< | siječanj, 2012 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Francuska je inače nedavno izglasala zakon o kažnjavanju nijekanja genocida nad Armencima počinjenog 1915. godine od strane otomanskih Turaka. Potez koji se u Francuskoj već godinama najavljivao i pripremao... i naravno s razlogom dizao silnu prašinu. Turska i dan-danas negira genocid 1,5 milijuna Armenaca, odnosno odbacuje taj termin, priznajući samo da su u Anadoliji počinjeni masakri u kojima je stradalo 500.000 Armenaca. Neki kažu da je zakon donesen isključivo zbog francuskog otpora ulasku neželjene Turske u EU, neki kažu da je donesen zbog predstojećih izbora i nezanemarivih glasova pola milijuna francuskih građana armenskog podrijetla, dok treći tiho-najtiše spominju zaštitu ljudskih prava kao tekovinu civilizacije. Što god bio pravi povod, nijekanje genocida se u Francuskoj sada tretira kao kazneno djelo i za to je predviđena jednogodišnja zatvorska kazna i novčana globa od 45.000 eura (ako bi vam recimo takva glupost revizionističkog negiranja genocida ili holokausta ikada pala na pamet). Nisam sigurna da je ovakav francuski obračun sa budalama najsretnije rješenje (zapravo znam da nije, ne samo iz jednog već iz tisuću razloga), ali kad čujem baljezgarije nekih naših kretena i njihovu ustašofilnu verziju (revizijU) povijesti, onako se slatkomaštajući pitam (nek` mi je na toj slabosti oprošteno), bi li ih nemilosrdan udar po džepu školovao efikasnije nego svi oni školski sati koje su namjerno prespavali. Možda bi onda i cijenjeni HDZov beskralješnjak i saborski zastupnik dermatovenerolog doktor Dujomir Marasović, sa 45.000 eura manje na računu, po prvi put naučio tko je i kada Dalmaciju prodao, a tko oslobodio. p.s. a zašto sam nakon kratkog dvoumljenja ipak stavila Les deux Guitares umjesto Les Comediens, ostavljam vama na promišljanje. |
I dok nas taj nepošteni svijet, nepošteni suci i nepošteni strani sportaši opet kradu, varaju, haklaju - samo nas, baš nas i uvijek jadne nas - razmišljam o mikrokozmosu u makrokozmosu, i individualnim minijaturama one šire slike... Kostelić ljutit na suparnike: Sramota je neizbrisiva Skandal potresa Svjetski kup: 'To je sramota koja je neizbrisiva!' Unutarnji neprijatelj: Hirschera SMSom prijavio netko iz austrijskog tabora? 'Hirschera smo i u Zagrebu trebali diskvalificirati!' Ante Kostelić dolio novo ulje na vatru u skijaškoj aferi! Gips: Hirscheru treba zabraniti nekoliko utrka Austrijanci bijesni na Kostelića: Čeka ga 'pakao' u Schladmingu! Svi se čude Hirscheru: 'Svaki skijaš odmah zna je li promašio vrata!' 'Ovo su ozbiljne optužbe, moramo popričati s Ivicom!' Pala pomirba 'zakačenih' skijaša: Tehnologija sve otkrila Kostelić i Hirscher "popušili lulu mira" Kraj trakavice: FIS kaznio Hirschera sa 999 švicarskih franaka 18.01.2012., srijeda Ima izać! "Ono što u umovima ugroženih, izoliranih, psihički-nestabilnih i nezrelih naroda sa edipovskim kompleksom (kao što su balkanska plemena ) garantira ujedinjenost/preživljavanje/opstanak, nije čvrsta ruka već - postojanje vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja. Pazite, vanjskog i unutrašnjeg, bilo stvarnog ili umišljenog. Prijetećeg neprijatelja koji će kohezirati pleme. Psihološka potreba za bilo kakvim neprijateljem toliko je izražena da ga narod konstantno podsvjesno traži, jer je podsvjesno u svojoj psihološkoj i društvenoj nezrelosti konstantno ugrožen. Ovaj narod nije ugrožen zbog postojanja neprijatelja, već traži nepostojećeg neprijatelja jer je ugrožen. Radikalniji i zloćudniji pojedinci, koji se osjećaju ugroženijima od prosjeka, traže ga naravno potpuno svjesno i otvoreno. A ako ga nema, onda će ga izmisliti. Jer je njihova ugroženost veća, pa time i potreba za turcima jača. I tako ovaj narod uvijek traži neke Turke, neke mitsko-monstruozne smrtne neprijatelje, kako bi ih optužio za vlastitu sjebanost, kako bi na njih prebacio sve najgore ljudske osobine, i koje bi okrivljavao za vlastitu nesposobnost i vlastite mane, psihološki perući sebe od istih grijeha, skrivajući svoju ugroženost i strah, iza osjećaja superiornosti nad zajedničkim neprijateljem." 17.10.2011., ponedjeljak Hrvatski kraljevi i kompleks manje vrijednosti "Zašto takozvani mali narodi uvijek moraju patiti od povijesne inačice kompleksa manje vrijednosti? Zašto se svraka ima potrebu kititi paunovim perjem? Zašto svaki poglavica baš nasilu želi biti car, svaki pukovnik general, a svaki general maršal? Zašto moćnici pate i groteskno/pretjerano upiru za tom lažnom veličinom, kao ona žaba koja je vidjela konja da se potkiva pa i sama digla nogu? Sakrivanje grešaka i mana. Iskompleksirane, a slaveželjne osobnosti, koje se osjećaju manje vrijedno, pogotovo su nesigurne i osjetljive na ono što smatraju svojim greškama i manama, pa stalnim hvalisanjem pokušavaju impresionirati druge, kvalitetama, podrijetlom, ordenjem, titulama, koje mogu biti prave ili lažne. Pedigre kao kamuflaža umišljenim veličinama, kužite već. Malen možeš biti samo u svojim nepreboljenim kompleksima. Stvarno si malen ako si iskompleksiran da si malen, pa se stalno želiš dokazivati većim nego što jesi." 20.12.2011., utorak egzibicionisti "Sigmund Freud egzibicionizam objašnjava kastracijskim kompleksom. Egzibicija ohrabruje egzibicionista u vjerovanju, samouvjeravanju/samoohrabrivanju, da ima penis, odnosno da je potentan – (nad)moćan. No samo pokazivanje i dokazivanje pred samim sobom nije dovoljno za doživljavanje orgazma, stoga egzibicionistu treba još i potvrda publike. Egzibicionizam je zapravo psihološka obrana. Da bi umanjio onaj svoj zatomljeni kompleks i podsvjesnu svijest/bojazan da nema pišu (hrabrost/moć/potenciju), egzibicionist se okreće javnosti koja mu ovisnički treba da bi mu potvrđivala da ipak ima pišu, pa će zato (u potrazi za potvrdom) toj istoj javnosti svoga pišu i uzbuđeno pokazivati, bilo riječju bilo djelom... ...da bi na podsvjesnoj razini na kojoj duboko iskompleksirano zna i vjeruje da nema pišu (hrabrost/moć/potenciju) – sebi ipak dokazao