< | veljača, 2012 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 |
Taman zaustih reći - Mačak, sunce ti škotsko, ja ću da te liječim Kadli... ...tić nije ni ušao, a već izašao. Razočaranje. Bio je ovo brz i kratak mjesec. |
...aha, znači ipak al-Assad. Drugim riječima, sve po planu, Ahmadidžedo će morati još mrvicu pričekati. Dotle svijet neka drhti pred zastrašujućim nindža-Irankama, najnovijom prijetnjom svjetskoj sigurnosti i demokraciji. Čuvajte se Jenkiji, ajm Sirijus, jer kad ih konačno krenete oslobađati, tko zna kakve sve poteze te ooooooopasne iranske žene-nindže skrivaju u rukavu. ...a taman kad pomisliš da svijet u globalu ne može biti luđi nego što je ma može, uvijek može. |
Prenosim sa portala Danas.hr: Tko im je kriv? Umjesto siromaštva, gade nam se siromašni Iako je promjena 'kaste' gotovo nemoguća, ono što se zaista 'preselilo iz viših sfera', od bogatih nadolje, jest da mnogi ljudi, koji ni sami nemaju puno, preziru one koji su u rangu nižem od njihovog. Sirotinja im se gadi. Sama je odgovorna za svoj neuspjeh. U potresnom tekstu 'Umjesto da nam se gadi siromaštvo, nama se gade siromašni ljudi', kolumnistica Guardiana Suzanne Moore upozorava na gnjusan rastući trend u doba ekonomske krize - pogled na siromašnije od nas kao na nižu kastu nemoralnih ljudi. "Tamo je kad god krenem u trgovinu. Svaki puta kad pomislim da je nemoguće da postane sličnija kosturu, njoj to nekako uspije. Njene divlje oči bulje u različitim smjerovima, iako mislim da je nekoć morala imati lijepo lice. Ponekad mi se, doduše, unosi u lice i traži od mene da joj nešto kupim, jer su njoj zabranili da ulazi unutra. Srećku. Osjeća se kao da bi joj se moglo posrećiti. 'A da vam kupim malo hrane?', sugeriram joj besmisleno, iako hrana nije ono za čim ona žudi. Hrana nije crack. Ni sreća", piše ona. 'Siromaštvo nije stvarno' "Ovisnik je autor vlastite nesreće. Svoje si je siromaštvo skrivila sama. Svi ti beznadni ljudi: odakle uopće dolaze? Njih je, naravno, moguće nikada ni ne vidjeti kako treba, jer je njihova nesreća tako uznemirujuća. Kome to treba? Siromaštvo, kako nas se često uvjerava, nije 'stvarno', jer ljudi posjeduju televizore. Ovo postupno propadanje empatije je trijumf ekonomske klime u kojoj su svi, bili ovisnici ili ne, odgovorni za vlastiti neuspjeh. Siromašni ljudi jednostavno nisu poput nas s tom razlikom da nemaju novca: oni su druga vrsta. Njihovo siromaštvo je osobni neuspjeh. Oni su se pustili. Ovo čak ne vrijedi samo za ljude, već i za čitave države. Pogledajte Grke! Što su oni mislili s tim svojim penzijama i minimalnim plaćama? Da su poput nas? Bogata elita im sad govori da je vrijeme da ustanu iz plamena, poput Feniksa. Možda mogu uzgojiti novac na drveću?", navodi u komentaru. U međuvremenu, nastavlja, ni u Sjedinjenim Američkim Državama nije puno bolje: ljudi žive u šatorima i u kanalizacijama, dok tvornice i napuštene stambene zgrade obrastaju korovom i prizor je postapokaliptičan. Čirevi i truli zubi "Ovi ružni ljudi, s čirevima, hernijama i trulim zubima su druga strana Američkog sna", piše. S druge strane, republikanski pretendenti za kandidata za predsjednika SAD-a naklapaju o poreznim olakšicama za onaj jedan posto elite koji posjeduju petinu američkog bogatstva. Autorica ističe paradoks u poimanju svijeta koji dovodi do toga da netko "navija za bogate dok 47 milijuna građana SAD-a živi u uvjetima koji nalikuju onima u zemljama Trećeg svijeta". No, navodi i kako se i Britanci dobro nose s tom kontradikcijom. Prisjetila se kako je slušala radio emisiju u kojoj je bivši odlični student govorio kako ne može pronaći posao već tri godine. Lijen