da netko smeće natrpa u PVC vrećicu koju je sad donio iz trgovine i baci je u kontejner?
-Strogim kaznama, uz pomoć komunalnih redara.

Kako ćete znati tko je to bacio?
-Pa postoji mogućnost da se sustavom nadzora, određenih kamera i slično, u kontejnerima za biološki i iskoristivi otpad provjerava pokušava li netko utrpati i otpad koji tamo ne pripada.

Znači, kamere?
-Kamere tamo, a komunalno redarstvo bi dobilo znatno veće ovlasti u smislu kazni i trenutne naplate ljudima koji ne poštuju zakon.

Ministrica zaštite okoliša i prirode Mirela Holy

Dakle kako nazvati ovu orvelovštinu ?

a) Shit of the week?
b) Tjedno sranje?
c) Smeće/otpad tjedna?
d) Holy shit?!

Ili ipak nazivom koji najbolje pristaje...

e) Čisti, nepatvoreni - kretenizam.

- 21:00 - Reci da se čuje (17) - Isprintaj - #

18.01.2012., srijeda

Ima izać!

Jutro donosi bistrije misli, ali nakon neprospavane noći donosi misli i glavobolju. Iako ih nitko ne bi spario, jedno s drugim ipak ide. Kao majoneza s ketchupom.

Doživjeh heureku - ovaj je narod totalno puko`!
Nije da smo ikada bili sasvim normalni, ali sada smo totalno prolupali, ono, pukli ko` kokice. Kolektivna histerija i paranoja dosižu vrhunce. Svi simptomi su tu, tresemo se, vrištimo, bulaznimo, ide nam pjena na usta, a potraga za vanjskim i unutrašnjim neprijateljima našla je novog nemesisa. Ako po Jungu postoji kolektivno nesvjesno, onda je sasvim moguće da je ovo što se događa pucanje na jednoj kolektivnoj psihičkoj bazi. O bazo, bazo!

Da je bilo cijelu naciju potrpat na kakav brod i iskipat pod kokosove palme kakvog egzotičnog havajskog otoka jedno mjesec-dva-tri, mislim da bi se psihički spasili, ali kako smo blesavi potopili bi i taj brod, već na ukrcaju.

Nemam pojma koji su korijeni ovih paranoja koje nas konstantno tresu. Odakle ta neutaživa potreba za neprijateljem? Američki crnci, za obiteljsko nasilje i izuzetno strog odgoj u svojoj zajednici, razloge nalaze u svojoj robovskoj prošlosti i užasnom nasilju bijelih gospodara prema robovima, koje se onda s koljena na koljeno prenosilo među crnačkom populacijom. Po toj bi nas logici naša potreba za dežurnim neprijateljem dovela sve do Turaka i njihovih osvajanja? Do onog Šubića koji se čas klao, čas darivao sa svojim osmanskim suparnikom? Bio je to psihološki vrlo zanimljiv homoerotski odnos ljubavi i mržnje. Kad se sjetim sulude presude onog ličkog suca koji je čovjeka osudio jer su mu se pretci doselili na ove prostore prije 500 godina bježeći pred Turcima, čini mi se da sa ovim pretpostavkama i nisam daleko od izvora psihičkih frustracija ove nacije. Hrvati nikako da se maknu od potrage za turcima koji su im... nadopunite sami.

Znate onaj vječnoprisutan mit da narodima ovih prostora jedino čvrsta ruka garantira rad, red, ujedinjenost? To je zabluda, čvrsta ruka je ovim narodima potrebna iz puno prizemnijih samozadovoljavajućih razloga, a što više razmišljam to dolazim do zaključka da garanciju psihički nesigurnim nacijama donosi nešto drugo.

Ono što u umovima ugroženih, izoliranih, psihički-nestabilnih i nezrelih naroda sa edipovskim kompleksom (kao što su balkanska plemena ) garantira ujedinjenost/preživljavanje/opstanak, nije čvrsta ruka već - postojanje vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja. Pazite, vanjskog i unutrašnjeg, bilo stvarnog ili umišljenog. Prijetećeg neprijatelja koji će kohezirati pleme. Psihološka potreba za bilo kakvim neprijateljem toliko je izražena da ga narod konstantno podsvjesno traži, jer je podsvjesno u svojoj psihološkoj i društvenoj nezrelosti konstantno ugrožen. Ovaj narod nije ugrožen zbog postojanja neprijatelja, već traži nepostojećeg neprijatelja jer je ugrožen. Radikalniji i zloćudniji pojedinci, koji se osjećaju ugroženijima od prosjeka, traže ga naravno potpuno svjesno i otvoreno. A ako ga nema, onda će ga izmisliti. Jer je njihova ugroženost veća, pa time i potreba za turcima jača. I tako ovaj narod uvijek traži neke Turke, neke mitsko-monstruozne smrtne neprijatelje, kako bi ih optužio za vlastitu sjebanost, kako bi na njih prebacio sve najgore ljudske osobine, i koje bi okrivljavao za vlastitu nesposobnost i vlastite mane, psihološki perući sebe od istih grijeha, skrivajući svoju ugroženost i strah, iza osjećaja superiornosti nad zajedničkim neprijateljem.

Tek onda iz te narodske psiho-potrebe na površinu posljedično ispliva, ispili se, izbljuje, ejakulira, neka čvrsta autokratska ruka, nekakav totalitarni drkadžija, koji ištrcan iz takve psihoplodne juhe ne može biti drugačiji doli opet psiho, a koji će kao krunu društvene poremećenosti, dosljedno provoditi politiku paranoje sa službene razine (dakle otvoreno mlatiti onom stvari po glavi stanovnika).

Neprijatelj nam je dobrodošao izgovor da ne sagledamo konkretan problem. Jer dok smo zaokupljeni stvarnim ili izmišljenim neprijateljem, skrećemo pogled sa konkretnog problema. A konkretan problem smo – mi. I ne volimo se vidjeti kakvi smo, krvavi ispod kože, uplašeni, goli, balavi, sjebani - nemoćni. Pa ćemo radije slijepo i suludo tražiti i vidjeti neprijatelja preko tarabe, nego se suočiti sa vlastitim poremećenim vrijednostima i domaćim lopovčinama koji nam u vlastitom dvorištu pod nosom čine štetu. A te iste paranoične lopovčine, koje sada dižu prašinu vulgarno mlateći onom stvari, i podgrijavaju histeriju vrišteći o novim opasnostima i novim neprijateljskim hordama, koje navodno željno čekaju iza ugla kako bi nas naguzile (!), zapravo sve to čine kako bi prikrile svoju očitu ugroženost i kako bi zacementirale svoje udobne, tople i profitabilne pozicije, u društvu koje im odgovara baš takvo kakvo je - sluđeno i ćoravo, podatno i naguženo.

Dokumentarac Fahrenheit 9/11, kojeg sam neku večer s pažnjom opet odgledala, autor završava Orwellovim i svojim riječima – "Nije važno je li rat stvaran ili nije, pobjeda je nemoguća, rat nije osmišljen da bi ga se dobilo, on je osmišljen da kontinuirano traje, hijerarhijsko društvo moguće je samo na bazi siromaštva i neznanja; U principu, ratni sukobi su osmišljeni da uvijek drže stanovništvo na rubu gladi; ratove vode vladajuće elite protiv vlastitih građana, ali njihov cilj nije pobjeda u stranim zemljama, već je cilj pod svaku cijenu održati sistem takvim kakav je."

