solitudine
Neizrecivo.
Znao sam promotriti
Kišno granje i usnulosti ti u kosi
I te oči neizrecive
Baš poput mene koji ne znam
Kud da idem a da ne sretnem te
Točno jedan milimetar ispod kože
Stoput sam prešao cestom tvojih trepavica
Ne bojeći se pada, niti lutanja
Samo želje, opake ko zmije
Da nigdje drugdje više ne idem
A ti
Vodila si ljubav s pjesmom
Koja ti je uvijek negdje u mislima bila
I u ruci, i u prstima
Svugdje si bila
I tako si lijepa bila u tome
Ne smijemo.
Pogranično s neistinom
Da mi ne fališ
Znao sam promotriti
Meke krošnje i utrnulosti ti na licu
I te poglede neporecive
Svugdje ćeš biti
I ne smijem te voljeti u tome
Pa ću te voljeti u sebi
I voditi ljubav s pjesmama
Koje mi ostavljaš na odlasku.
dlasku.
...snijeg u proljeće...
Još ti je kosa vlažna
Od odstojanja
Na drumu na kojem susreo se nisi
Kapljice su vode i ne pitaš se
Koga si sinoć u snu volio
Koga, makar da je utvara bila
Jer život je ionako
Kad se raspline sve
I riječi kada bezglasne postanu
Pa ti se obećava lažnost
Dupkom punih zjenica.
Iza kulisa
Još brojim niti uvojaka tvojih
Razmočenih kao ceste
Kojima planiram pobejći
U sutone…
Utaknuta u okna povelikih zgrada
Gledaju se lica
S druge strane postojanja.
I kako da odmaknem se od kiše
U maglu srljam i ne pitam se
Koga si sinoć u snu volio
Kad nisam bila ja
Kad to nisam znala biti…
Sumračne su tajne
O potmulosti stijena
O klisurama i vodenim najezdama
U krvi
Dok kipti pjena s okrajka srca
Shvatim
- život je ono
Kada prestaneš biti.
A još ti je koža topla
Od silnih ljeta nataloženih u pore
Važne se stvari uvijek
Prešute.
Koga si sinoć u snu volio
Kad smo istom
Jedno drugome uskakali u tminu
Sasvim osobnu samoću
Bila sam spremna
Podijeliti na dvoje
Jer život je ono
Kada slomi se sve
A taj kog voliš u snu
Istinit je koliko i snijeg u proljeće.
malena
Skrijem te u sebi
Jer ni sebe ne mogu naći
Podstrek užeglih cesta
U grlu me stegne tišina
U slabinama osjetim jesen
Magle i sve neisparene kiše
I najizgubim se među hladnosti
Jer tamo sam sačuvao tebe.
Zauvijek
Lakomislena je riječ
Zavede te obećanje
I ti si poput vjetra
Značiš da sam živ, da sam izgubljen
Govoriš da sam slab
Malena
U svoje te laži uguram
Kao pahulju koju nesmijem
Ugasiti dlanom
Možebit sam dijete grada
Koje si boje, svijete?
Samouvjereno
Nalaziš se u meni
Našla si onog tko te sebi uzeo
Vrati me meni
Ali ne vraćaj se sebi
U grlu me stegne samoća
Jesen je tu, moja malena.
Nisam taj.
Samo rijetki mogu
Pjevati pjesme bez glasa
I letjeti unatoč slomljenim krilima
Ali ja nisam taj
Ja se pridržavam tvojih ruku.
I suzdržavam se od fatalnosti
Koje bih mogao izgovoriti
U trenucima tvoje blizine
I šutnje tvoje što me opija.
Izbezumim se.
Postajem lagan kao oblak
A opet, pritišću me teške
Okamine tvojih poluodsanjanih pogleda
I savladam se
Da ne iščupam jezik od žudnje.
Samo rijetki mogu
Pod vodom svirati rapsodije
Etide u taktu
Sa srcem koje razvodni sve
Slična suncu
Do mene dopireš, skroz do dna.
Ali ja nisam taj
Da bih se mogao naužiti sjećanja
Idem pognute glave
Jer sam prepun tebe.