si, potrudi se malo "Reakcije slušatelja su bile da je lijen i da bi se trebao više truditi. Pala mi je na pamet ona 'pokušaj bolje propasti' Samuela Becketta. Shvaćanje što tri godine nezaposlenosti može učiniti mladom čovjeku neće proizvesti posao, kao što ni srećka neće promijeniti život ovisnika o cracku, ali osuda, strah i prezir prema onima na dnu su duboko uznemirujući". Prije tri godine, prisjeća se, bila je na Konvenciji o modernim slobodama u društvu, britanskog liberalnog demokrata Vincea Cablea, političara i ekonomista, koji je trenutno poslovni tajnik koalicijskog kabineta britanskog premijera Davida Camerona. On je tada govorio o svojim predviđanjima recesije. Uspon fašizma "Rekao je da će financijska kriza značiti gaženje ljudskih sloboda. No, u svijest mi se utisnula jedna rečenica koju je promrmljao, a ticala se stvaranja preduvjeta za uspon fašizma. Je li to bilo utjerivanje straha? Emocionalna pretpostavka za to je apsolutno ovaj stav prema slabima i siromašnima, da ih treba kazniti", piše Moore. Gađenje prema siromašnima, smatra, ne odnosi se tek na djecu, budući da su ona nevina pa se zbog njih osjećamo kao da im trebamo pomoći i postajemo sentimentalni. Možda ne dovoljno, budući da izvješće organizacije "Save the Children" (Spasimo djecu) govori o tome da je svako četvrto dijete u zemljama u razvoju pothranjeno. No, kako ipak pothranjenost nije isto što i umiranje od gladi, nastavlja, postavlja se pitanje: "Možda je to teško za probaviti, ali, nije li sve to zapravo krivica država u kojima žive?" Postoji li trenutak kad ne možemo više izbjegavati sirotinju, ni našu, niti onu svjetsku, pita se nadalje. Ljevica je zaposlena "Štoviše, dokad možemo izbjegavati koncept koji plaši ljevicu, jednako kao i desnicu: preraspodjelu bogatstva, resursa, rada, radnih sati. Gdje je tu ljevica? Prezaposlena je traženjem puta da se ovo zaobiđe, i to već jako dugo. Ideja da bi siromašni trebali pomoći sami sebi je, u općem zastoju socijalne mobilnosti, nelogična; zasnovana je na vjeri koju ne potkrepljuje dovoljno dokaza. No ta se ideja zaista 'preselila iz viših sfera', od bogatih nadolje, pa mnogi ljudi, koji ni sami nemaju puno, preziru one koji su u rangu nižem od njihovog", piše. Odgovor na siromaštvo, podcrtava ona tu tezu, dakle, leži u tim Grcima, hendikepiranima, u nezaposlenoj mladeži. Bolji smo od njih "Dat ćemo im financijsku pomoć, možda i milostinju i lekcije kako da postanu poduzetniji. Ekonomija empatije se urušila, a ovo je državni udar koji je podmukao i individualiziran. Ne možemo više "biti okrutni da bismo pomogli". Moramo, jednostavno, biti okrutni. Argument da ima dovoljno dobara za sve sada je jednostavno bajka, poput zgoditka na lutriji. Siromaštvo nije znak kolektivnog neuspjeha, nego individualnog nemorala", poučava, da bi zaključila: "Puč koje je u svijesti ljudi izvelo neoliberalno razmišljanje je jednostavno ovo: umjesto da nam se gadi siromaštvo, nama se konkretno gade siromašni ljudi. A gađenje je industrija u porastu. I pred tu sirotinju stavljamo taj moralni bankrot, dok sebi govorimo da smo bolji od toga". Danas.hr 17.02.2012. |