Njihov je cilj održati sistem takvim kakav je. Uz pomoć najdražeg kućnog neprijatelja. Pa o kojem god sistemu da je riječ i u kojem god vremenu da je riječ (i o kojem god neprijatelju da je riječ). Clintonovoj, Bushovoj ili Obaminoj Americi, SSSRu, Rusiji ili Putiniji, komunističkoj, tranzicijskoj ili europskoj Hrvatskoj, Sjevernoj Koreji, Južnoj Koreji, Japanu, UAEu, EUu, Kini, aparthejdnom JARu, etc. Održati sistem da bi onih sedam (puta 77) kajinovskih besramnika moglo nekažnjeno uživati u svojim povlaštenim mirovinama. Da im to onaniranje nad vlastitim narodom i dalje može neometano polaziti od ruke.

U staroj su Jugi, iz tih istih razloga očuvanja sistema, službeni neprijatelj bili oni notorni mrski "vanjski i unutrašnji neprijatelji", belosvetski inogardijci i štotijaznam tko sve ne, mutirane mrkve, ljubičaste žabe ili jeti-Joe, ali kad je Juga propala, a taj svijet preko noći postao uzor i saveznik, ugroženici su ostali bez neprijatelja pa su ulogu smrtnog neprijatelja prešaltali na srbočetnike, a kada je rat završio trebalo je pronaći novog neprijatelja pa su to postali žuto-zeleni-crveni vragovi, jalnuški diletanti i komunjare (e da, ne smijemo zaboraviti i krvoločne Slovence), ali kako su hebiga sada i komunjare došle na vlast, trebalo je u kratkom roku pronaći novoga neprijatelja, pa su ovaj put doslovno preko noći - samo prešaltali paranoju na EU. Dakle u ovom trenutku, u nedostatku nekog krvoločnijeg suparnika, transgeneracijskim nasljeđivanjem potrebe za neprijateljem – novi službeni No1 neprijatelj vječno ugroženih velikih Hrvata postao je monstruozni EU.

Majke takovamsvega sakrijte svoju nejačad!!! Dolazi EUUUUUUU!!! zaliven

Mislim, stvarno zvuči smiješno u kome sada ti čuvari sistema vide novog The Neprijatelja.

Ne postoji neki konkretan, opipljivi razlog za ovakvo, u kratkom roku, ostrašćeno neprijateljstvo (opet primijetite sirove strasti), ali vanjski i unutrašnji neprijatelj naprosto mora postojati da bi uplašeni paranoici mogli funkcionirati i opst(oj)ati. U njihovim glavama ne smije biti praznog hoda, jer onda među ušima zvoni praznina i sustiže ih horror vacui. A pri ruci se eto ovaj put prigodno našao EU da ispuni potrebu za neprijateljem, „pa zašto ne, poslužit će“ sigurno su pomislili – "sotonizirajmo onda tu EU Sotonu!"

Molim imajte na umu da ovo nije tekst o EU, nemojte me stoga daviti s tim pro i kontra histeriziranjem, to je već poprimilo oblike čistog spama, a s ovom temom nema nikakve veze. Ovo je pokušaj mini-analize naše sulude potrebe za neprijateljima, pokušaj mini-analize psihičkog stanja ove nacije (a stanje je sranje), ovo je tekst o korijenima ove histerije i paranoje koja se upravo oko nas, pa i na Blogu, odvija. I pri tome je ime trenutnog neprijatelja potpuno nebitno. Da nije EU bio bi već neki Pedro.

Zadnje gostovanje kod Stankovića bilo je višeslojno savršen, kao i ludo tragikomičan, primjer ovoga o čemu govorim. U goste je pozvan doktor Goran Dodig, ugledni pazite sad - psihijatar sleš euroskeptik, a koliko su ga u uvodu nahvalili ispalo je da je na glasu kao čovjek koji se nikome nije zamjerio, ali ima što za reći. Uvijek otvorena za sva razmišljanja pod uvjetom da su kvalitetna, odlučih pogledati emisiju, iako sve dnevnopolitičke emisije već neko vrijeme zaobilazim u širokom luku zbog sanitarnih razloga. Na kraju sam nakon svega odgledanog zaključila da je taj čovjek, koji navodno ima što za reći, zapravo potpuni demagog ispraznih teza, koji apsolutno nema ništa za reći. Doktor je lik pun neargumentiranih tvrdnji, nelogičnih i potpuno besmislenih konstrukcija kojima sam sebi uskače u usta, povijesno-ozloglašenih i neoprostivih rečenica o prostoru i populaciji, opasnosti od imigranata, i tako dalje i tako dalje. Čovjek koji kao argument podvaljuje ksenofobiju o kojoj sam već govorila, a koju zamjera neprijatelju i od koje se kao ograđuje. Potpuno ludilo. Jedino što je na njemu konkretno bilo, to je - strah od nepoznatog. Ali to nije argument, već psihičko stanje. Stanje koje nije grijeh, ali manipulirati takvim stanjem masa, podlo je, neodgovorno, opasno i pokvareno! I što je najgore, sasvim sam uvjerena da su već sutra o tom politički-hohštaplerskom liku ozarene bakice na pijaci govorile - Kako pametan čovik! On je doktor! Taj je Doktor dao glas neinformiranim masama koje trebaju neprijatelja, i koje ne razmišljaju o plitkosti i (ne)logičnosti takvih parola. On im je servirao neprijatelja na pladnju. I što je još gore od najgoreg, a zar ste sumnjali da i to postoji, takva euroskeptična demagogija - zrcalna je preslika eurofilne demagogije ovih stupidnih spotova koji se vrte po medijima. Potpuno ista demagoška ispraznost, histerija i nemoć (u pameti) na oba kraja batine. Voila!

Je li pak gost kompetentan psihijatar ne znam, no pri kraju emisije voditelj je urnebesno-subverzivno od njega pokušao dobiti odgovor kako prepoznati stanja depresije, koliko su depresivni ljudi funkcionalni u društvu i što ako je psihijatar koji liječi depresivce i sam depresivan, a ne priznaje sebi da je depresivan. Odgovor je i stigao, u tom slučaju, od takvog doktora, pomoći - nema.

Mene je od cijele te depresivne simboličnosti našeg društvenog ludila na kraju uhvatila depra rofl

Pukli smo ljudi, to je vidljivo iz aviona. Toliko smo prolupali da su nam i psihijatri prolupali nut

Tko bi i kako onda trebao izliječiti i uravnotežiti ovaj narod? Što je činiti malom pingvinu?

Sve dok pristajemo sudjelovati u histerijama koje nam se nameću, sve dok pristajemo sudjelovati u potrazi za dežurnim neprijateljima, sve dok pristajemo da nas jebu u zdrav mozak, The Neprijatelj jesmo i ostajemo - mi.

Nadam se da ste svjesni da ovo vrišteće stanje našeg društva nije normalno. Bilo bi lijepo kad bi se običan čovjek mogao nekako isključiti iz toga, otresti opću psihozu sa sebe kao kakvu gadljivu bubu, ali bujica nerazuma nosi sve nas skupa i ne pita hoćeš li s njom ili nećeš. Imam potrebu iz petnih žila šoferu ovog hrvatskog autobusa Histerija d.o.o. na uho vrištati - Ima izać!, iako znam da to blentavo momče za volanom ne bi usporilo.

No ja ću ipak, zbog očuvanja razuma i dalje vikati - Ima izać! Alo! Ima izać!

Auuuu čekajte malo, imam ideju, hehe, postoji netko (no o tome u nastavku koji slijedi)...

- 20:10 - Reci da se čuje (11) - Isprintaj - #

17.01.2012., utorak

7edam

"Mnogi mladi ljudi dali su svoje živote u nadi da će generacijama koje dolaze podariti bolji život nego onaj koji su oni imali."

