Marketing
Ima izać!
Jutro donosi bistrije misli, ali nakon neprospavane noći donosi misli i glavobolju. Iako ih nitko ne bi spario, jedno s drugim ipak ide. Kao majoneza s ketchupom.
Doživjeh heureku - ovaj je narod totalno puko`!
Nije da smo ikada bili sasvim normalni, ali sada smo totalno prolupali, ono, pukli ko` kokice. Kolektivna histerija i paranoja dosižu vrhunce. Svi simptomi su tu, tresemo se, vrištimo, bulaznimo, ide nam pjena na usta, a potraga za vanjskim i unutrašnjim neprijateljima našla je novog nemesisa. Ako po Jungu postoji kolektivno nesvjesno, onda je sasvim moguće da je ovo što se događa pucanje na jednoj kolektivnoj psihičkoj bazi. O bazo, bazo!
Da je bilo cijelu naciju potrpat na kakav brod i iskipat pod kokosove palme kakvog egzotičnog havajskog otoka jedno mjesec-dva-tri, mislim da bi se psihički spasili, ali kako smo blesavi potopili bi i taj brod, već na ukrcaju.
Nemam pojma koji su korijeni ovih paranoja koje nas konstantno tresu. Odakle ta neutaživa potreba za neprijateljem? Američki crnci, za obiteljsko nasilje i izuzetno strog odgoj u svojoj zajednici, razloge nalaze u svojoj robovskoj prošlosti i užasnom nasilju bijelih gospodara prema robovima, koje se onda s koljena na koljeno prenosilo među crnačkom populacijom. Po toj bi nas logici naša potreba za dežurnim neprijateljem dovela sve do Turaka i njihovih osvajanja? Do onog Šubića koji se čas klao, čas darivao sa svojim osmanskim suparnikom? Bio je to psihološki vrlo zanimljiv homoerotski odnos ljubavi i mržnje. Kad se sjetim sulude presude onog ličkog suca koji je čovjeka osudio jer su mu se pretci doselili na ove prostore prije 500 godina bježeći pred Turcima, čini mi se da sa ovim pretpostavkama i nisam daleko od izvora psihičkih frustracija ove nacije. Hrvati nikako da se maknu od potrage za turcima koji su im... nadopunite sami.
Znate onaj vječnoprisutan mit da narodima ovih prostora jedino čvrsta ruka garantira rad, red, ujedinjenost? To je zabluda, čvrsta ruka je ovim narodima potrebna iz puno prizemnijih samozadovoljavajućih razloga, a što više razmišljam to dolazim do zaključka da garanciju psihički nesigurnim nacijama donosi nešto drugo.
Ono što u umovima ugroženih, izoliranih, psihički-nestabilnih i nezrelih naroda sa edipovskim kompleksom (kao što su balkanska plemena ) garantira ujedinjenost/preživljavanje/opstanak, nije čvrsta ruka već - postojanje vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja. Pazite, vanjskog i unutrašnjeg, bilo stvarnog ili umišljenog. Prijetećeg neprijatelja koji će kohezirati pleme. Psihološka potreba za bilo kakvim neprijateljem toliko je izražena da ga narod konstantno podsvjesno traži, jer je podsvjesno u svojoj psihološkoj i društvenoj nezrelosti konstantno ugrožen. Ovaj narod nije ugrožen zbog postojanja neprijatelja, već traži nepostojećeg neprijatelja jer je ugrožen. Radikalniji i zloćudniji pojedinci, koji se osjećaju ugroženijima od prosjeka, traže ga naravno potpuno svjesno i otvoreno. A ako ga nema, onda će ga izmisliti. Jer je njihova ugroženost veća, pa time i potreba za turcima jača. I tako ovaj narod uvijek traži neke Turke, neke mitsko-monstruozne smrtne neprijatelje, kako bi ih optužio za vlastitu sjebanost, kako bi na njih prebacio sve najgore ljudske osobine, i koje bi okrivljavao za vlastitu nesposobnost i vlastite mane, psihološki perući sebe od istih grijeha, skrivajući svoju ugroženost i strah, iza osjećaja superiornosti nad zajedničkim neprijateljem.
Tek onda iz te narodske psiho-potrebe na površinu posljedično ispliva, ispili se, izbljuje, ejakulira, neka čvrsta autokratska ruka, nekakav totalitarni drkadžija, koji ištrcan iz takve psihoplodne juhe ne može biti drugačiji doli opet psiho, a koji će kao krunu društvene poremećenosti, dosljedno provoditi politiku paranoje sa službene razine (dakle otvoreno mlatiti onom stvari po glavi stanovnika).
