< | prosinac, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
(napisano 19.12.) Razmišljam kako je Spartak ostao jedini politički korektan revolucionar. Spartak danas nikome nije opasan (bio je Rimljanima koje je ubijao, ali oni su odavno pepeo i prah), nikoga ne ugrožava, nema sljedbu, nema ga tko sporiti, nema ga tko glorificirati, pa slobodno može biti revolucionar, čovjek koji se opravdano bori za pravednu stvar, koliko mu duša želi, bez da to ikome smeta ili škodi. Naime sinoć, po ne znam koji put, gledam reprizu inteligentnog i uvijek aktualnog Kubrickovog remek-djela i razmišljam kakve bi reakcije bile da se netko sjeti printati facu Kirka Douglasa alias Spartaka na crvene majice i počne ga nositi diljem svijeta kao neosporivi simbol revolucije? Kao simbol borbe potlačenog roblja za slobodu i promjenu u svijetu robovanja, nejednakosti, muke i patnje? Protok vremena za Spartaka je učinio svoje. Za njim se ne vuku repovi. Nacionalističko osjetljivi dušebrižnici njemu ne mogu predbacivati da je bio komunjara, budući da je bio "samo“ gladijator i rob daleke antike. Neki tamo odbjegli gladijatori i robovi sa obronaka Vezuva, koji traže slobodu i povratak svojim kućama, više nikome ne predstavljaju opasnost, Rimljani su se pobrinuli za to razapinjući duž ceste do Rima sve do ti zadnjeg pobunjenika. Stoga se ne doživljavaju kao demoni (barem ne bi trebali), za razliku recimo od tih komunjara, crvene opasnosti, koji su uf-uf još uvijek opasni za rimsko bogatstvo, jer su crvene aždaje još uvijek svuda oko nas (barem u paranoičnim glavama današnjih rimljana). Pobuna roblja protiv robovlasničkih gospodara, a žalostan manjak komunjara u antici, s ove nerobovlasničke (zar?) distance nekako čepi usta prigovorima. Pa eto sumnjam da bi itko frktao na Kirka, kao što frkću na Che-a, iako su dečki pričali o potpuno istim stvarima, o roblju svijeta, jednakosti, slobodi i tako to... Ustajte prezreni na svijetu Svi sužnji koje mori glad! To razum grmi u svom gnjevu Kraj u ognju bukti sad Prošlost svu zbrišimo za svagda Ustaj, roblje, diže se Sav svijet iz temelja se mijenja... etc, etc... Ali ne-ne, ne smijemo trčati pred rudo i podcjenjivati uvijek budne komunistofobe, sasvim je moguće da bi i pokojnom Spartaku brojali crvena krvna zrnca. Ah ti prokleti komunjarski eritrociti, zar nisu mogli biti druge boje? Izraz „politički korektan revolucionar“ je naravno oksimoron, jer klasična revolucija prvo ruši da bi gradila (takva joj je priroda), a u rušenju neizbježno netko (mnogi) strada i tu se sva korektnost gubi. Čini mi se stoga da korektnost ili nekorektnost verbalno određuju vrijeme i običaji, koji revolucionarnost tumače sa svog trenutnog društveno-političkog stajališta, dakle onako kako im paše. Pa je i samo dislocirano odnosno distemporalno tumačenje u startu nekorektno. Ali gle što je zanimljivo, oksimoron nije posve nemoguć. Jer ako je s našeg gledišta Spartak političko-korektan revolucionar, a po rimskim pojmovima tada nije bio i zbog toga izvisio na križu, učinio je to 73 godine prije rođenja jednog drugog opako-korektnog revolucionara, koji je osobno izvršio korekciju u bilo kakvoj političkoj nekorektnosti koju su tadašnji dušebrižnici Spartaku mogli predbacivati. Pa je opet i taj drugi izvisio na jednak način kao i Spartak. Zeznuta čeljad ti revolucionari. Koriste partizansku taktiku iznenađenja. Naime, taj je drugi tip bio toliko nezamislivo opak, čak i za pojmove onog okrutnog i krvavog vremena - jer je igrao neočekivano. Bio je diverzantski nepredvidljiv. Učinio je to - revolucionarizirajući samu revoluciju. Odabrao je u svojoj revoluciji jedini stradati, oduzimajući joj tako političku nekorektnost u vijeke vjekova. Pa su zbog toga i njega pribili na križ. Jer nisu mogli podnijeti da revolucija može biti korektna. Spartak je ubijao i bio razapet, čiča-miča gotova priča, ovaj drugi doduše nije ubijao pa je opet bio razapet, ali su se zato kasnije naubijali u njegovo ime i još uvijek ubijaju (gomilajući kroz povijest toliko trupala koliko ih jedan prosječan gladijator u svom kratkom životu nije mogao ni sanjati), unatoč njegovoj korekciji (evolucija također nema sreće, dušebrižnicima svih vremena nije poželjna, bila ona evolucija revolucije ili prirodnih vrsta). Što direktno govori da su robovlasnicima ama baš sve revolucije, bile one politički korektne ili nekorektne, uvijek smetnja. Smetnja jer donose promjenu, na gore ili na bolje svejedno, bilo kakva promjena za njih je neželjena. Smetnja su revolucije, smetnja su evolucije, smetnja je svaka promjena koja dotiče i propituje robovlasničke poretke. I kako god da okreneš, nekorektno ili korektno, uvijek netko strada. A samo su rimljani/robovlasnici vječno zaštićeni plaštom samoproglašene "političke korektnosti". I zašto bi nas onda uopće bilo briga što robovlasnici (Wall Street) o revolucijama (Okupiraj Wall Street) misle. Svi su revolucionari kužili tu njihovu fasadu, baš svi odreda, bez izuzetka, bez obzira kakav im bio program (Vezuv ili Maslinska gora), i baš su zato tjerali po svom programu, uprkos mišljenju rimljana, robovlasnika, farizeja, dušebrižnika, nacionalista. No znam, znam, već čujem, zašto onda Kirk na maji, jer što je kod Spartaka kontroverzno, on je s ove distance čist. Kao da ljudi uopće znaju tko je bio Spartak-Spok-Spartanac kakoliveć i kakav je smisao poruke koja NE izaziva masovno komešanje, kad politička nekorekcija i jest tu DA navabi pogled i začačka dežurne dušebrižnike. No što ako cilj nije čačkanje dušebrižnika već poticanje na misao? Možda je odgovor sljedeća etapa evolucije revolucije - subverzivna revolucija uma? Razmišljam, kakve bi reakcije bile da se netko dosjeti razapeti tijelo Kirka Douglasa alias Spartaka ili Luthera ili Che-a ili Trockija ili Palacha ili Gandhia ili XY-ona na drvene križeve diljem planeta? Nije korektno jer nisu isti? Ni ne tvrdim da su svi isti, ni sve revolucije nisu iste, ne tvrdim čak ni da su sve korektne ili nekorektne, to diktiraju vrijeme i običaji, nas treba zanimati mogućnost revolucije uma, razmišljanja onih koji su sposobni promišljati, a ne onih koji nisu. Za frktajuće imam zapovijed direktno od komandantea, a sa njim nema šale: "Novu vam zapovijed dajem - Ljubite jedan drugoga! Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan drugoga." Danas.hr: Na istom tragu |
