MODESTI BLEJZ

< prosinac, 2011 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Komentari On/Off

e-mail:modestiblejz@net.hr
sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©!

hej!

Što se po mojoj ludoj glavi uvijek vrzma jest:
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
________________________

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::


Opća deklaracija o pravima čovjeka je prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava, proglašen od strane jedne opće međunarodne organizacije, Ujedinjenih naroda. Proglasila ju je je na Opća skupština UN 1948. godine.

Iako je donesena ne kao ugovor, nego samo kao rezolucija koja nema nikakvu pravnu snagu, sa ciljem da osigura "zajedničko razumijevanje" ljudskih prava i sloboda koja se spominju u Povelji UN, tijekom slijedećih desetljeća doživjela je dramatičnu transformaciju. »Danas rijetki pravnici poriču da je deklaracija normativni instrument koji stvara, barem neke, pravne obveze za države članice UN.« (Buergenthal, str. 31)

Članak 1. svečano proglašava:
»Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.«

S tim je u vezi članak 28, koji proglašava ljudsko pravo da država i međunarodna zajednica priznaju njegova/njezina prava:

»Svatko ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojemu se prava i slobode utvrđene ovom Deklaracijom mogu u punoj mjeri ostvariti.«

Daljnje odredbe sadrže tzv. "katalog ljudskih prava", u kojem se:

zabranjuje ropstvo (čl. 4),
zabranjuje tortura (čl. 5.),

zabranjuje diskriminacija (čl. 2. i 7.), te uređuje
pravo na život (čl. 3.),
pravo na slobodu (čl. 3.),
pravo na osobnu sigurnosti (čl. 3.),

pravo svake osobe na pravično suđenje i zabrane samovoljnog uhićenja (čl. 9. - 12.),

pravu na zaštitu privatnosti (čl. 12.),

pravo čovjeka da se slobodno kreće unutar svoje države, da njen teritorij napusti i da se u svoju državu smije slobodno vratiti (čl. 13.),

pravo na utočište (azil) u drugim zemljama, od nepravednog progona u svojoj zemlji (čl. 14.),

pravo čovjeka da bude državljanin barem jedne zemlje i da se može odreći državljanstva (čl. 15.),

pravo punoljetnih muškaraca i žena da sklope brak i time osnuju obitelj, koja se štiti kao temeljna društvena jedinica (čl. 16.),

pravo na vlasništvo (čl. 17.), pravo na slobodu mišljenja i vjeroispovijedi (čl. 18.),

pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, koja uključuje pravo na širenje ideja putem bilo kojeg medija (čl. 19.),

pravo na slobodu okupljanja i udruživanja (čl. 20.),

pravo na sudjelovanje u upravljanju svojom zemljom, putem izbora i pravom na pristup javnim dužnostima (čl. 21.),

pravo na socijalnu sigurnost u svrhu osiguranja temeljnog dostojanstva čovjeka (čl. 22.),

pravo čovjeka da radi i slobodno izabere zaposlenje, te da bude plaćen bez diskriminacije - jednako kao i drugi ljudi koji rade jednaki posao (čl. 23.),

pravo na sindikalno organiziranje radnika (čl. 23.),

pravo na dnevni odmor i plaćeni dopust od rada (čl. 24.),

pravo na dostojni životni standard (čl. 25.),

pravo na zaštitu materinstva i djetinjstva, koje uključuje i zaštitu izvanbračne djece (čl. 26.),

pravo na obrazovanje, koje uključuje obvezno osnovno obrazovanje, besplatno srednjoškolsko obrazovanje, te pravo na pristup visokoškolskom obrazovanju "jednako dostupno svima na osnovi uspjeha" (čl. 26.),

pravo prvenstva roditelja u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu (čl. 26.),

pravo na pristup kulturi i znanosti (čl. 27.),

pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koji proizlaze iz kulturnog i znanstvenog stvaralaštva (čl. 27.)

pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem se mogu ostvarivati ljudska prava (čl. 28.).

Sadržaj 30 članaka Opće deklaracije o pravima čovjeka kasnije je ugrađivan u druge međunarodne akte, uvijek uz stanovite izmjene. Najvažniji od tih akata su Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima - oba proglašena od Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1966. godine; nakon dovoljnog broja ratifikacija od nacionalnih parlamenata (koji su propisali da će se prava i slobode iz tih akata poštivati u njihovim državama) oba su pakta stupila na snagu 1976.




- Lovci na krzno
- Crkva protiv golotinje – kako perverzno
- Lampedusa
- O grešnosti smijeha...
- Evo što činite svojoj djeci
- Verbalne manipulacije kao način komunikacije
- Zvijezda Smrti
- Paunovi
- Fight club
- Pocijepane zastave
- Kada tučeš tuci u glavu
- Ovisnost o tehnologiji i njene posljedice
- Gnjevna rulja, nova platforma
- Kultura ulizništva
- Čini zlo, ali nipošto o njemu ne govori
Ja mislim kao ti, ali
XXX
Tko to (po)tura Turcima?
po aboridžinima

Slijepa sljedba toboženizma
Papanstvo kao star-novo paganstvo
tri slova
Kad veliki padnu
Ime poze

da? SLUŠAONICA 1


Justin Timberlake - Say Something ft. Chris Stapleton

BBC News
World News SBS
Internet Monitor
Index.hr
Net.hr
Slobodna Dalmacija
Novosti
e-novine
H-alter
N1
Radio Gornji Grad
Tacno.net
Lupiga
Novi list
Tportal
Dnevnik.hr
Jutarnji list
24sata
Večernji list
Al Jazeera Balkan
HRT

*
DHMZ-tjedna vremenska prognoza
National Geographic
Meridijani
Booksa
Culturenet.hr
Vijenac
NikTitanik
Filmski.net
Film-mag.net
CineStar
The Pirate Bay
Eventim
ulaznice.hr
*
YouTube
Wikipedia
TV Program
Kostenlos Bilder und Fotos...
Gmail
Yahoo.mail



"Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima.

Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.

Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.

Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.

Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?

A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.

Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.

Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...

Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.

U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.

Ljubav je ipak jača od svega.
"


SLUŠAONICA 2


Kristina Train - Dark Black

I. Fanatizam – smak ljudskog uma
II. Grijeh šutnje

- Obdukcija divljaštva
- O projekciji projektora
- Da, to je spin
- Yodin poučak
- Egzibicionisti
- Rasizam i svi njegovi preračuni

A. Perspektiva obrata
B. Jedan metak

Knjižno-filmski kutak:
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?


SERIJE





Manhunt: Unabomber

GoT

The Handmaid's Tale

American Gods

Legion

Stranger Things

The Young Pope

Black Sails

Sherlock

The Man in the High Castle

SS-GB

Westworld

Horace and Pete

The Crown

Lethal Weapon

Designated Survivor

Taboo

Grantchester

The Big Bang Theory





FILMOVI




Tajna broja sedam / What Happened To Monday

Geostorm

Blade Runner 2049.

Victoria i Abdul

War for the Planet of the Apes (2017)

Spider-Man: Homecoming (2017)

Unbroken (2014)

Čuvari galaksije Vol. 2

Viceroy's House

Valerian and the City of a Thousand Planets / Valerian i grad tisuću planeta

Dunkirk

Denial (2016)

Saving Mr. Banks / Kako je spašen gospodin Banks

Wonder Woman (2017)

The Boss Baby

Patriots Day

The Mummy

The Space Between Us (2017)

Kongens nei / The King’s Choice (2016)

King Arthur: Legend of the Sword

The Exception (2016)

To Walk Invisible: The Bronte Sisters

Colossal (2016)

A United Kingdom (2016)

Beauty and the Beast (2017)

Kong: Otok lubanja

Logan

Hidden Figures

Jackie (2016)

Underworld: Blood Wars (2016)

Assassin's Creed

Elvis & Nixon

Loving (2016)

Lion / Lav (2016)

The Invisible Woman

Tang shan da di zhen / Aftershock

Sve ili ništa / Hell or High Water - Comancheria

Greben spašenih / Hacksaw Ridge

Dolazak / Arrival

The Great Wall (2016)

Putnici / Passengers

Deepwater Horizon

The Girl on the Train / Djevojka u vlaku

The Hateful Eight

The Accountant

Rogue One: A Star Wars

Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu

Ben-Hur (2016)

Inferno

Sully (2016)

Jason Bourne (2016)

Fantastic Beasts and Where to Find Them

Doctor Strange

The Nice Guys

Star Trek Beyond (2016)

Legenda o Tarzanu

Warcraft

Independence Day: Resurgence (Dan nezavisnosti 2)

Captain America: Civil War

Me Before You

Locke

The Huntsman: Winter’s War

The Divergent 1, 2, 3...

Batman v Superman: Dawn of Justice

London Has Fallen


Igre gladi: Šojka rugalica 1./The Hunger Games: Mockingjay – Part 1

Gone girl

Birdman

Interstellar

St.Vincent

U šumi / Into the woods

The Judge / Sudac

Trance

Welcome to the Punch

Against the Sun

The Secret Life of Walter Mitty / Tajni život Waltera Mittya

Čuvari galaksije

Kako izdresirati zmaja 2

Planet majmuna: Revolucija

Godzilla
Još jedan film o Godzilli u kojemu Godzillu jedva da vidite. Holivudski tupež. 4/10

Noah
Inače volim Russella Crowea kao glumca, ali nema tog glumca koji bi glumeći biblijskog Nou koji u arci spašava čovječanstvo mogao spasiti i ovaj film. Najnoviji film Darrena Aronofskya je ukratko rečeno - dosadno pretenciozno smeće. Poštedi me blože biblijskih spektakala (sa porukom pride)! Kamo sreće da sam uštedila i na karti. 4/10

Hobit: Smaugova pustoš / The Hobbit: The Desolation of Smaug
Trilogija Hobit ne posustaje ni u drugom nastavku. Odlično. Nema se tu što reći. Tata spektakla. 9/10

Igre gladi: Plamen / The Hunger Games: Catching Fire
Igre gladi ne posustaju pod krinkom distopije šamarati ni u drugom nastavku, koliko će ih još biti ne znam. Jako dobro. 8/10

Rush/Utrka života
Po istinitim događajima. Nabrijana sportsko-psihološka drama (biografija) o rivalstvu svjetskih prvaka Nikija Laude i Jamesa Hunta, karakterno potpuno suprotnih velikana trka F1. Izuzetno napeto i dojmljivo. Soundtrack - miljenik Oscarovaca plodni skladatelj Hans Zimmer, uobičajeno na visini zadatka. Film za muškarce koji vole automobile, kojeg evo vrlo dobro prihvaćaju i žene. 8/10

Gravity/Gravitacija
Vizualno i scenaristički prekrasan film-drama, pisan da bude mali - ali opet veći od života (od svemira). Dakle, inteligentno prilazi s "nečasnim" namjerama. Kojim? Vidjet ćemo... Priča s porukom (neki bi rekli tipično američki patetičnom, što i jest, ali ok, u ovom slučaju /svemiru - patetika štima) koja puca na Oscara. Ženska uloga (odlična Sandra Bullock) pisana da puca na Oskara. Muška uloga (oscarovac Clooney) za sporednu ulogu također. Na učestale trenutke napeto, stresno, užasavajuće, jezivo, nategnuto, dirljivo, ali opet i lijepo. Prvi 3D film koji, po meni, u potpunosti opravdava nošenje naočala na projekciji. 9/10

Olympus Has Fallen
Začuđujuće ok akcijski film (kvalitetna šora i rasturačina Bijele kuće), na tragu Willisovog ciklusa Umri muški, s tim da ovaj put muški umire Gerard Butler. Totalno pretjerivanje, naravno, ali to se očekuje, neuništiva junačina veća od života. Cijepljeno od baš potpune patetike Misije: Bijela kuća, Olimpova filma blizanca ove ljetne sezone. It`s ok. 7/10

Ljubav / Amour
Drama, drametina, naddrametina. Film čija se projekcija nerijetko i napušta. Michael Haneke, kao jedan od naj filmskih (kant)autora ovog stoljeća, opet nemilosrdno, do kosti. 10

Star Trek: Into Darkness
Treker sam, ali ovo je scenarij koji mi baš nije imao nekog smisla. Lik Khana u Star Treku ima preveliku reputaciju da bi ga se ovako potraćilo. U redu, sam Khan je mračan i zgodan, dečki također, i oni logični i oni nelogični, a ni akcija ne staje, ali sama akcija bez logike? Ma Star Trek može bolje. I ići gdje nijedan čovjek išao nije. Samo kad bi ekipa u Hollywoodu umjesto profita na pameti imala muda u gaćama. 6/10

Elysium
O nesvijetloj distopiji, a zapravo stvarnosti, planeta Zemlja, na kojem postoji većinska sirotinja koja se bori da preživi i manjinska privilegirana kasta nedodirljivih bogataša koji žive visoko, visoko gore iznad Zemlje na svemirskoj stanici. Goruće pitanje sukoba (preslika SADa danas) - zdravstvo (dostupno svima). Bitka za preživljavanje je neizbježna. Rekla bih da je poruka subverzivna, ali budući je izrečena neskriveno, jasno i glasno - o subverziji nema riječi. 7/10

Bitka za Pacifik / Pacific Rim
Besramna i profita gladna kombinacija Godzille, Transformersa i iritantnih Power Rangersa za kojima luduju djeca i Japanci. Više je no očito da je autorima na umu dodatna zarada u prodaji / podvali akcijskih figurica maloj djeci. No u redu, kad se to tako prihvati, to je solidan dječje-akcijski zabavnjak za razbiti dosadnu večer. 7/10

Misija: Bijela kuća - White House Down
Ubi me ta gadljiva američka patriotska patetika. Toliko je klišeizirano da ispada kao da se netko fakat zajebava. Inače može proći kao solidni akcić kojemu je cilj bio izreklamirati Tatumove bicepse. Sve žen(s)ke sad uzdahnušsmo - aaaaaah. 7/10

Red 2
Stara ekipa opet praši, simpa, ali ništa više od toga. Prvi dio originalniji. Osrednji akcić. 6/10

Specijalne agentice / The Heat
Simpa i na trenutke smiješno, američki humor vulgaris, ženski buddy-buddy policijski film, šprdanje na vlastiti račun i račun žanra. Ali ništa više od toga. 6/10

Gru na supertajnom zadatku / Despicable Me 2
Ma ni sjena prvog filma. Niti smiješno niti zabavno. Naporno. Cilj izvući još više love roditeljima klinaca. 5/10

Usamljeni jahač
Genijalna satira, posveta žanru, komedija, originalan scenarij, glumci (vanserijski Johnny Depp). Jedan od rijetko inteligentnih i zabavnih filmova ljetne sezone 2013. 9/10

The Impossible / Nemoguće
Snimljeno po istinitoj priči o katastrofalnom tsunamiju u Indijskom oceanu koji je 2004. pokosio ljetovališta u Tajlandu i usmrtio tisuće ljudi. Nevjerojatno potresna priča, zastrašujući specijalni efekti i vrhunska angažiranost vrhunskih glumaca (Naomi Watts i Ewan McGregor, plus djeca), kao i neočekivana elementarna katastrofa udaraju nemilosrdno i direktno u želudac. Kolizija stvarnosti (činjenice da je film snimljen po istinitom događaju) i filma, te jasno naznačena krhkost pretanke granice između rajske idile i pakla na zemlji (uvodna i završna scena leta avionom), stvaraju nadrealne, a zapravo hiperrealistične slike. Same pohvale. Snažan mali-veliki europski film. 9/10