Meni je to jedna krasna balada. No moj ukus ne određuje pobjednike. Ali njihov da. Odnosno, to je ono što oni o sebi misle i što bi željeli da mi također mislimo o njima - da su nacionalni arbitri ukusa i spasitelji nacionalnog obraza (među ostalima i glazbenog), što god to značilo. Prilikom najave pjesme koja će Hrvatsku predstavljati na Eurosongu, oko kamere je samo na sekundu, ali namjernu sekundu, ulizivački potražilo njihova lica, lica Ksenije Urličić i Ljudevita Grgurića Grge: Bacih oko na razmišljanja po forumima i potvrđuje mi se nevjerojatna nadarenost ove nacije, osim što su svi Hrvati nogometni izbornici, svi su i neupitni eksperti za glazbu.– Vaša Carska Veličanstva, izvolijevate li udijeliti blagoslov za izvođenje pobjedničke pjesme koju su Vaša Veličanstva odabrala, je li Vam to po volji? Uspravne šije i ozarena svečarska lica Njihovih Veličanstava iz prvog su reda odgovorila: – Neće nama jedna muslimanka Lejla predstavljati Hrvatsk... ups, krivi izbor Ovaj put je Njihovo Veličanstvo ipak velikodušno odobravajući (ta ne pjeva muslimanka) u oko kamere potvrdilo: – Mi smo odlučili. Samo Nebo nam je granica. Mi smo zaslužni za ovo, nama idu lovorike. Mi smo ćunke koje odlučuju. Jer vidite, uopće nije bitna pjesma. Oni su bitni. Njihova Svemoćna Veličanstva. Oh pardon, Njihova Veličanstva Mi. A servilna kamera morala je, makar sekundom, naglasiti naciji tko je tu zapravo glavna faca. Tko je zaslužan za sav taj cirkus. Da nije bilo one pomno izrežirane sekunde najvulgarnijeg izljeva taštine, ne bih ni riječ o temi rekla. |
Ovo je stvarno vrijeme maškara. Vrijeme potpune groteske. Još prije samo nekoliko dana Premijer je, za svaku pohvalu, odlučno odbrusio - "Mi se nećemo slikati u snijegu, jer ne želimo raditi predstavu odlazeći na snijeg. Ići ćemo tamo gdje je zaista teško." Da bi potom uslijedio ovaj salto orale, ova predstava nad predstavama, odlučno slikavanje u loži austrijskog saveznog kancelara na tradicionalnom balu u Bečkoj državnoj operi (Opernball). U pozlaćenoj loži Bečke državne opere stanje je zaista teško, povampirene horde mladih bečkih djevica i bečkih vitezova djevaca izvode neviđene plesne vratolomije na parteru, dok se atavističkom plemenštinom (plemenski, ne plemenito) bečkog dvora iniciraju u svijet odraslih, plavokrvnih, kočo-peraca. Stoga iz pozlaćene lože treba bludno paziti na dvorski ceremonijal, i to je strašno teško, jer nedajblože da se koji mladi nekastrirani bečki dječak posklizne o ulašteni parket i izgubi moć samokontrole, a koja posrnula mlada bečka djeva - svoju staklenu cipelicu i nevinost. Da, vjerovali ili ne, usred najgore moguće krize koja iz temelja trese ovu banana-državu posklizlu o koru banane, premijer Milanović odlazi tamo gdje je zaista teško, teže i najteže, na - bečki bal. Među paunove. Na rudimentarni ostatak izopačenih aristokratskih tlapnji o carskom sjaju Europe. Na autentični bal vampirai pjani pir snobizma. Izborni verbalizam neohrvatske Skromnosti & Predanog Rada ("znoja, krvi i suza") nevjerojatnom je lakoćom bačen u odvod kitnjaste bečke kanalizacije. Moliću lijepo, iz pozlaćene lože - u elitni odvod napirlitanih mitteleuropskih plavokrvnih govanaca. Čovjeku koji bi, po svojim socijaldemokratskim svjetonazorima (soc+demos), trebao voditi računa o socijali demosa, a ne o zastarjelim ostatcima ostataka dvorskih ceremonijala feudalaca, odlazak među paunove očito i (ni)je pao tako jako-jako teško. Nikome od njih ne pada. Umjesto kočoperenja sa cirkuskom trupom, hrvatskom premijeru recimo nije palo na pamet - austrijskom kancelaru se ljubazno zahvaliti? „Ekscelencijo bla-bla, želimo Vam zahvaliti na Vašem ljubaznom pozivu bla-bla, no s obzirom na tešku situaciju u zemlji i u skladu s novoproglašenom državnom politikom štednje bla-bla, dolazak na Vaš tradicionalni bal moramo odgoditi do daljnjega, bla?