Marketing
Columbine pred vratima
Petnaestogodišnju učenicu u Osijeku pogodili su motkom u glavu. Desilo se to ovaj utorak prilikom vandalskog napada na zgradu škole. Početkom ovog istog mjeseca u medijima je također odjeknula užasna vijest iz Karlovca da su trojica dječaka pokušala silovati školskog kolegu nogom od stolice. To se užasno nasilje dogodilo u školi oblijepljenoj plakatima Stop nasilju!
Školsko nasilje i nasilje koje se događa izvan školskih zgrada, ali je direktno vezano uz školu (obračuni školskih kolega prilikom dolaska i odlaska) i ovu se godinu svojom redovitošću može pratiti poput klasične crne kronike.
U osnovnoj školi u Splitu, 12.10. desio se incident kada je tijekom velikog odmora učenicu 8. razreda napala vršnjakinja, također 14-godišnjakinja, inače učenica druge osnovne škole.
U Trogiru 20.10., dva su učenika trećeg razreda presrela i izudarala prvašića, u neposrednoj blizini škole poslije nastave. Slomili su mu zub, a dječaku je i natekla usna.
Istog dana u Imotskom učenika je kolega šakom udario u glavu za vrijeme tjelesnog.
U Metkoviću, ponedjeljak, 3. listopada, ispred osnovne škole Stjepan Radić, tri su učenice pretukle tri vršnjakinje. Cijeli bi incident prošao zataškan i nezapažen, da jedna od napadnutih djevojčica nije kćer poznatog hrvatskog rukometnog reprezentativca koji je, zgrožen situacijom, a najviše mlakom reakcijom prosvjetnih djelatnika i bespomoćnošću pedagoških tijela, odlučio podići glas u medijima.
Županijski inspektor koji je došao u izvid cijele situacije izjavio je da su djelatnici škole profesionalno i odgovorno odradili svoj posao po svim pravilima struke i da je sve kako treba. Tri su djevojčice pretučene i zamislite sve je u redu. A to dolazi iz usta inspektora koji je svojedobno i sam u školama bio poznat kao strah i trepet, posebno lak na dijeljenju pedagoških zaušnica.
U Kninu se još sjećaju početka godine i masovne tučnjave 30-ak učenika pred školom.
Kraj je polugodišta, naši školarci će za vrijeme blagdana biti kući i retrospektivno promatrajući sve ove događaje, asocijacije me uvijek povuku na američku školu Columbine, Colorado, SAD...
Hrvatski gradovi nemaju tvornice oružja, ali je Hrvatska imala rat. Hrvatska je itekako naoružana, a oružje čeka sakriveno pod madracima, šupama, na vrhovima ili dnu ormara, i također je lako dostupno svakome tko ga se poželi dočepati. Naravno da samo posjedovanje oružja ne znači da će svatko s oružjem iz pukog hira upasti u školu i napraviti užas. Razlozi za ovakvu vrstu nasilja su višeslojni, isprepleteni od komplota društvenih, socioloških, psiholoških silnica, teško objašnjivi i uvijek izazivaju buru, sukobe raznoraznih mišljenja i tumačenja. Najčešće kada se zlo već dogodilo, dakle prekasno.
No ako se tješimo da mi nismo Amerika, bojim se da nam je utjeha - slaba. Dolasci djece s noževima i oružjem u školu nažalost više nisu samo američki fenomen. Ono što nam se činilo daleko i neshvatljivo, tipično za jedno slijepo-potrošačko društvo, zajedno sa uvozom slijepog konzumerstva, na mala je vrata uvezeno i u naš svijet. Kotoriba je takav slučaj imala 2010te. A u Gradcu se još uvijek s užasom sjećaju slučaja iz 2006te, kada je šesnaestogodišnjak, na puteljku pokraj školskog igrališta, sačekao i nožem ubio, ponavljam ubio, svog školskog kolegu.
Mogla bih ovako nabrajati unedogled, ali čemu? Što se u međuvremenu promijenilo? Što se poduzelo, osim lijepljenja plakata na kojima piše Stop nasilju u školama? Koliko mladih života treba biti ugroženo i izgubljeno da se stvari pokrenu? Što se konkretno čini da se takvo nasilje zaustavi, upošljava li ministarstvo u škole pedagoge i psihologe ili ovi postojeći grcaju pod teretom obaveza, kao što grca i tone cijelo školstvo i cijela država? Sankcionira li se divljaštvo i nasilje u javnom životu? Što se čini osim što se deklarativno govori STOP?
Mnogi će sada relativizirajući reći da je fenomen dječjih tučnjava oduvijek postojao, čak i prije uvođenja novih termina koji opisuju stare pojave, kao što su: bullying, nasilje među vršnjacima, šikaniranje među curicama isl.