Petnaestogodišnju učenicu u Osijeku pogodili su motkom u glavu. Desilo se to ovaj utorak prilikom vandalskog napada na zgradu škole. Početkom ovog istog mjeseca u medijima je također odjeknula užasna vijest iz Karlovca da su trojica dječaka pokušala silovati školskog kolegu nogom od stolice. To se užasno nasilje dogodilo u školi oblijepljenoj plakatima Stop nasilju! Školsko nasilje i nasilje koje se događa izvan školskih zgrada, ali je direktno vezano uz školu (obračuni školskih kolega prilikom dolaska i odlaska) i ovu se godinu svojom redovitošću može pratiti poput klasične crne kronike. U osnovnoj školi u Splitu, 12.10. desio se incident kada je tijekom velikog odmora učenicu 8. razreda napala vršnjakinja, također 14-godišnjakinja, inače učenica druge osnovne škole. U Trogiru 20.10., dva su učenika trećeg razreda presrela i izudarala prvašića, u neposrednoj blizini škole poslije nastave. Slomili su mu zub, a dječaku je i natekla usna. Istog dana u Imotskom učenika je kolega šakom udario u glavu za vrijeme tjelesnog. U Metkoviću, ponedjeljak, 3. listopada, ispred osnovne škole Stjepan Radić, tri su učenice pretukle tri vršnjakinje. Cijeli bi incident prošao zataškan i nezapažen, da jedna od napadnutih djevojčica nije kćer poznatog hrvatskog rukometnog reprezentativca koji je, zgrožen situacijom, a najviše mlakom reakcijom prosvjetnih djelatnika i bespomoćnošću pedagoških tijela, odlučio podići glas u medijima. Županijski inspektor koji je došao u izvid cijele situacije izjavio je da su djelatnici škole profesionalno i odgovorno odradili svoj posao po svim pravilima struke i da je sve kako treba. Tri su djevojčice pretučene i zamislite sve je u redu. A to dolazi iz usta inspektora koji je svojedobno i sam u školama bio poznat kao strah i trepet, posebno lak na dijeljenju pedagoških zaušnica. U Kninu se još sjećaju početka godine i masovne tučnjave 30-ak učenika pred školom. Kraj je polugodišta, naši školarci će za vrijeme blagdana biti kući i retrospektivno promatrajući sve ove događaje, asocijacije me uvijek povuku na američku školu Columbine, Colorado, SAD... Godine 1999. u Columbineu, dva su naoružana učenika ušetala u školu i u svom krvavom pohodu pobila 12 školskih kolega, 1 profesora, te ranili još 24oro osoba. U dokumentarcu Michael Moora „Bawling for Columbine“ koji govori o tome masakru, pored opće društvene situacije u Americi, istaknuta je i zanimljiva činjenica da u Columbineu većina stanovnika na neki način živi od lokalne tvornice oružja. Oružje im je prirodna stvar, na njega su navikli, lako im je dostupno. Hrvatski gradovi nemaju tvornice oružja, ali je Hrvatska imala rat. Hrvatska je itekako naoružana, a oružje čeka sakriveno pod madracima, šupama, na vrhovima ili dnu ormara, i također je lako dostupno svakome tko ga se poželi dočepati. Naravno da samo posjedovanje oružja ne znači da će svatko s oružjem iz pukog hira upasti u školu i napraviti užas. Razlozi za ovakvu vrstu nasilja su višeslojni, isprepleteni od komplota društvenih, socioloških, psiholoških silnica, teško objašnjivi i uvijek izazivaju buru, sukobe raznoraznih mišljenja i tumačenja. Najčešće kada se zlo već dogodilo, dakle prekasno. No ako se tješimo da mi nismo Amerika, bojim se da nam je utjeha - slaba. Dolasci djece s noževima i oružjem u školu nažalost više nisu samo američki fenomen. Ono što nam se činilo daleko i neshvatljivo, tipično za jedno slijepo-potrošačko društvo, zajedno sa uvozom slijepog konzumerstva, na mala je vrata uvezeno i u naš svijet. Kotoriba je takav slučaj imala 2010te. A u Gradcu se još uvijek s užasom sjećaju slučaja iz 2006te, kada je šesnaestogodišnjak, na puteljku pokraj školskog igrališta, sačekao i nožem ubio, ponavljam ubio, svog školskog kolegu. Mogla bih ovako nabrajati unedogled, ali čemu? Što se u međuvremenu promijenilo? Što se poduzelo, osim lijepljenja plakata na kojima piše Stop nasilju u školama? Koliko mladih života treba biti ugroženo i izgubljeno da se stvari pokrenu? Što se konkretno čini da se takvo nasilje zaustavi, upošljava li ministarstvo u škole pedagoge i psihologe ili ovi postojeći grcaju pod teretom obaveza, kao što grca i tone cijelo školstvo i cijela država? Sankcionira li se divljaštvo i nasilje u javnom životu? Što se čini osim što se deklarativno govori STOP? Mnogi će sada relativizirajući reći da je fenomen dječjih tučnjava oduvijek postojao, čak i prije uvođenja novih termina koji opisuju stare pojave, kao što su: bullying, nasilje među vršnjacima, šikaniranje među curicama isl. I taj fenomen nasilja doista jest oduvijek postojao. Svatko će se od nas s lakoćom prisjetiti pojedinačnih slučajeva zlostavljanja i maltretiranja iz svojih školskih dana, bilo iz perspektive žrtve, bilo iz perspektive nasilnika, ma kolikogod daleki ti dani bili. Među školskim zidovima oduvijek je bilo koškanja, guranja, svađe i tuča. No sa ulaskom virtualnih mreža u igru, Facebooka, Twittera isl., nasilje među djecom je dobilo novu, učestaliju, nepredvidljiviju, zloćudniju formu. Formu oružanih sačekuša, zasjeda, otvorenih napada sa ciljem da diskreditiraju, osramote, ponize, ozlijede, unište, ubiju. Prilično naglo i regresivno desio se jedan ključan zaokret - umjesto mjesta obrazovanja, škole i njihov širi okoliš postali su poligoni obračuna. Dakle razlika postoji, ključna razlika - kakve su reakcije, odnos i potezi društva bili tada, a kakvi su oni sada? Zašto je u međuvremenu nasilje postalo „normalno“, svakodnevno i prihvatljivo? Zašto ga se počelo opravdavati? Zašto je postalo prihvatljivo zamagljivati činjenicu da je školsko nasilje u ovakvom obliku poraslo? Zašto je postalo „normalno“ da ravnatelji tvrde kako to nije stvar oko koje treba dizati toliku prašinu? Tri su djevojčice pretučene i zamislite – „sve je u redu“. U redu?! Zar je u redu? Ta kako može biti u redu?! Kad smo kao društvo pristali da tako nešto bude u redu?! Sve je po pravilima, ništa ne funkcionira - operacija uspjela, pacijent umro. Nije u redu! Nikada nije bilo! U ovom osiromašenom društvu, potpuno poremećenih i potpuno izokrenutih vrijednosti, sve je više osiromašenih, očajnih, gnjevnih, disfunkcionalnih obitelji. Ne funkcionira država, ne funkcionira sustav, ne funkcionira gospodarstvo, ne funkcionira školstvo, opasno se akumulira nezadovoljstvo i gnjev. A učestalost ovakvih incidenata govori samo o prisutnosti velikog gnjeva i među mladima, gnjev je odraz njihove velike otuđenosti. Kolikogod mi to željeli, naša djeca nisu zaštićena od frustracija, promašaja, iskrivljenih vrijednosti koje su se nagomilale u našem okruženju. Upravo djeca kao lakmus papir najviše upijaju, kopiraju i odražavaju obrasce koje vide oko sebe. I to je najveća tragedija ovog tranzicijskog, pretvorbeno-privatizacijskog pljačkaškog perioda. Popljačkali su našu djecu! Oduzeli su im bezbrižno djetinjstvo, sigurnost, obrazovanje, kulturu, budućnost! Umjesto toga filali su djecu divljaštvom, nekulturom, primitivizmom, agresijom. Naše poremećeno društvo zadnjih je 20 godina trula baza na kojoj su klijale i rasle generacije i generacije djece, a zanemareni i zakržljali plod toga klijanja sada je pred nama. Imamo izgubljeno, neobrazovano, zbunjeno, uplašeno, divlje i agresivno društvo, koje u njegovim pogreškama nitko nije ispravljao, zašto se onda čuditi da su nam i djeca takva. Od incidenata se metodički okreću oči i zataškavaju frazom da „nisu tako strašni“. A nikad nije bilo očitije da se opasno nasilje valja oko zidova i pred vratima škola. Nasilje je u nama. Ako je škola nekoć bila zamak odgoja i znanja, čiji su bedemi znanja, poštovanja, odgoja i autoriteta nekad bili brana ulasku uličnih manira u škole, a profesori su bili njegovi vitezovi, ti su bedemi sada urušeni, a vitezovi poniženi. I samo je pitanje vremena kada će vrata koja već vise na šarkama, u potpunosti popustiti pred lavinom smrtonosnog divljaštva i primitivizma, koji drmaju ovom zemljom već dvije dekade. Onaj vandalski napad na školu u Osijeku i motka kojom je učenica pogođena u glavu, jasno su upozorenje o početku konačnog napada koji slijedi. Gnojni čir negdje mora pući. Može se dogoditi za mjesec dana, može za godinu, ali ne sumnjajte da će se dogoditi. Bez reforme cijelog sustava, bez temeljite reforme cijele države, oni polijepljeni plakati koji uzaludno pozivaju na nenasilje, nisu čak ni najobičniji flaster koji prikriva otvorene rane razorenog društva. Sve dok doslovce pod njima djeca pribjegavaju nasilju, oni su naprosto - smiješni i groteskni, oni su privid, nalijepljena laž i nečije opravdanje za nerad, oni su svjedočanstvo ne samo školskog, već potpunog društvenog promašaja. Sada neću izreći proročanstvo, izreći ću logični slijed događaja čiju eskalaciju budno pratim: Samo je pitanje trenutka, zapamtite, samo je pitanje trenutka kada će i u jednu od hrvatskih škola, jedno od te izgubljene i gnjevne djece, ušetati sa oružjem u rukama, do kraja zgaziti ionako urušenu psihološku granicu koja je dijelila školsko dvorište od učionice, koja je dijelila ulicu od škole - te napraviti masakr. Ako se pod hitno stvari ne počnu korijenito mijenjati, svakim atomom svoga bića slutim, da nam se na ovoj putanji urušavanja svih društvenih vrijednosti - sprema hrvatski Columbine. Ima li nade? |
Ovo je trebalo biti objavljeno već sinoć, ali se u međuvremenu razvila jedna urnebesna rasprava pa sam ocijenila da bi je bilo šteta omesti novim postom. Dakle, uz zakašnjenje prenosim sa Danas.hr-a: Kolumna Drugi pogled Baka je lopov, a Horvatinčić je ugledni građanin Piše Tina Lakić Ne dođe li ovdje do zaokreta u poimanju pravde, sve su šanse da će većina nas završiti kao osječka baka ili gladni radnik namjerno uništene tvrtke, dok će tlačitelje, kriminalce, lopove i protuhe svih vrsta i dalje gladiti po stražnjici skupi odvjetnici. Sve je više primjera za tezu da mi i oni živimo na istom prostoru i u istom vremenu, ali u dvjema paralelnim stvarnostima. Pamet nam sole moralne nule, očajni ljudi zbog borbe za opstanak završavaju u zatvorima, a ozbiljni kriminalci svima nam se smiju u facu. Može li tko isušiti tu močvaru u kojoj se utapamo? Birali smo, odabrali smo i jednako su nesretni i oni čiji je izbor odabran i oni koji su ostali u manjini. To govori da se zapravo nitko ne nada dobrome, pa čak ni boljemu, a mlake poruke novih vlastodržaca, nažalost, ukazuju da imamo pravo. To je, vidite, prekršaj Hoće li bilo koja od najavljenih promjena spasiti baku od 72 godine koja ponižena i obespravljena čeka na klupi u predvorju osječke kaznionice na odsluženje zatvorske kazne? Neutješno plače, u životu nije bila kažnjavana. Njen grijeh prema pravdi koju je uspostavila ova država kvalificira je za boravak iza rešetaka. Umjesto da u miru provodi starost, što bi joj zaštićenim iznosom mirovine, socijalne naknade ili pomoći neke druge vrste bilo omogućeno, ona svjesna rizika na prilazu osječkoj tržnici, u društvu desetaka njih iste nesretne životne priče, nelegalno preprodaje rabljenu sitnariju. To je, vidite, prekršaj. Prekršaji se, kaže strogi sudac, moraju platiti. I to njoj nezamislivo velikih 500 kuna. Da ima novac, baka ne bi preprodavala rabljene tričarije po cičoj zimi na cesti. Zato će dug ovom trulom društvu platiti odlaskom u zatvor. Tamo još ne spava samo zato jer ni tamo za nju nema mjesta. U paralelnoj hrvatskoj stvarnosti nekoliko stotina kilometara udaljen od osječke starice živi poduzetnik Tomislav Horvatinčić. Njemu novca za odvjetnike ne manjka. Fatalnim prometnim prekršajima unatoč i podebljem spisu od 30-ak onih bez smrtnog ishoda, on je dalje ugledan građanin. Ni mjesto, ni osoba, ni svrha Nazovete li, primjerice, pozivni