da ima pišu. To je ono što si on mora stalno dokazivati i što je jače od njega." U hrvatskom sportu (društvu) vrijedi samo jedno pravilo - kada se pobjeđuje nikom ništa, onda nitko nije kriv, onda smo sami sebi najbolji, najgenijalniji, najtalentiraniji, najgenetskiji, najveličanstveniji, najnajveći, onda postoji samo najzaslužniji Ja pa Nad-Ja, onda imamo najvećeg pišu i s njime naokolo ponosno mlataramo. Ali kada se (oj sramote!) gubi, kada naš piško ipak nije najveći - onda kreće lavina, medijski linč umišljenih neprijatelja, svih onih zlih sudaca, sportaša, turaka, dežurnih krivaca za sve. I sada, nakon jednog takvog mini-linča, ti isti nedužni mediji vele - Kraj trakavice? S ovakvim kompleksaškim zaleđem? S ovakvim taštinama, egotripašima i umišljenim veličinama hrvatskog sporta? S ovakvim zakinutim novinarskim kadrom ala Bruno Kovačević, koji su od likova upitnog obrazovanja - spremni praviti nacionalne kumire i na njihove migove pokretati linčeve? Ma dajte molim vas, ne budite toliko naivni. Samo pričekajmo, već će ti ugroženi pišulinci naći neki novi povod. Drago je meni kada nadareni sin Ivica tate Ante ostvaruje dobre rezultate, dobar rezultat je zasluženi plod silne muke i truda koje profesionalni sportaši ulažu u svoju sportsku karijeru. I svaka im čast na tome. Kao i svakom poštenom čovjeku koji u svakom poštenom poslu daje sve od sebe. Ali još tamo od one kapitalne idiotarije o "spremnosti njemačkog vojnika", barem jednom godišnje dođe mi da tog ugroženog mulca iskompleksiranog tate pošteno klepnem po glavi uz riječi - alo momak, smanji doživljaj. |
Dobar si Čak. A sad Vijeće za elektroničke medije. Još jedna sedmorka veličanstvenih koja se proslavlja titl-čistunstvom. No vjerujte mi, vrijedi detaljno proći sve točke, ta nije red da razvikani neopurizam zasjeni uvijek b(l)udno ćudoređe i još štošta pride... S poštovanjem i vama gospodo vijećnici, i vama politički aparatčici, i vama medijski lešinari, i vama etički idioti, i vama dežurni licemjeri, pardoniram se skrušeno svima što ni ovaj prilog, otim vama potpuno nerazumljiv, neće imati titla... |
samo se u tebe uzdam i tvoje nadljudske sposobnosti. Pored toga što si nepobjediv, supersnažan, neporočan, superpravedan, zazivaš povratak Ju-Es-Eja na staze stare slave, ti si svima je znano i - superduševan, tako da mi nećeš zamjeriti kad ti iskreno priznam da sam razmišljala kontaktirati i Brucea. Ustručavala sam se odmah tebe gnjaviti zbog ovakvih pizdarija, a Bruce je, znaš i sam, toliko puta umro muški spašavajući svijet, da mu čak i ti dragi Čak to moraš priznati. Ali Bruce je, u zao čas za čovječanstvo, ponovo zaokupljen pelenama i novom prinovom, tako da ga nisam imala srca uzrujavati. Neka uživa sa novom obitelji, neka mijenja pelenice, neka tješi Demi i rekreativno mlati Ashtona, zaslužio je čovjek odmor još onomad kada je spasio cijelu Zemlju od zalutalog kometa. Seagal se sam nudio, ali on mi je sa onim svojim ljigavim repićem užasno sumnjiv. Mislim repić u tim godinama, alo?! Iskreno rečeno Čak, među nama, mislim da je tip fejker, veli da je crni pojas sedamdesetdrugi dan, a od dokumenata je priložio samo diplomu kninskog Pučkog učilišta za poljoprivredu i stočarstvo krša. To mi je tajnim kanalima iz Miamia potvrdio i Horešio. Tako da nisam sigurna u Steveove motive. Mnogi vele da je situacija u zemlji toliko loša da bi trebali zvati Batmana, Supermana ili Spidermana, ali dragi Čak, budimo realni, ti i ja znamo da su superjunaci vrlo nepouzdana ekipa. Ili ih sjebe kriptonit ili im se u kritičnom trenutku pocijepaju hlačice. Mislim, to su ipak likovi iz filmova koji možda na ekranu izgledaju sexy u tim jebozovno-pripijenim tajicama, ali dečki u stvarnom svijetu nemaju šanse. Osim toga, čula sam da se depiliraju Čak. Kakve smo sreće još bi završili narokani u kakvoj birtiji učlanjeni u HDSSB. Već smo sad u pićkimaterinoj, a gdje bi tek bili onda. Neki su mi predlagali i Djeda Mraza, ali ti ga znaš Čak, Stari je nepopravljiva komunjara i ima to čudnovato socijalističko radno vrijeme od jednog dana godišnje, bojim se da to jednostavno ne bi bilo dovoljno. Nije da on ne bi htio pomoći, taj revolucionarni panj ima volju, kune se u Che-a, sluša Sepulturu, dobar je on i sve, ali već je ostario čovjek, pretio, slab na nogama, zaboravan. Nije on više za junačenje. Ostaješ samo ti Čakče, uzdanico moja. Samo si ti u stanju prevariti Čak i smrt. Čak je i Bruce Lee onomad davno-davno kod Zmaja mislio da te pobijedio, ali kako se jadan prevario. Zadao si mu smrtonosan udarac, a da on nije ni znao. Sredio si ga temporalnom odgodom, koristeći ubojitu snagu svoga pogleda. Ža` mi ga je, bio je dobar drug. Vična mu slava. Čak, neću ti srat Čak - situacija nije dobra Čak. Zombiji su nas opkolili Čak! Vrište, deru se, jedni prijete drugi ucjenjuju, ne znam što je užasnije. Stavili su kamere u shopping centre, kamere u restorane, a sad bi nam uveli kamere i na kontejnere. Čak, oni prate što kupujemo, što jedemo, što bacamo. Čak, nešto mi govori da oni prate i naša govna. A tebe se boji Čak i Stallone. Čujem da je odmah izbacio psovke i vulgarnosti iz zadnjeg filma, jer dovoljno je bilo da ga ti pogledaš i kažeš - Silvestre ne seri! Ne trebaš stoga Čak ni dolaziti, ja virujen u te, poznate su mi tvoje telekinetičke sposobnosti, moći psihokineze, astralne projekcije, telepatije, ekstra-senzorne percepcije i bilokacije, pa budi drug i slobodno popičkaraj ove histerične budaletine na daljinu. Normaliziraj ovaj sluđeni narod. Poznavajući tvoju moć i legendarne vještine, znam da će to za tebe biti mačji kašalj. Tvoja Mod p.s. evo ja sam povukla sve veze i učinila sve što je bilo u mojoj moći, a sada iz moga pera u Čakove uši |
