Marketing
Egzibicionisti
Zašto egzibicionisti čine to što čine? Zašto svako malo prave cirkus i čine kerefeke?
Stručnjaci egzibicionizam ili ekshibicionizam (exhibere, pokazati) tumače kao težnju za vlastitim pokazivanjem, isticanjem samog sebe. Ali egzibicionizam prvotno označava i seksualno nastrano ponašanje koje se očituje pokazivanjem dijelova tijela ili spolnih organa drugim ljudima, pri čemu egzibicionisti doživljavaju uzbuđenje, postižu spolni užitak i zadovoljavanje, koje u ekstremnim slučajevima može biti popraćeno onaniranjem. Vrlo se često ova dva tumačenja egzibicionizma neodjeljivo isprepleću.
Iako prisutan i kod žena, pravi egzibicionizam daleko je češći kod muškaraca i često je simptom nekog već od prije postojećeg psihičkog poremećaja. To su oni poslovični golaći, odnosno ulični pervertiti u balonerima kako ih najčešće „romantizirano“ zamišljaju, ali i fina umivena gospoda sklona verbalno-vulgarnim izljevima. Genitalni egzibicionizam kod muškaraca se javlja u njihovoj zrelijoj dobi, sa ulaskom u burne hormonalne promjene andropauze, a izvode ga na javnim mjestima, najčešće pred mladim ili starijim ženama, ali i pred muškarcima i djecom. No egzibicionizam i onaniranje uopće ne mora biti fizičko. Ekstremna golotinja ne mora biti u njihovu bogatom „repertoaru“ suludih izvedbi. Iako će se u nekakvom obliku golotinja sigurno pojaviti, jer je temeljna težnja egzibicionista da se u svom uzbuđenju kad-tad skine na golo, pa bio taj striptiz fizičke ili psihičke prirode.
On će u svojoj vrućici rastrgati košulju, iskidati majicu, saderati kožu, počupati kosu, činiti kojekakve budalarije i fizičke vratolomije, izvesti neku bombastičnu spaćku ili jednostavno verbalno divljati ogoljavajući sebe do svoje srži divljaštva.
Sigmund Freud egzibicionizam objašnjava kastracijskim kompleksom. Egzibicija ohrabruje egzibicionista u vjerovanju, samouvjeravanju/samoohrabrivanju, da ima penis, odnosno da je potentan – (nad)moćan. No samo pokazivanje i dokazivanje pred samim sobom nije dovoljno za doživljavanje orgazma, stoga egzibicionistu treba još i potvrda publike.
U Obdukciji divljaštva nazvala sam to njegovom drogom i „hranom“. Divljak/egzibicionist čini to što čini, jer je doslovce psihički i fizički uzbuđen - narajcan. A pažnja koju izaziva, kojom se hrani, još više pojačava/održava njegovo (među ostalima i seksualno) uzbuđenje, narajcanost. Pažnja javnosti pojačava fizičku ugodu koju divljak u toj narajcanosti osjeća, ugodu koju on sebi ne može objasniti, ali je ovisnički želi/mora nanovo i nanovo iskusiti. Baš kao narkoman. Jer tu je doslovno riječ o ovisnosti. Kemijska ravnoteža u tijelu je poremećena i tijelo zahtijeva redovitu dozu droge. A kod divljaka/egzibicionista drogu proizvodi njihov vlastiti organizam prilikom uzbuđenja.
Egzibicionizam je zapravo psihološka obrana. Da bi umanjio onaj svoj zatomljeni kompleks i podsvjesnu svijest/bojazan da nema pišu (hrabrost/moć/potenciju), egzibicionist se okreće javnosti koja mu ovisnički treba da bi mu potvrđivala da ipak ima pišu, pa će zato (u potrazi za potvrdom) toj istoj javnosti svoga pišu i uzbuđeno pokazivati, bilo riječju bilo djelom, da prostite, mlateći kurcem ili šaljući sve u kurac.
Zato je egzibicionistu izuzetno bitno konstantno se uzbuđivati, bilo kojim sredstvima, bilo javnim divljanjem, skidanjem, iživljavanjem, bilo fizičkim i verbalnim onaniranjem ili kombinacijom svega toga, sasvim svejedno. Bitno mu je samo zadovoljiti potrebu za ugodom, odnosno poslušati nagon koji je uzurpirao mjesto pameti, da bi na podsvjesnoj razini na kojoj duboko iskompleksirano zna i vjeruje da nema pišu (hrabrost/moć/potenciju) – sebi ipak dokazao da ima pišu. To je ono što si on mora stalno dokazivati i što je jače od njega.
Zato raznorazni likovi gladni pažnje javno od sebe rade budale i po svaku cijenu po medijima skreću na sebe oči javnosti praveći od sebe majmune koji traže bananu (pišu) - zato jer ih pažnja hrani i zadovoljava. Pa stoga egzibicionisti sve što čine, čine da bi od publike izmamili hranu (svoj izvor ugode), baš kao majmunčići u ZOOu koji se naglavačke vješaju po granama i čine raznorazne majmunarije - da bi od publike i čuvara izmamili bananu.
Egzibicionisti su poremećeni ljudi, koje često karakterizira vidljiva agresivnost ili hiperaktivnost, koja pak zastrašuje druge ljude. I jedino ih tako nasilno zadobivena pažnja čini potentnima i moćnima. Ali iako su pretjerano glasni i vole se demonstrativno busati, nadvikavati, nadmudrivati, lajati i hijenski se cerekati i pokazivati očnjake, egzibicionisti samo pokazuju ono što bi željeli da se vidi (jer duboko u sebi ne vjeruju da to posjeduju).
Oni su zapravo većinom spolno uskraćeni, nemoćni, unatoč golotinji usrane kukavice. Bez one pažnje koja ih hrani, egzibicionisti su - slabići. Iako se kao hijene znaju glasno cerekati, lajati i u čoporu bijesno napadati, uvijek kmeče kad ih pričepi jača faca. Već sam jednom rekla i opet ću ponoviti jer nije naodmet - divljaka i drkadžija se ne treba bojati. U njihovoj ih mentalnoj golotinji treba razotkriti i uputiti na liječenje.
Post je objavljen 20.12.2011. u 00:00 sati.