Otežala čežnja
U grlu me grebe
iskašljavam
Zaostale momente što ih volim
Unatoč sebi
Obožavam ih
Jer sam s tobom taj
Koji ne mogu biti sam
Koji nisam, a htio bih
I ja bih letio slomljenih krila
Samo da je nebo moje
Da si nebo ti.
(poezija za umirovljenike)
Ljudi i riječi
Znali smo zabaviti se krilaticama.
Parole smo izgovarali u deliriju.
Igrali smo se ljubavi
Svega što bi ona mogla biti za nas
Sve dok nas nije prekinulo vrijeme.
Zatekli smo se pred dugom
Ne prepoznajuć odjednom boje.
Znam da je zeleno u tvojim očima
Ali nisam još otkrio kako.
Nešto poput polusna
Ljubio sam ti koljena skrivećki
Dok sam dodirivao jutro bez nas
Koje postoji ali ne postojiš
***
I žao mi je
Što sam previše od usana
Prosuo po tebi.
Onda nas je prevarilo mjesto.
Sa svog si oblaka zirkala na svijet.
Nekada
Znala si dobaciti koju riječ
Kao mrvu kruha ubogome
Bio sam te gladan.
Poslije svega
Paraliza mojih dana
Načeti osmijeh
Kolutovi dima
Stupaju u redu za poraze
Koje neću preboljeti
Jer nemam tvoje ruke
Ni zeleno od očiju
Ni oblake tvoje.
Samo ljudi i riječi
Oko mene
***
Tebe nema.
Kada ne znaš kuda ideš
Uznemiren si u zori
Žmirka ponosno sunce odonomad
Ne tiče ga se
Zašto ne sastajemo se više
Na trgu ptica
Zašto su nam riječi isprazne
Kao čaše odavno popijenog vina
I ništa nije toliko prazno
Kao naši pogledi u duetu
To je ples bezdušnika
Pojeli su nam ono što je bilo
Dobro u nama
Možda smo sada čisti
Od sjećanja i od toga
Da ne vidimo se.
Uznemiren si u suton
Neprijatno sjaje noćne ulice
I trg od ptica
Postaje paravan za očajnike
Što još vjeruju u let
I mi im vjerujemo kao djeca.
Zašto ne sastajemo se više
Zašto smo tako odvojeni od sebe
Duša moja i ja
Ne idemo više istom cestom.
U zoru i sutone
Nebo sanjamo.
(poezija za umirovljenike)
U MOJOJ TIŠINI
Poduzimam misli o tebi.
Odugovlačim sa treptajem
Da te ne promaknem.
Zlatnosive prste i taknuća
Uguram u kuvertu
Ne želim odaslati praznine
Jer ću se naposljetku
Opet urušiti u sebe.
Ne znam koga sam poprimio.
Što sam to uložio u sebe?
U mojoj tišini
Tebe čujem.
Osujetim kako lepršaju dine
I fatamorgane ispred obzora
Ja pjevam
ali tako da me ne čuju
Pješčani sati što ne prolaze.
Oduzimam si vrijeme za lutanja.
Mogao bih svratiti na trg.
Pozdraviti susjeda
Zapamtiti koji sam po redu
Za privitke nenagrada.
Žedan sam.
Nekada znala si poteći
Kao rijeka u gaju
I pomislio bih da si vila
Ali sve to sada kada izgovorim
Nema više smisla.
U mojoj tišini
Ta voda još žubori
Ali ti više nisi rijeka
Ti više ne dolaziš zbog mene.
Vraćam se prvotnoj misli
- za mene si neizreciva
Otežem sa riječima
Da ne izgovorim te premalo.
U mojoj tišini
Ima te najviše.
Pjesma bez posebna značenja
Suton u narančasti
Probirem noći za san.
Nadam se pogodnom
Jastuku za dijeljenje.
I da ne bude hladno
Kao što obično biva u zemljama
Bez prijatelja u odrazu ogledala
Bez sjena iza tijela.
Izgubio bih se.
Nestao bih da ne moram
Načeti ovu noć iz prezira.
Na stakla vješam posrnule zvijezde
Stvaram ugođaj za ugađanja.
Otkinuo sam prašinu sa klavira
I milozvučne note sada mogu
Bez straha putovati prostorom.
Kavez je u meni.