“ Ne, ni to bla mu nije palo na pamet. Beč, ta stara habsburška kurva, za koju su drugi vodili ratove dok se ona (u)davala, vrlo dobro zna kako opčiniti kojekakve dotepence s rubova ofucanih carstava koji svijetlog cara dolaze moljakati milostinju. Jučer Balkance, danas Kineze, Arape i Japance, dami je svejedno. Ona se zna prodati jer zna njihovu slabost, ona njuši njihove provincijske komplekse i njihovu malograđansku taštinu. Konj je potkovan, pa bi isto tako htjela i žaba. Bez problema će tako stara dama natjerati i tu provincijsku žabu na dvorsku etiketu. Bez problema će joj navući neudobne frakove i glamurozne toalete, natapirati iznajmljene tupee, napudrati noseve, priučiti je kniksevima i rukoljubima, natjerati je da se njenom ofucanom sjaju ukočeno klanja. Uostalom, provincijalci i balkanski malograđani oduvijek su bili slabi na cirkuse, predstave, privid, zlato, svilu i kadifu, sjaj, glamur, kič. Balkanska žaba se tome raduje, ona će se čak osjećati počašćenom. Kad si u Beču ponašaj se kao Bečanin? Kad si u Beču ponizi se kao Hrvat. Izraz lica austrijske prve dame dok iz tapecirane aristokratske lože s visine gleda na potčinjeni puk, govori više od svih riječi. Tako se na taj priprosti plebs iz pozlaćene bečke lože gleda. Na sprd neviđenih razmjera sprdom se treba sprdati. Realnost oduvijek nadmašuje i najluđe montipajtonovske skečeve. Problem ove Vlade čak nije ni u nedosljednosti, koliko je problem baš u njihovoj dosljednosti. Dosljednosti govorenja jednog a činjenja drugog, dosljednosti sjediguza na dvije tapecirane stolice (jedne u vlast, druge u katedrali), dosljednosti proturječnosti (u mjerama štednje na carskome balu), u dosljednosti politike netalasanja, dosljednosti kukavičluka, dosljednosti promašenih poteza. U ovih kratkih mjesec dana nova garnitura je uspjela toliko puta sama sebi dosljedno uskočiti u usta, da ih je već postalo teško pratiti. Piškili bi a ne kakili, štedili a ne štedili, rezuckali a da se nitko ne naljuti, bili junaci a kukavice, bili skromni ali glamurozno. Mjere štednje Uz obavezno mantranje o nužnim rezovima i mjerama štednje s jedne strane (igranja good cop/bad cop odnosno igre zločestog i dobrog policajca), tu je i ekspresno zbrinjavanje sebe i svojih pulena s druge strane: 1. Unatoč najavama o štednji, ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić tri dana prije referenduma u tajnosti je podigla plaće svojim zaposlenicima i tako minirala plan štednje. I dok su im usta puna štednje i obračuna s korupcijom, korupcija ulazi na širom otvorena vrata Vladinom odlukom da nepravomoćno osuđeni mogu biti birani i raditi u nadzornim odborima: 2. Kandidati mogu biti osobe koje 'nisu pravomoćno osuđene na naknadu štete društvu ili njegovim vjerovnicima'. Ma divno, jednostavno divno, ovo je revolucionaran pristup borbi protiv nezaposlenosti – unaprijed osigurajmo posao i ferenčacima i čačićima i svim stranačkim kriminalcima, pardon, nepravomoćno osuđenim građanima koji su nevini dok im se ne dokaže krivnja. Božićno hodočašćenje katedrali možda je i moglo proći pod civiliziranost, da vrlo brzo potom nije uslijedio neviđen kukakvičluk poštedom Crkve od najavljenih nužnih financijskih rezova, koji je ogolio ono unizničko kupovanje Crkvene šutnje, njenog privremenog nemiješanja i neutralnosti: 3. Crkva bi u 2012. temeljem međunarodnog sporazuma sa Svetom Stolicom trebala imati isto novca kao i u prošloj godini, odnosno 245 milijuna kuna, dok je s 5,5 milijuna na 7,7 milijuna kuna povećana naknada pravnim osobama Katoličke crkve za oduzetu imovinu. U 2013. crkva bi prema projekciji proračuna u dijelu koji se odnosi na sporazum sa Svetom Stolicom trebala dobiti pet milijuna kuna više nego ove godine, odnosno 250 milijuna kuna. A zašto ne oporezovati svetu kravu? Ne može se, svetokravci bi se odmah digli na stražnje noge (kopita), radili bi nam o glavi -već ih čujem. Ali može se, može, sve se može, no ni to im nije palo