Marketing
Iznad Somme i Verduna
Još uvijek pod dojmom novog Holmesa koji na mahnito-genijalan način nagovještava košmarno ludilo nadolazećeg Velikog rata (velikog po veličini užasa), razmišljam kako onako ovlaš, stereotipno i odoka svatko može obaviti trijažu nekoliko kategorija/uloga koje se pojavljuju u ljudskoj masi.
Imamo masu, a u njoj dežurnog komedijaša, zajebanta, nezrele djevojčice/nezrele dječačiće, umjetnike, pjesnike, trolove, ratnice, patnice, starog uču, učenike, projektore, che guevare, padobrance, furije, drkaroše, emocionalce, avatare, autiste, sivu eminenciju, divljake, nesvrstane promatrače, voajere, jehove, i tako dalje i tako dalje.
U većini slučajeva nitko nije isključivo jedna, već u sebi kombinira nekoliko uloga, ali jedna u nama preteže više od ostalih. Ta uloga naravno ne može nikoga trajno odrediti kao cjelokupnu pojavu. Može eventualno točnije trenutno oslikati, ali rijetko i konačno definirati.
O nekim se ulogama već direktno ili indirektno govorilo, neke i seciralo, no ovaj put razmišljam o ulozi analitičara. Holmes u jednom trenutku gorko izgovara „ja vidim sve“, svjestan da je to ujedno njegov blagoslov kao i prokletstvo. Analitičar je jedna od najodgovornijih, ali ujedno i jedna od društveno najnezahvalnijih uloga, najnezahvalnijih jer mnoge iritira. Zbog lakšeg razumijevanja zašto ta naizgled hladna kategorija mnoge iritira, vizualiziram sljedeći prizor...
Zamišljam kako se odjednom usred bitke kod Verduna materijalizirao neki neobičan lik sa olovkom i notesom u ruci. Čudak (jer samo "čudak" na tom mjestu u tom trenutku može biti objašnjiv) u sakou od tvida, cvikeri na nosu, polucilindar na glavi, izgleda kao administrativac, no tko je on zapravo, teško je naslutiti. Ne nosi prepoznatljivu uniformu koja ga definira, na njemu nisu vidljive nikakve oznake, ne izjašnjava se. Naokolo eksplodiraju granate, gori nebo i zemlja, šprica krv i zemlja, meci zvižde kraj ušiju, plamen proždire zrak, dim i blato valjaju se do koljena, a naš analitičar sa blokićem u ruci stvoren usred svega toga, na izrešetanoj ničijoj zemlji, teleportiran usred bitke koja je počela tko zna kad i završit će tko zna kad, između dvaju linija ukopanih rovova, naizgled mrtvo-hladno vadi olovku, notes, i ozbiljna lica analitički bilježi:
Dva centimetra i tri milimetra desno od lijevog uha visina 1,74cm od tla nivelacija 2,6 u 15h35min23sec kosinus 7 azimut S18°, proletio metak kalibra 3 ispaljen iz pravca jug-jugozapad, dvadeset-tri milimetra lijevo od desnog ramena visina 1,62cm od tla nivelacija 2,6 u 15h35min24sec kosinus 6 azimut N7,5°, proletio metak kalibra 3 ispaljen iz pravca sjever-sjeveroistok, rov sjever dužina 76m dubina 3m, pad terena 4° istok, rov jug dužina 89m dubina 4m, nivelacija 0,5°, sveukupno 127 soldata, 4 časnika, 1 pas, od kojih 57 nosi uniformu zelene boje podkategorija maslinasta, 74 klasično pariški siva, kratkodlaki crno-smeđi pas, šepav, prednja desna noga, vrsta mješanac doge i buldoga, 15h37min3sec kosinus 9 azimut SW22° propucan rafal mitraljeza vrsta šarac kalibar 3,4 ispaljen iz pravca istok-istok-zapad, dva milimetra desno od lijeve potkoljenice visina 22cm i 34 milimetra od tla...