Danas.hr-Intervju tjedna Kako biste spriječili situaciju da netko smeće natrpa u PVC vrećicu koju je sad donio iz trgovine i baci je u kontejner? -Strogim kaznama, uz pomoć komunalnih redara. Kako ćete znati tko je to bacio? -Pa postoji mogućnost da se sustavom nadzora, određenih kamera i slično, u kontejnerima za biološki i iskoristivi otpad provjerava pokušava li netko utrpati i otpad koji tamo ne pripada. Znači, kamere? -Kamere tamo, a komunalno redarstvo bi dobilo znatno veće ovlasti u smislu kazni i trenutne naplate ljudima koji ne poštuju zakon. Ministrica zaštite okoliša i prirode Mirela Holy Dakle kako nazvati ovu orvelovštinu ? a) Shit of the week? b) Tjedno sranje? c) Smeće/otpad tjedna? d) Holy shit?! Ili ipak nazivom koji najbolje pristaje... e) Čisti, nepatvoreni - kretenizam. |
Jutro donosi bistrije misli, ali nakon neprospavane noći donosi misli i glavobolju. Iako ih nitko ne bi spario, jedno s drugim ipak ide. Kao majoneza s ketchupom. Doživjeh heureku - ovaj je narod totalno puko`! Nije da smo ikada bili sasvim normalni, ali sada smo totalno prolupali, ono, pukli ko` kokice. Kolektivna histerija i paranoja dosižu vrhunce. Svi simptomi su tu, tresemo se, vrištimo, bulaznimo, ide nam pjena na usta, a potraga za vanjskim i unutrašnjim neprijateljima našla je novog nemesisa. Ako po Jungu postoji kolektivno nesvjesno, onda je sasvim moguće da je ovo što se događa pucanje na jednoj kolektivnoj psihičkoj bazi. O bazo, bazo! Da je bilo cijelu naciju potrpat na kakav brod i iskipat pod kokosove palme kakvog egzotičnog havajskog otoka jedno mjesec-dva-tri, mislim da bi se psihički spasili, ali kako smo blesavi potopili bi i taj brod, već na ukrcaju. Nemam pojma koji su korijeni ovih paranoja koje nas konstantno tresu. Odakle ta neutaživa potreba za neprijateljem? Američki crnci, za obiteljsko nasilje i izuzetno strog odgoj u svojoj zajednici, razloge nalaze u svojoj robovskoj prošlosti i užasnom nasilju bijelih gospodara prema robovima, koje se onda s koljena na koljeno prenosilo među crnačkom populacijom. Po toj bi nas logici naša potreba za dežurnim neprijateljem dovela sve do Turaka i njihovih osvajanja? Do onog Šubića koji se čas klao, čas darivao sa svojim osmanskim suparnikom? Bio je to psihološki vrlo zanimljiv homoerotski odnos ljubavi i mržnje. Kad se sjetim sulude presude onog ličkog suca koji je čovjeka osudio jer su mu se pretci doselili na ove prostore prije 500 godina bježeći pred Turcima, čini mi se da sa ovim pretpostavkama i nisam daleko od izvora psihičkih frustracija ove nacije. Hrvati nikako da se maknu od potrage za turcima koji su im... nadopunite sami. Znate onaj vječnoprisutan mit da narodima ovih prostora jedino čvrsta ruka garantira rad, red, ujedinjenost? To je zabluda, čvrsta ruka je ovim narodima potrebna iz puno prizemnijih samozadovoljavajućih razloga, a što više razmišljam to dolazim do zaključka da garanciju psihički nesigurnim nacijama donosi nešto drugo. Ono što u umovima ugroženih, izoliranih, psihički-nestabilnih i nezrelih naroda sa edipovskim kompleksom (kao što su balkanska plemena ) garantira ujedinjenost/preživljavanje/opstanak, nije čvrsta ruka već - postojanje vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja. Pazite, vanjskog i unutrašnjeg, bilo stvarnog ili umišljenog. Prijetećeg neprijatelja koji će kohezirati pleme. Psihološka potreba za bilo kakvim neprijateljem toliko je izražena da ga narod konstantno podsvjesno traži, jer je podsvjesno u svojoj psihološkoj i društvenoj nezrelosti konstantno ugrožen. Ovaj narod nije ugrožen zbog postojanja neprijatelja, već traži nepostojećeg neprijatelja jer je ugrožen. Radikalniji i zloćudniji pojedinci, koji se osjećaju ugroženijima od prosjeka, traže ga naravno potpuno svjesno i otvoreno. A ako ga nema, onda će ga izmisliti. Jer je njihova ugroženost veća, pa time i potreba za turcima jača. I tako ovaj narod uvijek traži neke Turke, neke mitsko-monstruozne smrtne neprijatelje, kako bi ih optužio za vlastitu sjebanost, kako bi na njih prebacio sve najgore ljudske osobine, i koje bi okrivljavao za vlastitu nesposobnost i vlastite mane, psihološki perući sebe od istih grijeha, skrivajući svoju ugroženost i strah, iza osjećaja superiornosti nad zajedničkim neprijateljem. Tek onda iz te narodske psiho-potrebe na površinu posljedično ispliva, ispili se, izbljuje, ejakulira, neka čvrsta autokratska ruka, nekakav totalitarni drkadžija, koji ištrcan iz takve psihoplodne juhe ne može biti drugačiji doli opet psiho, a koji će kao krunu društvene poremećenosti, dosljedno provoditi politiku paranoje sa službene razine (dakle otvoreno mlatiti onom stvari po glavi stanovnika). Neprijatelj nam je dobrodošao izgovor da ne sagledamo konkretan problem. Jer dok smo zaokupljeni stvarnim ili izmišljenim neprijateljem, skrećemo pogled sa konkretnog problema. A konkretan problem smo – mi. I ne volimo se vidjeti kakvi smo, krvavi ispod kože, uplašeni, goli, balavi, sjebani - nemoćni. Pa ćemo radije slijepo i suludo tražiti i vidjeti neprijatelja preko tarabe, nego se suočiti sa vlastitim poremećenim vrijednostima i domaćim lopovčinama koji nam u vlastitom dvorištu pod nosom čine štetu. A te iste paranoične lopovčine, koje sada dižu prašinu vulgarno mlateći onom stvari, i podgrijavaju histeriju vrišteći o novim opasnostima i novim neprijateljskim hordama, koje navodno željno čekaju iza ugla kako bi nas naguzile (!), zapravo sve to čine kako bi prikrile svoju očitu ugroženost i kako bi zacementirale svoje udobne, tople i profitabilne pozicije, u društvu koje im odgovara baš takvo kakvo je - sluđeno i ćoravo, podatno i naguženo. Dokumentarac Fahrenheit 9/11, kojeg sam neku večer s pažnjom opet odgledala, autor završava Orwellovim i svojim riječima – "Nije važno je li rat stvaran ili nije, pobjeda je nemoguća, rat nije osmišljen da bi ga se dobilo, on je osmišljen da kontinuirano traje, hijerarhijsko društvo moguće je samo na bazi siromaštva i neznanja; U principu, ratni sukobi su osmišljeni da uvijek drže stanovništvo na rubu gladi; ratove vode vladajuće elite protiv vlastitih građana, ali njihov cilj nije pobjeda u stranim zemljama, već je cilj pod svaku cijenu održati sistem takvim kakav je." Njihov je cilj održati sistem takvim kakav je. Uz pomoć najdražeg kućnog neprijatelja. Pa o kojem god sistemu da je riječ i u kojem god vremenu da