centar kako biste donirali novac za kakvu humanitarnu akciju, lako je moguće da vas s druge strane pozdravi taj ugledni građanin. Upravo on, među brojnim poznatim osobama, javljao se na telefone tijekom humanitarne akcije Zaklade Ane Rukavine. Ni organizatori ni on sam nisu shvatili koliko mu tamo nije i ne treba biti mjesto, makar to bilo i u humanitarne svrhe. Humanitarna akcija dobro bi došla i desetogodišnjem dječaku u Zagrebu čija se hrabra majka godinama bori da dobije pravo na najbolju zdravstvenu skrb za svog mališana. Zahvaljujući njenoj njezi, ali i skupom lijeku, broj epileptičnih napada koje mjesečno trpi smanjio se s 35 na desetak, ali kutijica lijeka stoji njima nedostižnih 750 kuna. Majka ne može raditi jer skrbi o svom dječačiću, kojeg osim epilepsije muče i česte upale pluća. Jedini savjet koji je dobila je da bi bilo najbolje da svoje dijete smjesti u dom i tako riješi problem, no ona to odbija jer joj je takvo što nezamislivo. Nije humano, ali je po zakonu Dok se ljudski pitamo kako to da ovo društvo nema rješenja za tu majku i dijete, teško se ne prisjetiti silnih pretraga i vrhunske zdravstvene skrbi koju su uživali mnogi pritvorenici u Hrvatskoj, od onog najpoznatijeg Ive Sanadera, kojeg se danima provodilo po svim mogućim odjelima, preko ratnog zločinca Branimira Glavaša do Hrvoja Petrača. Za Petrača je država platila tisuće kuna troškova terapije za tri tjedna toplica tijekom kojih mu je tekao zatvorski staž. Na takvu kompletnu zdravstvenu njegu on po Zakonu o izvršavanju kazne zatvora ima puno pravo, dok je po nekom drugom zakonu ove naopako postavljene države desetogodišnjaku s teškim zdravstvenim problemima to pravo uskraćeno. Jedno drugo pravo, pravo na rad, uskraćeno je radnicama Kamenskog. Nisu to zaslužile. Pošteno su radile svoj posao i radile bi ga i dalje da su im dopustili. No, našle su se na putu krupnim biznismenima koji su se, sve su prilike, željeli domoći atraktivnog zemljišta tvrtke u samom centru grada. Isisavao se novac iz tvrtke koja je ionako u tekstilnoj grani privrede u kojoj se teško opstaje. Postoje brojne indicije da je čitava operacija obezvrjeđivanja Kamenskog potpomognuta i novcem najmoćnijeg čovjeka Hrvatske Ivice Todorića. No, dok će se radnice Kamenskog izvjesno pridružiti vojsci dugotrajno ili doživotno nezaposlenih, Todorića se nitko nije usudio niti pitati o sumnjama u indirektnu upletenost u slučaj Kamensko. On ovih dana snažnim koracima zauzima i slovensko tržište. Nezaustavljiv je u svojoj nedodirljivosti. Što veći, to nedostupniji. Tragično, a ne smiješno Dugogodišnje toleriranje ili ignoriranje teških društvenih anomalija dovodi do možda ne tako potresnih, ali nikako manje opasnih situacija, poput one koja se upravo odvija na javnoj televiziji – one iste putem koje se informira ogroman broj hrvatskih građana. Tamo je uređivačku politiku Dnevnika pod svoje odlučio uzeti Josip Jović. Kao da već nije bilo dovoljno skandalozno što je dospio u Programsko vijeće HRT-a, Jović (najpoznatiji kao autor izmišljenog intervjua s ratnim zločincem Mirkom Norcem) urednicima Dnevnika pokušava držati lekcije o njihovu poslu. Da nije tragično, bilo bi smiješno. Ne dođe li do kirurški preciznog i korjenitog zaokreta u poimanju pravde u ovom društvu, sve su šanse da će većina nas završiti kao osječka baka, očajna majka bolesnog djeteta, gladni radnik namjerno uništene tvrtke, podređeni nekoj moralnoj nuli, dok će tlačitelje, kriminalce, lopove i protuhe svih vrsta i dalje gladiti po stražnjici skupi odvjetnici koji bi i ratnom zločincu sredili uvjetnu. Ne želimo li upravo takvo društvo ostaviti svojoj djeci i unucima, krajnji je čas za buđenje iz letargije, osvrtanje oko sebe i glasno prokazivanje svega što je nakaradno. Ili nam je ipak draže gnjiliti u komotnom beskičmenjaštvu? Tina Lakić 20.12.2011. Ma da bi čovjek jednog slova nadodao. Bravo Tina. Tako da ne osjećam potrebu braniti Šprajca, iza njega će stati struka, ali se pitam tko će stati iza bake? |
Budale i redikuli ovih dana toliko intenzivno luduju (predbožićna groznica?) da već drugi dan odgađam tekst o Spartaku, o majku vam vašu i danas ćemo trostruko... Bruno Kovačević, glavni urednik HTV-a: "Želim da su mi svi svjedoci da sam ja tražio da se to izbaci." Što je TO? Ovo: „Dva sata prije spornog Dnevnika koji je Zorana Šprajca koštao suspenzije, glavni urednik Bruno Kovačević je s istim tim Šprajcom razrađivao na desku, odnosno u režiji sve što će on u zadnjim minutama Dnevnika izgovoriti... Tek pred sam početak Dnevnika, oko 19.28... Bruno Kovačević okreće ploču i... pokušava ući u studio Dnevnika za vrijeme emitiranja... ...tražio da se cijeli prilog vezan za Programsko vijeće izbaci iz Dnevnika... ...Kovačević je otvorio vrata studija i ušao kod Šprajca.“ Koga se i čega Brunči glavni urednik HRT-a toliko uplašio, da se čak osobno spustio u studio zahtijevati izbacivanje priloga, protiv kojeg, dva sata prije, nije imao nikakva prigovora (a riječ je o prilogu koji pogađa u središte gnjusnog skandala njegove matične kuće), i za taj svoj postupak traži svjedoke? Možda se uplašio tužbe, otkaza, gubitka fotelje? Tko ga je tako isprepadao, da se brže-bolje odrekao vlastite profesije i zaboravio na sve postulate novinarstva? Pitam se, je li ih ikada i znao? Dok promišljam o tome, kratit ću vrijeme proučavanjem ove krasne fotke s početka teksta... A tko zna? Možda se Bruno i nije uplašio, možda nije riječ o strahu, već dokazivanju? Kome? Zbog koga ili čega se to Kovačević želio isprsiti u svom bivanju većim i ispravnijim Hrvatom od svakog Hrvata? Zanima me koga si Kovačeviću, u ta dva sata između pripreme i početka Dnevnika, zvao? Tko je tebe zvao? Od koga si dobio direktivu? Koga si pitao da ti kaže tvoje mišljenje? Možda v.d. urednika Informativnog programa HTV-a Dražena Miočića? Hloverku? Predsjednicu nadzornog odbora Silviju Luks? Predsjednika Uprave HRT-a Josipa Popovca koji te u ime uprave predložio za glavnog urednika HTV-a? Možda