Pregled posta

Ovisnost o tehnologiji i njene posljedice

Kad je onomad na Dubrovnik naletila velika nevera pa pred njim pomela veliki usidreni turistički cruiser, koji je oštetio podvodne kabele i umalo se zabio u obalu, u razgovoru s prijateljima rekla sam - Vidiš šta ti je sila prirode, tu ni sidro ne pomaže.

Sjećam se da su me blijedo pogledali i začuđeno rekli - Sidro? Kakvo sidro?

Sad je bio moj red za čuđenje, jer mi nije bilo jasno kako u razgovoru o umalo izbjegnutoj havariji cruisera, uopće može biti upitno o kakvom i čijem sidru je riječ. No iznenađenjima nije bio kraj kad sam shvatila da moji prijatelji, inače vrlo obrazovani i inteligentni ljudi, žive u uvjerenju da moderni cruiseri uopće nemaju sidra – Pa što je tebi? - govorili su samouvjereno - Znaš li ti kako su moderni ti brodovi?! Pa oni su opremljeni svom najsuvremenijom opremom za navigaciju, najmodernijom kompjutorskom tehnologijom, GPSom, sonarima, upravljačkim kontrolama! Oni se automatski sidre i kompjutorski održavaju brod na istoj poziciji, nema tu nikakvog sidra!

Da nisam tvrdoglavo biće kakvo jesam, tu bih već ozbiljno posumnjala da sam pošemerila, ali kako vjerujem u razum i logiku samo sam rekla – Ljudi božji, pa da u svojoj unutrašnjosti ima i warp pogon, hologramske kontrole i fotonska torpeda, nema te sile koja brod može ukotviti na jednom mjestu bez klasičnog sidra. Voda je ogromna masa koja se kreće i za sidrenje takve brodusine ne samo da je potrebno jedno sidro, već ih je potrebno nekoliko. Ona mogu biti moderna, kompjutoriziranog pogona, ovakva ili onakva, ali sidro je sidro i svaki brod ima sidro. Sidro drži brod na mjestu.

Prisjetih se ove zgode, jer mi se nekako čini da je i u o ovoj zadnjoj havariji talijanskog cruisera, veliku ulogu odigralo upravo takvo slijepo vjerovanje i oslanjanje na tehnologiju, nauštrb starih vještina, da ne kažem elementarnog razuma.

Slučaj je isti kao i kod upravljanja avionom, pilot i kopilot sjede u kokpitu za uzlete i prizemljenja, a u samom letu (ako su u pitanju velike razdaljine) ulogu pilota zapravo počesto preuzima autopilot, dakle kompjutor, dok posada nerijetko zadrijema ili anegdotalno očijuka sa stjuardesama. Tehnologija je toliko uznapredovala da u nekim procesima u potpunosti zamjenjuje čovjeka (npr. proizvodne auto-hale), u nekima je potreban samo nadzornik, dok u nekima čak ni to. Upravljački kompjutorski programi, robotizirani strojevi, postali su toliko efikasni da vrlo često svojim nadzornicima (ljudima) stvaraju višak praznog vremena, ne traže uporabu intelekta, dopuštaju opuštenost, bezbrižnost, lijenost, nestanak osjećaja odgovornosti koji rezultira neradom i posljedično nemarom, kojima je čovjek po svojoj prirodi itekako sklon. Jer "mašina radi sve, pa ja ne trebam, kompjutor će javiti ako nešto ne valja, ne moram dežurati, ne moram gledati kroz prozor i vidjeti pada li kiša, ne trebam strepiti gdje je obala, sateliti će mi javiti prognozu, položaj, dubinu mora," etc.
Uvijek velim, hvalablogu, tehnologija je uvelike olakšala naše živote, ona sama po sebi nije i ne smije biti bauk.

No ima li pilota u avionu? Nema! Odnosno ima, ali trenutno nije za kormilom.

