Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.
Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.
Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.
Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?
A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.
Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.
Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...
Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.
U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.
* Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi Der Untergang
V for Vendetta Hellboy 2
Entre les murs/Razred Egipat CIRQUE DU SOLEIL
Čeka se...
Star Wars: The Rise of Skywalker (2019)
Čitati...
serijal SPQR, John Maddox Robertsa L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!) Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino ali Butlerijanski džihad mu je shit Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium J.K.Rowling - ciklus Harry Potter L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja) Lee Child - Jack Reacher Novels Modesty Blaze
Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar Stefanovski & Tadić - Krushevo Lajko Felix - Szeretni/To love Dead Can Dance Joan Osborne - Relish Pat Metheny - Secret Story Peter Gabriel - Solsbury Hill Dire Straits - On Every Street TBF - tuto kompleto David Bowie Chris Rea - Looking for the summer Rolling Stones - Almost hear you sigh
Mutiny on the Bounty - Vangelis Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen Braveheart - James Horner Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer
Kao leglo protekcionizma i nepotizma utovljenih birokrata, HRT svojim periodičnim stranačko-kadrovskim promjenama, odnosno skidanjem starih i ustoličenjima novih urednika - održava iluziju promjene poslovne politike i protoka svježih ideja i svježe krvi. Iako je vrlo razvidno da se cijelo vrijeme, osim ugnježđivanja novih aparatčika, poltrona, ulizica, pijavica, maminih i tatinih sinova, stranačkih kameleona i nesposobnjakovića, na tom navodno javnom servisu građana, kojeg građani pretplatom financiraju - ne događa apsolutno ništa, osim konstantnog pada kvalitete programa. Ukratko, HRT je (pre)slika Hrvatske u malom.
Po medijima iščitavam zadnju „bistru“ ideju novog vodstva o rezanju troškova javne kratkovidnice kresanjem vanjskopolitičkog programa. Što je naravno uzbunilo one rijetke preostale novinare koji se na javnoj televiziji bave vanjskom politikom (kolikogod se u praksi i sami takvi novinari znali najviše omastiti službenim putovanjima na račun tv-pretplatnika), a trebalo bi i javnost. Jer provedbom ove ideje slijedi neminovno dodatno sužavanje ionako skučenih domaćih vidika.
Mjere štednje su tek malešna naznaka onoga što toj kući treba (umjesto sapuničarenja potrebna joj je jedna dobra metla, nemilosrdna rošada od vrha do dna), ali što se namjere smanjivanja vanjskopolitičkog programa tiče - profesionalci se bune s pravom. Domaći medijski prostor, koji bi prosječno neinformiranom građaninu trebao predstavljati onaj nužan prozor u svijet, ionako je već odavno sveden na skučeni pogled kroz usku puškarnicu. Barem je takav svakodnevni dojam kad, nakon odgledanog središnjeg informativnog Dnevnika, shvatite da je 80% njegove minutaže opet potrošeno na pizdarije domaćih političara, a ostatak na sport i vremensku prognozu. Srezati i ono malo ozbiljnih informacija iz svijeta, koje do nas dolaze na kapaljku (u izdvojenim tjednim emisijama i jednominutnom bloku između otvaranja lokalnih prometnica, nogoloptanja i stranačkih prepucavanja), značilo bi potpunu izolaciju od ostatka planeta. Izolaciju i zombizaciju, naravno zakamufliranu brdom sapunica.
Gledati svijet kroz ekran domaćih informativnih emisija je kao gledati kroz uski prozorčić obrambenog bedema nekog srednjovjekovnog zamka. Osim pripuštenih bombastičnih i katastrofičnih svjetskih događaja koje je baš nemoguće zaobići, svakodnevne svjetske informacije probijaju se do nas kroz debele filtere, sa debelim zakašnjenjem, metodom gluhih telefona, izvitoperene, iskrivljene, bez suvislog profesionalnog i znalačkog tumačenja. Kolikogod se gledatelji naprezali kroz taj mali uski prozorčić vidjeti što više i što dalje, želja za promatranjem dalekih horizonata, želja za gledanjem u širinu, zbog namjene i arhitektonskih predispozicija ambrazure - jednostavno je fizički neostvariva.