Programsko vijeće HRT-a koje te izabralo, odnosno one članove Programskog vijeća koje je „sporni“ prilog prozvao? Koga si od tih perjanica novinarstva zvao? Tko je tebe zvao? Tko je taj? Vjerojatno onaj tko te u prvom redu na tu poziciju i postavio da radiš upravo ovo što sada radiš. Da budeš njihov lutak na koncu i da ne misliš već slušaš, kao svaki poslušni vojnik, jer će nadređeni misliti umjesto tebe. „...oko 14 sati stigao je odgovor Brune Kovačevića mailom koji prenosimo u cijelosti: Znao sam da kolega Šprajc namjerava objaviti što je objavio, jer sam još tijekom popodneva vidio radnu verziju teksta u sustavu I-news. Pričekao sam gotov tekst i mailom upozorio kolegu Šprajca i Miočića da ne odobravam da se kolega Šprajc Programskom vijeću obraća putem etera, već da dođe na sjednicu Vijeća i ondje se obrati vijećnicima. Tada sam također iz Dnevnika izbacio prilog koji su kolege namjeravale objaviti a koji svi možete vidjeti na Youtubu pod nazivom "HDZ i SDP dogovaraju primopredaju vlasti". Nazvao sam i back urednika Dnevnika i upozorio ga da ne dopuštam obraćanje Vijeću putem etera. Kolega me uputio na Zorana Šprajca. Budući da ga nisam uspio dobiti telefonom došao sam i osobno. Ušao sam u studio i kolegu Šprajca ponovno pozvao da se Programskom vijeću obrati na sjednici a ne putem etera na što se on oglušio." Heh krelca, i to mi je novinar, on misli da se ovim postupkom dokazuje kao sposoban profesionalac, on misli da se ovim postupkom dokazuje svojim mecenama, on se svojim postupkom hvali i ne vidi u njemu ništa sporno Jesmo Bruno, jesmo, svi smo svjedoci, ma cijela država je svjedok tvoga beskičmenjaštva. Zato ne sramoti se više životati, ovo do sada je više nego dovoljno. Poklopi se ušima glavni uredniče, poklopi se ušima. Ako si osigurao svoju guzicu, nisi obraz. Svjedočim tako mi Blog pomogao: Tragikomično je i neshvatljivo, da ovakve političke oportuniste, kameleone, ti-tulce, podrepaške bijednike, poslušnike i poltrone (koji se nazivaju „novinarima“ HRTa, a profesionalno novinarstvo nisu sposobni niti sanjati), ovaj ludi narod uporno plaća. |
..bokte, ovo je bolji party nego Poljud ´80te. Mili blože koji dani i koji dan, car Horror Biške bi rekao: Kako je krenulo čini mi se da ću do ponoći oboriti vlastiti rekord i objaviti čak tri posta u istom danu, da sve bude u znaku trojstva I za kraj jedan prigodno političko-nekorektni: Nebo uzelo Vaclava. Sotona odapeo od muke. |
... i njihovi antipodi. Spomendan se u Katoličkoj crkvi slavi 6. siječnja, kao blagdan Bogojavljenja. Šprajc kasniš, ove su godine dečki malo uranili. |
Ljudi koji žive u post-totalitarnim sistemima jako dobro znaju da je pitanje, koliko je političkih stranaka na vlasti i kako te stranke definiraju sebe, manje bitno od pitanja je li ili nije moguće živjeti kao ljudsko biće. Spas ovog ljudskog svijeta ne leži nigdje drugdje do u ljudskom srcu, u ljudskoj sposobnosti da razmišlja, u ljudskoj poniznosti/blagosti i odgovornosti. Nada je stanje uma, ne svijeta. Nada, u dubokom i snažnom smislu, nije isto što i radost kad stvari idu po planu, ili samo volja za sebeulaganjem u poduhvate koji su očito uspješni, već je ona prije sposobnost raditi za nešto zato jer je to dobro. Nada definitivno nije isto što i optimizam. To nije uvjerenje da će nešto ispasti dobro, već sigurnost da nešto ima smisla, bez obzira na konačan ishod. V.H. U 75. godini života umro Václav Havel, prvi češki predsjednik |
U sjeni Uskoka usred mafijaškog legla hrvatskog nogometa i kojekakvih cirkusantskih pressica dežurnih divljaka na kojima se diže još veća prašina, u ovoj zemlji kao da se odvijaju i puno opasnije pizdarije. Bajić ide do kraja: Policija uhapsila Tončija Majića, vode ga na prisilno psihijatrijsko vještačenje! TONČI MAJIĆ VS. INSTITUCIJE: Komadi hrvatske zastave u Bajićevoj pošti Tonči Majić: Protiv mene se prakticira staljinizam! Reakcije na Majićevo uhićenje: Ovo je apsurdno i nedopustivo kršenje ljudskih prava Tonči Majić: Od vještačenja neće biti ništa! Bajić ne može prisiliti uhićenog Majića na psihijatrijsko vještačenje! Bajićeva kazna - psihijatrija; FOTO: Ovako izgleda Majićev zločin! Je li vama jasno tko tu koga i zašto? Je li vama jasno tko je tu lud? Meni je recimo sve jasnije da je ova zemlja jedna golema ludara i samo se čudim kako do sada nismo svi kolektivno pukli. A možda i jesmo, ali toga kao svi klasični luđaci - uopće nismo svjesni? Možda je i ovaj čovjek, koji jednom mjesečno izreže zastavu i uredno je poštom sa nalijepljenom markicom i udarenim poštanskim pečatom pošalje Predsjedniku i Državnom odvjetništvu, lud kao šlapa? Ne znam, možda je. A možda je upravo suprotno tome, aktivističko-umjetnički nadahnut i posve lucidan u poruci koju svojim (navodno provokativnim) činom želi odaslati? Objašnjenje zašto čini to što čini i što time želi poručiti uopće ne zvuči ludo. Dapače. Što je onda taj čovjek od to dvoje? Totalno lud (opasan po sebe i okolinu) ili posve lucidan? Koji je to zdravorazumski razlog da se po čovjeka koji nikome nije naudio (osim komadu platna) šalju organi reda (policija) da ga prisilno privedu organima zdravstva? I koji je to razlog da ga se potom ne privodi sucu i u zatvor, već psihijatru? Ludost ili lucidnost? Kad okrene južina zavija li, recimo, ovaj čovjek na Mjesec, izrastu li mu očnjaci i grize li za vrat svoje sugrađane bacajući se na njih krvoločno iz krošnje crne smrče? Bavi li se ovaj čovjek, recimo, terorističkom pljačkom banki, benzinskih crpki ili mirovinskih fondova? Zaskače li agresivno iz grmlja umirovljenike pokazujući im svoga pišu? Pokušavam dokučiti razloge zbog kojih se sumnja u njegovo teško psihičko stanje, a zbog kojih je potreban čak sudski nalog i pratnja policije da ga silom dovuku psihijatru. Možda je zbog svojih jednomjesečnih odlazaka na poštu, zloćudnog rukopisa na kuverti i suviše slinavog oblizivanja poštanske markice iznimno opasan po sebe i okolinu, pa ga treba uz pratnju policije po hitnom postupku poslati u umobolnicu svezanog