Zabranjena ljubav/Upside Down
Film koji bi bio samo jedan u nizu limunadnih ljubića za tinejdžere da nije impresivne vizualnosti i originalne scenarističke SF premise o dva dijametralno različita (naopačka), ali međuovisna svijeta suprotnih gravitacija. Iako je scenaristička ideja o distopijskom strogo razdvojenom svijetu/ovima (Gornjem bogatom i Donjem siromašnom) neuvijenom simbolikom namjerno otvorila prostor za ozbiljniju dramu koja propituje današnje neoliberalističko-korporativno-totalitarno društvo i sve veći svjetski jaz između bogatih i siromašnih, scenarij tu premisu ipak koristi samo kao impresivne kulise, ne upuštajući se do kraja u poozbiljivanje, ostajući na razini bajkovitog spektakla (zbog ciljanja na tinejdžersku publiku). U pamćenju ostaje ideja, simpatičnost glumaca i raskoš efekata, film stvoren za gledanje na velikom platnu. 7/10

Jadnici
Ok, volim Hugoa i mjuzikl Les, ali filmom nisam impresionirana. Korektno, ali ništa više od toga. 6/10

Django Unchained/Odbjegli Django
Tarantino u svom elementu, na svoj jedinstven način opet propituje novo povijesno razdoblje, ovaj put neslavnu američku robovlasničku prošlost, u maniri špageti vesterna. Nije njegov najbolji film, kao da je neuobičajeno nenadahnuto odradio scenaristički rasplet, ali film je ipak klasa za sebe, barem jedna njegova tarantinovski urnebesna scena opet ulazi u filmsku antologiju (čitaj: problem KKKa s kukuljicama). 7/10

Hobit-Neočekivano putovanje
Odlično, tek prvi dio trilogije, ali tri sata koja se ne osjete i nisu dosadna ni na tren, upravo suprotno, razina LOTRa na malo neozbiljniji i zabavniji način, na kraju samo izgarate od nestrpljenja i razočaranja što treba čekati godinu dana do sljedećeg nastavka. Jackson je i dalje majstor mašte. Vizualno spektakularno. Svijet Međuzemlja i dalje fascinantan. 9/10





Što se zadnje pročitalo?




KNJIGE


Lee Child, serijal o Jacku Reacheru

Rat i mir, Tolstoj

Savez kapetana Vorpatrila, Lois McMaster Bujold
Ledene opekline, Lois McMaster Bujold

Pero Kvesić (babl), Pudli lete na jug

Ha Joon Chang, 23 stvari koje vam nisu rekli o kapitalizmu

Witold Gombrowicz, Posmrtna autobiografija

O koristi i štetnosti historije za život, Friedrich Nietzsche

Katherine Jenkins, Pouke redovnika za kojega sam se udala

Godina opasnog sanjanja, Žižek Slavoj

Khaled Hosseini, Gonič zmajeva

Časni trgovci, Philippa Gregory

Vedrana Rudan, Ljubav na posljednji pogled

Europski duh, Viktor Žmegač

Susan Sontag, Istovremeno - eseji i govori

C. J. Sansom, Otkrivenje

Anđeli u tami, Eduard Pranger

G.R.R.Martin, Ples zmajeva - 1. i 2. dio: Pjesma leda i vatre - knjiga peta

Reinhold Messner, Gola planina

Pedeset nijansi sive - Ovo knjiga 2012.?! Sto nijansi treša. Bljuv.

Tragovima Odiseja, Jasen Boko

Kurosawin nemir svijeta, Branko Sbutega

Andrej Nikolaidis, Sin i Homo Sucker: Poetika Apokalipse

Čovjekovo traganje za smislom, Viktor E.Frankl

1941.: Godina koja se vraća, Slavko Goldstein

Shusaku Endo, Šutnja

Noć, Elie Wiesel

Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja

Knjiga mrtvih filozofa, Simon Critchley

Milan Kundera, Identitet

Kradljivica knjiga, Zusak

Gustav Mahler-biografija

Raznoliki stavovi - Život Lenarda Cohena

Povijest opere, Michael Raeburn

Amos OZ, Pantera u podrumu

Čiji je jezik?, Mate Kapović - jednom o tome i sama pisah u postu naslovljenom Jezični puritanizam.

Ivana Simić Bodrožić, Hotel Zagorje; mučno svjedočanstvo mučnog vremena.

Stvoriteljeva karta, Emilio Calderon; kada se strastveni povjesničar baci u pisanje romana, umjesto romana dobijemo besmisleno i zamarajuće nabrajanje povijesnih trivia.

Kate Quinn - Ljubavnica Rima: antički ljubić na tragu Gladijatora isto evidentno napisan za filmsku ekranizaciju.

Ken Follett - Stupovi Zemlje; srednjovjekovni ep o gradnji katedrale napisan za filmsku ekranizaciju.

Sofijin svijet - Jostein Gaarder; roman o povijesti filozofije.

Stieg Larsson - trilogija Millenium; skandinavska legenda.

Svatko umire sam, Hans Fallada - drama Njemačke II.svj.rata.

Deadline-knjiga o jednoj ljubavi i previše smrti, Roberta Valdeca, vrlo živopisno opisuje njegov novinarski i ljubavni put po ratištima svijeta, od Afganistana do Bagdada pred američku invaziju na Sadamov režim, životno, krvavo i do bola napeto!

Nevjernica-Moj život, roman a zapravo životna priča Ayaan Hirsi Ali, knjiga je koja se ne ispušta iz ruku. Poučna, bolna i detaljna odiseja nama nepoznatom kulturom afričkog i bliskoistočnog islama, ispričana iz prve ruke, ruke jedne potlačene muslimanske žene, presjek jednog društva i kulture koja egzistira paralelno sa našom i koja autodestruktivno vrši nasilje nad ženama i djecom, kulture koja je toliko različita od zapadne da nam zvuči kao srednjovjekovna bajka. Hrabra Ali iskreno iznosi surove detalje i ne skriva ništa, zbog svojeg političkog djelovanja, ali nadasve nešutnje na nju je bačena fatva, život spašava bijegom prvo u Nizozemsku potom u SAD, gdje i danas živi.

Čudo u Poskokovoj dragi, Ante Tomića je roman za ispišat se od smijeha! Nešto genijalno duhovito, toliko da vas tjera da se čitajući grcate od smijeha dok vas ukućani gledaju u čudu jer im ništa nije jasno smijeh Vrlo pitak i taman ne predug romančić da ga progutate u jednom danu, jer kad ga uzmete u ruke ne ispuštate do zadnje strane, provjereno thumbup Kao stvoreno za odličnu filmsku komediju.

Snovi mojega oca, Barack Obama; ne mogu se oteti dojmu kako je ova knjiga zapravo politički pamflet namijenjen skupljanju bodova među crnačkom zajednicom SADa. Obama ju je pisao prije svog ozbiljnijeg političkog angažmana, a bi li se uopće mogao upustiti u politiku da nešto ovako nije prije napisao, veliko je pitanje. U knjizi se spisateljski vješto bavi svojim afričkim naslijeđem (i dubokim kompleksima afroameričke zajednice), repovima svojega neprisutnog oca (nevjerojatan lik nevjerojatnog životnog puta) i vječitom potragom za vlastitim identitetom, prva polovica knjige govori o bijeloj strani obitelji, druga o onoj kompleksnijoj - afričkoj. Nalazim veliku sličnost sa nedavno pročitanom knjigom D.Mengestua (osvrt dva reda niže), iščitava se ista međukulturna izgubljenost, problematika identiteta i pripadnosti.. ne baš vedro štivo, ponekad baš bremenito.

Koliba, razvikani bestseler William P. Younga, po meni spada u onu vrstu new ageovske coelhovske literature koja natrpana univerzalnim porukama puca visoko, ali literarno malo daje. Poruke su naravno lijepe, ali nije to Dostojevski. Proizvod na kakav već poslovično padaju Ameri, ali me brine što ih sve više slijedi i ostatak svijeta.
Poučak: razvikanost nije garancija kvalitete.

Egzil, Enza Betizze je uz Matvejevićev Mediteranski brevijar jedna od onih minucioznih knjiga koje bih preporučila pročitati svakom Dalmatincu koji drži do sebe i svoga kraja.

Lijepe stvari što se nebom gnijezde, Dinaw Mengestu; život između dvaju svjetova, između dvaju kontinenata, Amerika i Afrika te bolna izgubljenost između dvije kulture, sivo i tegobno.

Noćni let, Antoine de Saint-Exupery. Predivno! Ova je knjiga čista poezija, roman koji pjeva misteriju pionira avijacije, čista poezija koja mi je napojila dušu!

Mirjana Krizmanić, Tkanje života, zgodan self-priručnik, kojeg ne privedoh kraju, meni je to dosadno, self-priručnici nisu moj đir.

Otok, Victorie Hinslop

Ovo nije zemlja za starce Cormac McCarthya, još jedna filmska uspješnica koju još nisam pogledala no knjiga je pročitana i samo mogu reći da mi je nakon Ceste i ove knjige McCarthy prirastao srcu. Zreo promišljeni pisac koji ima što poručiti, koji -sad je to očito- ima određeni uvid i kojeg je užitak čitati.

U divljini, Jona Krakauera

Cesta, odličan postapokaliptični roman Cormac McCarthya koji govori o ljudskosti, snimljen i film sa Viggo Mortisenom, biti će to više nego dobro.

O nasilju - Slavoja Žižeka; da nije povremenih duhovitih referenci na neke pojmove opće kulture bilo bi potpuno nerazumljivo, jer to je Žižek – kad čitate Žižeka mozak vam cvrlji. Moćno.

Harry Potter and the Deathly Hallows, J.K.Rowlingsove.

Sto godina samoće, Gabriel Garcia Marqueza, su jedan tako naporan roman, tako ubitačno naporan roman da mi je ne jednom došlo tu prokletu knjižurinu bacit u zid nut A opet, od svega što sam od Marqueza pročitala, ovo mi je do sada njegovo najpitkije štivo. Čitajući knjigu naprosto klizite, plutate, lebdite, gutate stranicu za stranicom, bez ikakva zastoja. Nelogično? Besmisleno? Ludo? Genijalno? Upravo tako, ili riječima stare Ursule: Ovo je kuća luđaka, kuća luđaka! Sto godina samoće su mirakul, cirkus, latinoameričko prikazanje ili sveto prikazanje Latinske Amerike. To je kao da gledate Kusturicu, čitate leteće tuke, leteće mladenke, leteće pope, zlatne ribice, žive mrtvace, pukovnike, generale, banane, svece i sotone - kaleidoskop bunovnog ludila. Tisuće Aurelijana i Hose Arkadija, tisuće odvratnih, prokletih, svetih Buendija koje ciklički iz generacije u generaciju srljaju u suđenu im propast, a vi više ne znate ni tko je kome otac, djed, mater, tetka, sin, brat, ćaća, mater, baba, dida, čukundida… Uspon Makonda, pad Makonda. Čitate i šizite, šizite jer čitate, a kad konačno pročitate kunete se sebi – nikad više, i kad konačno pročitate dičite se – pročitala sam!

Meša Selimović, Tvrđava. I kako već jednom rekoh, Meša je genij. Nije lak, nije za svakog probavljiv, zahtjeva punu koncentraciju, ali kao utjeha evo – Tvrđava je donekle pitkija od Derviša i smrti. Njegova pitkija verzija, ili se to samo čini, ali u svakom slučaju još jedno – pisano remek-djelo. Što je to u Meši, da mu se kolko god bio težak i zahtjevan - otkad ga otkrih, uvijek i nanovo vraćam? Jer Meša kad ruje po duši ruje po duši cijelog svijeta. Pa čak i kad dođe do zamora pri probavljanju ove ili bilo koje njegove teške knjige, ta ista knjiga zove natrag, gotovo kao droga ili ovisnost, da je se čita i čita i čita. To je gotovo kao mazohizam. A šta da vam kažem, to se ne može opisati - to se treba čitati.

No numero uno i dalje je stari Dosti, Braća Karamazovi. E to je bio žrvanj. Jao. Dvotjedna patnja. Ali ova priča o Bogu, čovjeku, bogočovjeku - ga je vrijedna.

Za dušu i tilo
*
Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot
Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze
Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena
Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days
Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi
Der Untergang
V for Vendetta
Hellboy 2
Entre les murs/Razred
Egipat
CIRQUE DU SOLEIL

Čeka se...


Star Wars: The Rise of Skywalker (2019)

Čitati...

serijal SPQR, John Maddox Robertsa
L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan
Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!)
Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino
ali Butlerijanski džihad mu je shit
Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium
J.K.Rowling - ciklus Harry Potter
L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes
Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja)
Lee Child - Jack Reacher Novels
Modesty Blaze

Want to Get Sorted?I'm
a Gryffindor!


Slušati...

Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar
Stefanovski & Tadić - Krushevo
Lajko Felix - Szeretni/To love
Dead Can Dance
Joan Osborne - Relish
Pat Metheny - Secret Story
Peter Gabriel - Solsbury Hill
Dire Straits - On Every Street
TBF - tuto kompleto
David Bowie
Chris Rea - Looking for the summer
Rolling Stones - Almost hear you sigh

Modesti Blejz on Facebook

SOUNDTRACKS

Mutiny on the Bounty - Vangelis
Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen
Braveheart - James Horner
Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel
Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre
Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer




komad mjeseca
Kit Harington (aka Jon Snow)



sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©

29.12.2011., četvrtak

Motrioci ptica

Promatram jutros golubove na mom balkonu, galebe iznad kontejnera, poredane vrapce na žici, pa sve razmišljam plaču li i oni za Voljenim vođom? Kakvo auspicijsko tumačenje izvući iz te, bez sumnje, natprirodne pojave okupljanja ptica na jednom mjestu (koja se inače u ostatku svijeta naziva jatom)? smokin
U tumačenju takvih paranormalnih pojava dobro bi došao jedan od onih 16 rimskih, ili u nedostatku rimskih onda bar sjevernokorejskih augura, kojima je vječna zadaća da prate auspicije po nalogu magistrata.

U stvari me ne brinu golubovi, već se dosjećam kako su zbog nereda u Egiptu rasli dolar, jen i švicarski franak, kako je vrijednost britanske funte porasla zbog kraljevskog vjenčanja, kako je euro onomad pao zbog poraza Merkelove na pokrajinskim izborima, kako je opet pao zbog verbalnih špekulacija oko Grčke, pa kako je na kraju porastao zbog nečije ostavke, prehlade, svrbeža u preponama ili slično bizarnog razloga.

I pitam se, po čemu se zapadnjačko proricanje i gatanje (financija) iz ponašanja svjetske peradi razlikuje od - budalastog sjevernokorejskog gatanja iz ponašanja ptica?

Dakako da je apsolutna besmislica tražiti onozemaljske božanske poruke samog Jupitera ili Voljenog vođe u preletu vrabaca ili čučanju polusmrznutih ptica po krošnjama stabala. Vrlo je lako uočiti da su oni koji nalaze božansku poruku u takvim glupostima - isprani mozgovi. Mozgovi koji programirano vide čuda tamo gdje čuda nema.