Neprijatelj nam je dobrodošao izgovor da ne sagledamo konkretan problem. Jer dok smo zaokupljeni stvarnim ili izmišljenim neprijateljem, skrećemo pogled sa konkretnog problema. A konkretan problem smo – mi. I ne volimo se vidjeti kakvi smo, krvavi ispod kože, uplašeni, goli, balavi, sjebani - nemoćni. Pa ćemo radije slijepo i suludo tražiti i vidjeti neprijatelja preko tarabe, nego se suočiti sa vlastitim poremećenim vrijednostima i domaćim lopovčinama koji nam u vlastitom dvorištu pod nosom čine štetu. A te iste paranoične lopovčine, koje sada dižu prašinu vulgarno mlateći onom stvari, i podgrijavaju histeriju vrišteći o novim opasnostima i novim neprijateljskim hordama, koje navodno željno čekaju iza ugla kako bi nas naguzile (!), zapravo sve to čine kako bi prikrile svoju očitu ugroženost i kako bi zacementirale svoje udobne, tople i profitabilne pozicije, u društvu koje im odgovara baš takvo kakvo je - sluđeno i ćoravo, podatno i naguženo.
Dokumentarac Fahrenheit 9/11, kojeg sam neku večer s pažnjom opet odgledala, autor završava Orwellovim i svojim riječima – "Nije važno je li rat stvaran ili nije, pobjeda je nemoguća, rat nije osmišljen da bi ga se dobilo, on je osmišljen da kontinuirano traje, hijerarhijsko društvo moguće je samo na bazi siromaštva i neznanja; U principu, ratni sukobi su osmišljeni da uvijek drže stanovništvo na rubu gladi; ratove vode vladajuće elite protiv vlastitih građana, ali njihov cilj nije pobjeda u stranim zemljama, već je cilj pod svaku cijenu održati sistem takvim kakav je."
Njihov je cilj održati sistem takvim kakav je. Uz pomoć najdražeg kućnog neprijatelja. Pa o kojem god sistemu da je riječ i u kojem god vremenu da je riječ (i o kojem god neprijatelju da je riječ). Clintonovoj, Bushovoj ili Obaminoj Americi, SSSRu, Rusiji ili Putiniji, komunističkoj, tranzicijskoj ili europskoj Hrvatskoj, Sjevernoj Koreji, Južnoj Koreji, Japanu, UAEu, EUu, Kini, aparthejdnom JARu, etc. Održati sistem da bi onih sedam (puta 77) kajinovskih besramnika moglo nekažnjeno uživati u svojim povlaštenim mirovinama. Da im to onaniranje nad vlastitim narodom i dalje može neometano polaziti od ruke.
U staroj su Jugi, iz tih istih razloga očuvanja sistema, službeni neprijatelj bili oni notorni mrski "vanjski i unutrašnji neprijatelji", belosvetski inogardijci i štotijaznam tko sve ne, mutirane mrkve, ljubičaste žabe ili jeti-Joe, ali kad je Juga propala, a taj svijet preko noći postao uzor i saveznik, ugroženici su ostali bez neprijatelja pa su ulogu smrtnog neprijatelja prešaltali na srbočetnike, a kada je rat završio trebalo je pronaći novog neprijatelja pa su to postali žuto-zeleni-crveni vragovi, jalnuški diletanti i komunjare (e da, ne smijemo zaboraviti i krvoločne Slovence), ali kako su hebiga sada i komunjare došle na vlast, trebalo je u kratkom roku pronaći novoga neprijatelja, pa su ovaj put doslovno preko noći - samo prešaltali paranoju na EU. Dakle u ovom trenutku, u nedostatku nekog krvoločnijeg suparnika, transgeneracijskim nasljeđivanjem potrebe za neprijateljem – novi službeni No1 neprijatelj vječno ugroženih velikih Hrvata postao je monstruozni EU.
Majke takovamsvega sakrijte svoju nejačad!!! Dolazi EUUUUUUU!!! 
Mislim, stvarno zvuči smiješno u kome sada ti čuvari sistema vide novog The Neprijatelja.
Ne postoji neki konkretan, opipljivi razlog za ovakvo, u kratkom roku, ostrašćeno neprijateljstvo (opet primijetite sirove strasti), ali vanjski i unutrašnji neprijatelj naprosto mora postojati da bi uplašeni paranoici mogli funkcionirati i opst(oj)ati. U njihovim glavama ne smije biti praznog hoda, jer onda među ušima zvoni praznina i sustiže ih horror vacui. A pri ruci se eto ovaj put prigodno našao EU da ispuni potrebu za neprijateljem, „pa zašto ne, poslužit će“ sigurno su pomislili – "sotonizirajmo onda tu EU Sotonu!"