Zapad se u svemu sve više oslanja na tehnologiju do te mjere da zaboravljamo kako je to živjeti, raditi, komunicirati, funkcionirati, biti bez tehnologije. Najstrašnije u svemu tome nije samo mogućnost katastrofalne pogreške, koliko nešto dugoročno još zlokobnije. U tom procesu zaboravljanja, naime nestaju vještine koje su nekada bile neophodne za preživljavanje, koje su označavale granicu između života i smrti. Dijete koje je cijeli život naučeno na telefon sa tipkama, vidjelo je jedino telefon sa tipkama, zna jedino za telefon sa tipkama - nema pojma kako nazvati sa starih telefona sa brojčanikom na okretanje. Tehnologija nas uči upotrebi nove tehnologije, ali nas usputno čini nesposobnim neznalicama i invalidima starih elementarnih vještina. Ljudski rod gubi stara znanja, odbacuje ih kao zastarjelu kramu, jer ih smatra nepotrebnima. A to je velika pogreška.

Uvijek se sjetim dokumentarca o nuklearnim podmornicama, u kojem su doslovno kao u vicu pitali amera & rusa što bi oni učinili da dobiju naredbu za ispaljivanje nuklearnih projektila, kakav je zadani protokol? Amer se nadugo i naširoko razvezao o svojoj supersofisticiranoj podmornici, o tome kako bi utipkao jednu šifru za mapu sa šiframa, pa drugu šifru za sef gdje leži šifrirani ključ, pa utipkao šifre za potvrdu, pa sve to isto i njegov prvi časnik, pa dupla provjera, pa šifra za otvaranje rampi, pa šifra za lansiranje, bezbroj šifri da bi mogao pritisnuti onaj crveni gumbić... nenormalno kompliciran proces kompjutorskih kerefeka.
A onda su u ruskoj ajkuli pitali Rusa što bi on napravio. Ovaj samo pogleda onaj lanac koji mu je visio kraj glave i reče - Pa povukao bih ovo i ispalio raketu.
U potencijalnom svjetskom nuklearnom sukobu (koji bi ujedno bio i Posljednji sukob) dakle prednost ne bi imao, kako bi se mnogi okladili i prevarili, tehnološki opremljeniji Amer - već primitivniji Rus. Jer Rusu za lansiranje nije potrebna ni šifra ni kompjutor, ni crveni gumbić. Samo lanac i pokret rukom.

Tada zaključih da bi Zapad, u slučaju nuklearnog sukoba, zbog pretjerane ovisnosti o tehnologiji, blago rečeno – popušio

"Satelit pozicionira brod - ne treba mu prozor, kompjutor navigaje - ne treba mu kapetan za kormilom." E pa treba, itekako treba, i to po mogućnosti što - potkovaniji. Potrebno je ne manje znanja, nego znanja plus. Iskustva plus! Odgovornosti plus. Jer posljedice potpune ovisnosti o tehnologiji, osim što mogu biti zahvalan materijal za viceve, mogu biti i vrlo, vrlo opasne.

Slikovito rečeno, nakon nekoliko generacija djece koja kupuju mlijeko u tetrapaku i gotov kruh u dućanu, nema djeteta koje bi znalo musti kravu i vršiti žito. I dobro je ako dijete uopće zna odakle mlijeko, kruh i brašno dolaze. Djeca ne uče što je to vršidba žita, jer je uz moderne poljoprivredne strojeve ta vještina u gradovima postala suvišna. No što kad bi jednog dana pogoni stali, tehnologija zakazala, a djeca kao što znamo i dalje trebaju kruh?
Uzimati zdravo za gotovo da najnovije tehnologije mogu u potpunosti zamijeniti čovjeka i njegove vještine, nije baš mudro. Strojevi se naime kvare (cinik bi nadodao: rjeđe nego čovjek), ma koliko sofisticirani bili. Stare se vještine ne smiju zanemariti i treba ih (netko) znati kao backup. To je u kriznim situacijama pitanje života i smrti.

No izgleda da su tehnološki ovisnici u međuvremenu zadrijemali pa zaboravili čemu služi sidro.


Post je objavljen 16.01.2012. u 04:00 sati.