No što tek onda reći za svakodnevno zapadnjačko gatanje, koje je temelj na kojem se bazira svjetska ekonomija? Jedan drugi vođa, Vođa slobodnog svijeta se zagrcne na kikiriki, a na burzama nastane kaos. Oluja zaprijeti plantažama banana, financijski sektor sjeverne hemisfere otpuhan i prije naleta ikakvog vjetra. Mešetari pretaču iz šupljeg u prazno, puf - kolaps i svjetska gospodarska kriza!

I to isto znači izmišljati/izgatati nešto iz ničega. Graditi svijet na virtualnim vrijednostima i valorizirati virtualne vrijednosti na osnovu budalastih događaja. Ali to je u ovom slučaju svima prihvatljivo i ok, jer se gata iz nečeg jednako besmislenog, ali „burzovni indeksi“, „kretanje tečajnih lista“, "dionički udjeli", „valutno tržište“ zapadnjačkom umu valjda zvuče manje apsurdno od „ptice lete, ptice sjede, ptice plaču“. Ili je modernom čovjeku, u tom paketu, ono isto klasično antičko gatanje, lakše prodati?

A sve su to podjednako auspicije. Svjetsko se tržište danas podjednako ravna po kretanju kojekakvih ptica, kao i nekoć antičko-rimske ili jučer sjevernokoreanske mase. Ej mozgovi moji, pitam se, tko je onda perad na ovom svijetu.

Izmišljeno pomazanje neba ljudima najčešće služi samo da pokrije kojekakve zločinačke abnormalije. Tražiti nadnaravno značenje u nepostojećim čudesima znači izmišljati božansko pomazanje i opravdanje za sva ovozemaljska sranja koja se kose sa razumom i etikom. Kraljevsko vjenčanje ili masovni (s)let svraka, podjednako su izgovor/pokriće za neko novo (od čovjeka počinjeno) sranje:

´Ptice plaču, eto to je božanska potvrda da smo mi božji pomazanici i da je naša ideologija ispravna, pa neka je i tiranija. Dolar/euro/franak/funta rastu, naše bogatstvo raste, eto to je božanska potvrda da smo mi božji pomazanici i da je naša politika ispravna, pa neka je i laž.`

A bljak jedno, bljak i drugo. Obostrani bljak. Bljak na kvadrat.

Istočni su znakovi po rimskoj tradiciji inače bili povoljni, a zapadni nepovoljni. Po tome bi ove korejske auspicije valjda bile povoljne? Po zapadne careve valjda. Osobno ipak ne zaboravljam da je Zemlja okrugla.

Zanimljiv je detalj da su Rimljani, onako prokleto praznovjerni, osim iznutrica, ptica i munja, posebno pratili i svete piliće, koji su trebali pojesti zadani obrok. Ako bi pilići pojeli servirano, moglo se krenuti u rat. Ne znam jesu li i sjevernokorejski pilići pozobali svoj obrok (kao svjetska populacija svoju porciju budalaština) ili od tuge za Voljenim vođom pate od opstipacije, ali po stanju mog balkona, svijetu prijeti sranje velikih razmjera.

Drugim riječima, na zapadu ništa novo.

Bložemoj postajem cinikus klasikus. Čuj mene, postajem rofl

- 22:30 - Reci da se čuje (13) - Isprintaj - #

28.12.2011., srijeda

Iznad Somme i Verduna

Još uvijek pod dojmom novog Holmesa koji na mahnito-genijalan način nagovještava košmarno ludilo nadolazećeg Velikog rata (velikog po veličini užasa), razmišljam kako onako ovlaš, stereotipno i odoka svatko može obaviti trijažu nekoliko kategorija/uloga koje se pojavljuju u ljudskoj masi.

Imamo masu, a u njoj dežurnog komedijaša, zajebanta, nezrele djevojčice/nezrele dječačiće, umjetnike, pjesnike, trolove, ratnice, patnice, starog uču, učenike, projektore, che guevare, padobrance, furije, drkaroše, emocionalce, avatare, autiste, sivu eminenciju, divljake, nesvrstane promatrače, voajere, jehove, i tako dalje i tako dalje.
U većini slučajeva nitko nije isključivo jedna, već u sebi kombinira nekoliko uloga, ali jedna u nama preteže više od ostalih. Ta uloga naravno ne može nikoga trajno odrediti kao cjelokupnu pojavu. Može eventualno točnije trenutno oslikati, ali rijetko i konačno definirati.

O nekim se ulogama već direktno ili indirektno govorilo, neke i seciralo, no ovaj put razmišljam o ulozi analitičara. Holmes u jednom trenutku gorko izgovara „ja vidim sve“, svjestan da je to ujedno njegov blagoslov kao i prokletstvo. Analitičar je jedna od najodgovornijih, ali ujedno i jedna od društveno najnezahvalnijih uloga, najnezahvalnijih jer mnoge iritira. Zbog lakšeg razumijevanja zašto ta naizgled hladna kategorija mnoge iritira, vizualiziram sljedeći prizor...

Zamišljam kako se odjednom usred bitke kod Verduna materijalizirao neki neobičan lik sa olovkom i notesom u ruci. Čudak (jer samo "čudak" na tom mjestu u tom trenutku može biti objašnjiv) u sakou od tvida, cvikeri na nosu, polucilindar na glavi, izgleda kao administrativac, no tko je on zapravo, teško je naslutiti. Ne nosi prepoznatljivu uniformu koja ga definira, na njemu nisu vidljive nikakve oznake, ne izjašnjava se. Naokolo eksplodiraju granate, gori nebo i zemlja, šprica krv i zemlja, meci zvižde kraj ušiju, plamen proždire zrak, dim i blato valjaju se do koljena, a naš analitičar sa blokićem u ruci stvoren usred svega toga, na izrešetanoj ničijoj zemlji, teleportiran usred bitke koja je počela tko zna kad i završit će tko zna kad, između dvaju linija ukopanih rovova, naizgled mrtvo-hladno vadi olovku, notes, i ozbiljna lica analitički bilježi:
Dva centimetra i tri milimetra desno od lijevog uha visina 1,74cm od tla nivelacija 2,6 u 15h35min23sec kosinus 7 azimut S18°, proletio metak kalibra 3 ispaljen iz pravca jug-jugozapad, dvadeset-tri milimetra lijevo od desnog ramena visina 1,62cm od tla nivelacija 2,6 u 15h35min24sec kosinus 6 azimut N7,5°, proletio metak kalibra 3 ispaljen iz pravca sjever-sjeveroistok, rov sjever dužina 76m dubina 3m, pad terena 4° istok, rov jug dužina 89m dubina 4m, nivelacija 0,5°, sveukupno 127 soldata, 4 časnika, 1 pas, od kojih 57 nosi uniformu zelene boje podkategorija maslinasta, 74 klasično pariški siva, kratkodlaki crno-smeđi pas, šepav, prednja desna noga, vrsta mješanac doge i buldoga, 15h37min3sec kosinus 9 azimut SW22° propucan rafal mitraljeza vrsta šarac kalibar 3,4 ispaljen iz pravca istok-istok-zapad, dva milimetra desno od lijeve potkoljenice visina 22cm i 34 milimetra od tla...

Vojnici iz rovova s obje strane fronte, i Dietrich i Maurice, naravno u čudu gledaju tu pojavu, nije im jasno odakle se sad taj uglancani hladnokrvni lik u odijelu i cvikerima na nosu stvorio, dovikuju mu preko bodljikave žice: Makni se budalo, zar ne vidiš da si usred rata?! Ovo je ratište! Neprijatelj puca, ubit će te! Kojeg kuaca radiš tu, odakle si se sad ti stvorio, što radiš tu kad ti tu nije mjesto?!? Ti si luđak! Makni se luđače, makni se, makni se!!!

No on ne reagira i neometano zapisuje u notes: ...metak iz pravca sjever-sjeveroistok, 55 milimetra lijevo od desne potkoljenice...

Iz sjevernog rova potom misle: Gle ove budale, odlično, zbunit će neprijatelja, a još im i sunce tuče u oči, iskoristit ćemo njegovu pojavu i podatke za protunapad - Pali!!!

A iz južnog rova misle: Koji idiot bokte šta to radi, kakva je ovo sabotaža, to je sigurno podvala neprijatelja, špijun, moramo nešto učiniti, moramo ih preduhitriti prije nego nastane sranje - Pali!!!

A analitičar usred tog pakla i dalje ne trzajući u blokić bilježi:
...pet metara desno azimut NE 3° sa 2 granata vrste krmača kalibar 4,5 doletjela iz pravca sjever-sjeveroistok u 15h23min14sec napravivši krater širine 7m dubine 5m34cm digla mlaz zemlje visine 8m, šestoro mrtvih, dva ranjenika, jedna medicinska sestra, otvoreni prijelom potkoljenica, prosuta crijeva, dužina 25m,sadržaj decilitar ječmene kaše, 4 nosi uniformu zelene boje podkategorija maslinasta, 2 klasično pariški siva, jedna ženska garderoba svijetlo plava, potpuno krvava, na rukavu crveni križ, otkinuto gornje puce, jedna otkinuta glava tri metra desno...

Ovi iz rovova kratko vrijeme zbunjeni, potom zabavljeni, razmišljaju čak poslati mu pomoć, ali kako to izvesti bez da itko od njih strada, potom su užasnuti i uznemireni, jer ovaj ne reagira na njihova nastojanja, još će zbog njega izgubiti glavu, na koncu su i gnjevni. Jedni se cere, bacaju kosti i navijaju: Bravo! To majstore! Ajde zabilježi malo lijevo, a sada ajde malo desno! Pucaju mu pod noge, oko glave, traže još, još, još...
Drugi viču: Pomakni se! Miči se! Ti najobičniji emocionalni invalidu! Smetaš (nam)! Dok ti bilježiš u blokić ovdje ginu nevini ljudi, tebe nije briga kada je i zašto bitka počela, tebe nije briga tko je ovdje nevin a tko kriv, tebi su puce i nečija glava isto! Ne razumiješ ti ništa, uletio si ovdje usred rata i spreman si gaziti mrtve samo zbog statistike! Pa kakav si ti to čovjek?! Ti uopće nisi čovjek! Zar ne shvaćaš da tako pomažeš neprijatelju?!
Svi mu skupa dovikuju: Skoči u rov, zgrabi pušku, brani se, izaberi, opredijeli se, opredijeli se, opredijeli se!!!

A čovjek sa polucilindrom na glavi i dalje ne trzajući, ukopan u mjestu, sve bilježi, u blokić metodično iscrtava prizore, mirise, zvukove, dojmove i posljedice užasa koji se oko njega odvija. Prizore, mirise, zvukove, dojmove i posljedice rata:
...točno u 15h25min7sec zvuk jačine 3 decibela nošen povjetarcem smjer sjever-jug brzine 1,3 bofora, uznemireni glasovi soldata, dvije psovke, tri prokletstva, pet zdravomarija, jedna molba, 23 granate, 4 ručne bombe, tri tromblona, 145 malokalibarska metka...

Nas ostale, koji smo ipak velikom većinom emocionalno ušančeni u dubokim rovovima i svojim ulogama i svijet gledamo preko osobnog nišana, ta nigdjezemska analitičnost koja bilježi i suhoparno tumači činjenice, a ne uvažava i emocije (iako hladno analitički bilježi i njih) najčešće - iritira. Ljude iritira (plaši) analitičnost koja naizgled ograničeno, hladnokrvno, činjenično, bilježi trenutak u kojem se analitičar materijalizirao, a ne i cjelokupnu sliku koju je ljudima emocionalno stalo da je sagleda. Ljudi uvijek zahtijevaju opredjeljivanje. Jer nam nije emocionalno pojmljivo, jer nam je zastrašujuće da neopredijeljenost može postojati, ne možemo to prihvatiti, pa tada racionalizirajući mislimo - ta to mora da onda nije s ovog svijeta, to nije ljudski, takvo strpljenje je monstruozno, monstruozan je (sad preslikavamo osobni doživljaj i užasnutost na osobu) dakle i onaj tko takvo strpljenje ima. No...

Iako je takva potpuna, analitička, neutralna detaljnost, zbog ljudske emocionalnosti ljudskom umu većinom neshvatljiva, neprihvatljiva, invalidna, iritirajuća, frustrirajuća, neugodna, neljudska i jeziva, mijenja li ona točnost onih činjenica koje analitičar (tog trenutka u koji je uskočio), pedantno bilježi u svoj notes? Ne, točnost zabilježenog je neporeciva. Širina kratera jest 7m i dubine 5m34cm.

Zar je to hladno analiziranje, ljudskom srcu i umu iritirajuće zbog točnosti? Jest, većini ušančenih jest, jer mehanička točnost ogoljava subjektivne slojeve poimanja stvarnosti koje sami nadodajemo, da bi se lakše nosili sa nepodnošljivom okrutnošću golih činjenica. Pa bez subjektivnih olakšavajućih slojeva ne možemo shvatiti kako ikomu širina kratera može biti bitnija od raskomadanog čovjeka u njemu. I nije bitnija. Analitika to ne tvrdi, analitika ne tvrdi ništa, analitika bilježi, secira, tumači podatke. A širina tog kratera jest - 7m dubine 5m34cm, kao što je truplo u njemu raskomadano u 17 većih i tri manja komada.

Užasno, zar ne. Netko je okrutnu činjenicu zabilježio, i nije moguće osporiti istinitost te okrutne činjenice. Koja jest užasna, nemjerljivo užasna, ali... i odvratan krater treba netko ocrtati, opisati, dočarati, da bi se u njemu sagledalo blato, to krhko polomljeno tijelo, krvava lokva i na koncu... odraz dalekog neba.
Ne treba biti užasnut onim koji bilježi. Užasna su samo ljudska nedjela (koja taj netko bilježi da ne padnu u zaborav).

Posjetioc s drugog, ali ovog planeta, koji nas promatra i beskompromisno secira, razlaže, nanovo slaže i tumači - takav se ponekad čini analitičar. I takav netko mora postojati. Može nam se sviđati ili ne sviđati, može nas oduševljavati ili užasavati, može peridočno jedno ili drugo kako nam već u našim emocionalnim usponima i padovima paše, ali takav samo neovisno bilježi postojanje i širinu kratera, za dan kada kratera valjda jednom ne bude, jer sveukupna slika je - mozaik. Ne samo sjeverni rov i ne samo južni rov, već mozaik. Čiji jedan dio, jednu njegovu kockicu čini - i taj analitičar, kao i dežurni komedijaš, i zajebant, i nezrela djevojčica/dječačić, i umjetnik, i pjesnik, i trol, i ratnica, i patnica, i stari učo, i učenik, i projektor, i che guevara, i padobranac, i furija, i drkaroš, i emocionalac, i avatar, i autist, i siva eminencija, i divljak, i nesvrstani promatrač, i voajer, i multireligijski jehova, etc.

Na ničijoj zemlji između zaraćenih strana, usred vulkana eksplozija, kiše metaka i rastaljenog metala, izvaditi notes i crtati, to mogu samo rijetki, rijetki rijetko čeličnih živaca. Ne zato jer su monstrumi, ne zato jer ne spoznaju užas, već upravo suprotno, jer vide sve, i taj blagoslov a ujedno i prokletstvo, određuje njihovu ulogu/zadatak na ovom svijetu.

