Bila je čudna godina, jednako tako čudnog završetka, bez uobičajenih retrospektiva, bez lista najboljih albuma, bez lista najzgodnijih žena, bez lista najfilmova. Kao da su svi od svega digli ruke. A bar sam u ovom zadnjem uvijek voljela prošarati kroz oficijelna mišljenja i dojmove.
Filmski je 2011. godina bila godina stripa, barem je tako djelovala na prvu, onim površnim promatračima. Ljeto puno ekranizacija i nastavaka akcijskih spektakala zasnovanih na stripu i super-junacima. Ostatak na fantasyu, vampirima i čarobnjacima. Godina ni po čemu posebna, kreativno naizgled površna i dosadna. Vidljivo eskapistična.
I odgledah nešto manje naslova nego godinu prije, ali lista (da je pravim) ne bi bila siromašna brojem koliko raznolikošću. Naizgled.
Tko traži taj će i naći. Čudna godina. No i dobra godina. U kojoj se ipak moglo probrati dragocjenih filmskih bisera. Iako već tradicionalno jezici lamentiraju o scenarističkoj krizi, kao i uvijek u ovom zimskom periodu pred termine strukovnih nagrada. Doživljavam to kao izgovor za lamentiranje, kao uobičajeni folklor.
No neću, ove godine ni sama neću praviti opširnu listu (čak i lamentatorima u inat). Ali ona postoji. Ove će godine na njoj biti samo jedan film. Onaj koji me uhvatio na prepad, raskolio mi prsni koš i protresao iznutra. Onaj o kojem imam potrebu reći par riječi. Zapravo jedini film prošle godine kojeg sam odmah po izlasku iz dvorane poželjela vidjeti opet. Kojeg među nekolicinom bisera probirem kao miljenika. Od nekih filmova bježimo, nekima se vraćamo. Kao što je slučaj i sa ljudima. Potpuno osoban i subjektivan izbor koji često ne slijedi logiku. No on čini moju listu.
Plakat je bio potpuno odbojan, promašen, krivo je navodio na nekakav lokalni Pride turnir domaćih štemera, na nekakvu glupu akcijsku istočnjačku kung-fu šoru. Između Sumraka i mraka izabrala sam mrak, kadli... u mraku kino dvorane nokautirala me punokrvna drama. Ma pomela.
Još od velikog Rockya (pa i nešto prije) kvalitetan sportski film prerastao je u umjetnost, a u žanru u kojem to nitko nije očekivao, iz pera glumca od kojeg to nitko nije očekivao - dogodilo se remek-djelo. Posebice je boksački film nadrastao sportski žanr i osamostalio se kao posebna plemenita filmska kategorija, te zadnjih desetljeća nanizao krasna ostvarenja (Razjareni bik, Ali, The Boxer, Cinderella Man, Annapolis, Djevojka od milijun dolara, Boksač..). Na filmskoj vrpci donekle ga slijede tek Amerikancima omiljeni bejzbol i golf. Ne slučajno, jer boks je plemenita vještina, ali s malo riječi. No izuzetno rječita kroz šaketanje, a na velikim ekranima vrlo dinamična, grafički zahvalna za režiju.
Ono što je Rocky nekoć bio za boksački film, Warrior je danas za borilački film. Nokautirajuće genijalna nadogradnja žanra, ili možda je i točnije reći - modernizacija žanra. Borilačke arene i kavezi (miješanih borilačkih disciplina) postali su boksački ringovi našeg doba. Svjetska prvenstva sada su borilački turniri.
No Rocky nije bio velik, snažan, čvrst, jak i upečatljiv zbog šaketanja, već zbog ljudskosti, topline, duše, srca, zbog zazivanja svoje Adrian, zbog priče o malom čovjeku u velikoj situaciji života. Zbog priče o njegovoj životnoj intimnoj borbi kroz onu vanjsku fizičku borbu, zbog trijumfa (srca, ili po onima bez srca – poraza) kroz znoj, bol, patnju i krv.
I Warrior je takav film. Mali-veliki film. Varljivo spor, tih, omamljujuć i omamljen, baš kao propali otac alkoholičar (Nolte dirljivo iskreno i nemilosrdno glumi sebe) koji je u životu doslovce uništio sve što je dotakao, i boksačku karijeru, i obitelj, pa i svoju dvojicu sinova, desperatno-upornog Brendona i gnjevnog Tommya (maestralne uloge Edgertona i Hardya), nekoć također vrhunskih boksača/boraca, koji sada svoj rastureni život, svoje iskupljenje, svoj izlaz iz očaja, ponovo grade i traže u kavezu, kroz borbu, u furioznom, emocionalnom i katarzičnom klimaksu filma. Klimaksu koji nokautira. Ne udarcima već onim rockyevskim - srcem. I kroz suze ovo je izuzetan muški film. Takve volim. Ne zato što je muški, već zato jer je izniman.
Boriti, boriti, boriti se treba, taj prokleti život vječna je borba.
Post je objavljen 07.01.2012. u 20:00 sati.