Sedmorica od tih mladih koji su dali živote za buduće generacije bili su i sekretari SKOJ-a:

Josip Debeljak
Josip Kolumbo
Pavle Paja Marganović
Janko Mišić
Mijo Oreški
Pero Popović Aga
Zlatko Šnajder

Sedam sekretara SKOJ-a naziv je za ovu sedmoricu jugoslavenskih komunista koji su 1920-ih i 1930-ih bili sekretari, odnosno vodili Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), podmladak tada ilegalne Komunističke partije Jugoslavije u Kraljevini Jugoslaviji.

Iako je SKOJ zabranjen i žestoko progonjan, nastavio je sa radom u ilegali i bio je utjecajna organizacija među revolucionarnom omladinom, a naknadno je postao važan organizator partizanskog otpora fašističkoj okupaciji.

Svih sedam sekretara ubijeno je prije tridesetog rođendana, za vrijeme šestojanuarske diktature (bilo u oružanim obračunima s policijom Kraljevine Jugoslavije, bilo uslijed mučenja i zatvaranja), i počivaju na zagrebačkom Mirogoju u Grobnici narodnih heroja, a njihove su biste izložene na počasnom mjestu među arkadama.

U Hrvatskoj godine 2012. nažalost više nema sedam sekretara SKOJa, zaboravljeni su, zakopani i rasprodani, skupa sa svojim idealima za boljim svijetom i onom nadom da će generacijama koje dolaze podariti bolji život nego onaj koji su oni imali.

Umjesto sedam sekretara SKOJa, Republika Hrvatska danas ima njihovih sedam (puta sedamdeset i sedam) - antipoda.

Hrvatska je danas takva zemlja u kojoj su, parafraziram - mnogi matori ljudi uzeli tuđe živote, u nadi da će na račun generacija koje dolaze, sebi osigurati bolji život nego onaj koji bi drugi mogli imali.

Naime, tih se sedam antipoda, odnosno sedam aktualnih hrvatskih saborskih zastupnika, prije najavljenog zakona kojim se ukidaju povlaštene mirovine - na jedan dan umirovilo da bi sebi osigurali povlaštene mirovine.

U svom potezu, tih sedam narodnih zastupnika vlastitih guzica - ne vidi ništa nemoralno.

Tih sedam antipodnih sekretara i pohlepnih matoraca su:

Vladimir Šeks, Stjepan Milinković, Ivanka Roksandić, Ana Lovrin, Boro Grubišić, Furio Radin i Deneš Šoja.

To su te hrvatske moralne horizontale, to su već dvije dekade ti stupovi hrvatskog društva, to su ti sramni stupovi ove popljuvane i silovane zemlje.

Na stup srama s njima!

No i stup srama za takve je malo. Kao da takvi znaju što je sram namcor

- 12:00 - Reci da se čuje (17) - Isprintaj - #

16.01.2012., ponedjeljak

Ovisnost o tehnologiji i njene posljedice

Kad je onomad na Dubrovnik naletila velika nevera pa pred njim pomela veliki usidreni turistički cruiser, koji je oštetio podvodne kabele i umalo se zabio u obalu, u razgovoru s prijateljima rekla sam - Vidiš šta ti je sila prirode, tu ni sidro ne pomaže.

Sjećam se da su me blijedo pogledali i začuđeno rekli - Sidro? Kakvo sidro?

Sad je bio moj red za čuđenje, jer mi nije bilo jasno kako u razgovoru o umalo izbjegnutoj havariji cruisera, uopće može biti upitno o kakvom i čijem sidru je riječ. No iznenađenjima nije bio kraj kad sam shvatila da moji prijatelji, inače vrlo obrazovani i inteligentni ljudi, žive u uvjerenju da moderni cruiseri uopće nemaju sidra – Pa što je tebi? - govorili su samouvjereno - Znaš li ti kako su moderni ti brodovi?! Pa oni su opremljeni svom najsuvremenijom opremom za navigaciju, najmodernijom kompjutorskom tehnologijom, GPSom, sonarima, upravljačkim kontrolama! Oni se automatski sidre i kompjutorski održavaju brod na istoj poziciji, nema tu nikakvog sidra!

Da nisam tvrdoglavo biće kakvo jesam, tu bih već ozbiljno posumnjala da sam pošemerila, ali kako vjerujem u razum i logiku samo sam rekla – Ljudi božji, pa da u svojoj unutrašnjosti ima i warp pogon, hologramske kontrole i fotonska torpeda, nema te sile koja brod može ukotviti na jednom mjestu bez klasičnog sidra. Voda je ogromna masa koja se kreće i za sidrenje takve brodusine ne samo da je potrebno jedno sidro, već ih je potrebno nekoliko. Ona mogu biti moderna, kompjutoriziranog pogona, ovakva ili onakva, ali sidro je sidro i svaki brod ima sidro. Sidro drži brod na mjestu.

Prisjetih se ove zgode, jer mi se nekako čini da je i u o ovoj zadnjoj havariji talijanskog cruisera, veliku ulogu odigralo upravo takvo slijepo vjerovanje i oslanjanje na tehnologiju, nauštrb starih vještina, da ne kažem elementarnog razuma.

Slučaj je isti kao i kod upravljanja avionom, pilot i kopilot sjede u kokpitu za uzlete i prizemljenja, a u samom letu (ako su u pitanju velike razdaljine) ulogu pilota zapravo počesto preuzima autopilot, dakle kompjutor, dok posada nerijetko zadrijema ili anegdotalno očijuka sa stjuardesama. Tehnologija je toliko uznapredovala da u nekim procesima u potpunosti zamjenjuje čovjeka (npr. proizvodne auto-hale), u nekima je potreban samo nadzornik, dok u nekima čak ni to. Upravljački kompjutorski programi, robotizirani strojevi, postali su toliko efikasni da vrlo često svojim nadzornicima (ljudima) stvaraju višak praznog vremena, ne traže uporabu intelekta, dopuštaju opuštenost, bezbrižnost, lijenost, nestanak osjećaja odgovornosti koji rezultira neradom i posljedično nemarom, kojima je čovjek po svojoj prirodi itekako sklon. Jer "mašina radi sve, pa ja ne trebam, kompjutor će javiti ako nešto ne valja, ne moram dežurati, ne moram gledati kroz prozor i vidjeti pada li kiša, ne trebam strepiti gdje je obala, sateliti će mi javiti prognozu, položaj, dubinu mora," etc.
Uvijek velim, hvalablogu, tehnologija je uvelike olakšala naše živote, ona sama po sebi nije i ne smije biti bauk.

No ima li pilota u avionu? Nema! Odnosno ima, ali trenutno nije za kormilom.

Zapad se u svemu sve više oslanja na tehnologiju do te mjere da zaboravljamo kako je to živjeti, raditi, komunicirati, funkcionirati, biti bez tehnologije. Najstrašnije u svemu tome nije samo mogućnost katastrofalne pogreške, koliko nešto dugoročno još zlokobnije. U tom procesu zaboravljanja, naime nestaju vještine koje su nekada bile neophodne za preživljavanje, koje su označavale granicu između života i smrti. Dijete koje je cijeli život naučeno na telefon sa tipkama, vidjelo je jedino telefon sa tipkama, zna jedino za telefon sa tipkama - nema pojma kako nazvati sa starih telefona sa brojčanikom na okretanje. Tehnologija nas uči upotrebi nove tehnologije, ali nas usputno čini nesposobnim neznalicama i invalidima starih elementarnih vještina. Ljudski rod gubi stara znanja, odbacuje ih kao zastarjelu kramu, jer ih smatra nepotrebnima. A to je velika pogreška.