je riječ (i o kojem god neprijatelju da je riječ). Clintonovoj, Bushovoj ili Obaminoj Americi, SSSRu, Rusiji ili Putiniji, komunističkoj, tranzicijskoj ili europskoj Hrvatskoj, Sjevernoj Koreji, Južnoj Koreji, Japanu, UAEu, EUu, Kini, aparthejdnom JARu, etc. Održati sistem da bi onih sedam (puta 77) kajinovskih besramnika moglo nekažnjeno uživati u svojim povlaštenim mirovinama. Da im to onaniranje nad vlastitim narodom i dalje može neometano polaziti od ruke. U staroj su Jugi, iz tih istih razloga očuvanja sistema, službeni neprijatelj bili oni notorni mrski "vanjski i unutrašnji neprijatelji", belosvetski inogardijci i štotijaznam tko sve ne, mutirane mrkve, ljubičaste žabe ili jeti-Joe, ali kad je Juga propala, a taj svijet preko noći postao uzor i saveznik, ugroženici su ostali bez neprijatelja pa su ulogu smrtnog neprijatelja prešaltali na srbočetnike, a kada je rat završio trebalo je pronaći novog neprijatelja pa su to postali žuto-zeleni-crveni vragovi, jalnuški diletanti i komunjare (e da, ne smijemo zaboraviti i krvoločne Slovence), ali kako su hebiga sada i komunjare došle na vlast, trebalo je u kratkom roku pronaći novoga neprijatelja, pa su ovaj put doslovno preko noći - samo prešaltali paranoju na EU. Dakle u ovom trenutku, u nedostatku nekog krvoločnijeg suparnika, transgeneracijskim nasljeđivanjem potrebe za neprijateljem – novi službeni No1 neprijatelj vječno ugroženih velikih Hrvata postao je monstruozni EU. Majke takovamsvega sakrijte svoju nejačad!!! Dolazi EUUUUUUU!!! Mislim, stvarno zvuči smiješno u kome sada ti čuvari sistema vide novog The Neprijatelja. Ne postoji neki konkretan, opipljivi razlog za ovakvo, u kratkom roku, ostrašćeno neprijateljstvo (opet primijetite sirove strasti), ali vanjski i unutrašnji neprijatelj naprosto mora postojati da bi uplašeni paranoici mogli funkcionirati i opst(oj)ati. U njihovim glavama ne smije biti praznog hoda, jer onda među ušima zvoni praznina i sustiže ih horror vacui. A pri ruci se eto ovaj put prigodno našao EU da ispuni potrebu za neprijateljem, „pa zašto ne, poslužit će“ sigurno su pomislili – "sotonizirajmo onda tu EU Sotonu!" Molim imajte na umu da ovo nije tekst o EU, nemojte me stoga daviti s tim pro i kontra histeriziranjem, to je već poprimilo oblike čistog spama, a s ovom temom nema nikakve veze. Ovo je pokušaj mini-analize naše sulude potrebe za neprijateljima, pokušaj mini-analize psihičkog stanja ove nacije (a stanje je sranje), ovo je tekst o korijenima ove histerije i paranoje koja se upravo oko nas, pa i na Blogu, odvija. I pri tome je ime trenutnog neprijatelja potpuno nebitno. Da nije EU bio bi već neki Pedro. Zadnje gostovanje kod Stankovića bilo je višeslojno savršen, kao i ludo tragikomičan, primjer ovoga o čemu govorim. U goste je pozvan doktor Goran Dodig, ugledni pazite sad - psihijatar sleš euroskeptik, a koliko su ga u uvodu nahvalili ispalo je da je na glasu kao čovjek koji se nikome nije zamjerio, ali ima što za reći. Uvijek otvorena za sva razmišljanja pod uvjetom da su kvalitetna, odlučih pogledati emisiju, iako sve dnevnopolitičke emisije već neko vrijeme zaobilazim u širokom luku zbog sanitarnih razloga. Na kraju sam nakon svega odgledanog zaključila da je taj čovjek, koji navodno ima što za reći, zapravo potpuni demagog ispraznih teza, koji apsolutno nema ništa za reći. Doktor je lik pun neargumentiranih tvrdnji, nelogičnih i potpuno besmislenih konstrukcija kojima sam sebi uskače u usta, povijesno-ozloglašenih i neoprostivih rečenica o prostoru i populaciji, opasnosti od imigranata, i tako dalje i tako dalje. Čovjek koji kao argument podvaljuje ksenofobiju o kojoj sam već govorila, a koju zamjera neprijatelju i od koje se kao ograđuje. Potpuno ludilo. Jedino što je na njemu konkretno bilo, to je - strah od nepoznatog. Ali to nije argument, već psihičko stanje. Stanje koje nije grijeh, ali manipulirati takvim stanjem masa, podlo je, neodgovorno, opasno i pokvareno! I što je najgore, sasvim sam uvjerena da su već sutra o tom politički-hohštaplerskom liku ozarene bakice na pijaci govorile - Kako pametan čovik! On je doktor! Taj je Doktor dao glas neinformiranim masama koje trebaju neprijatelja, i koje ne razmišljaju o plitkosti i (ne)logičnosti takvih parola. On im je servirao neprijatelja na pladnju. I što je još gore od najgoreg, a zar ste sumnjali da i to postoji, takva euroskeptična demagogija - zrcalna je preslika eurofilne demagogije ovih stupidnih spotova koji se vrte po medijima. Potpuno ista demagoška ispraznost, histerija i nemoć (u pameti) na oba kraja batine. Voila! Je li pak gost kompetentan psihijatar ne znam, no pri kraju emisije voditelj je urnebesno-subverzivno od njega pokušao dobiti odgovor kako prepoznati stanja depresije, koliko su depresivni ljudi funkcionalni u društvu i što ako je psihijatar koji liječi depresivce i sam depresivan, a ne priznaje sebi da je depresivan. Odgovor je i stigao, u tom slučaju, od takvog doktora, pomoći - nema. Mene je od cijele te depresivne simboličnosti našeg društvenog ludila na kraju uhvatila depra Pukli smo ljudi, to je vidljivo iz aviona. Toliko smo prolupali da su nam i psihijatri prolupali Tko bi i kako onda trebao izliječiti i uravnotežiti ovaj narod? Što je činiti malom pingvinu? Sve dok pristajemo sudjelovati u histerijama koje nam se nameću, sve dok pristajemo sudjelovati u potrazi za dežurnim neprijateljima, sve dok pristajemo da nas jebu u zdrav mozak, The Neprijatelj jesmo i ostajemo - mi. Nadam se da ste svjesni da ovo vrišteće stanje našeg društva nije normalno. Bilo bi lijepo kad bi se običan čovjek mogao nekako isključiti iz toga, otresti opću psihozu sa sebe kao kakvu gadljivu bubu, ali bujica nerazuma nosi sve nas skupa i ne pita hoćeš li s njom ili nećeš. Imam potrebu iz petnih žila šoferu ovog hrvatskog autobusa Histerija d.o.o. na uho vrištati - Ima izać!, iako znam da to blentavo momče za volanom ne bi usporilo. No ja ću ipak, zbog očuvanja razuma i dalje vikati - Ima izać! Alo! Ima izać! Auuuu čekajte malo, imam ideju, hehe, postoji netko (no o tome u nastavku koji slijedi)... |