Zato je ocrtavati mozaik samotno opredijeljenje. Najsamotnije, najneshvaćenije i najzahtjevnije od svih. Baš kao Holmes.



- 03:00 - Reci da se čuje (3) - Isprintaj - #

27.12.2011., utorak

Modni dodaci

Svi zagledali u lijevo, a nitko ne gleda detalje...



Žena nosi torbicu, muž ženu...
...a samo poneka modno osviještenija žena - muža.



Ne pratim modne trendove, čak mogu reći da se u modu apsolutno ne kužim, no uvijek zapažam zgodno ovješene dodatke smokin

- 11:00 - Reci da se čuje (10) - Isprintaj - #

25.12.2011., nedjelja

Sretan vam Spartak

(napisano 19.12.) Razmišljam kako je Spartak ostao jedini politički korektan revolucionar. Spartak danas nikome nije opasan (bio je Rimljanima koje je ubijao, ali oni su odavno pepeo i prah), nikoga ne ugrožava, nema sljedbu, nema ga tko sporiti, nema ga tko glorificirati, pa slobodno može biti revolucionar, čovjek koji se opravdano bori za pravednu stvar, koliko mu duša želi, bez da to ikome smeta ili škodi.

Naime sinoć, po ne znam koji put, gledam reprizu inteligentnog i uvijek aktualnog Kubrickovog remek-djela i razmišljam kakve bi reakcije bile da se netko sjeti printati facu Kirka Douglasa alias Spartaka na crvene majice i počne ga nositi diljem svijeta kao neosporivi simbol revolucije? Kao simbol borbe potlačenog roblja za slobodu i promjenu u svijetu robovanja, nejednakosti, muke i patnje? Protok vremena za Spartaka je učinio svoje. Za njim se ne vuku repovi. Nacionalističko osjetljivi dušebrižnici njemu ne mogu predbacivati da je bio komunjara, budući da je bio "samo“ gladijator i rob daleke antike. Neki tamo odbjegli gladijatori i robovi sa obronaka Vezuva, koji traže slobodu i povratak svojim kućama, više nikome ne predstavljaju opasnost, Rimljani su se pobrinuli za to razapinjući duž ceste do Rima sve do ti zadnjeg pobunjenika. Stoga se ne doživljavaju kao demoni (barem ne bi trebali), za razliku recimo od tih komunjara, crvene opasnosti, koji su uf-uf još uvijek opasni za rimsko bogatstvo, jer su crvene aždaje još uvijek svuda oko nas rolleyes (barem u paranoičnim glavama današnjih rimljana). Pobuna roblja protiv robovlasničkih gospodara, a žalostan manjak komunjara u antici, s ove nerobovlasničke (zar?) distance nekako čepi usta prigovorima. Pa eto sumnjam da bi itko frktao na Kirka, kao što frkću na Che-a, iako su dečki pričali o potpuno istim stvarima, o roblju svijeta, jednakosti, slobodi i tako to...

Ustajte prezreni na svijetu
Svi sužnji koje mori glad!
To razum grmi u svom gnjevu
Kraj u ognju bukti sad
Prošlost svu zbrišimo za svagda
Ustaj, roblje, diže se
Sav svijet iz temelja se mijenja...
etc, etc...

Ali ne-ne, ne smijemo trčati pred rudo i podcjenjivati uvijek budne komunistofobe, sasvim je moguće da bi i pokojnom Spartaku brojali crvena krvna zrnca. Ah ti prokleti komunjarski eritrociti, zar nisu mogli biti druge boje? rofl

Izraz „politički korektan revolucionar“ je naravno oksimoron, jer klasična revolucija prvo ruši da bi gradila (takva joj je priroda), a u rušenju neizbježno netko (mnogi) strada i tu se sva korektnost gubi. Čini mi se stoga da korektnost ili nekorektnost verbalno određuju vrijeme i običaji, koji revolucionarnost tumače sa svog trenutnog društveno-političkog stajališta, dakle onako kako im paše. Pa je i samo dislocirano odnosno distemporalno tumačenje u startu nekorektno. Ali gle što je zanimljivo, oksimoron nije posve nemoguć. Jer ako je s našeg gledišta Spartak političko-korektan revolucionar, a po rimskim pojmovima tada nije bio i zbog toga izvisio na križu, učinio je to 73 godine prije rođenja jednog drugog opako-korektnog revolucionara, koji je osobno izvršio korekciju u bilo kakvoj političkoj nekorektnosti koju su tadašnji dušebrižnici Spartaku mogli predbacivati. Pa je opet i taj drugi izvisio na jednak način kao i Spartak.

Zeznuta čeljad ti revolucionari. Koriste partizansku taktiku iznenađenja. Naime, taj je drugi tip bio toliko nezamislivo opak, čak i za pojmove onog okrutnog i krvavog vremena - jer je igrao neočekivano. Bio je diverzantski nepredvidljiv. Učinio je to - revolucionarizirajući samu revoluciju. Odabrao je u svojoj revoluciji jedini stradati, oduzimajući joj tako političku nekorektnost u vijeke vjekova. Pa su zbog toga i njega pribili na križ. Jer nisu mogli podnijeti da revolucija može biti korektna.

Spartak je ubijao i bio razapet, čiča-miča gotova priča, ovaj drugi doduše nije ubijao pa je opet bio razapet, ali su se zato kasnije naubijali u njegovo ime i još uvijek ubijaju (gomilajući kroz povijest toliko trupala koliko ih jedan prosječan gladijator u svom kratkom životu nije mogao ni sanjati), unatoč njegovoj korekciji (evolucija također nema sreće, dušebrižnicima svih vremena nije poželjna, bila ona evolucija revolucije ili prirodnih vrsta).

Što direktno govori da su robovlasnicima ama baš sve revolucije, bile one politički korektne ili nekorektne, uvijek smetnja. Smetnja jer donose promjenu, na gore ili na bolje svejedno, bilo kakva promjena za njih je neželjena. Smetnja su revolucije, smetnja su evolucije, smetnja je svaka promjena koja dotiče i propituje robovlasničke poretke. I kako god da okreneš, nekorektno ili korektno, uvijek netko strada. A samo su rimljani/robovlasnici vječno zaštićeni plaštom samoproglašene "političke korektnosti".

I zašto bi nas onda uopće bilo briga što robovlasnici (Wall Street) o revolucijama (Okupiraj Wall Street) misle. Svi su revolucionari kužili tu njihovu fasadu, baš svi odreda, bez izuzetka, bez obzira kakav im bio program (Vezuv ili Maslinska gora), i baš su zato tjerali po svom programu, uprkos mišljenju rimljana, robovlasnika, farizeja, dušebrižnika, nacionalista.

No znam, znam, već čujem, zašto onda Kirk na maji, jer što je kod Spartaka kontroverzno, on je s ove distance čist. Kao da ljudi uopće znaju tko je bio Spartak-Spok-Spartanac kakoliveć i kakav je smisao poruke koja NE izaziva masovno komešanje, kad politička nekorekcija i jest tu DA navabi pogled i začačka dežurne dušebrižnike. No što ako cilj nije čačkanje dušebrižnika već poticanje na misao? Možda je odgovor sljedeća etapa evolucije revolucije - subverzivna revolucija uma?

Razmišljam, kakve bi reakcije bile da se netko dosjeti razapeti tijelo Kirka Douglasa alias Spartaka ili Luthera ili Che-a ili Trockija ili Palacha ili Gandhia ili XY-ona na drvene križeve diljem planeta? Nije korektno jer nisu isti? Ni ne tvrdim da su svi isti, ni sve revolucije nisu iste, ne tvrdim čak ni da su sve korektne ili nekorektne, to diktiraju vrijeme i običaji, nas treba zanimati mogućnost revolucije uma, razmišljanja onih koji su sposobni promišljati, a ne onih koji nisu.



Za frktajuće imam zapovijed direktno od komandantea, a sa njim nema šale: "Novu vam zapovijed dajem - Ljubite jedan drugoga! Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan drugoga."


Danas.hr: Na istom tragu

- 19:30 - Reci da se čuje (7) - Isprintaj - #

23.12.2011., petak

Columbine pred vratima

Petnaestogodišnju učenicu u Osijeku pogodili su motkom u glavu. Desilo se to ovaj utorak prilikom vandalskog napada na zgradu škole. Početkom ovog istog mjeseca u medijima je također odjeknula užasna vijest iz Karlovca da su trojica dječaka pokušala silovati školskog kolegu nogom od stolice. To se užasno nasilje dogodilo u školi oblijepljenoj plakatima Stop nasilju!

Školsko nasilje i nasilje koje se događa izvan školskih zgrada, ali je direktno vezano uz školu (obračuni školskih kolega prilikom dolaska i odlaska) i ovu se godinu svojom redovitošću može pratiti poput klasične crne kronike.

U osnovnoj školi u Splitu, 12.10. desio se incident kada je tijekom velikog odmora učenicu 8. razreda napala vršnjakinja, također 14-godišnjakinja, inače učenica druge osnovne škole.
U Trogiru 20.10., dva su učenika trećeg razreda presrela i izudarala prvašića, u neposrednoj blizini škole poslije nastave. Slomili su mu zub, a dječaku je i natekla usna.
Istog dana u Imotskom učenika je kolega šakom udario u glavu za vrijeme tjelesnog.
U Metkoviću, ponedjeljak, 3. listopada, ispred osnovne škole Stjepan Radić, tri su učenice pretukle tri vršnjakinje. Cijeli bi incident prošao zataškan i nezapažen, da jedna od napadnutih djevojčica nije kćer poznatog hrvatskog rukometnog reprezentativca koji je, zgrožen situacijom, a najviše mlakom reakcijom prosvjetnih djelatnika i bespomoćnošću pedagoških tijela, odlučio podići glas u medijima.
Županijski inspektor koji je došao u izvid cijele situacije izjavio je da su djelatnici škole profesionalno i odgovorno odradili svoj posao po svim pravilima struke i da je sve kako treba. Tri su djevojčice pretučene i zamislite sve je u redu. A to dolazi iz usta inspektora koji je svojedobno i sam u školama bio poznat kao strah i trepet, posebno lak na dijeljenju pedagoških zaušnica.
U Kninu se još sjećaju početka godine i masovne tučnjave 30-ak učenika pred školom.

Kraj je polugodišta, naši školarci će za vrijeme blagdana biti kući i retrospektivno promatrajući sve ove događaje, asocijacije me uvijek povuku na američku školu Columbine, Colorado, SAD...
Godine 1999. u Columbineu, dva su naoružana učenika ušetala u školu i u svom krvavom pohodu pobila 12 školskih kolega, 1 profesora, te ranili još 24oro osoba. U dokumentarcu Michael Moora „Bawling for Columbine“ koji govori o tome masakru, pored opće društvene situacije u Americi, istaknuta je i zanimljiva činjenica da u Columbineu većina stanovnika na neki način živi od lokalne tvornice oružja. Oružje im je prirodna stvar, na njega su navikli, lako im je dostupno.

Hrvatski gradovi nemaju tvornice oružja, ali je Hrvatska imala rat. Hrvatska je itekako naoružana, a oružje čeka sakriveno pod madracima, šupama, na vrhovima ili dnu ormara, i također je lako dostupno svakome tko ga se poželi dočepati. Naravno da samo posjedovanje oružja ne znači da će svatko s oružjem iz pukog hira upasti u školu i napraviti užas. Razlozi za ovakvu vrstu nasilja su višeslojni, isprepleteni od komplota društvenih, socioloških, psiholoških silnica, teško objašnjivi i uvijek izazivaju buru, sukobe raznoraznih mišljenja i tumačenja. Najčešće kada se zlo već dogodilo, dakle prekasno.

No ako se tješimo da mi nismo Amerika, bojim se da nam je utjeha - slaba. Dolasci djece s noževima i oružjem u školu nažalost više nisu samo američki fenomen. Ono što nam se činilo daleko i neshvatljivo, tipično za jedno slijepo-potrošačko društvo, zajedno sa uvozom slijepog konzumerstva, na mala je vrata uvezeno i u naš svijet. Kotoriba je takav slučaj imala 2010te. A u Gradcu se još uvijek s užasom sjećaju slučaja iz 2006te, kada je šesnaestogodišnjak, na puteljku pokraj školskog igrališta, sačekao i nožem ubio, ponavljam ubio, svog školskog kolegu.

Mogla bih ovako nabrajati unedogled, ali čemu? Što se u međuvremenu promijenilo? Što se poduzelo, osim lijepljenja plakata na kojima piše Stop nasilju u školama? Koliko mladih života treba biti ugroženo i izgubljeno da se stvari pokrenu? Što se konkretno čini da se takvo nasilje zaustavi, upošljava li ministarstvo u škole pedagoge i psihologe ili ovi postojeći grcaju pod teretom obaveza, kao što grca i tone cijelo školstvo i cijela država? Sankcionira li se divljaštvo i nasilje u javnom životu? Što se čini osim što se deklarativno govori STOP?

Mnogi će sada relativizirajući reći da je fenomen dječjih tučnjava oduvijek postojao, čak i prije uvođenja novih termina koji opisuju stare pojave, kao što su: bullying, nasilje među vršnjacima, šikaniranje među curicama isl.

I taj fenomen nasilja doista jest oduvijek postojao. Svatko će se od nas s lakoćom prisjetiti pojedinačnih slučajeva zlostavljanja i maltretiranja iz svojih školskih dana, bilo iz perspektive žrtve, bilo iz perspektive nasilnika, ma kolikogod daleki ti dani bili. Među školskim zidovima oduvijek je bilo koškanja, guranja, svađe i tuča. No sa ulaskom virtualnih mreža u igru, Facebooka, Twittera isl., nasilje među djecom je dobilo novu, učestaliju, nepredvidljiviju, zloćudniju formu. Formu oružanih sačekuša, zasjeda, otvorenih napada sa ciljem da diskreditiraju, osramote, ponize, ozlijede, unište, ubiju. Prilično naglo i regresivno desio se jedan ključan zaokret - umjesto mjesta obrazovanja, škole i njihov širi okoliš postali su poligoni obračuna.

Dakle razlika postoji, ključna razlika - kakve su reakcije, odnos i potezi društva bili tada, a kakvi su oni sada?
Zašto je u međuvremenu nasilje postalo „normalno“, svakodnevno i prihvatljivo? Zašto ga se počelo opravdavati? Zašto je postalo prihvatljivo zamagljivati činjenicu da je školsko nasilje u ovakvom obliku poraslo? Zašto je postalo „normalno“ da ravnatelji tvrde kako to nije stvar oko koje treba dizati toliku prašinu?

Tri su djevojčice pretučene i zamislite – „sve je u redu“. U redu?! Zar je u redu? Ta kako može biti u redu?! Kad smo kao društvo pristali da tako nešto bude u redu?! Sve je po pravilima, ništa ne funkcionira - operacija uspjela, pacijent umro. Nije u redu! Nikada nije bilo!

U ovom osiromašenom društvu, potpuno poremećenih i potpuno izokrenutih vrijednosti, sve je više osiromašenih, očajnih, gnjevnih, disfunkcionalnih obitelji. Ne funkcionira država, ne funkcionira sustav, ne funkcionira gospodarstvo, ne funkcionira školstvo, opasno se akumulira nezadovoljstvo i gnjev. A učestalost ovakvih incidenata govori samo o prisutnosti velikog gnjeva i među mladima, gnjev je odraz njihove velike otuđenosti.