Uvijek se sjetim dokumentarca o nuklearnim podmornicama, u kojem su doslovno kao u vicu pitali amera & rusa što bi oni učinili da dobiju naredbu za ispaljivanje nuklearnih projektila, kakav je zadani protokol? Amer se nadugo i naširoko razvezao o svojoj supersofisticiranoj podmornici, o tome kako bi utipkao jednu šifru za mapu sa šiframa, pa drugu šifru za sef gdje leži šifrirani ključ, pa utipkao šifre za potvrdu, pa sve to isto i njegov prvi časnik, pa dupla provjera, pa šifra za otvaranje rampi, pa šifra za lansiranje, bezbroj šifri da bi mogao pritisnuti onaj crveni gumbić... nenormalno kompliciran proces kompjutorskih kerefeka.
A onda su u ruskoj ajkuli pitali Rusa što bi on napravio. Ovaj samo pogleda onaj lanac koji mu je visio kraj glave i reče - Pa povukao bih ovo i ispalio raketu.
U potencijalnom svjetskom nuklearnom sukobu (koji bi ujedno bio i Posljednji sukob) dakle prednost ne bi imao, kako bi se mnogi okladili i prevarili, tehnološki opremljeniji Amer - već primitivniji Rus. Jer Rusu za lansiranje nije potrebna ni šifra ni kompjutor, ni crveni gumbić. Samo lanac i pokret rukom.

Tada zaključih da bi Zapad, u slučaju nuklearnog sukoba, zbog pretjerane ovisnosti o tehnologiji, blago rečeno – popušio rofl

"Satelit pozicionira brod - ne treba mu prozor, kompjutor navigaje - ne treba mu kapetan za kormilom." E pa treba, itekako treba, i to po mogućnosti što - potkovaniji. Potrebno je ne manje znanja, nego znanja plus. Iskustva plus! Odgovornosti plus. Jer posljedice potpune ovisnosti o tehnologiji, osim što mogu biti zahvalan materijal za viceve, mogu biti i vrlo, vrlo opasne.

Slikovito rečeno, nakon nekoliko generacija djece koja kupuju mlijeko u tetrapaku i gotov kruh u dućanu, nema djeteta koje bi znalo musti kravu i vršiti žito. I dobro je ako dijete uopće zna odakle mlijeko, kruh i brašno dolaze. Djeca ne uče što je to vršidba žita, jer je uz moderne poljoprivredne strojeve ta vještina u gradovima postala suvišna. No što kad bi jednog dana pogoni stali, tehnologija zakazala, a djeca kao što znamo i dalje trebaju kruh?
Uzimati zdravo za gotovo da najnovije tehnologije mogu u potpunosti zamijeniti čovjeka i njegove vještine, nije baš mudro. Strojevi se naime kvare (cinik bi nadodao: rjeđe nego čovjek), ma koliko sofisticirani bili. Stare se vještine ne smiju zanemariti i treba ih (netko) znati kao backup. To je u kriznim situacijama pitanje života i smrti.

No izgleda da su tehnološki ovisnici u međuvremenu zadrijemali pa zaboravili čemu služi sidro.

- 04:00 - Reci da se čuje (14) - Isprintaj - #

14.01.2012., subota

tek priča

On ima bolesnog sina –izrekla je to tiho i nježno, ali ipak u njegovu obranu, ugniježđena usred kuhinje koju je kupalo jutarnje sunce.

Tako je, on ima bolesnog sina! –brzo je priskočio i ratoborniji glas koji nije ostavljao mjesta sumnji da izgovoreno podastire kao neoborivi argument –On ima bolesnog sina i viruje uBoga i jednostavan je čovik, iz naroda, šta mu fali e, nije ka neki, on piva lipo i uvik napravi dobar štimung!

I dok su obje žene, nad svojim šalicama kave, svaka na svoj način, blokirale svaku eventualnu primjedbu na njegov račun, općepoznatom informacijom iz tabloida da On već tridesetak godina Boga moli za svog bolesnog sina... ona ih je promatrala, a saznanje kako je i na koju foru taj „jednostavan čovik iz naroda“ u obrani svoga lika i djela ujedinio dva tako različita karaktera, svjetlucalo je u njenom umu jarko kao kristalna vaza na sredini stola.

Igrao je naravno prljavo, bez skrupula.

Prvu je kupio na račun njene nježnosti i pretjerane brige za svoju djecu, nad kojom je strepila cijeli svoj život. Znala je da na njih misli čak i u procesu izgovaranja rečenice On ima bolesnog sina -gotovo da je čula njene strahove- Njegov sin je bolestan, nedaobog to ikome, ne želim da moja djeca budu bolesna, jadan čovjek, razumijem kako mu je, njegov sin je bolestan.
Ona jednostavno nije mogla željeti i zamisliti zlo u ikome. Mislila je na svoju djecu. Zamišljala je svoju djecu. Bojala se za svoju djecu. Njena dirljiva briga i suosjećanje bila je oduvijek neizmjerljiva, u potpunosti požrtvovna, sebedavajuća, monstruozna. Činila ju je potpunim invalidom u osudi licemjerstva i besprizorne dvoličnosti.

Drugoj je dotaknuo ono najbolnije mjesto. Njoj je brisanjem strepnje preostao samo gnjev. Njenog djeteta više nije bilo. Strah je onog ogavnog dana pokopan skupa s njim. Empatija također. Ali ostao joj je gnjev i gorčina. Osjećaj nepravde, osjećaj da njima kojima je život oduzeo djecu - više nitko nema pravo prigovarati, nema više što tražiti od njih, nema pravo nalaziti im mane. Ona je zaslužila to pravo imuniteta -kao da je čula i njene misli- ona ima pravo na stav da cijeli svijet, pred roditeljem koji je zbog bolesti izgubio dijete, ima začepiti i ne prigovarati!
Onog ogavnog dana kada joj je smrt životnom nepravdom oduzela dijete, postala je šampion osude svih koji se usuđuju osuđivati. Usvojila je tu misao kao svoje prirodno pravo, kao pravo da im njihova žrtva, da joj njena žrtva - dopušta sve, nadrasta sve, alibira sve, briše sve, sve, sve!

Igrao je na njihove emocije. Na roditeljstvo, na majčinstvo, na djecu, na ono najsvetije, na ljudskost, na suosjećanje i njihove najdublje strahove. Jack-pot. Odapinjao je strelice koje nemilosrdno pogađaju u metu. Vidjela je to u njihovim pogledima, prozirnim licima, u tom buntu. Da su pogođene. A i šalice od arkopala rogoborile su o tome na bijelim tanjurićima.

Cijena tuge bi bila? Sjetila se onog američkog doktora i njegove tužne storije o eutanaziji teško bolesne supruge. Sjetila se njegove savršene suze koja bi uvijek na istom pripovjednom mjestu kapnula iz njegova ovlaženog oka, uvijek u istom trenutku, uvijek jedna savršena suza koja dirljivo klizi niz obraz... i tako bezbroj ekskluzivnih puta, iz talk-showa u talk-show, tužna priča, isti prizor, kamera zumira njegovo lice, gro-plan, treperavo oko, uzdrhtali kapak, ovlažene trepavice, i evo je kreće - uvijek ona jedinstvena savršena suza. Tako savršena.

Potom veliko AAAAAAAAAH publike. Ganutost osvojenih masa. Voditeljeva ruka koja obzirno i utješno počiva na njegovu ramenu. Suosjećajno dijeljenje maramica. Šmrcanje. Grupno otiranje obraza.

Da, štimung je bitan.

