Pregled posta

U Švedskoj problemi - Zdravooo!!!

Kao leglo protekcionizma i nepotizma utovljenih birokrata, HRT svojim periodičnim stranačko-kadrovskim promjenama, odnosno skidanjem starih i ustoličenjima novih urednika - održava iluziju promjene poslovne politike i protoka svježih ideja i svježe krvi. Iako je vrlo razvidno da se cijelo vrijeme, osim ugnježđivanja novih aparatčika, poltrona, ulizica, pijavica, maminih i tatinih sinova, stranačkih kameleona i nesposobnjakovića, na tom navodno javnom servisu građana, kojeg građani pretplatom financiraju - ne događa apsolutno ništa, osim konstantnog pada kvalitete programa. Ukratko, HRT je (pre)slika Hrvatske u malom.

Po medijima iščitavam zadnju „bistru“ ideju novog vodstva o rezanju troškova javne kratkovidnice kresanjem vanjskopolitičkog programa. Što je naravno uzbunilo one rijetke preostale novinare koji se na javnoj televiziji bave vanjskom politikom (kolikogod se u praksi i sami takvi novinari znali najviše omastiti službenim putovanjima na račun tv-pretplatnika), a trebalo bi i javnost. Jer provedbom ove ideje slijedi neminovno dodatno sužavanje ionako skučenih domaćih vidika.

Mjere štednje su tek malešna naznaka onoga što toj kući treba (umjesto sapuničarenja potrebna joj je jedna dobra metla, nemilosrdna rošada od vrha do dna), ali što se namjere smanjivanja vanjskopolitičkog programa tiče - profesionalci se bune s pravom. Domaći medijski prostor, koji bi prosječno neinformiranom građaninu trebao predstavljati onaj nužan prozor u svijet, ionako je već odavno sveden na skučeni pogled kroz usku puškarnicu. Barem je takav svakodnevni dojam kad, nakon odgledanog središnjeg informativnog Dnevnika, shvatite da je 80% njegove minutaže opet potrošeno na pizdarije domaćih političara, a ostatak na sport i vremensku prognozu. Srezati i ono malo ozbiljnih informacija iz svijeta, koje do nas dolaze na kapaljku (u izdvojenim tjednim emisijama i jednominutnom bloku između otvaranja lokalnih prometnica, nogoloptanja i stranačkih prepucavanja), značilo bi potpunu izolaciju od ostatka planeta. Izolaciju i zombizaciju, naravno zakamufliranu brdom sapunica.

Gledati svijet kroz ekran domaćih informativnih emisija je kao gledati kroz uski prozorčić obrambenog bedema nekog srednjovjekovnog zamka. Osim pripuštenih bombastičnih i katastrofičnih svjetskih događaja koje je baš nemoguće zaobići, svakodnevne svjetske informacije probijaju se do nas kroz debele filtere, sa debelim zakašnjenjem, metodom gluhih telefona, izvitoperene, iskrivljene, bez suvislog profesionalnog i znalačkog tumačenja. Kolikogod se gledatelji naprezali kroz taj mali uski prozorčić vidjeti što više i što dalje, želja za promatranjem dalekih horizonata, želja za gledanjem u širinu, zbog namjene i arhitektonskih predispozicija ambrazure - jednostavno je fizički neostvariva.

Puškarnica nije osmišljena za gledanje, ona je osmišljena za pucanje (na trenutnog neprijatelja), njena je svrha ostaviti taman onoliko malo prostora za provući pušku i ujedno suziti vidik da što manje opasnih strelica/tanadi (informacija) uđe unutar debelih zidina srednjovjekovnog zamka. Zašto je bitno spriječiti da išta uđe? Da zamak kao takav ne padne, da ne bude osvojen, da bi se očuvao. To je sasvim razumljivo za srednji vijek, ali ovo je navodno moderno doba. Zanimljivo je da je tehnologija u međuvremenu napredovala, ali su ljudske manipulativne metode, metode očuvanja bogastava, moći i vlasti, ostale potpuno iste. Bez neprijatelja nema potrebe za bedemima, bez bedema nema potrebe za vlastelinima. Feudalci se s tom spoznajom ne pomiruju. Zato će učiniti sve da je (zatvaranjem) unutar bedema zataškaju. Očuvati moć i bogatstvo, očuvati moć i bogatstvo! Na umu im je uvijek i jedino očuvati moć i bogatstvo.