Kolikogod mi to željeli, naša djeca nisu zaštićena od frustracija, promašaja, iskrivljenih vrijednosti koje su se nagomilale u našem okruženju. Upravo djeca kao lakmus papir najviše upijaju, kopiraju i odražavaju obrasce koje vide oko sebe. I to je najveća tragedija ovog tranzicijskog, pretvorbeno-privatizacijskog pljačkaškog perioda. Popljačkali su našu djecu! Oduzeli su im bezbrižno djetinjstvo, sigurnost, obrazovanje, kulturu, budućnost! Umjesto toga filali su djecu divljaštvom, nekulturom, primitivizmom, agresijom. Naše poremećeno društvo zadnjih je 20 godina trula baza na kojoj su klijale i rasle generacije i generacije djece, a zanemareni i zakržljali plod toga klijanja sada je pred nama.

Imamo izgubljeno, neobrazovano, zbunjeno, uplašeno, divlje i agresivno društvo, koje u njegovim pogreškama nitko nije ispravljao, zašto se onda čuditi da su nam i djeca takva. Od incidenata se metodički okreću oči i zataškavaju frazom da „nisu tako strašni“. A nikad nije bilo očitije da se opasno nasilje valja oko zidova i pred vratima škola. Nasilje je u nama. Ako je škola nekoć bila zamak odgoja i znanja, čiji su bedemi znanja, poštovanja, odgoja i autoriteta nekad bili brana ulasku uličnih manira u škole, a profesori su bili njegovi vitezovi, ti su bedemi sada urušeni, a vitezovi poniženi. I samo je pitanje vremena kada će vrata koja već vise na šarkama, u potpunosti popustiti pred lavinom smrtonosnog divljaštva i primitivizma, koji drmaju ovom zemljom već dvije dekade. Onaj vandalski napad na školu u Osijeku i motka kojom je učenica pogođena u glavu, jasno su upozorenje o početku konačnog napada koji slijedi. Gnojni čir negdje mora pući. Može se dogoditi za mjesec dana, može za godinu, ali ne sumnjajte da će se dogoditi.

Bez reforme cijelog sustava, bez temeljite reforme cijele države, oni polijepljeni plakati koji uzaludno pozivaju na nenasilje, nisu čak ni najobičniji flaster koji prikriva otvorene rane razorenog društva. Sve dok doslovce pod njima djeca pribjegavaju nasilju, oni su naprosto - smiješni i groteskni, oni su privid, nalijepljena laž i nečije opravdanje za nerad, oni su svjedočanstvo ne samo školskog, već potpunog društvenog promašaja.

Sada neću izreći proročanstvo, izreći ću logični slijed događaja čiju eskalaciju budno pratim:
Samo je pitanje trenutka, zapamtite, samo je pitanje trenutka kada će i u jednu od hrvatskih škola, jedno od te izgubljene i gnjevne djece, ušetati sa oružjem u rukama, do kraja zgaziti ionako urušenu psihološku granicu koja je dijelila školsko dvorište od učionice, koja je dijelila ulicu od škole - te napraviti masakr. Ako se pod hitno stvari ne počnu korijenito mijenjati, svakim atomom svoga bića slutim, da nam se na ovoj putanji urušavanja svih društvenih vrijednosti - sprema hrvatski Columbine.

Ima li nade?

- 14:00 - Reci da se čuje (14) - Isprintaj - #

21.12.2011., srijeda

ajnc a

Ovo je trebalo biti objavljeno već sinoć, ali se u međuvremenu razvila jedna urnebesna rasprava pa sam ocijenila da bi je bilo šteta omesti novim postom. Dakle, uz zakašnjenje prenosim sa Danas.hr-a:
Kolumna Drugi pogled

Baka je lopov, a Horvatinčić je ugledni građanin

Piše Tina Lakić

Ne dođe li ovdje do zaokreta u poimanju pravde, sve su šanse da će većina nas završiti kao osječka baka ili gladni radnik namjerno uništene tvrtke, dok će tlačitelje, kriminalce, lopove i protuhe svih vrsta i dalje gladiti po stražnjici skupi odvjetnici.

Sve je više primjera za tezu da mi i oni živimo na istom prostoru i u istom vremenu, ali u dvjema paralelnim stvarnostima. Pamet nam sole moralne nule, očajni ljudi zbog borbe za opstanak završavaju u zatvorima, a ozbiljni kriminalci svima nam se smiju u facu. Može li tko isušiti tu močvaru u kojoj se utapamo?

Birali smo, odabrali smo i jednako su nesretni i oni čiji je izbor odabran i oni koji su ostali u manjini. To govori da se zapravo nitko ne nada dobrome, pa čak ni boljemu, a mlake poruke novih vlastodržaca, nažalost, ukazuju da imamo pravo.

To je, vidite, prekršaj

Hoće li bilo koja od najavljenih promjena spasiti baku od 72 godine koja ponižena i obespravljena čeka na klupi u predvorju osječke kaznionice na odsluženje zatvorske kazne? Neutješno plače, u životu nije bila kažnjavana. Njen grijeh prema pravdi koju je uspostavila ova država kvalificira je za boravak iza rešetaka. Umjesto da u miru provodi starost, što bi joj zaštićenim iznosom mirovine, socijalne naknade ili pomoći neke druge vrste bilo omogućeno, ona svjesna rizika na prilazu osječkoj tržnici, u društvu desetaka njih iste nesretne životne priče, nelegalno preprodaje rabljenu sitnariju.

To je, vidite, prekršaj. Prekršaji se, kaže strogi sudac, moraju platiti. I to njoj nezamislivo velikih 500 kuna. Da ima novac, baka ne bi preprodavala rabljene tričarije po cičoj zimi na cesti. Zato će dug ovom trulom društvu platiti odlaskom u zatvor. Tamo još ne spava samo zato jer ni tamo za nju nema mjesta.

U paralelnoj hrvatskoj stvarnosti nekoliko stotina kilometara udaljen od osječke starice živi poduzetnik Tomislav Horvatinčić. Njemu novca za odvjetnike ne manjka. Fatalnim prometnim prekršajima unatoč i podebljem spisu od 30-ak onih bez smrtnog ishoda, on je dalje ugledan građanin.

Ni mjesto, ni osoba, ni svrha

Nazovete li, primjerice, pozivni centar kako biste donirali novac za kakvu humanitarnu akciju, lako je moguće da vas s druge strane pozdravi taj ugledni građanin. Upravo on, među brojnim poznatim osobama, javljao se na telefone tijekom humanitarne akcije Zaklade Ane Rukavine. Ni organizatori ni on sam nisu shvatili koliko mu tamo nije i ne treba biti mjesto, makar to bilo i u humanitarne svrhe.

Humanitarna akcija dobro bi došla i desetogodišnjem dječaku u Zagrebu čija se hrabra majka godinama bori da dobije pravo na najbolju zdravstvenu skrb za svog mališana. Zahvaljujući njenoj njezi, ali i skupom lijeku, broj epileptičnih napada koje mjesečno trpi smanjio se s 35 na desetak, ali kutijica lijeka stoji njima nedostižnih 750 kuna. Majka ne može raditi jer skrbi o svom dječačiću, kojeg osim epilepsije muče i česte upale pluća.
Jedini savjet koji je dobila je da bi bilo najbolje da svoje dijete smjesti u dom i tako riješi problem, no ona to odbija jer joj je takvo što nezamislivo.

Nije humano, ali je po zakonu

Dok se ljudski pitamo kako to da ovo društvo nema rješenja za tu majku i dijete, teško se ne prisjetiti silnih pretraga i vrhunske zdravstvene skrbi koju su uživali mnogi pritvorenici u Hrvatskoj, od onog najpoznatijeg Ive Sanadera, kojeg se danima provodilo po svim mogućim odjelima, preko ratnog zločinca Branimira Glavaša do Hrvoja Petrača. Za Petrača je država platila tisuće kuna troškova terapije za tri tjedna toplica tijekom kojih mu je tekao zatvorski staž. Na takvu kompletnu zdravstvenu njegu on po Zakonu o izvršavanju kazne zatvora ima puno pravo, dok je po nekom drugom zakonu ove naopako postavljene države desetogodišnjaku s teškim zdravstvenim problemima to pravo uskraćeno.

Jedno drugo pravo, pravo na rad, uskraćeno je radnicama Kamenskog. Nisu to zaslužile. Pošteno su radile svoj posao i radile bi ga i dalje da su im dopustili. No, našle su se na putu krupnim biznismenima koji su se, sve su prilike, željeli domoći atraktivnog zemljišta tvrtke u samom centru grada. Isisavao se novac iz tvrtke koja je ionako u tekstilnoj grani privrede u kojoj se teško opstaje. Postoje brojne indicije da je čitava operacija obezvrjeđivanja Kamenskog potpomognuta i novcem najmoćnijeg čovjeka Hrvatske Ivice Todorića. No, dok će se radnice Kamenskog izvjesno pridružiti vojsci dugotrajno ili doživotno nezaposlenih, Todorića se nitko nije usudio niti pitati o sumnjama u indirektnu upletenost u slučaj Kamensko. On ovih dana snažnim koracima zauzima i slovensko tržište. Nezaustavljiv je u svojoj nedodirljivosti. Što veći, to nedostupniji.

Tragično, a ne smiješno

Dugogodišnje toleriranje ili ignoriranje teških društvenih anomalija dovodi do možda ne tako potresnih, ali nikako manje opasnih situacija, poput one koja se upravo odvija na javnoj televiziji – one iste putem koje se informira ogroman broj hrvatskih građana. Tamo je uređivačku politiku Dnevnika pod svoje odlučio uzeti Josip Jović. Kao da već nije bilo dovoljno skandalozno što je dospio u Programsko vijeće HRT-a, Jović (najpoznatiji kao autor izmišljenog intervjua s ratnim zločincem Mirkom Norcem) urednicima Dnevnika pokušava držati lekcije o njihovu poslu. Da nije tragično, bilo bi smiješno.

Ne dođe li do kirurški preciznog i korjenitog zaokreta u poimanju pravde u ovom društvu, sve su šanse da će većina nas završiti kao osječka baka, očajna majka bolesnog djeteta, gladni radnik namjerno uništene tvrtke, podređeni nekoj moralnoj nuli, dok će tlačitelje, kriminalce, lopove i protuhe svih vrsta i dalje gladiti po stražnjici skupi odvjetnici koji bi i ratnom zločincu sredili uvjetnu.

Ne želimo li upravo takvo društvo ostaviti svojoj djeci i unucima, krajnji je čas za buđenje iz letargije, osvrtanje oko sebe i glasno prokazivanje svega što je nakaradno. Ili nam je ipak draže gnjiliti u komotnom beskičmenjaštvu?

Tina Lakić
20.12.2011.

Ma da bi čovjek jednog slova nadodao. Bravo Tina. Tako da ne osjećam potrebu braniti Šprajca, iza njega će stati struka, ali se pitam tko će stati iza bake?

- 20:15 - Reci da se čuje (18) - Isprintaj - #

20.12.2011., utorak

Svi ste mi svjedoci



Budale i redikuli ovih dana toliko intenzivno luduju (predbožićna groznica?) da već drugi dan odgađam tekst o Spartaku, o majku vam vašu belj i danas ćemo trostruko...

Bruno Kovačević, glavni urednik HTV-a: "Želim da su mi svi svjedoci da sam ja tražio da se to izbaci."

Što je TO? Ovo:

„Dva sata prije spornog Dnevnika koji je Zorana Šprajca koštao suspenzije, glavni urednik Bruno Kovačević je s istim tim Šprajcom razrađivao na desku, odnosno u režiji sve što će on u zadnjim minutama Dnevnika izgovoriti...
Tek pred sam početak Dnevnika, oko 19.28... Bruno Kovačević okreće ploču i... pokušava ući u studio Dnevnika za vrijeme emitiranja...
...tražio da se cijeli prilog vezan za Programsko vijeće izbaci iz Dnevnika...
...Kovačević je otvorio vrata studija i ušao kod Šprajca.“


Koga se i čega Brunči glavni urednik HRT-a toliko uplašio, da se čak osobno spustio u studio zahtijevati izbacivanje priloga, protiv kojeg, dva sata prije, nije imao nikakva prigovora (a riječ je o prilogu koji pogađa u središte gnjusnog skandala njegove matične kuće), i za taj svoj postupak traži svjedoke? Možda se uplašio tužbe, otkaza, gubitka fotelje? Tko ga je tako isprepadao, da se brže-bolje odrekao vlastite profesije i zaboravio na sve postulate novinarstva? Pitam se, je li ih ikada i znao? Dok promišljam o tome, kratit ću vrijeme proučavanjem ove krasne fotke s početka teksta... pjeva
A tko zna? Možda se Bruno i nije uplašio, možda nije riječ o strahu, već dokazivanju? Kome? Zbog koga ili čega se to Kovačević želio isprsiti u svom bivanju većim i ispravnijim Hrvatom od svakog Hrvata?

Zanima me koga si Kovačeviću, u ta dva sata između pripreme i početka Dnevnika, zvao? Tko je tebe zvao? Od koga si dobio direktivu? Koga si pitao da ti kaže tvoje mišljenje?

Možda v.d. urednika Informativnog programa HTV-a Dražena Miočića? Hloverku? Predsjednicu nadzornog odbora Silviju Luks? Predsjednika Uprave HRT-a Josipa Popovca koji te u ime uprave predložio za glavnog urednika HTV-a? Možda Programsko vijeće HRT-a koje te izabralo, odnosno one članove Programskog vijeća koje je „sporni“ prilog prozvao? Koga si od tih perjanica novinarstva zvao? Tko je tebe zvao? Tko je taj?

Vjerojatno onaj tko te u prvom redu na tu poziciju i postavio da radiš upravo ovo što sada radiš. Da budeš njihov lutak na koncu i da ne misliš već slušaš, kao svaki poslušni vojnik, jer će nadređeni misliti umjesto tebe.

„...oko 14 sati stigao je odgovor Brune Kovačevića mailom koji prenosimo u cijelosti:

Znao sam da kolega Šprajc namjerava objaviti što je objavio, jer sam još tijekom popodneva vidio radnu verziju teksta u sustavu I-news. Pričekao sam gotov tekst i mailom upozorio kolegu Šprajca i Miočića da ne odobravam da se kolega Šprajc Programskom vijeću obraća putem etera, već da dođe na sjednicu Vijeća i ondje se obrati vijećnicima. Tada sam također iz Dnevnika izbacio prilog koji su kolege namjeravale objaviti a koji svi možete vidjeti na Youtubu pod nazivom "HDZ i SDP dogovaraju primopredaju vlasti". Nazvao sam i back urednika Dnevnika i upozorio ga da ne dopuštam obraćanje Vijeću putem etera. Kolega me uputio na Zorana Šprajca. Budući da ga nisam uspio dobiti telefonom došao sam i osobno. Ušao sam u studio i kolegu Šprajca ponovno pozvao da se Programskom vijeću obrati na sjednici a ne putem etera na što se on oglušio."