u luđačko odijelo? Po tome bi, zbog smucanja pred poštanskim šalterima, pola države završilo na Ugljanu. Neizbježno se pitam, otkad su suci i policija psihijatri? Otkad to oni daju dijagnoze? Vrijedi razmisliti malo o ovom fenomenu, pogotovo ovih blagdanskih dana kada na klasičan poštanski način šaljemo božićne čestitke rodbini, jer tko zna, možda neki sudac odluči da smo opasno prolupali, jer recimo koristimo naliv-pero, kuverte od recikliranog papira i poštanske sandučiće, pa nas odluči prisilno psihijatrijski vještačiti. Ne, ne, šalu na stranu, razlog zbog kojeg se ovog čovjeka želi prisilno psihijatrijski vještačiti ipak je nešto drugo. Razlog je što se u svom živahnom aktivizmu dosjetio najnormalnije poslužiti poštom da bi regularnim putem protestno slao rasparane zastave na neke visoke državne adrese. On ne zavija na Mjesec, ne naganja penziće svojim pišom i ne siše hrvatsku krv. Ništa od toga. On samo uporno piše pisma i slaže simbolične kolaže od komadića hrvatske zastave. Njegov krimen je dovitljivost i upornost u građanskom protestu. Njegov je krimen što se posve legalno poslužio državnim sustavom da bi ukazao na apsurdnost, trulost i kriminal državnog sustava. Rezimirajmo: Građanin osmisli posve benignu akciju u znak protesta zbog nefunkcioniranja zakonodavnih i sudskih državnih institucija, kako bi ukazao na njihovu tromost, neučinkovitost, nerad. Akcija je performerska, samim time provokativna, i po zakonima ove zemlje kažnjiva, ali potpuno bezopasna i ne ugrožava ičiji život. Prozvana zakonodavna i sudska vlast na ovo prozivanje odgovara slanjem izvršnih organa na građanina koji ih se usudio prozvati, sa zadatkom da ga prisilno psihijatrijski vještače. "Ti bi se zajebavao? Nitko ne sme da nas zajebava, u ludaru (kad već nemamo Sibir)!" Posve je jasno da je izrezana zastava državnim organima poslužila samo kao izgovor za privođenje i klasičan pokušaj spin-diskreditacije čovjeka koji prokazuje njihovu nefunkcionalnost, taktikom: ako ga ne možemo utišati, proglasimo ga ludim. To je zabrinjavajuće represivan korak državnih organa. Rezanje zastave nazvala sam namjerom koja je navodno provokativna, zašto navodno? Jer provokacija takvog čina smeta i provocira samo one koji posve ozbiljno, dogmatski gluho i slijepo bez ikakva propitivanja i bez imalo smisla za umjetnost ili šalu smatraju da je zastava neupitna svetinja u koju se ne smije dirati. Tko tako razmišlja? KAZNENI ZAKON RH "Narodne novine" br. 110/97 Povreda ugleda Republike Hrvatske Članak 151. „Tko javno izvrgne ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju Republiku Hrvatsku, njezinu zastavu, grb ili himnu, hrvatski narod ili etničke i nacionalne zajednice ili manjine koje žive u Republici Hrvatskoj, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.“ Država se kao što vidimo i zakonski osigurala da joj simboli ne budu oskvrnuti. Doduše vidljivo nedefiniranim i traljavim zakonom koji općim frazama trpa simbole i ljude u isti koš te se dade svakako i svojevoljno tumačiti, kako kome već paše. Blože sačuvaj. I sačuvaj nas blože slobodnog tumačenja otvorenog pitanja - tko je taj tko bi trebao odrediti što je to točno izvrgavanje RH ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju? Tko je taj, kako bi i po kojim i čijim dnevno-političkim parametrima on to trebao raditi? Evo, odgovor upravo stiže iz Splita. Politika se oduvijek obračunavala sa svim svojim neistomišljenicima taktikom "Na ono što nam odgovara zakon će zažmiriti, a na ono što nam smeta udarit` ćemo đonom zakona" . To je razlog zašto se na ovaj zakon dežurni dušebrižnici posebno vole pozivati. Stoga na tapet stavljam sam zakon. U ovom je obliku loš, štetan, a u prvom dijelu koji dotiče simbole, usuđujem se reći (u svom vječnom propitivanju dogmi), i potpuno nepotreban. Zašto nepotreban? Jer su dogme laž koju zakonska zaštita samo podcrtava. Štićenje ugleda RH? Ma kojeg ugleda? Dok su "domoljubi" gorljivo štitili njen ugled, RH je brutalno popljačkana, da nije mogla brutalnije. A popljačkali su je upravo veliki "domoljubi". Na sve te debelo prostituirane domoljubne paradne fraze i parole pod kojima su nas oderali na živo danas mi se samo diže želudac (kao što su npr.: "ugled nacije, nacionalni interesi, dignitet, rodoljublje, samostalna i suverena, jedna i jedina, sve za nju nju ni za šta", troć-broć). Po logici ovakvih širokotumačivih zakona oskrvnjivanjem simbola vrijeđa se i oskrvnjuje ugled same države, odnosno, država sama. Zanimljivo je to izjednačavanje institucija i simbola, sa psihološke strane je vrlo zanimljivo to neumjereno poistovjećivanje sa izmišljenim pojmovima. Država to sam ja, o-la-la. Pa hajmo onda malo o simbolima. Za + stav = e Što su zastave? Na fizičkoj razini zastava je najobičniji komad obojanog platna. Obično opiturano i skrojeno platno kao što je platno i nečija majica, hlače, gaće, mudante, lancun ili jedro. Kroji se kao platno, para se kao platno, šije se kao platno, farba se kao platno, pere se kao platno. Je platno. Na simboličkoj pak razini zastava je znamen neke zemlje kojega su neki ljudi u nekom trenutku dogovorno odredili da bude simbol te zemlje. Zastava, barjak ili stijeg, simbol je zemlje i državne pripadnosti. Dakle, riječ je o dogovornoj simbolici, simbolici koja je tu zbog praktičnosti. Kako se skupiti i držati na okupu? Kako vodička po Gradu skuplja turističke grupe? Digne kišobran, tablicu s brojem ili maše nekim cvjetićem. Najlakše se skupiti pod jednim znakom kojeg ćemo prepoznavati kao svojeg. Grb, zastava, himna, kišobran, tablica s brojem ili cvjetić, sve je to dogovoreni znamen prepoznavanja, osobna iskaznica neke zemlje u širem svjetskom kontekstu. Dakle zastava nije sama zemlja, a grb nije utjelovljenje države (kao što bi u liturgiji hostija trebala utjeloviti tijelo Kristovo, a vino njegovu krv), već je samo, naglašavam, samo njen dogovoreni simbol prepoznavanja. Svaka simbolika simbola, kako nas je već povijest naučila, traje neko vrijeme, a onda