Netko bi rekao da smo od srednjovjekovlja barem naučili da je nužno širom otvoriti prozor zbog zdravstvenih razloga, zbog cirkulacije čistog zraka, zbog zračenja prostora, jer se svaki zrak unutar zidina ubuđavi, usmrdi, useli vlaga, zavlada gnjilež, bolest, kuga. Ljudi umiru, a dvorac istruli iznutra. No jesmo li? Naučili?

Što se, osim prenemaganja kojekakvih starleta od čega su nam pune uši, događa u svijetu? Zašto se događa? Gdje se događa? Koji su uzroci? Kakva su svjetska razmišljanja? Osim lokalnih „japajakanja“ i poplave globalnog showbizz spama, rijetke su emisije poput recimo Reportera gđe Mirjane Rakić koje otvaraju taj prozor, koje grebu ispod površine svjetskih vijesti i posežu u dubinu aktualnih globalnih tema i problema. Tisuću pitanja zašto, a pruža nam se samo pokoji rijetki suvisli odgovor zato. Takva vidljiva ograničenost dostupnih informacija, takva uskoća vidnog polja, čovjeka željnog saznanja užasno smeta, iritira kao silom nametnuti naočnjaci.

Otkad pamtim na svim uvodnim špicama svih tv Dnevnika uvijek se uz bombastičnu glazbu vrtila nekakva zemaljska kugla. Uvijek je bio nacrtan barem prikaz svih svjetskih kontinenata (osim sive špice iz 90ih, sa nekakvim sivim monolitnim blokovima, koja doslovno ocrtava stanje potpune izolacije i zatvorenosti, u kojem smo u svakom pogledu tada bili).
Ali osim namjere zavaravanja domaće čeljadi pompoznošću, stvarno ne vidim svrhu takve varljivo globalne špice, ako se informativni dobačaj sa globalnog, uvijek, ama baš uvijek svodio i svodi samo na radius - lokalnog dvorišta. Simbolika one kugle koja se vrti tada postaje gorko ironična, podrugljiva.




Po tome smo jedva korak napredovali od onog usamljenog albanskog „Dobra večer Predsjedniče Hodža!“ ili onog domaće-režimskog „Situacija u zemlji i svetu je komplikovana“. Po tome smo posve ujednačeni sa Amerikancima, kojima se volimo poslovično rugati da pojma nemaju o svijetu van svojih granica, a kao naša djeca danas znaju? Kvalitetne informacije o tome što se i zašto tamo negdje događa, do nas naglašeno dolaze ograničeno, izvitopereno, sporo, tromo, neznalički, nekritički, kopirantski. Ako se sam dodatno ne informira, prosječan tv-gledatelj ovih prostora ozbiljno šepa u razumijevanju svijeta oko sebe. Što se u svijetu događa? Po (ne)zainteresiranosti naših medija za vanjsku politiku, ako se direktno ne tiče nas samih - ama baš ništa vrijedno veće pažnje.

Kao da je vlastelinu ovog našeg još uvijek srednjovjekovnog dvorca u interesu srezati profesionalni kadar, ograničiti vidno polje i zabavljati puk sajmišnim mirakulima, cirkusantima, gutačima vatre, ciganima, žonglerima, ekvilibristima, sapunicama, plesačima i pjevačima, filovati ga viškom budalarija. Kao da je gospodaru ovog vječno srednjovjekovnog dvorca u interesu svoj narod držati obziđanog u neznanju i mraku.

Kao da je, jer je.

Sramota.

* Dugo Mod, dugo, ne valja Ma pingvini Zdravo, Zdraaavo!


Post je objavljen 11.12.2011. u 01:00 sati.