Marketing
no light, no light
Optimizam se, vele ankete, vratio u Hrvatsku, optimizam, vele. Autodeluzija je moćna, jaka i opaka stvar, psihološki afrodizijak, puca temeljito, čini da zavedeno tijelo slijedi frenetičan um, a deluzivni um samog sebe zavodi na krivi trag. No kad i posljednji učinci tog auto-opijata nestanu, kad se ispucaju i zadnji tragovi euforije, pod zavedenim se nogama otvara - ambis očaja.
Izbornici nebuloza biraju vrištati mi smo heroji, Srbi su krivi, pokrali su nas! Oh ta divna autodeluzija koja čini svoje, ali još koračić izborniče, još samo mali koračić i konačno će i slijepi progledati, oči će se konačno otvoriti nad ponorom potpune detoksikacijske spoznaje (pred kojom sada varljivo trepću kapci i zjenice prošireno drhte širom zatvorene), ta ambis je odmah tu, pod nosom – pokrali su nas, da, pokrali su nas, pokrali, nikakvi srbi, nikakvi turci, nikakvi suci izborniče Goluža-vče, pokrali su nas naši. Naši su nas pokrali.
Optimizam u redovima Jadrankamena, Kamenskog, Autoprijevoza, KIO Keramike, Željezare Split, Diokia, Dalmacijavina, pokrali su nas sada vide, pokrali su nas - zaključuju optimistično.
"Svagda za kukavicu postoji mogućnost da više ne bude kukavica, a za heroja da prestane biti heroj."
Pelene i hrana, samo pelene i hrana, mlado meso na todorićevoj pokretnoj traci pruža karticu i prije nego što izriče „na tri rate molim vas“ plastika već prolazi kroz čitač, majka se hvata za glavu, oblijeva je znoj, plače, kumi, čupa kose, možete li stornirati molim vas možete li stornirati!!! Vonj oznojenog i ljepljivog očaja. Koji je zarazan, koji se lijepi na cijeli red pokunjenih nijemih očajnika koji čekaju iza nje, koji drhturavim jagodicama prstiju sad nesvjesno opipavaju i provjeravaju svoje tanke novčanike. Neobičan osjećaj penje im se svima uz grlo. Izronio je negdje iz dubine, ispod stopala, kandžama se uhvatio za njihove listove, odrazio o koljena, uzverao se po butinama, ugnijezdio se u predjelu abdomena te nastavio grabežljivo verati uz tijelo. Jedan francuski egzistencijalist opisao mu je odvratan i mučan ukus. Ova pokretna traka, ovaj stroj, ovo nije kasa, ovo je klaonica.
Žuč, ne prosipaj žuč, ta ne želimo prosipati žuč, ne želimo biti žučljivi, no-no, ni slučajno, agli filings not najs, poželjan je samo politikli-korekt optimizam bite, gut, dankešen. Treba biti pristojan, uvijek nadasve pristojan i poslušan treba biti. A opet ona neposlušno izvire odasvud, rijeke zapretene, negirane, nepristojne, nepoželjne žuči izlijevaju se nepristojno na ulice, nepristojno na trgove, nepristojno na forume, nepristojno na portale, ona teče, nepristojno teče niz prozorska okna, lipće kroz dovratke, kulja kroz šahtove... ta molićulijepo nepristojna amazona očaja neumoljivo teče ka neizbježnom otrežnjujućem...
bezdanu. Bezdan. Duboka crna rupa u kojoj nema dana ili permutacijski duboka crna rupa bez dna, sasvim je etimološki svejedno. Sve je jedno, jer bila bez dna ili bez dana, ili bez dana i dna, ona je crna rupetina na čijem mračnom dnu ovog puta nema nikakvih malih plavih dobroćudnih svemiraca koji će svijet spasiti zbog ljubavi, nema čak ni floridskog Spasitelja iz ambisa, nema nikakvih spasitelja, nema dana, nema dna, nema svjetla, nema ljubavi, nema deluzije, ničega tamo nema. Oh kako nepristojno, vidjeti.
Optimizam? Kako da ne, kako da ne, upravo ga zameću prvi snijegovi.
Post je objavljen 31.01.2012. u 19:45 sati.