je zamijeni neka nova simbolika nekih novih simbola. Problem nastaje kada dežurni dušobrižnički domoljubi takvu dogovornu simboliku proglašavaju nedodirljivom svetinjom, pa su svakoga tko se ne osjeća potrebu klanjati zlatnoj teladi posve spremni mrziti, pljuvati, progoniti, gaziti, kazniti i ubiti. Kuneći se pri tom u svoju trenutnu „svetinju“ čine progon u ime obrane njenog navodnog „digniteta“ s upravo identičnim slijepim žarom s kojim su obožavali, a potom zamijenili, i onu prethodnu simboličnu svetinju (koju sada s jednakim žarom pljuju). Sadržaj i podrijetlo simbola (van onog službeno odobrenog i proklamiranog) pri tome im je potpuno nebitan, jer takvi „mudraci“ o sadržaju uopće ni ne promišljaju. Oni ni ne promišljaju da je svaki simbol netko izmislio, slučajno, namjerno ili po narudžbi, netko posve ljudskog podrijetla, a nikako božanskog. Oni uopće ne misle. Oni valjda zamišljaju da je i sam kralj Tomislav na kninskoj tvrđavi ljubio baš ovakav hrvatski barjak kakav se vijori sada, a da mu ga je valjda osobno, kao Abrahamu onih par ploča - poklonio GospodBog bradom. Takvi šupljoglavci koji u ime obrane „digniteta simbola“ gaze elementarni razum i ljudskost, a usput i ljudska prava - svetinjom smatraju svaki novi simbol koji je trenutno „u điru“ (a onaj stari smatraju prokletinjom). Pa bila to zvijezda, kocka, crta, točka ili nešto sasvim deseto (O svim tim zanosima i zabludama govorio je i Krleža u svojim Zastavama). Simbol može biti geometrijski oblik, kombinacija boja, linija, riječ, rečenica ili neki životinjski lik, sasvim svejedno. Hrvatska zastava recimo ima sve od toga - linije, kocke, boje, polja, zvijezde (o da), a od životinja, pored egzotičnih, čak i jednog domaćeg papkara. I sad bi taj skup elemenata kao trebala biti svetinja, jer je netko vođen konkretnim zemaljskim (političkim, materijalnim) interesima u posve određenom trenutku prije 20ak godina sve to na platno nabacao i odredio da to bude svetinja? Ma dajte molim vas. Nesposobnost razlučivanja svetosti ljudskog života od doktrina ovozemaljskih ideologija, užasava me više nego nagrđivanje zemaljskih simbola na bilo kakav način. Ljudska sljepoća, nerazumijevanje i neznanje također. Zemlja je jedno, ljudi su drugo, simboli nešto sasvim treće. Ako se time brani ljudskost, treba nagrditi svaki simbol koji tu ljudskost gazi. Ljudskost je jedina zastava kojoj se klanjam, čovještvo je zastava pod kojom mi ne treba zastava. Zemaljske se zastave mijenjaju, a zaslijepljene licemjerne nacionalističke glave ostaju iste. I stvarno mi nisu probavljivi ljudi koji su zbog najbezveznijeg dogovornog simbola, najobičnije črčkarije na komadu platna, metala ili drva, spremni mrziti, tući, kazniti, poslati u zatvor, ubiti. Sve fizičke zastave blijede, kako one blijede tako blijedi i njihova „svetost“. Vrijeme je neumoljivo, ono jasno prokazuje kako kumiri nisu vječni niti sveti. Vječna je samo ljudska glupost koja se u kumire kune, pri tom gazeći ljude. Paranje, paljenje, gacanje ili obrtanje zastava niti cijepa, niti vrijeđa zemlju (prostor i ljude) koju te zastave simboliziraju, ali cijepa, para i vrijeđa predodžbe i stavove pojedinaca koji se sa spoznajom sasvim profane naravi svojih kumira i svojih vlastitih profanih smrtnih tjelesa - nisu sposobni nositi. Zato takvi uvijek dižu veliku frku na paranje zastava, jer im paranje svetačkih kumira para predodžbu vlastite superiornosti. Takvi su vječno mlogo uvređeni i iznenađeni te vječno ugroženi od vanjskih i unutrašnjih nevidljivih neprijatelja iz svojih paranoičnih halucinacija. Netko negdje poparao je zastavu, pa šta? Pa što i da ju je polio benzinom, bacio šibicu i nad njom plesao indijanski ples zazivanja kiše? Kome se i kakvo zlo nanosi paranjem komada platna? Kakav je to um koji osmišljava i donosi neshvatljivo blesav zakon koji sankcionira propitivanje ljudskih dogmi? Pa čak i da je parač zastava potpuno lud, luđi i najluđi kao šlapa? Kome neagresivna ludost, bunt, inat, nadahnutost i/ili umjetnički izričaj smeta? Je li možda kao i velike domoljubne Hrvatine - krao, pljačkao, ubio? Je li možda kao i velike domoljubne Hrvatine - ponizio ovu zemlju, izvrgnuo je ruglu, preziru i grubom omalovažavanju evidentnim zločinom pljačke, prevare, ratnog profiterstva i huškanja? Je li možda prostituirao domoljublje, kako su to činile velike Hrvatine svih ovih godina pljačkajući ovu zemlju zaogrnuti i zaštićeni kao svete krave svim tim "svetim" simbolima? Jesu li i takvi pravovjerni „domoljubi“ koji ližu oltare nacionalnih „svetinja“ isto po sudskom naputku prisilno privedeni psihijatrijskom vještačenju? Ma ne nasmijavajte me, licemjeri. |
1:7 rezultat namještanja? kajgod. rezultat ma/mićenja. |
Na stranu izbori i izborni rezultati, ovu je subotu mala Lana blago rečeno rasturila plesni podij. No osim opako oskudne metalik haljinice (koja se već duboko usjekla u kolektivnu memoriju nacije), u ovoj epizodi Plesa sa zvijezdama, zapravo u cijeloj sezoni, moglo se zapaziti još puno toga. Još puno toga tipičnog za ovo društvo. Da na primjer i poslovično korektni suci, vidljivo protežiraju one koji su društveno bolje ugniježđeni, da ne kažem potkoženi, jer se očito ne žele zamjeriti stupovima „društvene elite“. A nezaštićene je mladice, plahu lanad, kolikogod evidentno napredovala, dozvoljeno zakidati, jer se to bez ikakvih posljedica može. Zato velim da je i svaki ras-tur (čak i u plesu) relativan, jer na koncu, vječni Prljavi ples je to prljav do srži. |
|