Kroz bezbroj savršenih jednokratnih suza kupovati naklonost masa. Osvajati simpatije. Skupljati poene. Američki doktor koji skuplja poene preko trupla voljene supruge. Zašto ne i trupala, plural. Što tragedija veća, to profitabilnija.

Nad šalicom je razmišljala kako bi se do konkretne cifre moglo doći relativno lako. Plaćanje po gostovanju, cjelokupna zarada, jedna suza po emisiji, kroz toliko i toliko emisija u toliko i toliko godina - jednako cijena jedne suze. Jedne skupocjene suze, koja svjetluca pod svjetlom reflektora, kao.. kao kristal.. Samo da joj je pri ruci bio kalkulator. No već zna što bi o tome mislile, nazvale bi to bešćutnim i neukusnim s njene strane, neukusnim zaista...

-A u Njemačkoj su mu ukrali sav novac i mobitele dok je bio na koncertu, jadan –sućutno je nastavljao nježniji glas.

-I njemu i bendu ukralo iz garderobe! Nisu se sučin imali vratit doma! –argumentirao je i oštriji.

Da, jadan, jadničak. Nije se imao s čim vratiti kući, morao je posuditi od publike koju je prethodno doveo u ekstazu. Niti bunda od vučjeg krzna, niti javno botoxiranje, niti postati javnom žrtvom nečije krađe, ne mogu nadmašiti ovo. Ovo makjavelističko trgovanje tragedijom...

-Pivao je on i humanitarno, to on sigurno sve zbog sina.

Ma sigurno zbog toga. Bolesni sin njegova je najisplativija poslovna investicija, zlatna valuta kojom kupuje najšire tržište. Adut iz rukava kojim će sigurno izazvati masovnu sućut i požnjeti masovne simpatije. Kojim će održati popularnost. Osigurati izvore zarade. Podlo, parazitski, besramno, potpuno legalno i kako to već biva kod javno deklariranih bogobojaznih vjernika - uobičajeno bezbožno.

No kako jednoj koja je za osunčanim stolom dirljivo okovana u strepnji, a drugoj koja je to isto u bolnom gnjevu, kako im objasniti da su preveslane. Kako im objasniti tu gnjusnu prostituciju hijena, koje se podlo hrane njihovom tugom, koje ližu njihove suze, piju njihovu bol, kradu njihovu sol...

Zvuk stišanog radia ometalo je zveckanje arkopala:

"...dok je na poharanom Haitiu svijetu odglumila velikog humanitarca, Amerika je zapravo na tuđoj nesreći okrenula ogroman novac. Prelijevanje novca predviđenog za humanitarne ciljeve u privatne džepove američkih kompanija tek je manji problem. Bogate se na jadu i bijedi tragedijom pogođenih ljudi..."

...ali to ništa nije bitno, razmišljala je nad gorkom kavom, bitno je samo da profiteri tugom, prilikom bog-aćenja, svakodnevno mole Boga i rade dobar štimung.
.....

- 00:55 - Reci da se čuje (7) - Isprintaj - #

12.01.2012., četvrtak

ubiti da, pišati no-no...

"The behavior depicted in this video is reprehensible and is not in keeping with the values of U.S. Armed Forces," ISAF spokesman Lieutneant Colonel Jimmie Cummings said.
"According to Islam and international law it's against humanity and it's illegal," said Sayed Abdul Samad, an elderly man with a long white beard and a white turban.

Dakle ponašanje marinaca sa ove snimke nije u skladu sa vrijednostima američkih vojnih snaga, kao ni sa vrijednostima islama.

Pripazi dragi osjetljivi svijete, slijede snimke uznemirujućeg sadržaja.

Pišanje po mrtvima nije u redu. Ubijanje je valjda u redu. Nije frka što su ih ubili već što su ih popišali. Pišanje je problem. Moglo bi poremetiti mirovne pregovore i uvrijediti vjerske osjećaje, hej!

Čudnovate vrijednosti.
(čitaj=izopačene)

- 09:30 - Reci da se čuje (14) - Isprintaj - #

09.01.2012., ponedjeljak

Gle tko to govori

Zanimljivo, o opasnosti miješanja politike u sport govori čovjek kojega je upravo politika dovela u sport. Dakle, kad je Antuna Vrdoljaka, po zanimanju filmskog redatelja, na poziciju potpredsjednika države, dugogodišnjeg saborskog zastupnika, člana Predsjedničkog vijeća za nacionalnu sigurnost, predsjednika Uprave Croatia Airlinesa, i predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora, na sve te pozicije 1991.g. doveo političar Franjo Tuđman i politička stranka HDZ, onda mu miješanje politike u sport i ostale sfere života nije smetalo.

A sada kada SDP najavljuje čišćenje sporta od smeća koje je HDZ ostavio za sobom, onda mu miješanje politike smeta. Pa naravno da mu smeta. Jer on je bio jedan od direktnih proizvođača tog smeća kojeg treba pomesti, jedan od direktnih interesenata koji su stvaranjem tog smeća profitirali.

Nedopustivo miješanje politike, prijetnje i progoni, o kojima sada zbori - nisu mu smetali niti kad ga je ista HDZovska politika kao vjernog režimskog čovjeka postavila za direktora HRTa početkom 90tih, kako bi na HRTu u ime politike (koje se sada grozi) provodio čistke, prijetnje i progone, svih režimu nepoželjnih novinara koji su bili krivi jedino zbog krivih krvnih zrnaca. Dakle čistke i crne liste koje su po Vrdoljaku izmišljotine, jer "za njegova mandata nitko nije dobio otkaz, ako nije otišao u četnike".

Ne, nitko nije dobio otkaz, samo su svim tim nevidljivim novinarima koji su navodno otišli u četnike, ali su svakodnevno valjda iz četnika dolazili na HRT, da bi im na porti "nacionalne kratkovidnice" oružano zapriječili ulaz i potom ih redom legalno škartirali zbog navodnih nedolazaka na radna mjesta: "Nisu to bile nikakve Vrdoljakove parade. Mi smo tada odlučili da u kuću ne dolaze ljudi za koje tada tamo nije bilo posla, jer mogu samo stradati i stvarati gužvu."

Da, to su bile te eufemizirane Vrdoljakove metode održavanja nacionalne čistoće katedrale hrvatskog duha, pardon, metode ne stvaranja gužve. Antun Vrdoljak. Osvjedočeni sportista i fair-player. Lažljivac bio, lažljivac ostao.

I kad takav osvjedočeni lažov baca javnosti prašinu u oči i kao argument plasira tvrdnju da će zbog konačnog najavljenog čišćenja Augijevih štala hrvatskog sporta, koje je među ostalima i on debelo zasrao, uslijediti suspenzija FIFAe i sankcije UEFAe, pa čak i zabrana sudjelovanja na Europskom prvenstvu, ja velim - pa šta!?

Pa šta ako bi kao Belize, Nigerija, Salvador, Irak, Brunej, Peru, Kenija i Kuvajt privremeno ili dugoročno bili izostavljeni iz svjetskog nogometa? Pa šta ako bi i uslijedila suspenzija FIFAe i sankcije UEFAe, pa čak i zabrana sudjelovanja nacionalne reprezentacije na Europskom prvenstvu? Big deal, velika stvar. Neka uslijedi. A neće. Pa i da hoće - pa šta!

Kakva bi se to nacionalna tragedija i elementarna nepogoda hrvatskom narodu zbog toga trebala dogoditi? Pa baš NIKAKVA. Bi li zbog suspenzije FIFAe usahla zemlja, pocrkale krave, sagnjili krumpiri, bi li zbog sankcije UEFAe poplavile rijeke, izgorile šume, srušilo se nebo? Što bi se to poblogu tako grozno moglo dogoditi? Pa baš NIŠTA.

