On ima bolesnog sina –izrekla je to tiho i nježno, ali ipak u njegovu obranu, ugniježđena usred kuhinje koju je kupalo jutarnje sunce.
Tako je, on ima bolesnog sina! –brzo je priskočio i ratoborniji glas koji nije ostavljao mjesta sumnji da izgovoreno podastire kao neoborivi argument –On ima bolesnog sina i viruje uBoga i jednostavan je čovik, iz naroda, šta mu fali e, nije ka neki, on piva lipo i uvik napravi dobar štimung!
I dok su obje žene, nad svojim šalicama kave, svaka na svoj način, blokirale svaku eventualnu primjedbu na njegov račun, općepoznatom informacijom iz tabloida da On već tridesetak godina Boga moli za svog bolesnog sina... ona ih je promatrala, a saznanje kako je i na koju foru taj „jednostavan čovik iz naroda“ u obrani svoga lika i djela ujedinio dva tako različita karaktera, svjetlucalo je u njenom umu jarko kao kristalna vaza na sredini stola.
Igrao je naravno prljavo, bez skrupula.
Prvu je kupio na račun njene nježnosti i pretjerane brige za svoju djecu, nad kojom je strepila cijeli svoj život. Znala je da na njih misli čak i u procesu izgovaranja rečenice On ima bolesnog sina -gotovo da je čula njene strahove- Njegov sin je bolestan, nedaobog to ikome, ne želim da moja djeca budu bolesna, jadan čovjek, razumijem kako mu je, njegov sin je bolestan.
Ona jednostavno nije mogla željeti i zamisliti zlo u ikome. Mislila je na svoju djecu. Zamišljala je svoju djecu. Bojala se za svoju djecu. Njena dirljiva briga i suosjećanje bila je oduvijek neizmjerljiva, u potpunosti požrtvovna, sebedavajuća, monstruozna. Činila ju je potpunim invalidom u osudi licemjerstva i besprizorne dvoličnosti.
Drugoj je dotaknuo ono najbolnije mjesto. Njoj je brisanjem strepnje preostao samo gnjev. Njenog djeteta više nije bilo. Strah je onog ogavnog dana pokopan skupa s njim. Empatija također. Ali ostao joj je gnjev i gorčina. Osjećaj nepravde, osjećaj da njima kojima je život oduzeo djecu - više nitko nema pravo prigovarati, nema više što tražiti od njih, nema pravo nalaziti im mane. Ona je zaslužila to pravo imuniteta -kao da je čula i njene misli- ona ima pravo na stav da cijeli svijet, pred roditeljem koji je zbog bolesti izgubio dijete, ima začepiti i ne prigovarati!
Onog ogavnog dana kada joj je smrt životnom nepravdom oduzela dijete, postala je šampion osude svih koji se usuđuju osuđivati. Usvojila je tu misao kao svoje prirodno pravo, kao pravo da im njihova žrtva, da joj njena žrtva - dopušta sve, nadrasta sve, alibira sve, briše sve, sve, sve!
Igrao je na njihove emocije. Na roditeljstvo, na majčinstvo, na djecu, na ono najsvetije, na ljudskost, na suosjećanje i njihove najdublje strahove. Jack-pot. Odapinjao je strelice koje nemilosrdno pogađaju u metu. Vidjela je to u njihovim pogledima, prozirnim licima, u tom buntu. Da su pogođene. A i šalice od arkopala rogoborile su o tome na bijelim tanjurićima.
Cijena tuge bi bila? Sjetila se onog američkog doktora i njegove tužne storije o eutanaziji teško bolesne supruge. Sjetila se njegove savršene suze koja bi uvijek na istom pripovjednom mjestu kapnula iz njegova ovlaženog oka, uvijek u istom trenutku, uvijek jedna savršena suza koja dirljivo klizi niz obraz... i tako bezbroj ekskluzivnih puta, iz talk-showa u talk-show, tužna priča, isti prizor, kamera zumira njegovo lice, gro-plan, treperavo oko, uzdrhtali kapak, ovlažene trepavice, i evo je kreće - uvijek ona jedinstvena savršena suza. Tako savršena.
Potom veliko AAAAAAAAAH publike. Ganutost osvojenih masa. Voditeljeva ruka koja obzirno i utješno počiva na njegovu ramenu. Suosjećajno dijeljenje maramica. Šmrcanje. Grupno otiranje obraza.
Da, štimung je bitan.
Kroz bezbroj savršenih jednokratnih suza kupovati naklonost masa. Osvajati simpatije. Skupljati poene. Američki doktor koji skuplja poene preko trupla voljene supruge. Zašto ne i trupala, plural. Što tragedija veća, to profitabilnija.
Nad šalicom je razmišljala kako bi se do konkretne cifre moglo doći relativno lako. Plaćanje po gostovanju, cjelokupna zarada, jedna suza po emisiji, kroz toliko i toliko emisija u toliko i toliko godina - jednako cijena jedne suze. Jedne skupocjene suze, koja svjetluca pod svjetlom reflektora, kao.. kao kristal.. Samo da joj je pri ruci bio kalkulator. No već zna što bi o tome mislile, nazvale bi to bešćutnim i neukusnim s njene strane, neukusnim zaista...
-A u Njemačkoj su mu ukrali sav novac i mobitele dok je bio na koncertu, jadan –sućutno je nastavljao nježniji glas.
-I njemu i bendu ukralo iz garderobe! Nisu se sučin imali vratit doma! –argumentirao je i oštriji.
Da, jadan, jadničak. Nije se imao s čim vratiti kući, morao je posuditi od publike koju je prethodno doveo u ekstazu. Niti bunda od vučjeg krzna, niti javno botoxiranje, niti postati javnom žrtvom nečije krađe, ne mogu nadmašiti ovo. Ovo makjavelističko trgovanje tragedijom...
-Pivao je on i humanitarno, to on sigurno sve zbog sina.
Ma sigurno zbog toga. Bolesni sin njegova je najisplativija poslovna investicija, zlatna valuta kojom kupuje najšire tržište. Adut iz rukava kojim će sigurno izazvati masovnu sućut i požnjeti masovne simpatije. Kojim će održati popularnost. Osigurati izvore zarade. Podlo, parazitski, besramno, potpuno legalno i kako to već biva kod javno deklariranih bogobojaznih vjernika - uobičajeno bezbožno.
No kako jednoj koja je za osunčanim stolom dirljivo okovana u strepnji, a drugoj koja je to isto u bolnom gnjevu, kako im objasniti da su preveslane. Kako im objasniti tu gnjusnu prostituciju hijena, koje se podlo hrane njihovom tugom, koje ližu njihove suze, piju njihovu bol, kradu njihovu sol...
Zvuk stišanog radia ometalo je zveckanje arkopala:
"...dok je na poharanom Haitiu svijetu odglumila velikog humanitarca, Amerika je zapravo na tuđoj nesreći okrenula ogroman novac. Prelijevanje novca predviđenog za humanitarne ciljeve u privatne džepove američkih kompanija tek je manji problem. Bogate se na jadu i bijedi tragedijom pogođenih ljudi..."
...ali to ništa nije bitno, razmišljala je nad gorkom kavom, bitno je samo da profiteri tugom, prilikom bog-aćenja, svakodnevno mole Boga i rade dobar štimung.
.....
Post je objavljen 14.01.2012. u 00:55 sati.