Vojnici iz rovova s obje strane fronte, i Dietrich i Maurice, naravno u čudu gledaju tu pojavu, nije im jasno odakle se sad taj uglancani hladnokrvni lik u odijelu i cvikerima na nosu stvorio, dovikuju mu preko bodljikave žice: Makni se budalo, zar ne vidiš da si usred rata?! Ovo je ratište! Neprijatelj puca, ubit će te! Kojeg kuaca radiš tu, odakle si se sad ti stvorio, što radiš tu kad ti tu nije mjesto?!? Ti si luđak! Makni se luđače, makni se, makni se!!!
No on ne reagira i neometano zapisuje u notes: ...metak iz pravca sjever-sjeveroistok, 55 milimetra lijevo od desne potkoljenice...
Iz sjevernog rova potom misle: Gle ove budale, odlično, zbunit će neprijatelja, a još im i sunce tuče u oči, iskoristit ćemo njegovu pojavu i podatke za protunapad - Pali!!!
A iz južnog rova misle: Koji idiot bokte šta to radi, kakva je ovo sabotaža, to je sigurno podvala neprijatelja, špijun, moramo nešto učiniti, moramo ih preduhitriti prije nego nastane sranje - Pali!!!
A analitičar usred tog pakla i dalje ne trzajući u blokić bilježi:
...pet metara desno azimut NE 3° sa 2 granata vrste krmača kalibar 4,5 doletjela iz pravca sjever-sjeveroistok u 15h23min14sec napravivši krater širine 7m dubine 5m34cm digla mlaz zemlje visine 8m, šestoro mrtvih, dva ranjenika, jedna medicinska sestra, otvoreni prijelom potkoljenica, prosuta crijeva, dužina 25m,sadržaj decilitar ječmene kaše, 4 nosi uniformu zelene boje podkategorija maslinasta, 2 klasično pariški siva, jedna ženska garderoba svijetlo plava, potpuno krvava, na rukavu crveni križ, otkinuto gornje puce, jedna otkinuta glava tri metra desno...
Ovi iz rovova kratko vrijeme zbunjeni, potom zabavljeni, razmišljaju čak poslati mu pomoć, ali kako to izvesti bez da itko od njih strada, potom su užasnuti i uznemireni, jer ovaj ne reagira na njihova nastojanja, još će zbog njega izgubiti glavu, na koncu su i gnjevni. Jedni se cere, bacaju kosti i navijaju: Bravo! To majstore! Ajde zabilježi malo lijevo, a sada ajde malo desno! Pucaju mu pod noge, oko glave, traže još, još, još...
Drugi viču: Pomakni se! Miči se! Ti najobičniji emocionalni invalidu! Smetaš (nam)! Dok ti bilježiš u blokić ovdje ginu nevini ljudi, tebe nije briga kada je i zašto bitka počela, tebe nije briga tko je ovdje nevin a tko kriv, tebi su puce i nečija glava isto! Ne razumiješ ti ništa, uletio si ovdje usred rata i spreman si gaziti mrtve samo zbog statistike! Pa kakav si ti to čovjek?! Ti uopće nisi čovjek! Zar ne shvaćaš da tako pomažeš neprijatelju?!
Svi mu skupa dovikuju: Skoči u rov, zgrabi pušku, brani se, izaberi, opredijeli se, opredijeli se, opredijeli se!!!
A čovjek sa polucilindrom na glavi i dalje ne trzajući, ukopan u mjestu, sve bilježi, u blokić metodično iscrtava prizore, mirise, zvukove, dojmove i posljedice užasa koji se oko njega odvija. Prizore, mirise, zvukove, dojmove i posljedice rata:
...točno u 15h25min7sec zvuk jačine 3 decibela nošen povjetarcem smjer sjever-jug brzine 1,3 bofora, uznemireni glasovi soldata, dvije psovke, tri prokletstva, pet zdravomarija, jedna molba, 23 granate, 4 ručne bombe, tri tromblona, 145 malokalibarska metka...