Puškarnica nije osmišljena za gledanje, ona je osmišljena za pucanje (na trenutnog neprijatelja), njena je svrha ostaviti taman onoliko malo prostora za provući pušku i ujedno suziti vidik da što manje opasnih strelica/tanadi (informacija) uđe unutar debelih zidina srednjovjekovnog zamka. Zašto je bitno spriječiti da išta uđe? Da zamak kao takav ne padne, da ne bude osvojen, da bi se očuvao. To je sasvim razumljivo za srednji vijek, ali ovo je navodno moderno doba. Zanimljivo je da je tehnologija u međuvremenu napredovala, ali su ljudske manipulativne metode, metode očuvanja bogastava, moći i vlasti, ostale potpuno iste. Bez neprijatelja nema potrebe za bedemima, bez bedema nema potrebe za vlastelinima. Feudalci se s tom spoznajom ne pomiruju. Zato će učiniti sve da je (zatvaranjem) unutar bedema zataškaju. Očuvati moć i bogatstvo, očuvati moć i bogatstvo! Na umu im je uvijek i jedino očuvati moć i bogatstvo.
Netko bi rekao da smo od srednjovjekovlja barem naučili da je nužno širom otvoriti prozor zbog zdravstvenih razloga, zbog cirkulacije čistog zraka, zbog zračenja prostora, jer se svaki zrak unutar zidina ubuđavi, usmrdi, useli vlaga, zavlada gnjilež, bolest, kuga. Ljudi umiru, a dvorac istruli iznutra. No jesmo li? Naučili?
Što se, osim prenemaganja kojekakvih starleta od čega su nam pune uši, događa u svijetu? Zašto se događa? Gdje se događa? Koji su uzroci? Kakva su svjetska razmišljanja? Osim lokalnih „japajakanja“ i poplave globalnog showbizz spama, rijetke su emisije poput recimo Reportera gđe Mirjane Rakić koje otvaraju taj prozor, koje grebu ispod površine svjetskih vijesti i posežu u dubinu aktualnih globalnih tema i problema. Tisuću pitanja zašto, a pruža nam se samo pokoji rijetki suvisli odgovor zato. Takva vidljiva ograničenost dostupnih informacija, takva uskoća vidnog polja, čovjeka željnog saznanja užasno smeta, iritira kao silom nametnuti naočnjaci.
Otkad pamtim na svim uvodnim špicama svih tv Dnevnika uvijek se uz bombastičnu glazbu vrtila nekakva zemaljska kugla. Uvijek je bio nacrtan barem prikaz svih svjetskih kontinenata (osim sive špice iz 90ih, sa nekakvim sivim monolitnim blokovima, koja doslovno ocrtava stanje potpune izolacije i zatvorenosti, u kojem smo u svakom pogledu tada bili).
Ali osim namjere zavaravanja domaće čeljadi pompoznošću, stvarno ne vidim svrhu takve varljivo globalne špice, ako se informativni dobačaj sa globalnog, uvijek, ama baš uvijek svodio i svodi samo na radius - lokalnog dvorišta. Simbolika one kugle koja se vrti tada postaje gorko ironična, podrugljiva.
Po tome smo jedva korak napredovali od onog usamljenog albanskog „Dobra večer Predsjedniče Hodža!“ ili onog domaće-režimskog „Situacija u zemlji i svetu je komplikovana“. Po tome smo posve ujednačeni sa Amerikancima, kojima se volimo poslovično rugati da pojma nemaju o svijetu van svojih granica, a kao naša djeca danas znaju? Kvalitetne informacije o tome što se i zašto tamo negdje događa, do nas naglašeno dolaze ograničeno, izvitopereno, sporo, tromo, neznalički, nekritički, kopirantski. Ako se sam dodatno ne informira, prosječan tv-gledatelj ovih prostora ozbiljno šepa u razumijevanju svijeta oko sebe. Što se u svijetu događa? Po (ne)zainteresiranosti naših medija za vanjsku politiku, ako se direktno ne tiče nas samih - ama baš ništa vrijedno veće pažnje.
Kao da je vlastelinu ovog našeg još uvijek srednjovjekovnog dvorca u interesu srezati profesionalni kadar, ograničiti vidno polje i zabavljati puk sajmišnim mirakulima, cirkusantima, gutačima vatre, ciganima, žonglerima, ekvilibristima, sapunicama, plesačima i pjevačima, filovati ga viškom budalarija. Kao da je gospodaru ovog vječno srednjovjekovnog dvorca u interesu svoj narod držati obziđanog u neznanju i mraku.
Kao da je, jer je.
Sramota.
* Dugo Mod, dugo, ne valja Ma pingvini Zdravo, Zdraaavo!