Heh krelca, i to mi je novinar, on misli da se ovim postupkom dokazuje kao sposoban profesionalac, on misli da se ovim postupkom dokazuje svojim mecenama, on se svojim postupkom hvali i ne vidi u njemu ništa sporno no

Jesmo Bruno, jesmo, svi smo svjedoci, ma cijela država je svjedok tvoga beskičmenjaštva. Zato ne sramoti se više životati, ovo do sada je više nego dovoljno. Poklopi se ušima glavni uredniče, poklopi se ušima. Ako si osigurao svoju guzicu, nisi obraz.

Svjedočim tako mi Blog pomogao:

Tragikomično je i neshvatljivo, da ovakve političke oportuniste, kameleone, ti-tulce, podrepaške bijednike, poslušnike i poltrone (koji se nazivaju „novinarima“ HRTa, a profesionalno novinarstvo nisu sposobni niti sanjati), ovaj ludi narod uporno plaća.

- 16:00 - Reci da se čuje (35) - Isprintaj - #

Egzibicionisti

Zašto egzibicionisti čine to što čine? Zašto svako malo prave cirkus i čine kerefeke?

Stručnjaci egzibicionizam ili ekshibicionizam (exhibere, pokazati) tumače kao težnju za vlastitim pokazivanjem, isticanjem samog sebe. Ali egzibicionizam prvotno označava i seksualno nastrano ponašanje koje se očituje pokazivanjem dijelova tijela ili spolnih organa drugim ljudima, pri čemu egzibicionisti doživljavaju uzbuđenje, postižu spolni užitak i zadovoljavanje, koje u ekstremnim slučajevima može biti popraćeno onaniranjem. Vrlo se često ova dva tumačenja egzibicionizma neodjeljivo isprepleću.

Iako prisutan i kod žena, pravi egzibicionizam daleko je češći kod muškaraca i često je simptom nekog već od prije postojećeg psihičkog poremećaja. To su oni poslovični golaći, odnosno ulični pervertiti u balonerima kako ih najčešće „romantizirano“ zamišljaju, ali i fina umivena gospoda sklona verbalno-vulgarnim izljevima. Genitalni egzibicionizam kod muškaraca se javlja u njihovoj zrelijoj dobi, sa ulaskom u burne hormonalne promjene andropauze, a izvode ga na javnim mjestima, najčešće pred mladim ili starijim ženama, ali i pred muškarcima i djecom. No egzibicionizam i onaniranje uopće ne mora biti fizičko. Ekstremna golotinja ne mora biti u njihovu bogatom „repertoaru“ suludih izvedbi. Iako će se u nekakvom obliku golotinja sigurno pojaviti, jer je temeljna težnja egzibicionista da se u svom uzbuđenju kad-tad skine na golo, pa bio taj striptiz fizičke ili psihičke prirode.

On će u svojoj vrućici rastrgati košulju, iskidati majicu, saderati kožu, počupati kosu, činiti kojekakve budalarije i fizičke vratolomije, izvesti neku bombastičnu spaćku ili jednostavno verbalno divljati ogoljavajući sebe do svoje srži divljaštva.

Sigmund Freud egzibicionizam objašnjava kastracijskim kompleksom. Egzibicija ohrabruje egzibicionista u vjerovanju, samouvjeravanju/samoohrabrivanju, da ima penis, odnosno da je potentan – (nad)moćan. No samo pokazivanje i dokazivanje pred samim sobom nije dovoljno za doživljavanje orgazma, stoga egzibicionistu treba još i potvrda publike.

U Obdukciji divljaštva nazvala sam to njegovom drogom i „hranom“. Divljak/egzibicionist čini to što čini, jer je doslovce psihički i fizički uzbuđen - narajcan. A pažnja koju izaziva, kojom se hrani, još više pojačava/održava njegovo (među ostalima i seksualno) uzbuđenje, narajcanost. Pažnja javnosti pojačava fizičku ugodu koju divljak u toj narajcanosti osjeća, ugodu koju on sebi ne može objasniti, ali je ovisnički želi/mora nanovo i nanovo iskusiti. Baš kao narkoman. Jer tu je doslovno riječ o ovisnosti. Kemijska ravnoteža u tijelu je poremećena i tijelo zahtijeva redovitu dozu droge. A kod divljaka/egzibicionista drogu proizvodi njihov vlastiti organizam prilikom uzbuđenja.

Egzibicionizam je zapravo psihološka obrana. Da bi umanjio onaj svoj zatomljeni kompleks i podsvjesnu svijest/bojazan da nema pišu (hrabrost/moć/potenciju), egzibicionist se okreće javnosti koja mu ovisnički treba da bi mu potvrđivala da ipak ima pišu, pa će zato (u potrazi za potvrdom) toj istoj javnosti svoga pišu i uzbuđeno pokazivati, bilo riječju bilo djelom, da prostite, mlateći kurcem ili šaljući sve u kurac.

Zato je egzibicionistu izuzetno bitno konstantno se uzbuđivati, bilo kojim sredstvima, bilo javnim divljanjem, skidanjem, iživljavanjem, bilo fizičkim i verbalnim onaniranjem ili kombinacijom svega toga, sasvim svejedno. Bitno mu je samo zadovoljiti potrebu za ugodom, odnosno poslušati nagon koji je uzurpirao mjesto pameti, da bi na podsvjesnoj razini na kojoj duboko iskompleksirano zna i vjeruje da nema pišu (hrabrost/moć/potenciju) – sebi ipak dokazao da ima pišu. To je ono što si on mora stalno dokazivati i što je jače od njega.

Zato raznorazni likovi gladni pažnje javno od sebe rade budale i po svaku cijenu po medijima skreću na sebe oči javnosti praveći od sebe majmune koji traže bananu (pišu) - zato jer ih pažnja hrani i zadovoljava. Pa stoga egzibicionisti sve što čine, čine da bi od publike izmamili hranu (svoj izvor ugode), baš kao majmunčići u ZOOu koji se naglavačke vješaju po granama i čine raznorazne majmunarije - da bi od publike i čuvara izmamili bananu.

Egzibicionisti su poremećeni ljudi, koje često karakterizira vidljiva agresivnost ili hiperaktivnost, koja pak zastrašuje druge ljude. I jedino ih tako nasilno zadobivena pažnja čini potentnima i moćnima. Ali iako su pretjerano glasni i vole se demonstrativno busati, nadvikavati, nadmudrivati, lajati i hijenski se cerekati i pokazivati očnjake, egzibicionisti samo pokazuju ono što bi željeli da se vidi (jer duboko u sebi ne vjeruju da to posjeduju).

Oni su zapravo većinom spolno uskraćeni, nemoćni, unatoč golotinji usrane kukavice. Bez one pažnje koja ih hrani, egzibicionisti su - slabići. Iako se kao hijene znaju glasno cerekati, lajati i u čoporu bijesno napadati, uvijek kmeče kad ih pričepi jača faca. Već sam jednom rekla i opet ću ponoviti jer nije naodmet - divljaka i drkadžija se ne treba bojati. U njihovoj ih mentalnoj golotinji treba razotkriti i uputiti na liječenje.

- 00:00 - Reci da se čuje (7) - Isprintaj - #

19.12.2011., ponedjeljak

strange days



..bokte, ovo je bolji party nego Poljud ´80te.



Mili blože koji dani i koji dan, car Horror Biške bi rekao:

rofl

Kako je krenulo čini mi se da ću do ponoći oboriti vlastiti rekord i objaviti čak tri posta u istom danu, da sve bude u znaku trojstva wink I za kraj jedan prigodno političko-nekorektni:

Nebo uzelo Vaclava.
Sotona odapeo od muke.

- 16:00 - Reci da se čuje (5) - Isprintaj - #

tri kralja



... i njihovi antipodi.
Spomendan se u Katoličkoj crkvi slavi 6. siječnja, kao blagdan Bogojavljenja.
Šprajc kasniš, ove su godine dečki malo uranili.

- 09:15 - Reci da se čuje (7) - Isprintaj - #

18.12.2011., nedjelja

odlazak još jednog čovjeka

Ljudi koji žive u post-totalitarnim sistemima jako dobro znaju da je pitanje, koliko je političkih stranaka na vlasti i kako te stranke definiraju sebe, manje bitno od pitanja je li ili nije moguće živjeti kao ljudsko biće.

Spas ovog ljudskog svijeta ne leži nigdje drugdje do u ljudskom srcu, u ljudskoj sposobnosti da razmišlja, u ljudskoj poniznosti/blagosti i odgovornosti.


Nada je stanje uma, ne svijeta. Nada, u dubokom i snažnom smislu, nije isto što i radost kad stvari idu po planu, ili samo volja za sebeulaganjem u poduhvate koji su očito uspješni, već je ona prije sposobnost raditi za nešto zato jer je to dobro.

Nada definitivno nije isto što i optimizam. To nije uvjerenje da će nešto ispasti dobro, već sigurnost da nešto ima smisla, bez obzira na konačan ishod.
V.H.


U 75. godini života umro Václav Havel, prvi češki predsjednik


- 13:30 - Reci da se čuje (9) - Isprintaj - #

17.12.2011., subota

oni se vole igrati kostima




Djevojčica sa koščicama - Jadranka Kosor: 'Nema kostura u ormarima' laze

- 01:00 - Reci da se čuje (24) - Isprintaj - #

15.12.2011., četvrtak

Prljavi umovi

Kažu da pokvarene i proračunate, laički rečeno, prljave umove, valja čitati između redaka. Razmišljam da ih je dovoljno čitati u samim retcima. Velika je šteta, u potrazi za skrivenim značenjem, isključiti i zaboraviti same retke, i propustiti silno bogatstvo nečijih misli, ambicija i planova, koje se u njima lako iščitava. Ključ je uvijek čitanje s razumijevanjem.

Imala sam prijatelja, u svemu prvaka, rekao bi Arsen. Bistar dečko, napredan, kao uzoran bivši đak uzorne katoličke gimnazije, nenadmašiv u poruzi na račun "tetkica u haljinama" i njihovih rituala o kojima je znao sve. Nenadmašiv alternativac, revolucionar, boem, samoproglašeni buntovnik bez razloga, lovac na Jelene. Curice su mu se divile zbog toga. Ipak, prvom prilikom kad je župnik organizirao besplatno putovanje u Francusku za vjernu katoličku mladež, promatrah njegovu lažnu tetovažu na vratu, pomno ispletene dredse i njega kako vrlo spretno i pažljivo bira memorirani broj te medno u slušalicu izgovara: „Hvaljen Isus i Marija, done!“

Bio je fin mladić, rastavljenih roditelja, ali poznatog i dobrostojećeg oca na visokoj funkciji, koji je uostalom financirao njegovo daljnje školovanje. Po svjedočenju društva, u javnosti uvijek pristojan i zahvalan svojim roditeljima, zlatni dečko na diku svojemu ocu, čije ime nije propuštao, naravno sasvim slučajno, u razgovorima probranog društva spominjati. Ipak, u razgovoru s majkom, dalje od ušiju društva izgovara: „Hoću laptop, neka ga plati, ima da mi smeće plaća sve troškove.“


Talent je bio za sve, za tapšanje po ramenima, kretanje u pravom društvu, povlađivanje uspješnima, smijeh u sigurnom okruženju, pohvalu na kojoj nije škrtario, tihu kritiku u zgodnom trenutku, glasnu u još zgodnijem, šalu na tuđi račun, duhovitu imitaciju, geg. O svemu je znao dovoljno, u znanju je bio dostatan i snalažljiv, na faksu mu u ruganju na račun sveučilišnog establišmenta, profesora, društvene elite, intelektualaca i znanstvenika, nije bilo premca. Ipak, na ispitu kod profesora prononsiranog po svojim političkim stavovima, nije propustio spomenuti i svoje stavove, sasvim usklađene sa profijevim naravno.

Bio je pravi drug, na terenu je nesebično dijelio s uvijek novim prijateljem njegov sendvič, dobroćudno i susretljivo slušao njegove riječi, pažljivo upijao njegove ideje, bio njegovo rame za plakanje, frend, ratni kamarad, čovjek od povjerenja. Iako nije pušio, u cigaret-pauzi bi se žrtvovao i odšetao do šefova i s njima samouvjereno dijelio svoje nove spoznaje, ne spominjući pritom ime svoga druga, slučajno naravno. Šefovi su se već tada redom slagali da je pred njima izuzetno pametan i perspektivan mladi čovjek nevjerojatno svježih ideja.

Nenadmašan je bio doista, o svemu je znao tako lijepo i naširoko, inteligentno i naizgled logično, tako mudro, angažirano i elokventno pljuvati, po politici, medijima, tv-facama, Crkvi, estradi, da su mu se nerijetko i dečkići divili zbog toga. Ipak, prvom prilikom kad je došlo vrijeme potražiti posao, slučajno je ušetao u stranačke prostorije i slučajno se u stranku upisao, stranku koja je bila na vlasti, naravno.

Nedavni susret sa zajedničkom kolegicom, uz kavicu je donio i uobičajeno pretresanje starih anegdota, lica i poznanstava, tko je kako i gdje završio. U jednom mi trenutku udivljeno reče: „Znaš li da nam zajednički prijatelj već duže vrijeme radi na fakultetu? On je uvijek bio inteligentan.“

„Doista. I ne samo to“ -ravnodušno srknuh već mlaku kavicu, naravno sasvim slučajno prizivajući u sjećanje onaj daleki trenutak kada sam prvi put odgledala Broadcast News.



"...so please don't take it wrong when I tell you that I believe that Tom, while a very nice guy, is the Devil."
- 18:00 - Reci da se čuje (17) - Isprintaj - #

13.12.2011., utorak

Pocijepane zastave

U sjeni Uskoka usred mafijaškog legla hrvatskog nogometa i kojekakvih cirkusantskih pressica dežurnih divljaka na kojima se diže još veća prašina, u ovoj zemlji kao da se odvijaju i puno opasnije pizdarije.

Bajić ide do kraja: Policija uhapsila Tončija Majića, vode ga na prisilno psihijatrijsko vještačenje!

TONČI MAJIĆ VS. INSTITUCIJE: Komadi hrvatske zastave u Bajićevoj pošti

Tonči Majić: Protiv mene se prakticira staljinizam!

Reakcije na Majićevo uhićenje: Ovo je apsurdno i nedopustivo kršenje ljudskih prava

Tonči Majić: Od vještačenja neće biti ništa!

Bajić ne može prisiliti uhićenog Majića na psihijatrijsko vještačenje!

Bajićeva kazna - psihijatrija; FOTO: Ovako izgleda Majićev zločin!


Je li vama jasno tko tu koga i zašto? Je li vama jasno tko je tu lud? Meni je recimo sve jasnije da je ova zemlja jedna golema ludara i samo se čudim kako do sada nismo svi kolektivno pukli. A možda i jesmo, ali toga kao svi klasični luđaci - uopće nismo svjesni?

Možda je i ovaj čovjek, koji jednom mjesečno izreže zastavu i uredno je poštom sa nalijepljenom markicom i udarenim poštanskim pečatom pošalje Predsjedniku i Državnom odvjetništvu, lud kao šlapa? Ne znam, možda je. A možda je upravo suprotno tome, aktivističko-umjetnički nadahnut i posve lucidan u poruci koju svojim (navodno provokativnim) činom želi odaslati? Objašnjenje zašto čini to što čini i što time želi poručiti uopće ne zvuči ludo. Dapače. Što je onda taj čovjek od to dvoje? Totalno lud (opasan po sebe i okolinu) ili posve lucidan?