na pamet. Ne usuđuju se da im to padne na pamet. Zato je najveći domet njihovih umova, najhrabriji potez kojeg su se usudili dosjetiti - potez kontra naroda, potez kojim neće uznemiriti Sveto Goveče - udar na osiromašene džepove građana dizanjem stope PDVa na 25%. Građani su ionako ovce, stoka sitnog zuba. Šišati ih treba, derati na živo. Neozbiljnost, amaterizam, proračunatost, klijentelizam, sukob interesa i nabiguzičavost isijavaju iz sad već skoro svake izjave koju Premijer i njegovi suradnici prevaljuju preko usta: "Nije u redu da članovi Vlade izvan Zagreba plaćaju dvostruke troškove stanovanja." Jer vidite, nije im lako, stvarno im nije lako, njima je teško. I praksa je u ovih mjesec dana pokazala, premijer Milanović bez ikakvih će problema verbalno „Ići tamo gdje je zaista teško“, no tamo gdje i kad je zaista teško (provoditi rezove i mjere štednje koje treba provoditi, ali prvo u svojim redovima), on će doista dosljedno podviti rep i pobjeći od svih tih teškoća - ravno pod kristal bečke balske dvorane. On dosljedno NEĆE biti tamo gdje je zaista teško, jer bi to zaista bilo, uf, teško. Teško je svojoj ministrici vanjskih poslova odbrusiti što je ide, teško je otpisati svoje nepravomoćno osuđene suradnike, teško je dirati u bogatstvo svete matere Crkve. Teško je provoditi mjere štednje da se pri tom ne polupaju nečija, a napose njihova vlastita elitistička jaja. I zato jer je teško doslovce živjeti ono što se propovijeda, oko privilegiranih se hoda kao po jajima, dok se odlučno i nemilosrdno gaze ona pučka vulgaris, jer pobogu - to jedino nije teško. Obični kajinići, obični mali uplašeni pohlepni dvolični kajinići. Za koje naravno postoji rješenje. Three strikes law ...zakon koji nemilosrdno određuje - počini tri prekršaja i više te nema. Kao u bejzbolu, Three strikes and... Što se mene tiče, ne treći već trideset i treći prekršaj je upravo ispucan iz zlatne lože bečkog bala krvopija. p.s. bala na kojem nedostaje još samo grof Drakula... o, pa evo i njega, iz hibernacije se reaktivirao (i uvijek će se pored mlakonja u nekom vampirskom obličju reaktivirati) ozloglašeni Doktor sa dva imena i najavljuje pobjednički povratak u političku arenu, valjda nam se sa svojim kompanjonima nije napio dovoljno krvi |
Na prvu bi možda rekli da se netko na portalu @nove predozirao Marti Misterije ili A.Clarkovih Misterija svijeta dok je bio mali, pa sad izuzetno ljubi riječ misterija. Vrlo je moguće da je to doista tako, bilo bi lijepo kad bi uzroci i rješenja svih problema na ovom svijetu bili tako jednostavni i benigni. Ali bojim se da nisu. Sociološki i psihološki fenomeni, kao i poslovične nevolje, rijetko kad dolaze sami. Obično se uparuju, multipliciraju, stvaraju živopisan ćušpajz koji je površnijim promatračima teže čitati. No to zamršeno klupko društvenih kretanja valja budno promatrati i iščitavati, jer ono je poučna slika ljudske vrste. 1. U jednom od nedavnih postova dotaknula sam vječnoprisutan fenomen apologiranja zločina, onaj opasan fenomen odvraćanja pogleda od izvorišta zla, to jest od bjelodanog epicentra krimena. Korijen te nevjerojatne pojave slijepila, slijepog alibiranja i odvraćanja pogleda od izvorišta užasa, naslutila sam u ljudskoj psihi koja se ne želi suočiti sa istinom, jer je ona prestrašna, preužasna, premonstruozna. Ljudi je uopće ne žele, niti su je ikada željeli, jer se ne žele suočiti sa svojom ulogom u krvavoj istini, sa svojim ulogom, sa svojim doprinosom - sa sobom. Njima je potreban bastion samoobmane. Pa se od istine i svoga osjećaja krivice, od svoje naivnosti, svoje lakovjernosti, svoga nerazmišljanja, skrivaju zavaravajući druge, ali najprvo sebe. I to čine odvraćajući pogled, ublažavajući, iskrivljavajući, uljepšavajući bjelodani užas - uljepšavajući, idealizirajući i apologirajući zločine i kolovođe monstruznih zločina (lažove, lopove, ubojice). 