I ne samo da nam se ne bi dogodilo ništa, već bi takva suspenzija ovoj sluđenoj i opljačkanoj naciji bila dobrodošla usluga. Neko bi nas dragocjeno vrijeme poštedili svih tih pjanih i basnoslovno skupih europskih nogometnih bekrijanja, svih tih hrvatskih nogometnih čelnika, čije raskalašene i skupe životne navike - mi plaćamo iz svoga džepa.

Ali ne laje pas sela radi. Hrvatski narod niti od FIFAe niti UEFAe nema ništa niti je ikad imao, ali zato čelnici hrvatskih sportskih saveza kao što su HOO Vrdoljak i njegovi nogometni kompanjoni (koje sada brani pod krinkom neovisnosti sporta) imaju itekakve koristi, a svako diranje njihovih profitabilnih položaja dotiče izvore - njihovih prihoda.

Ne plasiraju Srebrić, Marković i Vrdoljak ovakve perfidne rečenice bez veze. Niti je bez veze što za plasiranje korijenski potpuno nebitnih besmislica, Antun perfidno koristi propagandnu mašineriju svoje bivše kuće. Tuste koke 90tih sada su se usrale zbog potencijalnog gubitka dosadašnjih privilegija. Usrale su se najavljenih poteza novog ministra sporta. Pa sada uspaničeno kokodaču i mute vodu prozirnim prijetnjama i zazivanjem nacionalnih osjećaja i "nacionalnih interesa" na koje više nitko ne pada.

Posebno su mi omiljene te isprane parole kako su nogometna mafija, nogomet i na koncu sveta hrvatska nacionalna reprezentacija - hrvatski nacionalni interes. Ma po čemu to blogvasveselio? Ma po čemu? lud

Po čemu je to interes hrvatske nacije financirati leglo pohlepnih mafijoza, koji se kriju iza skuta stare slave i ofucanog mita stvorenog oko nogometne reprezentacije? Financirati divljake koji svojim primitivizmom i svojom neutaživo halapljivo-odvratnom pohlepom, ugledu ove zemlje u svijetu - samo štete? Jedini interes koji ovdje iskače iz paštete je onaj privatni kupoprodajni interes opskurnih balkanskih karikaturalnih likova kao što su Marković, Mamić i ostala pohlepna mafija.

I zato kad se takvi režimski vojnici kao što je Vrdoljak, opiru čišćenju ove nepodnošljivo smrdljive sportske kaljuže koja se zamutila za njihova stolovanja, plasiranjem verbalnih udica na koje bi se trebale upecati narodne mase, uvijek s posebnim zadovoljstvom osvježim sjećanja na njihove notorne "zasluge".

Čistke, progoni, laži, brojanje krvnih zrnaca, šovinizam, primitivizam, nepotizam, profiterstvo, sebični interes, uživanje u privilegijama, etc...

Miješanje politike u sport. Načelno se ništa ne može prigovoriti ideji nemiješanja politike u sport. No kad mi tu olimpijsku ideju beskrupulozno prodaje baš onaj tko se oduvijek upirao miješati... burninmad

Vrdoljak dakle izjavljuje kako nije u redu da se politika (SDP) miješa u sport, fino, ma baš fino, no dok se politika (HDZ) miješala u sport pogodujući likovima kao što je Antun Vrdoljak - Antun Vrdoljak nije imao prigovora. Može se dakle primijetiti kako je Vrdoljakov osjećaj za nemiješanje politike u sport u najmanju ruku - selektivan. A tome se mora prigovoriti. Štoviše, takvo se licemjerje mora raščetvoriti, takav se đon-obraz mora prokazati.

Najjednostavnije rečeno - Antunu Vrdoljaku uopće ne smeta miješanje politike u sport. Nije mu smetalo kada se sam miješao. Njemu smeta tko se miješa.

- 20:00 - Reci da se čuje (18) - Isprintaj - #

kategorija Moda

Sarmisch-Partenkirchen

- 07:00 - Reci da se čuje (11) - Isprintaj - #

07.01.2012., subota

Borac

Bila je čudna godina, jednako tako čudnog završetka, bez uobičajenih retrospektiva, bez lista najboljih albuma, bez lista najzgodnijih žena, bez lista najfilmova. Kao da su svi od svega digli ruke. A bar sam u ovom zadnjem uvijek voljela prošarati kroz oficijelna mišljenja i dojmove.

Filmski je 2011. godina bila godina stripa, barem je tako djelovala na prvu, onim površnim promatračima. Ljeto puno ekranizacija i nastavaka akcijskih spektakala zasnovanih na stripu i super-junacima. Ostatak na fantasyu, vampirima i čarobnjacima. Godina ni po čemu posebna, kreativno naizgled površna i dosadna. Vidljivo eskapistična.

I odgledah nešto manje naslova nego godinu prije, ali lista (da je pravim) ne bi bila siromašna brojem koliko raznolikošću. Naizgled.

Tko traži taj će i naći. Čudna godina. No i dobra godina. U kojoj se ipak moglo probrati dragocjenih filmskih bisera. Iako već tradicionalno jezici lamentiraju o scenarističkoj krizi, kao i uvijek u ovom zimskom periodu pred termine strukovnih nagrada. Doživljavam to kao izgovor za lamentiranje, kao uobičajeni folklor.

No neću, ove godine ni sama neću praviti opširnu listu (čak i lamentatorima u inat). Ali ona postoji. Ove će godine na njoj biti samo jedan film. Onaj koji me uhvatio na prepad, raskolio mi prsni koš i protresao iznutra. Onaj o kojem imam potrebu reći par riječi. Zapravo jedini film prošle godine kojeg sam odmah po izlasku iz dvorane poželjela vidjeti opet. Kojeg među nekolicinom bisera probirem kao miljenika. Od nekih filmova bježimo, nekima se vraćamo. Kao što je slučaj i sa ljudima. Potpuno osoban i subjektivan izbor koji često ne slijedi logiku. No on čini moju listu.

Plakat je bio potpuno odbojan, promašen, krivo je navodio na nekakav lokalni Pride turnir domaćih štemera, na nekakvu glupu akcijsku istočnjačku kung-fu šoru. Između Sumraka i mraka izabrala sam mrak, kadli... u mraku kino dvorane nokautirala me punokrvna drama. Ma pomela.

Još od velikog Rockya (pa i nešto prije) kvalitetan sportski film prerastao je u umjetnost, a u žanru u kojem to nitko nije očekivao, iz pera glumca od kojeg to nitko nije očekivao - dogodilo se remek-djelo. Posebice je boksački film nadrastao sportski žanr i osamostalio se kao posebna plemenita filmska kategorija, te zadnjih desetljeća nanizao krasna ostvarenja (Razjareni bik, Ali, The Boxer, Cinderella Man, Annapolis, Djevojka od milijun dolara, Boksač..). Na filmskoj vrpci donekle ga slijede tek Amerikancima omiljeni bejzbol i golf. Ne slučajno, jer boks je plemenita vještina, ali s malo riječi. No izuzetno rječita kroz šaketanje, a na velikim ekranima vrlo dinamična, grafički zahvalna za režiju.

Ono što je Rocky nekoć bio za boksački film, Warrior je danas za borilački film. Nokautirajuće genijalna nadogradnja žanra, ili možda je i točnije reći - modernizacija žanra. Borilačke arene i kavezi (miješanih borilačkih disciplina) postali su boksački ringovi našeg doba. Svjetska prvenstva sada su borilački turniri.