On ima bolesnog sina –izrekla je to tiho i nježno, ali ipak u njegovu obranu, ugniježđena usred kuhinje koju je kupalo jutarnje sunce. Tako je, on ima bolesnog sina! –brzo je priskočio i ratoborniji glas koji nije ostavljao mjesta sumnji da izgovoreno podastire kao neoborivi argument –On ima bolesnog sina i viruje uBoga i jednostavan je čovik, iz naroda, šta mu fali e, nije ka neki, on piva lipo i uvik napravi dobar štimung! I dok su obje žene, nad svojim šalicama kave, svaka na svoj način, blokirale svaku eventualnu primjedbu na njegov račun, općepoznatom informacijom iz tabloida da On već tridesetak godina Boga moli za svog bolesnog sina... ona ih je promatrala, a saznanje kako je i na koju foru taj „jednostavan čovik iz naroda“ u obrani svoga lika i djela ujedinio dva tako različita karaktera, svjetlucalo je u njenom umu jarko kao kristalna vaza na sredini stola. Igrao je naravno prljavo, bez skrupula. Prvu je kupio na račun njene nježnosti i pretjerane brige za svoju djecu, nad kojom je strepila cijeli svoj život. Znala je da na njih misli čak i u procesu izgovaranja rečenice On ima bolesnog sina -gotovo da je čula njene strahove- Njegov sin je bolestan, nedaobog to ikome, ne želim da moja djeca budu bolesna, jadan čovjek, razumijem kako mu je, njegov sin je bolestan. Ona jednostavno nije mogla željeti i zamisliti zlo u ikome. Mislila je na svoju djecu. Zamišljala je svoju djecu. Bojala se za svoju djecu. Njena dirljiva briga i suosjećanje bila je oduvijek neizmjerljiva, u potpunosti požrtvovna, sebedavajuća, monstruozna. Činila ju je potpunim invalidom u osudi licemjerstva i besprizorne dvoličnosti. Drugoj je dotaknuo ono najbolnije mjesto. Njoj je brisanjem strepnje preostao samo gnjev. Njenog djeteta više nije bilo. Strah je onog ogavnog dana pokopan skupa s njim. Empatija također. Ali ostao joj je gnjev i gorčina. Osjećaj nepravde, osjećaj da njima kojima je život oduzeo djecu - više nitko nema pravo prigovarati, nema više što tražiti od njih, nema pravo nalaziti im mane. Ona je zaslužila to pravo imuniteta -kao da je čula i njene misli- ona ima pravo na stav da cijeli svijet, pred roditeljem koji je zbog bolesti izgubio dijete, ima začepiti i ne prigovarati! Onog ogavnog dana kada joj je smrt životnom nepravdom oduzela dijete, postala je šampion osude svih koji se usuđuju osuđivati. Usvojila je tu misao kao svoje prirodno pravo, kao pravo da im njihova žrtva, da joj njena žrtva - dopušta sve, nadrasta sve, alibira sve, briše sve, sve, sve! Igrao je na njihove emocije. Na roditeljstvo, na majčinstvo, na djecu, na ono najsvetije, na ljudskost, na suosjećanje i njihove najdublje strahove. Jack-pot. Odapinjao je strelice koje nemilosrdno pogađaju u metu. Vidjela je to u njihovim pogledima, prozirnim licima, u tom buntu. Da su pogođene. A i šalice od arkopala rogoborile su o tome na bijelim tanjurićima. Cijena tuge bi bila? Sjetila se onog američkog doktora i njegove tužne storije o eutanaziji teško bolesne supruge. Sjetila se njegove savršene suze koja bi uvijek na istom pripovjednom mjestu kapnula iz njegova ovlaženog oka, uvijek u istom trenutku, uvijek jedna savršena suza koja dirljivo klizi niz obraz... i tako bezbroj ekskluzivnih puta, iz talk-showa u talk-show, tužna priča, isti prizor, kamera zumira njegovo lice, gro-plan, treperavo oko, uzdrhtali kapak, ovlažene trepavice, i evo je kreće - uvijek ona jedinstvena savršena suza. Tako savršena. Potom veliko AAAAAAAAAH publike. Ganutost osvojenih masa. Voditeljeva ruka koja obzirno i utješno počiva na njegovu ramenu. Suosjećajno dijeljenje maramica. Šmrcanje. Grupno otiranje obraza. Da, štimung je bitan. Kroz bezbroj savršenih jednokratnih suza kupovati naklonost masa. Osvajati simpatije. Skupljati poene. Američki doktor koji skuplja poene preko trupla voljene supruge. Zašto ne i trupala, plural. Što tragedija veća, to profitabilnija. Nad šalicom je razmišljala kako bi se do konkretne cifre moglo doći relativno lako. Plaćanje po gostovanju, cjelokupna zarada, jedna suza po emisiji, kroz toliko i toliko emisija u toliko i toliko godina - jednako cijena jedne suze. Jedne skupocjene suze, koja svjetluca pod svjetlom reflektora, kao.. kao kristal.. Samo da joj je pri ruci bio kalkulator. No već zna što bi o tome mislile, nazvale bi to bešćutnim i neukusnim s njene strane, neukusnim zaista... -A u Njemačkoj su mu ukrali sav novac i mobitele dok je bio na koncertu, jadan –sućutno je nastavljao nježniji glas. -I njemu i bendu ukralo iz garderobe! Nisu se sučin imali vratit doma! –argumentirao je i oštriji. Da, jadan, jadničak. Nije se imao s čim vratiti kući, morao je posuditi od publike koju je prethodno doveo u ekstazu. Niti bunda od vučjeg krzna, niti javno botoxiranje, niti postati javnom žrtvom nečije krađe, ne mogu nadmašiti ovo. Ovo makjavelističko trgovanje tragedijom... -Pivao je on i humanitarno, to on sigurno sve zbog sina. Ma sigurno zbog toga. Bolesni sin njegova je najisplativija poslovna investicija, zlatna valuta kojom kupuje najšire tržište. Adut iz rukava kojim će sigurno izazvati masovnu sućut i požnjeti masovne simpatije. Kojim će održati popularnost. Osigurati izvore zarade. Podlo, parazitski, besramno, potpuno legalno i kako to već biva kod javno deklariranih bogobojaznih vjernika - uobičajeno bezbožno. No kako jednoj koja je za osunčanim stolom dirljivo okovana u strepnji, a drugoj koja je to isto u bolnom gnjevu, kako im objasniti da su preveslane. Kako im objasniti tu gnjusnu prostituciju hijena, koje se podlo hrane njihovom tugom, koje ližu njihove suze, piju njihovu bol, kradu njihovu sol... Zvuk stišanog radia ometalo je zveckanje arkopala: "...dok je na poharanom Haitiu svijetu odglumila velikog humanitarca, Amerika je zapravo na tuđoj nesreći okrenula ogroman novac. Prelijevanje novca predviđenog za humanitarne ciljeve u privatne džepove američkih kompanija tek je manji problem. Bogate se na jadu i bijedi tragedijom pogođenih ljudi..." ...ali to ništa nije bitno, razmišljala je nad gorkom kavom, bitno je samo da profiteri tugom, prilikom bog-aćenja, svakodnevno mole Boga i rade dobar štimung. ..... |