2. Uparimo sad taj fenomen sa fenomenom spina kojeg sam također promišljala govoreći o politici i medijima i metodama spin-doktora. Spin je izraz koji se koristi da bi opisao potrebu suzbijanja informacija, odnosno kada neka istina iziđe na svjetlo dana, onaj kome ta istina ne odgovara pribjegava kontroliranju/saniranju štete spinom. Spin-mehanizam služi da bio zavrtio priču, odvratio oči javnosti sa istine. 3. I kao završan prstohvat soli ovom našem živopisnom fenomenološkom ćušpajzu, dodajmo zapažanja o medijima i manipulacijama kao načinu komunikacije, kao i zapažanja o hrvatskim medijima, koji su kako jednom navedoh ...odavno samo kopirne trač službe stranih portala, te prenose (kopi-pejstaju) vijesti bez pokušaja njihova razumijevanja, te je stoga teško od njih očekivati ikakvu suvislost, da ne spominjem sposobnost tumačenja i prevođenja. Vjerni profitu, žutilu i senzacionalizmu, domaći portali namjerno dohranjuju niske strasti čitatelja, bombastičnim naslovima te predumišljeno iskrivljenim i potencijalno opasnim interpretacijama (ispisujući tako nove stranice hrvatskog medijskog tranzicijskog beščašća). Sada analizirajmo primjerovane medijske naslove kroz prizmu ovih fenomena. Prvi naslov navodi da je pacifičkom obalom Srednje Amerike MISTERIOZNA bolest ubila i ubija na tisuće ljudi. Drugi naslov navodi da njemačko selo, u kojem gotovo svaka kuća ima oboljelog od raka, obilježava MISTERIJA. 1. Fenomen apologiranja zločina(ca) naglašenu upotrebu riječi MISTERIOZNO i MISTERIJA objašnjava odvraćanjem pogleda od bjelodanog epicentra krimena. Dakle ako je naš pogled naglašenom upotrebom ovih parapsiholoških pojmova odvraćen sa epicentra krimena, dolazimo do dva zaključka: - iza ovih naglašenih riječi očito postoji neki krimen, -odbacivanjem tih naglašenih riječi moći ćemo sagledati zločin(ca). Stoga, ako smo zaključili da iza naglašene upotrebe riječi MISTERIOZNO i MISTERIJA, samoobmanjujuća ljudska psiha skriva neki zločin s kojim ne želi suočiti, jer je zločin prestrašan, preužasan, premonstruozan – objelodanimo ga pobogu! Odbacimo MISTERIOZNU MISTERIJU i vratimo pogled u središte zločina, u središte mete koju nam riječ MISTERIJA želi misterizirati, omađijati, zamagliti i odvratiti, alibirati i apologirati. U Srednjoj Americi kao i u navedenom njemačkom selu dakle na (ne)djelu nisu MISTERIOZNE bolesti već nekakav - zločin. Kakva je to toliko monstruozna istina (o zločinu) da zbog nje ljudska psiha vara samu sebe? Ta evo ga, smišljen, sustavan, monstruozan zločin vrišti potpuno ogoljen i očit. Tisuće i tisuće oboljelih i umrlih ljudi u Srednjoj Americi kao i u njemačkom selu naprosto je – potrovano! Netko, konkretan netko ih je nečim kroz dugi vremenski period sustavno trovao i otrovao. A monstruoznost je veća što je taj netko najvjerojatnije njihov poslodavac, onaj tko njima i njihovim obiteljima donosi kruh na stol, onaj kome bi trebali dugovati zahvalnost jer ih održava na životu, ali ih taj zauzvrat hrani (otrovom) - i ubija. Ljudi su pobijeni, smaknuti, odbačeni, istrijebljeni, žrtvovani. Riječ je o bjelodanom zločinu svjesnog interesnog korporacijskog - masovnog ubojstva. Informacije s terena to i potvrđuju, riječ je o masovnom trovanju, ove ili one vrste, poznatog ili još uvijek nepoznatog uzroka. Nikakvim misterioznim bolestima nema traga, bolesti su vrlo poznate i konkretne. U slučaju Srednje Amerike riječ je mahom o radnicima