Koji je to zdravorazumski razlog da se po čovjeka koji nikome nije naudio (osim komadu platna) šalju organi reda (policija) da ga prisilno privedu organima zdravstva? I koji je to razlog da ga se potom ne privodi sucu i u zatvor, već psihijatru? Ludost ili lucidnost? Kad okrene južina zavija li, recimo, ovaj čovjek na Mjesec, izrastu li mu očnjaci i grize li za vrat svoje sugrađane bacajući se na njih krvoločno iz krošnje crne smrče? Bavi li se ovaj čovjek, recimo, terorističkom pljačkom banki, benzinskih crpki ili mirovinskih fondova? Zaskače li agresivno iz grmlja umirovljenike pokazujući im svoga pišu? Pokušavam dokučiti razloge zbog kojih se sumnja u njegovo teško psihičko stanje, a zbog kojih je potreban čak sudski nalog i pratnja policije da ga silom dovuku psihijatru.

Možda je zbog svojih jednomjesečnih odlazaka na poštu, zloćudnog rukopisa na kuverti i suviše slinavog oblizivanja poštanske markice iznimno opasan po sebe i okolinu, pa ga treba uz pratnju policije po hitnom postupku poslati u umobolnicu svezanog u luđačko odijelo? Po tome bi, zbog smucanja pred poštanskim šalterima, pola države završilo na Ugljanu. Neizbježno se pitam, otkad su suci i policija psihijatri? Otkad to oni daju dijagnoze? Vrijedi razmisliti malo o ovom fenomenu, pogotovo ovih blagdanskih dana kada na klasičan poštanski način šaljemo božićne čestitke rodbini, jer tko zna, možda neki sudac odluči da smo opasno prolupali, jer recimo koristimo naliv-pero, kuverte od recikliranog papira i poštanske sandučiće, pa nas odluči prisilno psihijatrijski vještačiti.

Ne, ne, šalu na stranu, razlog zbog kojeg se ovog čovjeka želi prisilno psihijatrijski vještačiti ipak je nešto drugo. Razlog je što se u svom živahnom aktivizmu dosjetio najnormalnije poslužiti poštom da bi regularnim putem protestno slao rasparane zastave na neke visoke državne adrese. On ne zavija na Mjesec, ne naganja penziće svojim pišom i ne siše hrvatsku krv. Ništa od toga. On samo uporno piše pisma i slaže simbolične kolaže od komadića hrvatske zastave. Njegov krimen je dovitljivost i upornost u građanskom protestu. Njegov je krimen što se posve legalno poslužio državnim sustavom da bi ukazao na apsurdnost, trulost i kriminal državnog sustava.
Rezimirajmo: Građanin osmisli posve benignu akciju u znak protesta zbog nefunkcioniranja zakonodavnih i sudskih državnih institucija, kako bi ukazao na njihovu tromost, neučinkovitost, nerad. Akcija je performerska, samim time provokativna, i po zakonima ove zemlje kažnjiva, ali potpuno bezopasna i ne ugrožava ičiji život. Prozvana zakonodavna i sudska vlast na ovo prozivanje odgovara slanjem izvršnih organa na građanina koji ih se usudio prozvati, sa zadatkom da ga prisilno psihijatrijski vještače.

"Ti bi se zajebavao? Nitko ne sme da nas zajebava, u ludaru (kad već nemamo Sibir)!"

Posve je jasno da je izrezana zastava državnim organima poslužila samo kao izgovor za privođenje i klasičan pokušaj spin-diskreditacije čovjeka koji prokazuje njihovu nefunkcionalnost, taktikom: ako ga ne možemo utišati, proglasimo ga ludim. To je zabrinjavajuće represivan korak državnih organa.

Rezanje zastave nazvala sam namjerom koja je navodno provokativna, zašto navodno? Jer provokacija takvog čina smeta i provocira samo one koji posve ozbiljno, dogmatski gluho i slijepo bez ikakva propitivanja i bez imalo smisla za umjetnost ili šalu smatraju da je zastava neupitna svetinja u koju se ne smije dirati. Tko tako razmišlja?

KAZNENI ZAKON RH "Narodne novine" br. 110/97

Povreda ugleda Republike Hrvatske

Članak 151.

„Tko javno izvrgne ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju Republiku Hrvatsku, njezinu zastavu, grb ili himnu, hrvatski narod ili etničke i nacionalne zajednice ili manjine koje žive u Republici Hrvatskoj, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.“


Država se kao što vidimo i zakonski osigurala da joj simboli ne budu oskvrnuti. Doduše vidljivo nedefiniranim i traljavim zakonom koji općim frazama trpa simbole i ljude u isti koš te se dade svakako i svojevoljno tumačiti, kako kome već paše. Blože sačuvaj. I sačuvaj nas blože slobodnog tumačenja otvorenog pitanja - tko je taj tko bi trebao odrediti što je to točno izvrgavanje RH ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju? Tko je taj, kako bi i po kojim i čijim dnevno-političkim parametrima on to trebao raditi? Evo, odgovor upravo stiže iz Splita. Politika se oduvijek obračunavala sa svim svojim neistomišljenicima taktikom "Na ono što nam odgovara zakon će zažmiriti, a na ono što nam smeta udarit` ćemo đonom zakona" .

To je razlog zašto se na ovaj zakon dežurni dušebrižnici posebno vole pozivati. Stoga na tapet stavljam sam zakon. U ovom je obliku loš, štetan, a u prvom dijelu koji dotiče simbole, usuđujem se reći (u svom vječnom propitivanju dogmi), i potpuno nepotreban. Zašto nepotreban? Jer su dogme laž koju zakonska zaštita samo podcrtava. Štićenje ugleda RH? Ma kojeg ugleda? Dok su "domoljubi" gorljivo štitili njen ugled, RH je brutalno popljačkana, da nije mogla brutalnije. A popljačkali su je upravo veliki "domoljubi". Na sve te debelo prostituirane domoljubne paradne fraze i parole pod kojima su nas oderali na živo danas mi se samo diže želudac (kao što su npr.: "ugled nacije, nacionalni interesi, dignitet, rodoljublje, samostalna i suverena, jedna i jedina, sve za nju nju ni za šta", troć-broć).

Po logici ovakvih širokotumačivih zakona oskrvnjivanjem simbola vrijeđa se i oskrvnjuje ugled same države, odnosno, država sama. Zanimljivo je to izjednačavanje institucija i simbola, sa psihološke strane je vrlo zanimljivo to neumjereno poistovjećivanje sa izmišljenim pojmovima. Država to sam ja, o-la-la. Pa hajmo onda malo o simbolima.

Za + stav = e

Što su zastave? Na fizičkoj razini zastava je najobičniji komad obojanog platna. Obično opiturano i skrojeno platno kao što je platno i nečija majica, hlače, gaće, mudante, lancun ili jedro. Kroji se kao platno, para se kao platno, šije se kao platno, farba se kao platno, pere se kao platno. Je platno.

Na simboličkoj pak razini zastava je znamen neke zemlje kojega su neki ljudi u nekom trenutku dogovorno odredili da bude simbol te zemlje. Zastava, barjak ili stijeg, simbol je zemlje i državne pripadnosti. Dakle, riječ je o dogovornoj simbolici, simbolici koja je tu zbog praktičnosti. Kako se skupiti i držati na okupu? Kako vodička po Gradu skuplja turističke grupe? Digne kišobran, tablicu s brojem ili maše nekim cvjetićem. Najlakše se skupiti pod jednim znakom kojeg ćemo prepoznavati kao svojeg. Grb, zastava, himna, kišobran, tablica s brojem ili cvjetić, sve je to dogovoreni znamen prepoznavanja, osobna iskaznica neke zemlje u širem svjetskom kontekstu. Dakle zastava nije sama zemlja, a grb nije utjelovljenje države (kao što bi u liturgiji hostija trebala utjeloviti tijelo Kristovo, a vino njegovu krv), već je samo, naglašavam, samo njen dogovoreni simbol prepoznavanja.

Svaka simbolika simbola, kako nas je već povijest naučila, traje neko vrijeme, a onda je zamijeni neka nova simbolika nekih novih simbola. Problem nastaje kada dežurni dušobrižnički domoljubi takvu dogovornu simboliku proglašavaju nedodirljivom svetinjom, pa su svakoga tko se ne osjeća potrebu klanjati zlatnoj teladi posve spremni mrziti, pljuvati, progoniti, gaziti, kazniti i ubiti. Kuneći se pri tom u svoju trenutnu „svetinju“ čine progon u ime obrane njenog navodnog „digniteta“ s upravo identičnim slijepim žarom s kojim su obožavali, a potom zamijenili, i onu prethodnu simboličnu svetinju (koju sada s jednakim žarom pljuju).

Sadržaj i podrijetlo simbola (van onog službeno odobrenog i proklamiranog) pri tome im je potpuno nebitan, jer takvi „mudraci“ o sadržaju uopće ni ne promišljaju. Oni ni ne promišljaju da je svaki simbol netko izmislio, slučajno, namjerno ili po narudžbi, netko posve ljudskog podrijetla, a nikako božanskog. Oni uopće ne misle. Oni valjda zamišljaju da je i sam kralj Tomislav na kninskoj tvrđavi ljubio baš ovakav hrvatski barjak kakav se vijori sada, a da mu ga je valjda osobno, kao Abrahamu onih par ploča - poklonio GospodBog bradom. Takvi šupljoglavci koji u ime obrane „digniteta simbola“ gaze elementarni razum i ljudskost, a usput i ljudska prava - svetinjom smatraju svaki novi simbol koji je trenutno „u điru“ (a onaj stari smatraju prokletinjom). Pa bila to zvijezda, kocka, crta, točka ili nešto sasvim deseto (O svim tim zanosima i zabludama govorio je i Krleža u svojim Zastavama).

Simbol može biti geometrijski oblik, kombinacija boja, linija, riječ, rečenica ili neki životinjski lik, sasvim svejedno. Hrvatska zastava recimo ima sve od toga - linije, kocke, boje, polja, zvijezde (o da), a od životinja, pored egzotičnih, čak i jednog domaćeg papkara. I sad bi taj skup elemenata kao trebala biti svetinja, jer je netko vođen konkretnim zemaljskim (političkim, materijalnim) interesima u posve određenom trenutku prije 20ak godina sve to na platno nabacao i odredio da to bude svetinja? Ma dajte molim vas.

Nesposobnost razlučivanja svetosti ljudskog života od doktrina ovozemaljskih ideologija, užasava me više nego nagrđivanje zemaljskih simbola na bilo kakav način. Ljudska sljepoća, nerazumijevanje i neznanje također. Zemlja je jedno, ljudi su drugo, simboli nešto sasvim treće. Ako se time brani ljudskost, treba nagrditi svaki simbol koji tu ljudskost gazi. Ljudskost je jedina zastava kojoj se klanjam, čovještvo je zastava pod kojom mi ne treba zastava.

Zemaljske se zastave mijenjaju, a zaslijepljene licemjerne nacionalističke glave ostaju iste. I stvarno mi nisu probavljivi ljudi koji su zbog najbezveznijeg dogovornog simbola, najobičnije črčkarije na komadu platna, metala ili drva, spremni mrziti, tući, kazniti, poslati u zatvor, ubiti. Sve fizičke zastave blijede, kako one blijede tako blijedi i njihova „svetost“. Vrijeme je neumoljivo, ono jasno prokazuje kako kumiri nisu vječni niti sveti. Vječna je samo ljudska glupost koja se u kumire kune, pri tom gazeći ljude.

Paranje, paljenje, gacanje ili obrtanje zastava niti cijepa, niti vrijeđa zemlju (prostor i ljude) koju te zastave simboliziraju, ali cijepa, para i vrijeđa predodžbe i stavove pojedinaca koji se sa spoznajom sasvim profane naravi svojih kumira i svojih vlastitih profanih smrtnih tjelesa - nisu sposobni nositi. Zato takvi uvijek dižu veliku frku na paranje zastava, jer im paranje svetačkih kumira para predodžbu vlastite superiornosti. Takvi su vječno mlogo uvređeni i iznenađeni te vječno ugroženi od vanjskih i unutrašnjih nevidljivih neprijatelja iz svojih paranoičnih halucinacija.

Netko negdje poparao je zastavu, pa šta? Pa što i da ju je polio benzinom, bacio šibicu i nad njom plesao indijanski ples zazivanja kiše? Kome se i kakvo zlo nanosi paranjem komada platna? Kakav je to um koji osmišljava i donosi neshvatljivo blesav zakon koji sankcionira propitivanje ljudskih dogmi? Pa čak i da je parač zastava potpuno lud, luđi i najluđi kao šlapa? Kome neagresivna ludost, bunt, inat, nadahnutost i/ili umjetnički izričaj smeta?

Je li možda kao i velike domoljubne Hrvatine - krao, pljačkao, ubio?
Je li možda kao i velike domoljubne Hrvatine - ponizio ovu zemlju, izvrgnuo je ruglu, preziru i grubom omalovažavanju evidentnim zločinom pljačke, prevare, ratnog profiterstva i huškanja?
Je li možda prostituirao domoljublje, kako su to činile velike Hrvatine svih ovih godina pljačkajući ovu zemlju zaogrnuti i zaštićeni kao svete krave svim tim "svetim" simbolima?


Jesu li i takvi pravovjerni „domoljubi“ koji ližu oltare nacionalnih „svetinja“ isto po sudskom naputku prisilno privedeni psihijatrijskom vještačenju?

Ma ne nasmijavajte me, licemjeri.

- 02:00 - Reci da se čuje (32) - Isprintaj - #

11.12.2011., nedjelja

U Švedskoj problemi - Zdravooo!!!

Kao leglo protekcionizma i nepotizma utovljenih birokrata, HRT svojim periodičnim stranačko-kadrovskim promjenama, odnosno skidanjem starih i ustoličenjima novih urednika - održava iluziju promjene poslovne politike i protoka svježih ideja i svježe krvi. Iako je vrlo razvidno da se cijelo vrijeme, osim ugnježđivanja novih aparatčika, poltrona, ulizica, pijavica, maminih i tatinih sinova, stranačkih kameleona i nesposobnjakovića, na tom navodno javnom servisu građana, kojeg građani pretplatom financiraju - ne događa apsolutno ništa, osim konstantnog pada kvalitete programa. Ukratko, HRT je (pre)slika Hrvatske u malom.

Po medijima iščitavam zadnju „bistru“ ideju novog vodstva o rezanju troškova javne kratkovidnice kresanjem vanjskopolitičkog programa. Što je naravno uzbunilo one rijetke preostale novinare koji se na javnoj televiziji bave vanjskom politikom (kolikogod se u praksi i sami takvi novinari znali najviše omastiti službenim putovanjima na račun tv-pretplatnika), a trebalo bi i javnost. Jer provedbom ove ideje slijedi neminovno dodatno sužavanje ionako skučenih domaćih vidika.