Nas ostale, koji smo ipak velikom većinom emocionalno ušančeni u dubokim rovovima i svojim ulogama i svijet gledamo preko osobnog nišana, ta nigdjezemska analitičnost koja bilježi i suhoparno tumači činjenice, a ne uvažava i emocije (iako hladno analitički bilježi i njih) najčešće - iritira. Ljude iritira (plaši) analitičnost koja naizgled ograničeno, hladnokrvno, činjenično, bilježi trenutak u kojem se analitičar materijalizirao, a ne i cjelokupnu sliku koju je ljudima emocionalno stalo da je sagleda. Ljudi uvijek zahtijevaju opredjeljivanje. Jer nam nije emocionalno pojmljivo, jer nam je zastrašujuće da neopredijeljenost može postojati, ne možemo to prihvatiti, pa tada racionalizirajući mislimo - ta to mora da onda nije s ovog svijeta, to nije ljudski, takvo strpljenje je monstruozno, monstruozan je (sad preslikavamo osobni doživljaj i užasnutost na osobu) dakle i onaj tko takvo strpljenje ima. No...
Iako je takva potpuna, analitička, neutralna detaljnost, zbog ljudske emocionalnosti ljudskom umu većinom neshvatljiva, neprihvatljiva, invalidna, iritirajuća, frustrirajuća, neugodna, neljudska i jeziva, mijenja li ona točnost onih činjenica koje analitičar (tog trenutka u koji je uskočio), pedantno bilježi u svoj notes? Ne, točnost zabilježenog je neporeciva. Širina kratera jest 7m i dubine 5m34cm.
Zar je to hladno analiziranje, ljudskom srcu i umu iritirajuće zbog točnosti? Jest, većini ušančenih jest, jer mehanička točnost ogoljava subjektivne slojeve poimanja stvarnosti koje sami nadodajemo, da bi se lakše nosili sa nepodnošljivom okrutnošću golih činjenica. Pa bez subjektivnih olakšavajućih slojeva ne možemo shvatiti kako ikomu širina kratera može biti bitnija od raskomadanog čovjeka u njemu. I nije bitnija. Analitika to ne tvrdi, analitika ne tvrdi ništa, analitika bilježi, secira, tumači podatke. A širina tog kratera jest - 7m dubine 5m34cm, kao što je truplo u njemu raskomadano u 17 većih i tri manja komada.
Užasno, zar ne. Netko je okrutnu činjenicu zabilježio, i nije moguće osporiti istinitost te okrutne činjenice. Koja jest užasna, nemjerljivo užasna, ali... i odvratan krater treba netko ocrtati, opisati, dočarati, da bi se u njemu sagledalo blato, to krhko polomljeno tijelo, krvava lokva i na koncu... odraz dalekog neba.
Ne treba biti užasnut onim koji bilježi. Užasna su samo ljudska nedjela (koja taj netko bilježi da ne padnu u zaborav).
Posjetioc s drugog, ali ovog planeta, koji nas promatra i beskompromisno secira, razlaže, nanovo slaže i tumači - takav se ponekad čini analitičar. I takav netko mora postojati. Može nam se sviđati ili ne sviđati, može nas oduševljavati ili užasavati, može peridočno jedno ili drugo kako nam već u našim emocionalnim usponima i padovima paše, ali takav samo neovisno bilježi postojanje i širinu kratera, za dan kada kratera valjda jednom ne bude, jer sveukupna slika je - mozaik. Ne samo sjeverni rov i ne samo južni rov, već mozaik. Čiji jedan dio, jednu njegovu kockicu čini - i taj analitičar, kao i dežurni komedijaš, i zajebant, i nezrela djevojčica/dječačić, i umjetnik, i pjesnik, i trol, i ratnica, i patnica, i stari učo, i učenik, i projektor, i che guevara, i padobranac, i furija, i drkaroš, i emocionalac, i avatar, i autist, i siva eminencija, i divljak, i nesvrstani promatrač, i voajer, i multireligijski jehova, etc.
Na ničijoj zemlji između zaraćenih strana, usred vulkana eksplozija, kiše metaka i rastaljenog metala, izvaditi notes i crtati, to mogu samo rijetki, rijetki rijetko čeličnih živaca. Ne zato jer su monstrumi, ne zato jer ne spoznaju užas, već upravo suprotno, jer vide sve, i taj blagoslov a ujedno i prokletstvo, određuje njihovu ulogu/zadatak na ovom svijetu.
Zato je ocrtavati mozaik samotno opredijeljenje. Najsamotnije, najneshvaćenije i najzahtjevnije od svih. Baš kao Holmes.
Post je objavljen 28.12.2011. u 03:00 sati.