Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.
Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.
Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.
Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?
A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.
Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.
Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...
Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.
U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.
* Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi Der Untergang
V for Vendetta Hellboy 2
Entre les murs/Razred Egipat CIRQUE DU SOLEIL
Čeka se...
Star Wars: The Rise of Skywalker (2019)
Čitati...
serijal SPQR, John Maddox Robertsa L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!) Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino ali Butlerijanski džihad mu je shit Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium J.K.Rowling - ciklus Harry Potter L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja) Lee Child - Jack Reacher Novels Modesty Blaze
Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar Stefanovski & Tadić - Krushevo Lajko Felix - Szeretni/To love Dead Can Dance Joan Osborne - Relish Pat Metheny - Secret Story Peter Gabriel - Solsbury Hill Dire Straits - On Every Street TBF - tuto kompleto David Bowie Chris Rea - Looking for the summer Rolling Stones - Almost hear you sigh
Mutiny on the Bounty - Vangelis Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen Braveheart - James Horner Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer
Optimizam se, vele ankete, vratio u Hrvatsku, optimizam, vele. Autodeluzija je moćna, jaka i opaka stvar, psihološki afrodizijak, puca temeljito, čini da zavedeno tijelo slijedi frenetičan um, a deluzivni um samog sebe zavodi na krivi trag. No kad i posljednji učinci tog auto-opijata nestanu, kad se ispucaju i zadnji tragovi euforije, pod zavedenim se nogama otvara - ambis očaja.
Izbornici nebuloza biraju vrištati mi smo heroji, Srbi su krivi, pokrali su nas! Oh ta divna autodeluzija koja čini svoje, ali još koračić izborniče, još samo mali koračić i konačno će i slijepi progledati, oči će se konačno otvoriti nad ponorom potpune detoksikacijske spoznaje (pred kojom sada varljivo trepću kapci i zjenice prošireno drhte širom zatvorene), ta ambis je odmah tu, pod nosom – pokrali su nas, da, pokrali su nas, pokrali, nikakvi srbi, nikakvi turci, nikakvi suci izborniče Goluža-vče, pokrali su nas naši. Naši su nas pokrali.
Optimizam u redovima Jadrankamena, Kamenskog, Autoprijevoza, KIO Keramike, Željezare Split, Diokia, Dalmacijavina, pokrali su nas sada vide, pokrali su nas - zaključuju optimistično.
"Svagda za kukavicu postoji mogućnost da više ne bude kukavica, a za heroja da prestane biti heroj."
Pelene i hrana, samo pelene i hrana, mlado meso na todorićevoj pokretnoj traci pruža karticu i prije nego što izriče „na tri rate molim vas“ plastika već prolazi kroz čitač, majka se hvata za glavu, oblijeva je znoj, plače, kumi, čupa kose, možete li stornirati molim vas možete li stornirati!!! Vonj oznojenog i ljepljivog očaja. Koji je zarazan, koji se lijepi na cijeli red pokunjenih nijemih očajnika koji čekaju iza nje, koji drhturavim jagodicama prstiju sad nesvjesno opipavaju i provjeravaju svoje tanke novčanike. Neobičan osjećaj penje im se svima uz grlo. Izronio je negdje iz dubine, ispod stopala, kandžama se uhvatio za njihove listove, odrazio o koljena, uzverao se po butinama, ugnijezdio se u predjelu abdomena te nastavio grabežljivo verati uz tijelo. Jedan francuski egzistencijalist opisao mu je odvratan i mučan ukus. Ova pokretna traka, ovaj stroj, ovo nije kasa, ovo je klaonica.
Žuč, ne prosipaj žuč, ta ne želimo prosipati žuč, ne želimo biti žučljivi, no-no, ni slučajno, agli filings not najs, poželjan je samo politikli-korekt optimizam bite, gut, dankešen. Treba biti pristojan, uvijek nadasve pristojan i poslušan treba biti. A opet ona neposlušno izvire odasvud, rijeke zapretene, negirane, nepristojne, nepoželjne žuči izlijevaju se nepristojno na ulice, nepristojno na trgove, nepristojno na forume, nepristojno na portale, ona teče, nepristojno teče niz prozorska okna, lipće kroz dovratke, kulja kroz šahtove... ta molićulijepo nepristojna amazona očaja neumoljivo teče ka neizbježnom otrežnjujućem...
bezdanu. Bezdan. Duboka crna rupa u kojoj nema dana ili permutacijski duboka crna rupa bez dna, sasvim je etimološki svejedno. Sve je jedno, jer bila bez dna ili bez dana, ili bez dana i dna, ona je crna rupetina na čijem mračnom dnu ovog puta nema nikakvih malih plavih dobroćudnih svemiraca koji će svijet spasiti zbog ljubavi, nema čak ni floridskog Spasitelja iz ambisa, nema nikakvih spasitelja, nema dana, nema dna, nema svjetla, nema ljubavi, nema deluzije, ničega tamo nema. Oh kako nepristojno, vidjeti.
Optimizam? Kako da ne, kako da ne, upravo ga zameću prvi snijegovi.