No Rocky nije bio velik, snažan, čvrst, jak i upečatljiv zbog šaketanja, već zbog ljudskosti, topline, duše, srca, zbog zazivanja svoje Adrian, zbog priče o malom čovjeku u velikoj situaciji života. Zbog priče o njegovoj životnoj intimnoj borbi kroz onu vanjsku fizičku borbu, zbog trijumfa (srca, ili po onima bez srca – poraza) kroz znoj, bol, patnju i krv.

I Warrior je takav film. Mali-veliki film. Varljivo spor, tih, omamljujuć i omamljen, baš kao propali otac alkoholičar (Nolte dirljivo iskreno i nemilosrdno glumi sebe) koji je u životu doslovce uništio sve što je dotakao, i boksačku karijeru, i obitelj, pa i svoju dvojicu sinova, desperatno-upornog Brendona i gnjevnog Tommya (maestralne uloge Edgertona i Hardya), nekoć također vrhunskih boksača/boraca, koji sada svoj rastureni život, svoje iskupljenje, svoj izlaz iz očaja, ponovo grade i traže u kavezu, kroz borbu, u furioznom, emocionalnom i katarzičnom klimaksu filma. Klimaksu koji nokautira. Ne udarcima već onim rockyevskim - srcem. I kroz suze ovo je izuzetan muški film. Takve volim. Ne zato što je muški, već zato jer je izniman.

Boriti, boriti, boriti se treba, taj prokleti život vječna je borba.

- 20:00 - Reci da se čuje (7) - Isprintaj - #

06.01.2012., petak

Mutirana ćukenja

Sinoć sam se uhvatila mislit koliko je duboko bolesna ova atmosfera konstantnog vrištanja koja u našem poremećenom društvu vlada. Histerija se očekivano razbuktala pred izbore i oko izbora, ali ako je ovaj narod naivno očekivao da će iza izbora vrištanje konačno stati, bolesna se atmosfera na to jednostavno oglušila i sada sa cijelom ovom besmisleno-stupidnom frkom oko EUa doseže nove psihotične vrhunce. Ovo permanentno vrišteće ozračje toliko je hebeno bolesno da mi doslovno izaziva mučninu.

No ipak me na kraju uhvatio smij smijeh

jer se sjetih teksta naše marche (oko joj ljubim) u kojem zapaža ono čemu smo svi svjedoci, da one poražene hadezeovske pijavice, oni krpelji, paraziti i vampiri koju su se svih ovih godina kotili i tovili ćućajući našu krv, jednostavno i dalje ne pušćaju. Iako su potučeni, oni se protiv svake logike poraza i dalje do zadnje sekunde koprcaju, grčevito drže, zagrizli su duboko i sad se trzaju, grebu, iskaču iz vlastite kože i ne daju se iščupati, doslovno se dovijaju najnižim gadarijama da i dalje ostanu ukopani na tim debelim, toplim i sočnim pozicijama, sa svim beneficijama, koje ne žele prepustiti, nikako, uopće.

Ma nije me zbog toga uvatio smij, nego zbog vijesti iz daleke Australije koja nudi rješenje. Svi koji se čude i pitaju kako to da ta beskrupulozna gamad proturiječi svakoj logici, razumu, uljudbenim normama (a kad su ih se držali da bi ih se sad počeli držati?), kako to da svi ti debili, kreteni i idioti koji unatoč vlastitom porazu, neviđenom sramoćenju i javnoj blamaži, i dalje seru li ga seru (kako da takvi osjećaju sram kada ne znaju što je sram?) - dobili su iz one daleke zemlje australis konkretan odgovor. Australski su znanstvenici naime objavili da su u njihovim vodama otkriveni prvi hibridni morski psi. Čuj prvi? rofl

Pa su mi odmah proradili klikeri. Gledajte klokani, to je elementarno. Morski ćukci su inače za popizdit glupe beštije, ono, mozak veličine zrna graška, ali su rođene ubojice, krvoločne zvijeri koje umjesto pameti imaju samo instinkt ubojice, zubalo i nos za njušit krv. To živi samo da bi grizlo, nema drugu svrhu ni cilj i za to im ne treba mozak. Pa ga ni nemaju. A ove naše pijavice, krpelji i paraziti – i oni su isto hibridi. Prvi hibridi. Oni su doslovce mutirani križanci morskih pasa. To su - mutirana ćukenja. Zvijeri sa zubalom i bez mozga. Rođeni predatori koji se prilagođavaju klimatskim promjenama, koji se prilagođavaju novom okolišu kako bi opstali u svim vodama.

A ova naša mala bara, dugo je i predugo bila izolirana, pa domaća ćukenja nisu imala prirodnu konkurenciju niti neprijatelje da ih tamani i među njima održava prirodnu ravnotežu, pa kao i uvik kad je negdi neki stiskavac, njih puno na hrpi, lipo im toplo im, protuprirodni blud, previše se toga nakotilo, genetski križanac i aj ća – obični morski ćuko mutirao u uber-ajkulu eek

Shebani rezultat mutacije, sa još više zuba, a još manje mozga. Pa zato danas ta mutirana gamad kad zagrize ne pušća, moš` mu samo kakvom čeličnom šipkom polomit mutirano četveroredno zubalo. I baš bi se takvi krvožedni monstrumi povukli da ih lijepo zamolimo? Hih, ma nema šemse.

Nego, kad već govorimo o prljavim pasjim skotovima, ista je naivnost, traženje logike i poštivanje fair playa, onomad shebala i jadnog Hanibala, koji je doslovce poklao sve rimske legije koje su ovi mogli skupit kontra njega, pa iako je do nogu smlavio njihovu kompletnu vojsku, satrao ih u pepeo i prah, umjesto da umaršira u Rim serviran na pladnju, umjesto da im zgazi leglo, naivno je kao kakva šiparica stao i čekao da se rimski paraziti po uljudbenim običajima sami predaju. Majkomila koja budala

Pohlepnim rimskim skotovima predaja naravno nije bila ni na kraj pameti, a fair play još manje.

Hanibale milo dijete, đaba ti vojni genij kad su upravo ti likovi izmislili pljačku, palež i otimačinu, pa na tome su utemeljili državu bokte. Kakav te hebeni fair play spopao!? Kao da od Trbosjeka tražiš da ti bude babysitter lud

A jesi brate bio naivac. Shebala te kurtoazija.

I tako su rimski trbosjeci, kupujući vrijeme, sljedećih bokun godina navlačili jadnika gore-dole po Italiji kao malog majmuna, konsolidirajući svoje redove i uvježbavajući nove legije kojima su na koncu shebali i njega i Kartagu i postavili temelj za budući Imperij koji je uzvratio udarac.

