solitudine
PRIČA O ANĐELU I SUTRA.
Uhvatila me vrtoglavica oko prolazaka vremena
A nemam vremena za to
Da si naštimam da sretnem te
I da povjeruješ u slučajnosti
A zaista bih ti htio
Pokloniti kavu, zaštititi te od kiše.
Stoga sam, ponukan delirijem od tebe
Odlučio napisati priču
O anđelu i sutra.
Možda ću te dvije teme spojiti
U jednu liniju kronoloških doba
Da se zajedno vratimo u jesen
Od koje smo, znam, iznikli oboje.
A u ruci susrećem
spazam od isuviše riječi
Koje nemaju svoj oblik
Koje ne idu mi, kako prigodno,
Neidu mi od ruke.
Dakle, anđeo.
Sreo sam ga u pokrajnjem mjestu
Tamo gdje se spaja raskrižje sa javom
Pa se skrene ulijevo, tamo gdje ne zalazim često
A imam osjećaj kao da stanujem tu.
Anđeo je bio naslonjen na zid
Ispunjen grafitima i parolama o vjeri.
Vjera je kad mi povjeruješ
Vjera je kada vjeruješ mi.
Dubokoumno i oštrorječivo
Mislio sam, ali povjerovao nisam.
Pa si zamahnula krilom
Tim jednim, mada i tim već pohabanim
I otrla suzu sa svog lica
Zar i anđeli plaču, pitao sam se?
Pa sam istresao to olovo sa tvoje haljine
Nadajuć se da ipak samo si čovjek.
Moj je anđeo međutim
Jedino anđeoski bio stvaran.
I tebi sam povjerovao.
Sutra
Neću proći pokrajnjim mjestom
Moram ići, pobjeći od kiše.
Ali kako vjerujem anđelu
Vjerujem tebi
Vjerujem da ćeš iznaći načina
Da moju paralizu od života
Pretvoriš u nešto dobro
Čim prije
Sutra već ako možeš.
Jer nemam vremena za to
Da si naštimam da sretnem te
I da te gnjavim običnostima
I ne zaštitim te od kiše
Ali i anđeli plaču, zar ne?