Predizborna potraga za hrvatskim Spasiteljem ušla je u završnu fazu, pa je red i re-kapitulirati? 18.02.2011., petak Vrapci i komarci "Naši ljudi u pravilu (i ne samo naši) vole periodično "izmišljati" Spasitelje/Idole kojima će se besramno klanjati i obožavati. Tog odabranog kumira potom, po prokušanom scenariu, nekontrolirano glorificiraju, uzdižu, sve do onog trenutka, kada odluče da taj trenutni Spasitelj nije ispunio njihova očekivanja - pa ga jednakom besramnošću ekspresno raščereče i odbace. Iz nekog razloga potreba za Spasiteljima je na ovim prostorima trajna, a takva će izgledno i ostati - sve dok smatramo da nas spasiti od nas samih treba." 03.03.2011., četvrtak Negacija nasilja kao njegova afirmacija? "Ovih vrištećih dana, tražeći smisao u besmislu, frustrirani razvojem situacije, svjedočeći nemilim događajima i vlastitoj nemoći, kružimo naokolo, od portala do portala, od bloga do bloga, od komentara do komentara, u potrazi za odgovorom, izlazom, mišljenjem, spasom… Spasiteljem? I evo nas opet na poznatoj staroj temi. Nismo se od nje odmakli, niti smo to izgleda u mogućnosti, sve dok se ne dogodi jedan rašireniji mentalni klik u glavama. Tražili taj željeni odgovor, rješenje, odnosno spas u - intelektualcima, kilavoj oporbi, don Ivanu Grubišiću ili nekom četvrtom - većina zapravo kruži u očajničkoj potrazi za nekim čudotvornim Spasiteljem koji će im ponuditi traženo rješenje. A takav instant spas je naravno uvijek – lažan. Jer je izraz naše stalne potrebe, a ne konkretne ponude." Jeste shvatili? Niste? Nema problema, evo sad će vam doktori sve objasnit... Mislite da ću se pridružiti zboru kuknjave? Malo morgen. Tražili vi Spasitelja ili ga ne tražili, vjerovali u nešto ili ne vjerovali, ako nam se društvo oko nas ne sviđa, onda treba mrdnut guzicu, dupe, tur, zadnjicu - i barem nešto pokušati poduzeti. Ako je ikako moguće, ne kao fanatici, već na za sada najbezbolniji način kojega je iznjedrila ljudska civilizacija - izborima. I nije istina da izbora nema i da su svi isti. Nije istina! Srdela nije isto što i lignja, hobotnica nije isto što i kit. Manipulatori zagovaraju istost da u moru istosti zakamufliraju koliko su sami bezlični. Prodavati očajnim ljudima apatiju i "istost", zagovarati pasivnost, klasična je, već odavno opjevana tehnika spin-doktora, to je njihova omiljena stvar. Nasjedati na takvu podlu propagandu mogu samo oni koji u svom očaju ne razmišljaju svojom glavom ili oni koji nemaju čime razmišljati. Takve umrtvljene očajnike, manipulatori dočekuju širom raširenih ruku. Manipulatorima se smijem u facu, ne zanimate me, nebitni ste, đaba vam sve priče, ova runda je gotova, adios Kakav god da je, i ograničen i komičan i siromašan i tragičan - izbora uvijek ima. Nakon lijevih i desnih, pojavila se i treća građanska opcija koja umjesto ljevaštva & dešnjaštva, najbanalnije rečeno, nudi nekakav izbor za fizikalce & intelektualce. Osobno držim da je velika šteta što još uvijek nemamo i osvježavajuće Pirate, bazu za najfriškiju pojavu na svjetskoj političkoj sceni. No kao društvo čini se da nismo dovoljno sazreli za taj stupanj, nemamo još dovoljno znanja niti povjerenja. Možda je tako jer su nas potpuno popljačkali oni prethodni pirati, pa su nam usput ukrali i snove i maštu i vizije i ideale i nadu u ljudskost, a da to nismo ni primijetili. I to je ono što im posebno ne opraštam! Krađu naših snova i pokvarene zločinačke pokušaje da nas svedu na svoju bijedničku mjeru. Da nas svedu na svoj ograničeni, uskraćeni, isključivi mentalni sklop, u kojemu postoji samo crno-bijelo, samo lijevo-desno, samo slijepa mržnja i mržnja, u kojemu postoji samo "samo". U kojemu ne postoje drugi horizonti, ne postoje druge ideje i pravci, u kojemu ne postoji sutra, već samo jučer koje uporno slijepo projiciraju na sve oko sebe, jer su sami slijepci, jer se sami gledaju u ogledalo. E takva uskraćenost neće proći! Ne dam gadovi, ne dam!"Život je bijedan, al se ne dan Nisan gladan ni žedan, krpin se iz tjedna u tjedan I teško je nama šta bi tili bit ljudi Parimo nenormalni, ludi Al smo oni šta se bore I kad je najgore dio smo faune i flore, imamo ljubav i more to nam ne mogu otet, kod nas drugi vitar puše ne mogu se popet do nas sitne duže šta guše gustom maglom lošeg emotivnog naboja na plemenskom su stupnju razvoja ili oni šta dobro podmazanih analnih otvora voze linijom najmanjeg otpora i nema digniteta, i nema poštenja Očenaši i Zdravo Marije su cijena oproštenja i nema općeg dobra, samo vlastita torba i dupe kriminalci, a svi šute papci, suci, fratri, policajci jer su rođaci il u istoj stranci, ista banda a mi smo stranci u vlastitoj zemlji zbog ljudskoga šljama, a mi smo stranci u vlastitoj zemlji zbog ljudskog šljama, Lipa naša silovana! Heroji! Ne tribaju nam puške ni pištolji! Samo čisto srce i ničeg se ne boj!" Kakvo nas piratstvo sutra čeka, samo nebo zna. Do tada je suvišno zdvajati. Treba živjeti sada gledajući u sutra. Treba reagirati sada vjerujući u sutra. Valja pametno i demokratski birati sada, i u svojoj potrazi za boljim svijetom - ne kapitulirati. Nikad! Čisto srce i ničeg se ne boj! I nego što nego izaći na izbore, nego što. Kolikogod bude budućih izbora i kolikogod puta bude potrebno na njih izlaziti. Sve dok kroz izbore, kao društvo, ponovo ne pronađemo onu izgubljenu ljudskost, snove i ideale, ili barem ono najbliže tomu, pa makar ih za svojih života i ne našli. Mislite da je ovakvo razmišljanje naivno, idealizam, san? Otkrit ću vam jedan zgodan detalj, kad zlikovci i sitne duše misle da idealizam poštenog čovjeka automatski znači i njegovu naivnost - zlikovci i sitne duše u svojoj sit(n)osti griješe. Griješe, jer pošten čovjek s idealima u srcu vrlo jasno prozire njihove namjere. Jedan mudar čovjek je rekao: "Nikada nećemo napustiti naše vrijednosti. Naš odgovor je više demokracije, više otvorenosti i više humanosti. Ali nikad naivnosti." I nadodajem da je i moj odgovor više demokracije, više otvorenosti, više humanosti i... više razumijevanja, više pravednosti, više odlučnosti, više znanja, više empatije, više smijeha. Ali nikad naivnosti, nikad. Treba izaći na izbore da bi šaci vampira uskratili svoj glas. Nije mi ni na kraj pameti prepustiti glasački listić onima koji na opću apatiju, očaj, bezvoljnost i beznađe ovog naroda itekako računaju. Za te krvopije i manipulatore imam nešto drugo, evo im! A evo im i ovo! Ako smo Indijanci nismo budale. Ok kauboji, moja pisaljka je spremna, vidimo se na obračunu kod glasačke kutije |