"The behavior depicted in this video is reprehensible and is not in keeping with the values of U.S. Armed Forces," ISAF spokesman Lieutneant Colonel Jimmie Cummings said. "According to Islam and international law it's against humanity and it's illegal," said Sayed Abdul Samad, an elderly man with a long white beard and a white turban. Dakle ponašanje marinaca sa ove snimke nije u skladu sa vrijednostima američkih vojnih snaga, kao ni sa vrijednostima islama. Pripazi dragi osjetljivi svijete, slijede snimke uznemirujućeg sadržaja. Pišanje po mrtvima nije u redu. Ubijanje je valjda u redu. Nije frka što su ih ubili već što su ih popišali. Pišanje je problem. Moglo bi poremetiti mirovne pregovore i uvrijediti vjerske osjećaje, hej! Čudnovate vrijednosti. (čitaj=izopačene) |
Zanimljivo, o opasnosti miješanja politike u sport govori čovjek kojega je upravo politika dovela u sport. Dakle, kad je Antuna Vrdoljaka, po zanimanju filmskog redatelja, na poziciju potpredsjednika države, dugogodišnjeg saborskog zastupnika, člana Predsjedničkog vijeća za nacionalnu sigurnost, predsjednika Uprave Croatia Airlinesa, i predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora, na sve te pozicije 1991.g. doveo političar Franjo Tuđman i politička stranka HDZ, onda mu miješanje politike u sport i ostale sfere života nije smetalo. Najjednostavnije rečeno - Antunu Vrdoljaku uopće ne smeta miješanje politike u sport. Nije mu smetalo kada se sam miješao. Njemu smeta tko se miješa. A sada kada SDP najavljuje čišćenje sporta od smeća koje je HDZ ostavio za sobom, onda mu miješanje politike smeta. Pa naravno da mu smeta. Jer on je bio jedan od direktnih proizvođača tog smeća kojeg treba pomesti, jedan od direktnih interesenata koji su stvaranjem tog smeća profitirali. Nedopustivo miješanje politike, prijetnje i progoni, o kojima sada zbori - nisu mu smetali niti kad ga je ista HDZovska politika kao vjernog režimskog čovjeka postavila za direktora HRTa početkom 90tih, kako bi na HRTu u ime politike (koje se sada grozi) provodio čistke, prijetnje i progone, svih režimu nepoželjnih novinara koji su bili krivi jedino zbog krivih krvnih zrnaca. Dakle čistke i crne liste koje su po Vrdoljaku izmišljotine, jer "za njegova mandata nitko nije dobio otkaz, ako nije otišao u četnike". Ne, nitko nije dobio otkaz, samo su svim tim nevidljivim novinarima koji su navodno otišli u četnike, ali su svakodnevno valjda iz četnika dolazili na HRT, da bi im na porti "nacionalne kratkovidnice" oružano zapriječili ulaz i potom ih redom legalno škartirali zbog navodnih nedolazaka na radna mjesta: "Nisu to bile nikakve Vrdoljakove parade. Mi smo tada odlučili da u kuću ne dolaze ljudi za koje tada tamo nije bilo posla, jer mogu samo stradati i stvarati gužvu." Da, to su bile te eufemizirane Vrdoljakove metode održavanja nacionalne čistoće katedrale hrvatskog duha, pardon, metode ne stvaranja gužve. Antun Vrdoljak. Osvjedočeni sportista i fair-player. Lažljivac bio, lažljivac ostao. I kad takav osvjedočeni lažov baca javnosti prašinu u oči i kao argument plasira tvrdnju da će zbog konačnog najavljenog čišćenja Augijevih štala hrvatskog sporta, koje je među ostalima i on debelo zasrao, uslijediti suspenzija FIFAe i sankcije UEFAe, pa čak i zabrana sudjelovanja na Europskom prvenstvu, ja velim - pa šta!? Pa šta ako bi kao Belize, Nigerija, Salvador, Irak, Brunej, Peru, Kenija i Kuvajt privremeno ili dugoročno bili izostavljeni iz svjetskog nogometa? Pa šta ako bi i uslijedila suspenzija FIFAe i sankcije UEFAe, pa čak i zabrana sudjelovanja nacionalne reprezentacije na Europskom prvenstvu? Big deal, velika stvar. Neka uslijedi. A neće. Pa i da hoće - pa šta! Kakva bi se to nacionalna tragedija i elementarna nepogoda hrvatskom narodu zbog toga trebala dogoditi? Pa baš NIKAKVA. Bi li zbog suspenzije FIFAe usahla zemlja, pocrkale krave, sagnjili krumpiri, bi li zbog sankcije UEFAe poplavile rijeke, izgorile šume, srušilo se nebo? Što bi se to poblogu tako grozno moglo dogoditi? Pa baš NIŠTA. I ne samo da nam se ne bi dogodilo ništa, već bi takva suspenzija ovoj sluđenoj i opljačkanoj naciji bila dobrodošla usluga. Neko bi nas dragocjeno vrijeme poštedili svih tih pjanih i basnoslovno skupih europskih nogometnih bekrijanja, svih tih hrvatskih nogometnih čelnika, čije raskalašene i skupe životne navike - mi plaćamo iz svoga džepa. Ali ne laje pas sela radi. Hrvatski narod niti od FIFAe niti UEFAe nema ništa niti je ikad imao, ali zato čelnici hrvatskih sportskih saveza kao što su HOO Vrdoljak i njegovi nogometni kompanjoni (koje sada brani pod krinkom neovisnosti sporta) imaju itekakve koristi, a svako diranje njihovih profitabilnih položaja dotiče izvore - njihovih prihoda. Ne plasiraju Srebrić, Marković i Vrdoljak ovakve perfidne rečenice bez veze. Niti je bez veze što za plasiranje korijenski potpuno nebitnih besmislica, Antun perfidno koristi propagandnu mašineriju svoje bivše kuće. Tuste koke 90tih sada su se usrale zbog potencijalnog gubitka dosadašnjih privilegija. Usrale su se najavljenih poteza novog ministra sporta. Pa sada uspaničeno kokodaču i mute vodu prozirnim prijetnjama i zazivanjem nacionalnih osjećaja i "nacionalnih interesa" na koje više nitko ne pada. Posebno su mi omiljene te isprane parole kako su nogometna mafija, nogomet i na koncu sveta hrvatska nacionalna reprezentacija - hrvatski nacionalni interes. Ma po čemu to blogvasveselio? Ma po čemu? Po čemu je to interes hrvatske nacije financirati leglo pohlepnih mafijoza, koji se kriju iza skuta stare slave i ofucanog mita stvorenog oko nogometne reprezentacije? Financirati divljake koji svojim primitivizmom i svojom neutaživo halapljivo-odvratnom pohlepom, ugledu ove zemlje u svijetu - samo štete? Jedini interes koji ovdje iskače iz paštete je onaj privatni kupoprodajni interes opskurnih balkanskih karikaturalnih likova kao što