Nego čitam da je neki dan opet jedna ljudožderska beštija gricnula nekog surfera za jednu ruku, ali je ovaj put ćukac izgleda naletio na jednako opakog đeka, jer ga je tip slobodnom šakom spizdio ravno među oči, na što je zubato govno podvilo rep i cvileći otperjalo u dubine.
I to je fakat jedini lijek, spizdit pasjeg skota šakom među oči. A onda mu iz predostrožnosti zgazit i jaja, da se krvoločna stoka više ne množi. Štedit ljudoždera? Hahahaha, kako da ne rofl

- 00:30 - Reci da se čuje (6) - Isprintaj - #

05.01.2012., četvrtak

Nemoj misliti na To

Prekini sve što radiš. Udobno se smjesti. Opusti se. Nemoj misliti na Torticu. Diši duboko. Nemoj misliti na Torticu. Nemoj misliti na Torticu. Zapravo nemoj uopće misliti. Kontroliraj misli. Kontroliraj misli. Nemoj uopće misliti. Mi ćemo misliti umjesto tebe. Mi ćemo ti reći što da misliš. Nemoj misliti na Torticu. Kontroliraj svoje misli. Kontroliraj misli. Misli su loše. Misli su grijeh. Moždane frekvencije su destruktivne. Svemir će misliti umjesto tebe. Priroda će misliti umjesto tebe. Pogledaj ptice nebeske. Niti siju niti žanju, a hrani ih otac njihov nebeski. Nemoj misliti na Torticu. Svemir zna Tajnu Svemira. Svemir donosi ravnotežu. Ako nešto stvarno želiš, cijeli Svemir će se urotiti da to i ostvariš. Zato kontroliraj svoje misli. Kontroliraj misli. Diši duboko. Opusti se. Nemoj misliti. Diši duboko. Opusti se. Nemoj misliti na Torticu. Kontroliraj misli. Zapravo nemoj uopće misliti. Mi ćemo misliti umjesto tebe. Mi ćemo misliti umjesto tebe. Sad ili odmah.

- 10:25 - Reci da se čuje (8) - Isprintaj - #

03.01.2012., utorak

Kada tučeš tuci u glavu

Čitajući kolumniste koji su secirali nedavne događaje u HNSu, čak sam i kod najoštrijeg kritičara te nogometne mafije zapazila onaj vječni fenomen koji me svaki put tjera da u nevjerici vrtim glavom namcor

Vrlo ga je lako zapaziti. Obično se nalazi u retoričkom pitanju, kojim kritičari (u svom bijesu pravedničkom), od samog šefa te mafije, odnosno Kuma glavom i bradom, „naivno“ traže odgovor zašto je dopustio da se OKO njega množe interesni klanovi, cvatu mufljuzi, piruje ljudsko smeće, zašto je dopustio da OKO njega buja kriminal, i zašto ništa nije poduzeo da taj problem riješi?

Kao zamjeraju mu zbog kriminala (jer je šef), ali ga peru i odrješuju od kriminala koji je OKO njega, koji po toj logici kao nije U njemu (iako je šef). To je ona nevjerojatna psihološka pojava sljepila, odvraćanja pogleda od izvorišta užasa, slijepog alibiranja mafijaškog Kuma, kojemu je po shvaćanju takvih (polu)svjesnih kritičara i (ne)svjesnih apologeta - očit kriminal oko Kuma akt DRUGIH, i „slučajan“ plod njegova eto „razumljivog“ ljudskog propusta, ali ne i kriminalan plod BAŠ NJEGOVE kriminalne srži, ne i kriminal kojem je izvorište, centar, epicentar i hipocentar – BAŠ U NJEMU / BAŠ ON.

U ovom je slučaju kolumnist svoju (ne)svjesno apologetsku zamjerku uputio na Markovićevu adresu. A jednako tako mogao je i na Tuđmanovu, kao i Titovu. Kao što dan-danas mnogi upućuju. A ja po ne znam koji put posežem za kakvom posudom da se ne pobljujem na nečije nedužne noge u prolazu.

Ma neeeeee, po rezimiranju velikih Hrvatina sveti ispravni Tuđman o kriminalu nije ništa znao, on nije imao ništa s tim, on je u ratu, pljački i mržnji bio potpuno nedužan, za sve je kriv Šušak, Ivić-Pašalić i njihovi hercegovački klanovi koji su mu lagali, koji su mu muljali, koji su ga nedužnog zaveli na krivi put. Ma neeeeeeeee, po rezimiranju velikih Jugoslavena ni Tito nije ništa znao, za sve krvave zločine i gole otoke bili su krivi Ranković i njegovi srpski klanovi. Ma neeeeeeeee, po rezimiranju velikih Rusa ni Staljin nije ništa znao, za sve gulage i čistke kriv je Berija i njegovi klanovi. Ma neeeeeeeee, ni Hitler nije ništa znao, ta on nije zgazio ni muhu, za sve konc-logore su krivi ti prokleti nacisti, Goebbels i onaj pretili Goring.

A jadničak je i Don Corleone. Ni on, iako u srcu (srce) Cosa Nostre, ni on ništa nije znao, za sve su krivi ti drugi kriminalci i mafijaši koji su se eto pukim slučajem nakotili oko njega, jer on je bio čist i nevin kao jaganjče božje, bavio se uzgojem pomidora u vrtu, ubijanjem i zakapanjem konkurenata pod povrtne gredice, samo što je jadan bio puno dobar i naivan pa su ga ti prokleti zločesti mafijaši preveslali.

Pa hebevamroditeljicu kad tako moram reći, tukci da tukci blabla

Kada tučete tucite u glavu.

Zašto je ljudska psiha takva, stvarno mi nije jasno. Razumijem zašto zločince apologiraju slijepi sljedbenički i interesni idioti, ali zašto to čine navodno razumni ljudi, fakat ne kužim... no dobro, ipak naslućujem. Istina je prestrašna, preužasna, premonstruozna, ljudi uopće ne žele istinu, nikada je nisu ni željeli, jer se ne žele suočiti sa svojom ulogom u krvavoj istini, sa svojim ulogom, sa svojim doprinosom - sa sobom. Njima je potreban jedan svetac kao njihov zadnji bastion samoobmane. Pa se od istine i svoga osjećaja krivice, od svoje naivnosti, svoje lakovjernosti, svoga nerazmišljanja, skrivaju zavaravajući druge, ali najprvo sebe, odvraćajući pogled, ublažavajući, iskrivljavajući, uljepšavajući bjelodani užas - uljepšavajući, idealizirajući i apologirajući kolovođe monstruznih zločina, te lažove, lopove, ubojice, koji kao nisu znali laze

Pih! Moš` mislit kako nisu znali!

Kriminal OKO Markovića (Tuđmana, Tita, Staljina, Hitlera)!? Pa Marković je capo di tutti capi, ej!

ON/I OSOBNO JE/SU KRIMINAL/CI.

- 20:45 - Reci da se čuje (14) - Isprintaj - #

02.01.2012., ponedjeljak

united colors of...

Siječanj

Veljača

Ožujak

Travanj

Svibanj

Lipanj

Srpanj

Kolovoz

Rujan

Listopad

Studeni

Prosinac

- 12:00 - Reci da se čuje (20) - Isprintaj - #

01.01.2012., nedjelja

medo vam želi...

To inače uvijek krene kao pahulja, pa se pretvori u lavinu.
Neko su vrijeme netom harale pahuljaste mace, pa lude čupave LOL mačketine i kojekakvi krznaši. Ljudi jednostavno vole krznate smotuljke wink

djeluju im valjda toplo, meko, udobno. Ali su ih onda, moj dragi doktore Freud, zamijenile druge manje čupave beštije, zmije, morski psi, aligatori, kojekakvi gmazovi, ptičurine, ništa pretjerano (nemojte se doktore sad brinuti, ljudi su čudni, brzo se zasite, bude to sve ok) zaliven

No u zadnje vrijeme u trendu su medvjedi, medo u smetlarskom kamionu, medo u gradu, izgubljeni medo, pristojni medo, medo maše, crko medo, rodio se medo, Knut dobio nasljednika, polarni medo, kineski medo, panda se valja po snijegu, panda gricka bambus, pande ipak nisu vege, medo pojeo kampera, smeđi medo, bijeli medo, crno-bijeli medo, bijeli medo-blizanci...

Pa rekoh, nije u redu biti van tokova, što će susjedi reći, uvijek treba biti in, zato evo i ja postam jednog Medu, mislim ...zaslužio je rofl

Živili!

- 00:01 - Reci da se čuje (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>