I taj fenomen nasilja doista jest oduvijek postojao. Svatko će se od nas s lakoćom prisjetiti pojedinačnih slučajeva zlostavljanja i maltretiranja iz svojih školskih dana, bilo iz perspektive žrtve, bilo iz perspektive nasilnika, ma kolikogod daleki ti dani bili. Među školskim zidovima oduvijek je bilo koškanja, guranja, svađe i tuča. No sa ulaskom virtualnih mreža u igru, Facebooka, Twittera isl., nasilje među djecom je dobilo novu, učestaliju, nepredvidljiviju, zloćudniju formu. Formu oružanih sačekuša, zasjeda, otvorenih napada sa ciljem da diskreditiraju, osramote, ponize, ozlijede, unište, ubiju. Prilično naglo i regresivno desio se jedan ključan zaokret - umjesto mjesta obrazovanja, škole i njihov širi okoliš postali su poligoni obračuna.
Dakle razlika postoji, ključna razlika - kakve su reakcije, odnos i potezi društva bili tada, a kakvi su oni sada?
Zašto je u međuvremenu nasilje postalo „normalno“, svakodnevno i prihvatljivo? Zašto ga se počelo opravdavati? Zašto je postalo prihvatljivo zamagljivati činjenicu da je školsko nasilje u ovakvom obliku poraslo? Zašto je postalo „normalno“ da ravnatelji tvrde kako to nije stvar oko koje treba dizati toliku prašinu?
Tri su djevojčice pretučene i zamislite – „sve je u redu“. U redu?! Zar je u redu? Ta kako može biti u redu?! Kad smo kao društvo pristali da tako nešto bude u redu?! Sve je po pravilima, ništa ne funkcionira - operacija uspjela, pacijent umro. Nije u redu! Nikada nije bilo!
U ovom osiromašenom društvu, potpuno poremećenih i potpuno izokrenutih vrijednosti, sve je više osiromašenih, očajnih, gnjevnih, disfunkcionalnih obitelji. Ne funkcionira država, ne funkcionira sustav, ne funkcionira gospodarstvo, ne funkcionira školstvo, opasno se akumulira nezadovoljstvo i gnjev. A učestalost ovakvih incidenata govori samo o prisutnosti velikog gnjeva i među mladima, gnjev je odraz njihove velike otuđenosti.
Kolikogod mi to željeli, naša djeca nisu zaštićena od frustracija, promašaja, iskrivljenih vrijednosti koje su se nagomilale u našem okruženju. Upravo djeca kao lakmus papir najviše upijaju, kopiraju i odražavaju obrasce koje vide oko sebe. I to je najveća tragedija ovog tranzicijskog, pretvorbeno-privatizacijskog pljačkaškog perioda. Popljačkali su našu djecu! Oduzeli su im bezbrižno djetinjstvo, sigurnost, obrazovanje, kulturu, budućnost! Umjesto toga filali su djecu divljaštvom, nekulturom, primitivizmom, agresijom. Naše poremećeno društvo zadnjih je 20 godina trula baza na kojoj su klijale i rasle generacije i generacije djece, a zanemareni i zakržljali plod toga klijanja sada je pred nama.
Imamo izgubljeno, neobrazovano, zbunjeno, uplašeno, divlje i agresivno društvo, koje u njegovim pogreškama nitko nije ispravljao, zašto se onda čuditi da su nam i djeca takva. Od incidenata se metodički okreću oči i zataškavaju frazom da „nisu tako strašni“. A nikad nije bilo očitije da se opasno nasilje valja oko zidova i pred vratima škola. Nasilje je u nama. Ako je škola nekoć bila zamak odgoja i znanja, čiji su bedemi znanja, poštovanja, odgoja i autoriteta nekad bili brana ulasku uličnih manira u škole, a profesori su bili njegovi vitezovi, ti su bedemi sada urušeni, a vitezovi poniženi. I samo je pitanje vremena kada će vrata koja već vise na šarkama, u potpunosti popustiti pred lavinom smrtonosnog divljaštva i primitivizma, koji drmaju ovom zemljom već dvije dekade. Onaj vandalski napad na školu u Osijeku i motka kojom je učenica pogođena u glavu, jasno su upozorenje o početku konačnog napada koji slijedi. Gnojni čir negdje mora pući. Može se dogoditi za mjesec dana, može za godinu, ali ne sumnjajte da će se dogoditi.
Bez reforme cijelog sustava, bez temeljite reforme cijele države, oni polijepljeni plakati koji uzaludno pozivaju na nenasilje, nisu čak ni najobičniji flaster koji prikriva otvorene rane razorenog društva. Sve dok doslovce pod njima djeca pribjegavaju nasilju, oni su naprosto - smiješni i groteskni, oni su privid, nalijepljena laž i nečije opravdanje za nerad, oni su svjedočanstvo ne samo školskog, već potpunog društvenog promašaja.
Sada neću izreći proročanstvo, izreći ću logični slijed događaja čiju eskalaciju budno pratim:
Ima li nade?
Post je objavljen 23.12.2011. u 14:00 sati.