su Marković, Mamić i ostala pohlepna mafija. I zato kad se takvi režimski vojnici kao što je Vrdoljak, opiru čišćenju ove nepodnošljivo smrdljive sportske kaljuže koja se zamutila za njihova stolovanja, plasiranjem verbalnih udica na koje bi se trebale upecati narodne mase, uvijek s posebnim zadovoljstvom osvježim sjećanja na njihove notorne "zasluge". Čistke, progoni, laži, brojanje krvnih zrnaca, šovinizam, primitivizam, nepotizam, profiterstvo, sebični interes, uživanje u privilegijama, etc... Miješanje politike u sport. Načelno se ništa ne može prigovoriti ideji nemiješanja politike u sport. No kad mi tu olimpijsku ideju beskrupulozno prodaje baš onaj tko se oduvijek upirao miješati... Vrdoljak dakle izjavljuje kako nije u redu da se politika (SDP) miješa u sport, fino, ma baš fino, no dok se politika (HDZ) miješala u sport pogodujući likovima kao što je Antun Vrdoljak - Antun Vrdoljak nije imao prigovora. Može se dakle primijetiti kako je Vrdoljakov osjećaj za nemiješanje politike u sport u najmanju ruku - selektivan. A tome se mora prigovoriti. Štoviše, takvo se licemjerje mora raščetvoriti, takav se đon-obraz mora prokazati. |
Bila je čudna godina, jednako tako čudnog završetka, bez uobičajenih retrospektiva, bez lista najboljih albuma, bez lista najzgodnijih žena, bez lista najfilmova. Kao da su svi od svega digli ruke. A bar sam u ovom zadnjem uvijek voljela prošarati kroz oficijelna mišljenja i dojmove. Filmski je 2011. godina bila godina stripa, barem je tako djelovala na prvu, onim površnim promatračima. Ljeto puno ekranizacija i nastavaka akcijskih spektakala zasnovanih na stripu i super-junacima. Ostatak na fantasyu, vampirima i čarobnjacima. Godina ni po čemu posebna, kreativno naizgled površna i dosadna. Vidljivo eskapistična. I odgledah nešto manje naslova nego godinu prije, ali lista (da je pravim) ne bi bila siromašna brojem koliko raznolikošću. Naizgled. Tko traži taj će i naći. Čudna godina. No i dobra godina. U kojoj se ipak moglo probrati dragocjenih filmskih bisera. Iako već tradicionalno jezici lamentiraju o scenarističkoj krizi, kao i uvijek u ovom zimskom periodu pred termine strukovnih nagrada. Doživljavam to kao izgovor za lamentiranje, kao uobičajeni folklor. No neću, ove godine ni sama neću praviti opširnu listu (čak i lamentatorima u inat). Ali ona postoji. Ove će godine na njoj biti samo jedan film. Onaj koji me uhvatio na prepad, raskolio mi prsni koš i protresao iznutra. Onaj o kojem imam potrebu reći par riječi. Zapravo jedini film prošle godine kojeg sam odmah po izlasku iz dvorane poželjela vidjeti opet. Kojeg među nekolicinom bisera probirem kao miljenika. Od nekih filmova bježimo, nekima se vraćamo. Kao što je slučaj i sa ljudima. Potpuno osoban i subjektivan izbor koji često ne slijedi logiku. No on čini moju listu. Plakat je bio potpuno odbojan, promašen, krivo je navodio na nekakav lokalni Pride turnir domaćih štemera, na nekakvu glupu akcijsku istočnjačku kung-fu šoru. Između Sumraka i mraka izabrala sam mrak, kadli... u mraku kino dvorane nokautirala me punokrvna drama. Ma pomela. Još od velikog Rockya (pa i nešto prije) kvalitetan sportski film prerastao je u umjetnost, a u žanru u kojem to nitko nije očekivao, iz pera glumca od kojeg to nitko nije očekivao - dogodilo se remek-djelo. Posebice je boksački film nadrastao sportski žanr i osamostalio se kao posebna plemenita filmska kategorija, te zadnjih desetljeća nanizao krasna ostvarenja (Razjareni bik, Ali, The Boxer, Cinderella Man, Annapolis, Djevojka od milijun dolara, Boksač..). Na filmskoj vrpci donekle ga slijede tek Amerikancima omiljeni bejzbol i golf. Ne slučajno, jer boks je plemenita vještina, ali s malo riječi. No izuzetno rječita kroz šaketanje, a na velikim ekranima vrlo dinamična, grafički zahvalna za režiju. Ono što je Rocky nekoć bio za boksački film, Warrior je danas za borilački film. Nokautirajuće genijalna nadogradnja žanra, ili možda je i točnije reći - modernizacija žanra. Borilačke arene i kavezi (miješanih borilačkih disciplina) postali su boksački ringovi našeg doba. Svjetska prvenstva sada su borilački turniri. No Rocky nije bio velik, snažan, čvrst, jak i upečatljiv zbog šaketanja, već zbog ljudskosti, topline, duše, srca, zbog zazivanja svoje Adrian, zbog priče o malom čovjeku u velikoj situaciji života. Zbog priče o njegovoj životnoj intimnoj borbi kroz onu vanjsku fizičku borbu, zbog trijumfa (srca, ili po onima bez srca – poraza) kroz znoj, bol, patnju i krv. I Warrior je takav film. Mali-veliki film. Varljivo spor, tih, omamljujuć i omamljen, baš kao propali otac alkoholičar (Nolte dirljivo iskreno i nemilosrdno glumi sebe) koji je u životu doslovce uništio sve što je dotakao, i boksačku karijeru, i obitelj, pa i svoju dvojicu sinova, desperatno-upornog Brendona i gnjevnog Tommya (maestralne uloge Edgertona i Hardya), nekoć također vrhunskih boksača/boraca, koji sada svoj rastureni život, svoje iskupljenje, svoj izlaz iz očaja, ponovo grade i traže u kavezu, kroz borbu, u furioznom, emocionalnom i katarzičnom klimaksu filma. Klimaksu koji nokautira. Ne udarcima već onim rockyevskim - srcem. I kroz suze ovo je izuzetan muški film. Takve volim. Ne zato što je muški, već zato jer je izniman. Boriti, boriti, boriti se treba, taj prokleti život vječna je borba. |
