solitudine
Nisam taj.
Samo rijetki mogu
Pjevati pjesme bez glasa
I letjeti unatoč slomljenim krilima
Ali ja nisam taj
Ja se pridržavam tvojih ruku.
I suzdržavam se od fatalnosti
Koje bih mogao izgovoriti
U trenucima tvoje blizine
I šutnje tvoje što me opija.
Izbezumim se.
Postajem lagan kao oblak
A opet, pritišću me teške
Okamine tvojih poluodsanjanih pogleda
I savladam se
Da ne iščupam jezik od žudnje.
Samo rijetki mogu
Pod vodom svirati rapsodije
Etide u taktu
Sa srcem koje razvodni sve
Slična suncu
Do mene dopireš, skroz do dna.
Ali ja nisam taj
Da bih se mogao naužiti sjećanja
Idem pognute glave
Jer sam prepun tebe.
Otežala čežnja
U grlu me grebe
iskašljavam
Zaostale momente što ih volim
Unatoč sebi
Obožavam ih
Jer sam s tobom taj
Koji ne mogu biti sam
Koji nisam, a htio bih
I ja bih letio slomljenih krila
Samo da je nebo moje
Da si nebo ti.
(poezija za umirovljenike)