Sanduk u kojem
Još nisam naučio spavati.
U te se odaje noć ne usudi zavlačiti
Mjesto tog
U žile se uvlači zazubica.
Hvata me ravnodušje
Od previše tame po meni.
Odsvirat ću pjesmu
Bez posebna značenja
Bez mola i sentimenta
Kao što je i nokturno prazan
Ako nemaš jastuk za dijeljenje.
Zvijezde su se umnožile
Po uzglavlju
Pridružujem im malo svmirskog ganuća
Još samo kad bi došla
Da ušuškaš demona u meni.
Izgubio bih se.
Nestao bih da ne moram
Opet gurati te pod san
Dok nam pjesme bez posebna značenja
Grizu ojađene zjenice.
Želim da ovu noć
Ne upijam sam.
Moraš ići
Mogu čekati još koje stoljeće
Da se odlučiš na povratke
I da izgovoriš riječ
Tako da te mogu čuti
Dotle ću skladati svoje pjesme
I voditi ljubav sa žicom i notama
Sve dok ne ustuknu od muzike
Koja ne postoji za svijet
I ne mogu me čuti
Probrane duše pristaju na mene
Tako i ja pristajem da slutim te
Bez da te ikada doista imam
I sada, kad pada kiša između sunca
Čak i sada osjećam kako utihuješ.
Samo mi još obrisi melodije
Skrojene po liniji tvog tijela
I načina na koji zabacuješ kosu
Samo mi još pjesme o tebi zvuče.
I ishitreno donešena je duga
Na nebo od čokolade i molitve
I naneseni su svi slojevi leda
Na moguće vrhunce udaljenih planina.
Samo si mi ti još ostala nedovršena.
Donesem te među taktove
Pa te zamijenim za šum
Pospremim u kutiju
I nosim sa sobom dok hodam.
U glavi si mi dok živim
Dok postojim za svijet
I ne mogu te čuti
Kako mi na uho donosiš vječnosti.
Ali moraš ići.
Ti uvijek negdje drugdje moraš biti.
Mogu čekati još koji milenij
Ako me možeš čuti.
PRIČA O ANĐELU I SUTRA.
Uhvatila me vrtoglavica oko prolazaka vremena
A nemam vremena za to
Da si naštimam da sretnem te
I da povjeruješ u slučajnosti
A zaista bih ti htio
Pokloniti kavu, zaštititi te od kiše.
Stoga sam, ponukan delirijem od tebe
Odlučio napisati priču
O anđelu i sutra.
Možda ću te dvije teme spojiti
U jednu liniju kronoloških doba
Da se zajedno vratimo u jesen
Od koje smo, znam, iznikli oboje.
A u ruci susrećem
spazam od isuviše riječi
Koje nemaju svoj oblik
Koje ne idu mi, kako prigodno,
Neidu mi od ruke.
Dakle, anđeo.
Sreo sam ga u pokrajnjem mjestu
Tamo gdje se spaja raskrižje sa javom
Pa se skrene ulijevo, tamo gdje ne zalazim često
A imam osjećaj kao da stanujem tu.
Anđeo je bio naslonjen na zid
Ispunjen grafitima i parolama o vjeri.
Vjera je kad mi povjeruješ
Vjera je kada vjeruješ mi.
Dubokoumno i oštrorječivo
Mislio sam, ali povjerovao nisam.
Pa si zamahnula krilom
Tim jednim, mada i tim već pohabanim
I otrla suzu sa svog lica
Zar i anđeli plaču, pitao sam se?
Pa sam istresao to olovo sa tvoje haljine
Nadajuć se da ipak samo si čovjek.
Moj je anđeo međutim
Jedino anđeoski bio stvaran.
I tebi sam povjerovao.
Sutra
Neću proći pokrajnjim mjestom
Moram ići, pobjeći od kiše.
Ali kako vjerujem anđelu
Vjerujem tebi
Vjerujem da ćeš iznaći načina
Da moju paralizu od života
Pretvoriš u nešto dobro
Čim prije
Sutra već ako možeš.
Jer nemam vremena za to
Da si naštimam da sretnem te
I da te gnjavim običnostima
I ne zaštitim te od kiše
Ali i anđeli plaču, zar ne?