Mjere štednje su tek malešna naznaka onoga što toj kući treba (umjesto sapuničarenja potrebna joj je jedna dobra metla, nemilosrdna rošada od vrha do dna), ali što se namjere smanjivanja vanjskopolitičkog programa tiče - profesionalci se bune s pravom. Domaći medijski prostor, koji bi prosječno neinformiranom građaninu trebao predstavljati onaj nužan prozor u svijet, ionako je već odavno sveden na skučeni pogled kroz usku puškarnicu. Barem je takav svakodnevni dojam kad, nakon odgledanog središnjeg informativnog Dnevnika, shvatite da je 80% njegove minutaže opet potrošeno na pizdarije domaćih političara, a ostatak na sport i vremensku prognozu. Srezati i ono malo ozbiljnih informacija iz svijeta, koje do nas dolaze na kapaljku (u izdvojenim tjednim emisijama i jednominutnom bloku između otvaranja lokalnih prometnica, nogoloptanja i stranačkih prepucavanja), značilo bi potpunu izolaciju od ostatka planeta. Izolaciju i zombizaciju, naravno zakamufliranu brdom sapunica.

Gledati svijet kroz ekran domaćih informativnih emisija je kao gledati kroz uski prozorčić obrambenog bedema nekog srednjovjekovnog zamka. Osim pripuštenih bombastičnih i katastrofičnih svjetskih događaja koje je baš nemoguće zaobići, svakodnevne svjetske informacije probijaju se do nas kroz debele filtere, sa debelim zakašnjenjem, metodom gluhih telefona, izvitoperene, iskrivljene, bez suvislog profesionalnog i znalačkog tumačenja. Kolikogod se gledatelji naprezali kroz taj mali uski prozorčić vidjeti što više i što dalje, želja za promatranjem dalekih horizonata, želja za gledanjem u širinu, zbog namjene i arhitektonskih predispozicija ambrazure - jednostavno je fizički neostvariva.

Puškarnica nije osmišljena za gledanje, ona je osmišljena za pucanje (na trenutnog neprijatelja), njena je svrha ostaviti taman onoliko malo prostora za provući pušku i ujedno suziti vidik da što manje opasnih strelica/tanadi (informacija) uđe unutar debelih zidina srednjovjekovnog zamka. Zašto je bitno spriječiti da išta uđe? Da zamak kao takav ne padne, da ne bude osvojen, da bi se očuvao. To je sasvim razumljivo za srednji vijek, ali ovo je navodno moderno doba. Zanimljivo je da je tehnologija u međuvremenu napredovala, ali su ljudske manipulativne metode, metode očuvanja bogastava, moći i vlasti, ostale potpuno iste. Bez neprijatelja nema potrebe za bedemima, bez bedema nema potrebe za vlastelinima. Feudalci se s tom spoznajom ne pomiruju. Zato će učiniti sve da je (zatvaranjem) unutar bedema zataškaju. Očuvati moć i bogatstvo, očuvati moć i bogatstvo! Na umu im je uvijek i jedino očuvati moć i bogatstvo.

Netko bi rekao da smo od srednjovjekovlja barem naučili da je nužno širom otvoriti prozor zbog zdravstvenih razloga, zbog cirkulacije čistog zraka, zbog zračenja prostora, jer se svaki zrak unutar zidina ubuđavi, usmrdi, useli vlaga, zavlada gnjilež, bolest, kuga. Ljudi umiru, a dvorac istruli iznutra. No jesmo li? Naučili?

Što se, osim prenemaganja kojekakvih starleta od čega su nam pune uši, događa u svijetu? Zašto se događa? Gdje se događa? Koji su uzroci? Kakva su svjetska razmišljanja? Osim lokalnih „japajakanja“ i poplave globalnog showbizz spama, rijetke su emisije poput recimo Reportera gđe Mirjane Rakić koje otvaraju taj prozor, koje grebu ispod površine svjetskih vijesti i posežu u dubinu aktualnih globalnih tema i problema. Tisuću pitanja zašto, a pruža nam se samo pokoji rijetki suvisli odgovor zato. Takva vidljiva ograničenost dostupnih informacija, takva uskoća vidnog polja, čovjeka željnog saznanja užasno smeta, iritira kao silom nametnuti naočnjaci.

Otkad pamtim na svim uvodnim špicama svih tv Dnevnika uvijek se uz bombastičnu glazbu vrtila nekakva zemaljska kugla. Uvijek je bio nacrtan barem prikaz svih svjetskih kontinenata (osim sive špice iz 90ih, sa nekakvim sivim monolitnim blokovima, koja doslovno ocrtava stanje potpune izolacije i zatvorenosti, u kojem smo u svakom pogledu tada bili).
Ali osim namjere zavaravanja domaće čeljadi pompoznošću, stvarno ne vidim svrhu takve varljivo globalne špice, ako se informativni dobačaj sa globalnog, uvijek, ama baš uvijek svodio i svodi samo na radius - lokalnog dvorišta. Simbolika one kugle koja se vrti tada postaje gorko ironična, podrugljiva.




Po tome smo jedva korak napredovali od onog usamljenog albanskog „Dobra večer Predsjedniče Hodža!“ ili onog domaće-režimskog „Situacija u zemlji i svetu je komplikovana“. Po tome smo posve ujednačeni sa Amerikancima, kojima se volimo poslovično rugati da pojma nemaju o svijetu van svojih granica, a kao naša djeca danas znaju? Kvalitetne informacije o tome što se i zašto tamo negdje događa, do nas naglašeno dolaze ograničeno, izvitopereno, sporo, tromo, neznalički, nekritički, kopirantski. Ako se sam dodatno ne informira, prosječan tv-gledatelj ovih prostora ozbiljno šepa u razumijevanju svijeta oko sebe. Što se u svijetu događa? Po (ne)zainteresiranosti naših medija za vanjsku politiku, ako se direktno ne tiče nas samih - ama baš ništa vrijedno veće pažnje.

Kao da je vlastelinu ovog našeg još uvijek srednjovjekovnog dvorca u interesu srezati profesionalni kadar, ograničiti vidno polje i zabavljati puk sajmišnim mirakulima, cirkusantima, gutačima vatre, ciganima, žonglerima, ekvilibristima, sapunicama, plesačima i pjevačima, filovati ga viškom budalarija. Kao da je gospodaru ovog vječno srednjovjekovnog dvorca u interesu svoj narod držati obziđanog u neznanju i mraku.

Kao da je, jer je.

Sramota.

* Dugo Mod, dugo, ne valja nono Ma pingvini Zdravo, Zdraaavo!

- 01:00 - Reci da se čuje (18) - Isprintaj - #

08.12.2011., četvrtak

bez komentara



1:7 rezultat namještanja?
kajgod.
rezultat ma/mićenja.


- 18:00 - Reci da se čuje (16) - Isprintaj - #

05.12.2011., ponedjeljak

Rastur



Na stranu izbori i izborni rezultati, ovu je subotu mala Lana blago rečeno rasturila plesni podij. No osim opako oskudne metalik haljinice (koja se već duboko usjekla u kolektivnu memoriju nacije), u ovoj epizodi Plesa sa zvijezdama, zapravo u cijeloj sezoni, moglo se zapaziti još puno toga. Još puno toga tipičnog za ovo društvo.
Da na primjer i poslovično korektni suci, vidljivo protežiraju one koji su društveno bolje ugniježđeni, da ne kažem potkoženi, jer se očito ne žele zamjeriti stupovima „društvene elite“. A nezaštićene je mladice, plahu lanad, kolikogod evidentno napredovala, dozvoljeno zakidati, jer se to bez ikakvih posljedica može.

Zato velim da je i svaki ras-tur (čak i u plesu) relativan, jer na koncu, vječni Prljavi ples je to pjeva prljav do srži.


- 10:00 - Reci da se čuje (4) - Isprintaj - #

04.12.2011., nedjelja

you the people have the power



- 07:00 - Reci da se čuje (6) - Isprintaj - #

01.12.2011., četvrtak

re-kapitulacija



Predizborna potraga za hrvatskim Spasiteljem ušla je u završnu fazu, pa je red i re-kapitulirati?

18.02.2011., petak
Vrapci i komarci
"Naši ljudi u pravilu (i ne samo naši) vole periodično "izmišljati" Spasitelje/Idole kojima će se besramno klanjati i obožavati. Tog odabranog kumira potom, po prokušanom scenariu, nekontrolirano glorificiraju, uzdižu, sve do onog trenutka, kada odluče da taj trenutni Spasitelj nije ispunio njihova očekivanja - pa ga jednakom besramnošću ekspresno raščereče i odbace.

Iz nekog razloga potreba za Spasiteljima je na ovim prostorima trajna, a takva će izgledno i ostati - sve dok smatramo da nas spasiti od nas samih treba."


03.03.2011., četvrtak
Negacija nasilja kao njegova afirmacija?
"Ovih vrištećih dana, tražeći smisao u besmislu, frustrirani razvojem situacije, svjedočeći nemilim događajima i vlastitoj nemoći, kružimo naokolo, od portala do portala, od bloga do bloga, od komentara do komentara, u potrazi za odgovorom, izlazom, mišljenjem, spasom… Spasiteljem? I evo nas opet na poznatoj staroj temi. Nismo se od nje odmakli, niti smo to izgleda u mogućnosti, sve dok se ne dogodi jedan rašireniji mentalni klik u glavama.

Tražili taj željeni odgovor, rješenje, odnosno spas u - intelektualcima, kilavoj oporbi, don Ivanu Grubišiću ili nekom četvrtom - većina zapravo kruži u očajničkoj potrazi za nekim čudotvornim Spasiteljem koji će im ponuditi traženo rješenje. A takav instant spas je naravno uvijek – lažan. Jer je izraz naše stalne potrebe, a ne konkretne ponude."

Jeste shvatili? Niste? Nema problema, evo sad će vam doktori sve objasnit...

rofl nut

Mislite da ću se pridružiti zboru kuknjave? Malo morgen. Tražili vi Spasitelja ili ga ne tražili, vjerovali u nešto ili ne vjerovali, ako nam se društvo oko nas ne sviđa, onda treba mrdnut guzicu, dupe, tur, zadnjicu - i barem nešto pokušati poduzeti. Ako je ikako moguće, ne kao fanatici, već na za sada najbezbolniji način kojega je iznjedrila ljudska civilizacija - izborima.
I nije istina da izbora nema i da su svi isti. Nije istina! Srdela nije isto što i lignja, hobotnica nije isto što i kit. Manipulatori zagovaraju istost da u moru istosti zakamufliraju koliko su sami bezlični. Prodavati očajnim ljudima apatiju i "istost", zagovarati pasivnost, klasična je, već odavno opjevana tehnika spin-doktora, to je njihova omiljena stvar. Nasjedati na takvu podlu propagandu mogu samo oni koji u svom očaju ne razmišljaju svojom glavom ili oni koji nemaju čime razmišljati. Takve umrtvljene očajnike, manipulatori dočekuju širom raširenih ruku. Manipulatorima se smijem u facu, ne zanimate me, nebitni ste, đaba vam sve priče, ova runda je gotova, adios mah
Kakav god da je, i ograničen i komičan i siromašan i tragičan - izbora uvijek ima. Nakon lijevih i desnih, pojavila se i treća građanska opcija koja umjesto ljevaštva & dešnjaštva, najbanalnije rečeno, nudi nekakav izbor za fizikalce & intelektualce. Osobno držim da je velika šteta što još uvijek nemamo i osvježavajuće Pirate, bazu za najfriškiju pojavu na svjetskoj političkoj sceni. No kao društvo čini se da nismo dovoljno sazreli za taj stupanj, nemamo još dovoljno znanja niti povjerenja. Možda je tako jer su nas potpuno popljačkali oni prethodni pirati, pa su nam usput ukrali i snove i maštu i vizije i ideale i nadu u ljudskost, a da to nismo ni primijetili. I to je ono što im posebno ne opraštam! Krađu naših snova i pokvarene zločinačke pokušaje da nas svedu na svoju bijedničku mjeru. Da nas svedu na svoj ograničeni, uskraćeni, isključivi mentalni sklop, u kojemu postoji samo crno-bijelo, samo lijevo-desno, samo slijepa mržnja i mržnja, u kojemu postoji samo "samo". U kojemu ne postoje drugi horizonti, ne postoje druge ideje i pravci, u kojemu ne postoji sutra, već samo jučer koje uporno slijepo projiciraju na sve oko sebe, jer su sami slijepci, jer se sami gledaju u ogledalo. E takva uskraćenost neće proći! Ne dam gadovi, ne dam!

"Život je bijedan, al se ne dan
Nisan gladan ni žedan, krpin se iz tjedna u tjedan
I teško je nama šta bi tili bit ljudi
Parimo nenormalni, ludi
Al smo oni šta se bore
I kad je najgore dio smo faune i flore,
imamo ljubav i more
to nam ne mogu otet, kod nas drugi vitar puše
ne mogu se popet do nas sitne duže
šta guše gustom maglom lošeg emotivnog naboja
na plemenskom su stupnju razvoja
ili oni šta dobro podmazanih analnih otvora
voze linijom najmanjeg otpora
i nema digniteta, i nema poštenja
Očenaši i Zdravo Marije su cijena oproštenja
i nema općeg dobra, samo vlastita torba
i dupe kriminalci, a svi šute papci, suci, fratri, policajci
jer su rođaci il u istoj stranci, ista banda
a mi smo stranci u vlastitoj zemlji zbog ljudskoga šljama,
a mi smo stranci u vlastitoj zemlji zbog ljudskog šljama,
Lipa naša silovana!

Heroji!
Ne tribaju nam puške ni pištolji!
Samo čisto srce i ničeg se ne boj!"


Kakvo nas piratstvo sutra čeka, samo nebo zna. Do tada je suvišno zdvajati. Treba živjeti sada gledajući u sutra. Treba reagirati sada vjerujući u sutra. Valja pametno i demokratski birati sada, i u svojoj potrazi za boljim svijetom - ne kapitulirati. Nikad! Čisto srce i ničeg se ne boj!

I nego što nego izaći na izbore, nego što. Kolikogod bude budućih izbora i kolikogod puta bude potrebno na njih izlaziti. Sve dok kroz izbore, kao društvo, ponovo ne pronađemo onu izgubljenu ljudskost, snove i ideale, ili barem ono najbliže tomu, pa makar ih za svojih života i ne našli. Mislite da je ovakvo razmišljanje naivno, idealizam, san? Otkrit ću vam jedan zgodan detalj, kad zlikovci i sitne duše misle da idealizam poštenog čovjeka automatski znači i njegovu naivnost - zlikovci i sitne duše u svojoj sit(n)osti griješe. Griješe, jer pošten čovjek s idealima u srcu vrlo jasno prozire njihove namjere.

Jedan mudar čovjek je rekao: "Nikada nećemo napustiti naše vrijednosti. Naš odgovor je više demokracije, više otvorenosti i više humanosti. Ali nikad naivnosti."

I nadodajem da je i moj odgovor više demokracije, više otvorenosti, više humanosti i... više razumijevanja, više pravednosti, više odlučnosti, više znanja, više empatije, više smijeha. Ali nikad naivnosti, nikad.
Treba izaći na izbore da bi šaci vampira uskratili svoj glas. Nije mi ni na kraj pameti prepustiti glasački listić onima koji na opću apatiju, očaj, bezvoljnost i beznađe ovog naroda itekako računaju. Za te krvopije i manipulatore imam nešto drugo, evo im! rofl A evo im i ovo! belj

Ako smo Indijanci nismo budale. Ok kauboji, moja pisaljka je spremna, vidimo se na obračunu kod glasačke kutije smokin



- 20:30 - Reci da se čuje (15) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>