Sinoć sam se uhvatila mislit koliko je duboko bolesna ova atmosfera konstantnog vrištanja koja u našem poremećenom društvu vlada. Histerija se očekivano razbuktala pred izbore i oko izbora, ali ako je ovaj narod naivno očekivao da će iza izbora vrištanje konačno stati, bolesna se atmosfera na to jednostavno oglušila i sada sa cijelom ovom besmisleno-stupidnom frkom oko EUa doseže nove psihotične vrhunce. Ovo permanentno vrišteće ozračje toliko je hebeno bolesno da mi doslovno izaziva mučninu. No ipak me na kraju uhvatio smij jer se sjetih teksta naše marche (oko joj ljubim) u kojem zapaža ono čemu smo svi svjedoci, da one poražene hadezeovske pijavice, oni krpelji, paraziti i vampiri koju su se svih ovih godina kotili i tovili ćućajući našu krv, jednostavno i dalje ne pušćaju. Iako su potučeni, oni se protiv svake logike poraza i dalje do zadnje sekunde koprcaju, grčevito drže, zagrizli su duboko i sad se trzaju, grebu, iskaču iz vlastite kože i ne daju se iščupati, doslovno se dovijaju najnižim gadarijama da i dalje ostanu ukopani na tim debelim, toplim i sočnim pozicijama, sa svim beneficijama, koje ne žele prepustiti, nikako, uopće. Ma nije me zbog toga uvatio smij, nego zbog vijesti iz daleke Australije koja nudi rješenje. Svi koji se čude i pitaju kako to da ta beskrupulozna gamad proturiječi svakoj logici, razumu, uljudbenim normama (a kad su ih se držali da bi ih se sad počeli držati?), kako to da svi ti debili, kreteni i idioti koji unatoč vlastitom porazu, neviđenom sramoćenju i javnoj blamaži, i dalje seru li ga seru (kako da takvi osjećaju sram kada ne znaju što je sram?) - dobili su iz one daleke zemlje australis konkretan odgovor. Australski su znanstvenici naime objavili da su u njihovim vodama otkriveni prvi hibridni morski psi. Čuj prvi? Pa su mi odmah proradili klikeri. Gledajte klokani, to je elementarno. Morski ćukci su inače za popizdit glupe beštije, ono, mozak veličine zrna graška, ali su rođene ubojice, krvoločne zvijeri koje umjesto pameti imaju samo instinkt ubojice, zubalo i nos za njušit krv. To živi samo da bi grizlo, nema drugu svrhu ni cilj i za to im ne treba mozak. Pa ga ni nemaju. A ove naše pijavice, krpelji i paraziti – i oni su isto hibridi. Prvi hibridi. Oni su doslovce mutirani križanci morskih pasa. To su - mutirana ćukenja. Zvijeri sa zubalom i bez mozga. Rođeni predatori koji se prilagođavaju klimatskim promjenama, koji se prilagođavaju novom okolišu kako bi opstali u svim vodama. A ova naša mala bara, dugo je i predugo bila izolirana, pa domaća ćukenja nisu imala prirodnu konkurenciju niti neprijatelje da ih tamani i među njima održava prirodnu ravnotežu, pa kao i uvik kad je negdi neki stiskavac, njih puno na hrpi, lipo im toplo im, protuprirodni blud, previše se toga nakotilo, genetski križanac i aj ća – obični morski ćuko mutirao u uber-ajkulu Shebani rezultat mutacije, sa još više zuba, a još manje mozga. Pa zato danas ta mutirana gamad kad zagrize ne pušća, moš` mu samo kakvom čeličnom šipkom polomit mutirano četveroredno zubalo. I baš bi se takvi krvožedni monstrumi povukli da ih lijepo zamolimo? Hih, ma nema šemse. Nego, kad već govorimo o prljavim pasjim skotovima, ista je naivnost, traženje logike i poštivanje fair playa, onomad shebala i jadnog Hanibala, koji je doslovce poklao sve rimske legije koje su ovi mogli skupit kontra njega, pa iako je do nogu smlavio njihovu kompletnu vojsku, satrao ih u pepeo i prah, umjesto da umaršira u Rim serviran na pladnju, umjesto da im zgazi leglo, naivno je kao kakva šiparica stao i čekao da se rimski paraziti po uljudbenim običajima sami predaju. Majkomila koja budala Pohlepnim rimskim skotovima predaja naravno nije bila ni na kraj pameti, a fair play još manje. Hanibale milo dijete, đaba ti vojni genij kad su upravo ti likovi izmislili pljačku, palež i otimačinu, pa na tome su utemeljili državu bokte. Kakav te hebeni fair play spopao!? Kao da od Trbosjeka tražiš da ti bude babysitter A jesi brate bio naivac. Shebala te kurtoazija. I tako su rimski trbosjeci, kupujući vrijeme, sljedećih bokun godina navlačili jadnika gore-dole po Italiji kao malog majmuna, konsolidirajući svoje redove i uvježbavajući nove legije kojima su na koncu shebali i njega i Kartagu i postavili temelj za budući Imperij koji je uzvratio udarac. Nego čitam da je neki dan opet jedna ljudožderska beštija gricnula nekog surfera za jednu ruku, ali je ovaj put ćukac izgleda naletio na jednako opakog đeka, jer ga je tip slobodnom šakom spizdio ravno među oči, na što je zubato govno podvilo rep i cvileći otperjalo u dubine. I to je fakat jedini lijek, spizdit pasjeg skota šakom među oči. A onda mu iz predostrožnosti zgazit i jaja, da se krvoločna stoka više ne množi. Štedit ljudoždera? Hahahaha, kako da ne |
Prekini sve što radiš. Udobno se smjesti. Opusti se. Nemoj misliti na Torticu. Diši duboko. Nemoj misliti na Torticu. Nemoj misliti na Torticu. Zapravo nemoj uopće misliti. Kontroliraj misli. Kontroliraj misli. Nemoj uopće misliti. Mi ćemo misliti umjesto tebe. Mi ćemo ti reći što da misliš. Nemoj misliti na Torticu. Kontroliraj svoje misli. Kontroliraj misli. Misli su loše. Misli su grijeh. Moždane frekvencije su destruktivne. Svemir će misliti umjesto tebe. Priroda će misliti umjesto tebe. Pogledaj ptice nebeske. Niti siju niti žanju, a hrani ih otac njihov nebeski. Nemoj misliti na Torticu. Svemir zna Tajnu Svemira. Svemir donosi ravnotežu. Ako nešto stvarno želiš, cijeli Svemir će se urotiti da to i ostvariš. Zato kontroliraj svoje misli. Kontroliraj misli. Diši duboko. Opusti se. Nemoj misliti. Diši duboko. Opusti se. Nemoj misliti na Torticu. Kontroliraj misli. Zapravo nemoj uopće misliti. Mi ćemo misliti umjesto tebe. Mi ćemo misliti umjesto tebe. Sad ili odmah. |
To inače uvijek krene kao pahulja, pa se pretvori u lavinu. Neko su vrijeme netom harale pahuljaste mace, pa lude čupave LOL mačketine i kojekakvi krznaši. Ljudi jednostavno vole krznate smotuljke djeluju im valjda toplo, meko, udobno. Ali su ih onda, moj dragi doktore Freud, zamijenile druge manje čupave beštije, zmije, morski psi, aligatori, kojekakvi gmazovi, ptičurine, ništa pretjerano (nemojte se doktore sad brinuti, ljudi su čudni, brzo se zasite, bude to sve ok) No u zadnje vrijeme u trendu su medvjedi, medo u smetlarskom kamionu, medo u gradu, izgubljeni medo, pristojni medo, medo maše, crko medo, rodio se medo, Knut dobio nasljednika, polarni medo, kineski medo, panda se valja po snijegu, panda gricka bambus, pande ipak nisu vege, medo pojeo kampera, smeđi medo, bijeli medo, crno-bijeli medo, bijeli medo-blizanci... Pa rekoh, nije u redu biti van tokova, što će susjedi reći, uvijek treba biti in, zato evo i ja postam jednog Medu, mislim ...zaslužio je Živili! |