sa korporacijskih plantaža šećerne trske koji su obolili od zatajenja bubrega, a u slučaju njemačkog sela slika je nešto mutnija jer se znanstvenici ne usuđuju usuglasiti (oglasiti?) o potencijalnom trovaču (nuklearka, brodogradilište ili neki još nepoznati XY zagađivač) koji u svakoj kući toga sela uzrokuje vrlo poznatu zloćudnu bolest - rak. Riječ je o sustavnom zločinu kojeg treba sagledati, kao i konkretne monstrume (lažove, lopove, ubojice) koji su ga počinili. O njihovom identitetu možemo raspravljati, ali zločin je bez sumnje počinjen. 2. Fenomen spina pak naglašenu upotrebu riječi MISTERIOZNO i MISTERIJA u ovim naslovima objašnjava spin-doktorskom potrebom suzbijanja informacija koje su izišle na svjetlo dana, odnosno potrebom onog kome ta istina ne odgovara i tko ima dovoljno financijskih sredstava da je zataškava (lažovi, lopovi ubojice = korporacije/zagađivači = krupni kapital) - da kontrolira/sanira štetu spinom. U ovom slučaju informacije o masovnom ubojstvu (kad se više ne mogu zataškati), po rezoniranju interesenata, valja barem spinom ublažiti, kontrolirati, becićirati & kerumizirati, a krivnju sa evidentnog trovača i zagađivača umanjiti, odvratiti i prebaciti na MISTERIOZNU bolest i MISTERIJU sela. Na ono nekonkretno i mistično, nadrealno i paranormalno, nebesko i onostrano, eterično i neuhvatljivo, a nadasve - neutuživo. Tu je već riječ o dodatnom zločinu tih lažova, lopova i ubojica - zločinu svjesnog zataškavanja svojih kriminalnih radnji. 3. Pri čemu će im kao alat vrlo dobro poslužiti one spomenute verbalne manipulacije (MISTERIOZNI MISTERIJ) kao način medijske komunikacije, i oni požutjeli neprofesionalni mediji koji su odavno samo službe stranih portala/interesa, vjerni profitu, žutilu, senzacionalizmu i bombastičnim naslovima (kojima predumišljeno ispisuju nove stranice hrvatskog medijskog tranzicijskog beščašća). Povratak na naslov(e) Stoga u raskrinkavanju MISTERIOZNE MISTERIJE zaključno pozivam da još jednom usmjerimo pogled u samo središte mete i da se prisjetimo zemlje Blufonije, njenog legendarnog vladara Misterioza i njegove ´Tajne veeeeeelike moći`. Raskrinkavajući Misterioza i njegovu Veeeeliku Tajnu kao najobičniji blef, retorički sam priupitala - Znate koja je bleferska TAJNA blefera? I potom odgovorila - Ta TAJNA je zapravo javna... Tajna je da tajne nema – Misteriozo je jedan najobičniji bezveznjak. U pluralu - bezveznjaci. Oni su najobičniji lažljivi bezveznjaci. A tragedija ovog svijeta je da bezveznjacima dopušta nametati svoja bezveznjačka pravila ponašanja, svoj beskrupulozni poredak, svoje MISTERIJE - kojima, na koncu, tim istim svijetom zločinci drmaju na blef. Misterije uopće nisu misteriozne. Pa zločin je jasan, vidljiv, bjelodan! Ničeg misterioznog nema u pljački i trovanju tisuća i tisuća ljudi, ničeg misterioznog nema u masovnom transgeneracijskom ubojstvu pobogu! To je ono što bi lopovi, lažovi i ubojice, htjeli da njihov zločin (p)ostane i bude – vječni misterij, neotkrivena tajna, nekažnjeni grijeh pometen pod tepih tajanstva. Zločinci na taj način od svog bjelodanog zločina peru ruke i odgovornost prebacuju na pleća misterioznih nevidljivih sila. Misteriozo se stoga nije vratio, jer nikada nije ni otišao. Misteriozo je oduvijek tu, on i dalje za vlastite interese nesmetano prodaje, ratuje, piruje, pljačka, vodi, kupuje, propovijeda, vlada, kolje, zagađuje, masovno truje i nekažnjeno ubija, a sve uz pomoć starog prokušanog blefa MISTERIOZNIH MISTERIJA. Misterije su tragične laži i blef, manipulacije i projekcije, zloćudna obmana i spin. Misterije su sredstvo zločina protiv čovječnosti. One same su - zločin. |