Molim imajte na umu da ovo nije tekst o EU, nemojte me stoga daviti s tim pro i kontra histeriziranjem, to je već poprimilo oblike čistog spama, a s ovom temom nema nikakve veze. Ovo je pokušaj mini-analize naše sulude potrebe za neprijateljima, pokušaj mini-analize psihičkog stanja ove nacije (a stanje je sranje), ovo je tekst o korijenima ove histerije i paranoje koja se upravo oko nas, pa i na Blogu, odvija. I pri tome je ime trenutnog neprijatelja potpuno nebitno. Da nije EU bio bi već neki Pedro.
Zadnje gostovanje kod Stankovića bilo je višeslojno savršen, kao i ludo tragikomičan, primjer ovoga o čemu govorim. U goste je pozvan doktor Goran Dodig, ugledni pazite sad - psihijatar sleš euroskeptik, a koliko su ga u uvodu nahvalili ispalo je da je na glasu kao čovjek koji se nikome nije zamjerio, ali ima što za reći. Uvijek otvorena za sva razmišljanja pod uvjetom da su kvalitetna, odlučih pogledati emisiju, iako sve dnevnopolitičke emisije već neko vrijeme zaobilazim u širokom luku zbog sanitarnih razloga. Na kraju sam nakon svega odgledanog zaključila da je taj čovjek, koji navodno ima što za reći, zapravo potpuni demagog ispraznih teza, koji apsolutno nema ništa za reći. Doktor je lik pun neargumentiranih tvrdnji, nelogičnih i potpuno besmislenih konstrukcija kojima sam sebi uskače u usta, povijesno-ozloglašenih i neoprostivih rečenica o prostoru i populaciji, opasnosti od imigranata, i tako dalje i tako dalje. Čovjek koji kao argument podvaljuje ksenofobiju o kojoj sam već govorila, a koju zamjera neprijatelju i od koje se kao ograđuje. Potpuno ludilo. Jedino što je na njemu konkretno bilo, to je - strah od nepoznatog. Ali to nije argument, već psihičko stanje. Stanje koje nije grijeh, ali manipulirati takvim stanjem masa, podlo je, neodgovorno, opasno i pokvareno! I što je najgore, sasvim sam uvjerena da su već sutra o tom politički-hohštaplerskom liku ozarene bakice na pijaci govorile - Kako pametan čovik! On je doktor! Taj je Doktor dao glas neinformiranim masama koje trebaju neprijatelja, i koje ne razmišljaju o plitkosti i (ne)logičnosti takvih parola. On im je servirao neprijatelja na pladnju. I što je još gore od najgoreg, a zar ste sumnjali da i to postoji, takva euroskeptična demagogija - zrcalna je preslika eurofilne demagogije ovih stupidnih spotova koji se vrte po medijima. Potpuno ista demagoška ispraznost, histerija i nemoć (u pameti) na oba kraja batine. Voila!
Je li pak gost kompetentan psihijatar ne znam, no pri kraju emisije voditelj je urnebesno-subverzivno od njega pokušao dobiti odgovor kako prepoznati stanja depresije, koliko su depresivni ljudi funkcionalni u društvu i što ako je psihijatar koji liječi depresivce i sam depresivan, a ne priznaje sebi da je depresivan. Odgovor je i stigao, u tom slučaju, od takvog doktora, pomoći - nema.
Mene je od cijele te depresivne simboličnosti našeg društvenog ludila na kraju uhvatila depra 
Pukli smo ljudi, to je vidljivo iz aviona. Toliko smo prolupali da su nam i psihijatri prolupali 
Tko bi i kako onda trebao izliječiti i uravnotežiti ovaj narod? Što je činiti malom pingvinu?
Sve dok pristajemo sudjelovati u histerijama koje nam se nameću, sve dok pristajemo sudjelovati u potrazi za dežurnim neprijateljima, sve dok pristajemo da nas jebu u zdrav mozak, The Neprijatelj jesmo i ostajemo - mi.
Nadam se da ste svjesni da ovo vrišteće stanje našeg društva nije normalno. Bilo bi lijepo kad bi se običan čovjek mogao nekako isključiti iz toga, otresti opću psihozu sa sebe kao kakvu gadljivu bubu, ali bujica nerazuma nosi sve nas skupa i ne pita hoćeš li s njom ili nećeš. Imam potrebu iz petnih žila šoferu ovog hrvatskog autobusa Histerija d.o.o. na uho vrištati - Ima izać!, iako znam da to blentavo momče za volanom ne bi usporilo.
No ja ću ipak, zbog očuvanja razuma i dalje vikati - Ima izać! Alo! Ima izać!
Auuuu čekajte malo, imam ideju, hehe, postoji netko (no o tome u nastavku koji slijedi)...
Post je objavljen 18.01.2012. u 20:10 sati.