solitudine
...snijeg u proljeće...
Još ti je kosa vlažna
Od odstojanja
Na drumu na kojem susreo se nisi
Kapljice su vode i ne pitaš se
Koga si sinoć u snu volio
Koga, makar da je utvara bila
Jer život je ionako
Kad se raspline sve
I riječi kada bezglasne postanu
Pa ti se obećava lažnost
Dupkom punih zjenica.
Iza kulisa
Još brojim niti uvojaka tvojih
Razmočenih kao ceste
Kojima planiram pobejći
U sutone…
Utaknuta u okna povelikih zgrada
Gledaju se lica
S druge strane postojanja.
I kako da odmaknem se od kiše
U maglu srljam i ne pitam se
Koga si sinoć u snu volio
Kad nisam bila ja
Kad to nisam znala biti…
Sumračne su tajne
O potmulosti stijena
O klisurama i vodenim najezdama
U krvi
Dok kipti pjena s okrajka srca
Shvatim
- život je ono
Kada prestaneš biti.
A još ti je koža topla
Od silnih ljeta nataloženih u pore
Važne se stvari uvijek
Prešute.
Koga si sinoć u snu volio
Kad smo istom
Jedno drugome uskakali u tminu
Sasvim osobnu samoću
Bila sam spremna
Podijeliti na dvoje
Jer život je ono
Kada slomi se sve
A taj kog voliš u snu
Istinit je koliko i snijeg u proljeće.
